Moj djecak

Lijepo vas sve pozdravljam i iskreno se nadam da cu se od sada druziti sa vama.
Vecinu vasih postova sam procitala i u njima za sebe nasla mnostvo korisnih savjeta, ohrabrenja i upozorenja i na tome vam se iskreno zahvaljujem.
Ovaj forum je zaista zlata vrijedan svima koji se upute u ovu pricu.
Naravno uskoro cu vam napisati i svoju pricu o usvajanju koja je jos u povojima ali ne moram vam ni pisati o tome koliko me je svu preplavila i kako se kroz dane i tjedne tek tako prolazi u svom vlastitom baloncicu, zelja, misli i nadanja.
Sad sam samo zelila da vam se javim, da eto znate da i ja postojim.
Svoje luce trebala bi upoznati slijedeci tjedan i ne znam bas kako cu da prezivim ove dane iscekivanja susreta.
Savjeta ce mi od iskusnih sigurno trebati jer radi se o starijem djetetu sa trun problematicnim ponasanjem, a iz ustanove mi to objasnjavaju time da djecak jednostavno po svojoj prirodi nije djete koje moze da funkcionise u grupi djece koja paznju dobijaju od tek jednog skrbnika i da svi problemi koje pravi imaju korjen u tome da on paznju te osobe zeli samo za sebe, pa kad je ne dobije, pravi nestasluke da bi je kako tako dobio.
Da li vam je takva prica poznata i jeste li prolazili kroz slicnu situaciju i kakav je epilog?
Citala sam pricu od Vivi ali je razlika u tome sto je njen sinak ipak imao svoju obitelj, a ovo moje luce se od trece godine vuce po sos selima i domovima i nije mu nimalo lako u tome.
Djecak ima 9 godina, vec ide i u skolu ali… nikako da prihvati taj zivot u ustanovi i ”bude dobar”.
Moja dusa se kida za njim.
Od momenta kad sam saznala da postoji, a jos uvjek ga vidjela nisam, smatram ga svojim i zelim da ga zastitim od svih mogucih problema koje ima.
Svakodnevno o njemu mislim i molim se Bogu da je dobro.
Istrazujem i citam na sve strane o odgoju djece i sta i kako bi trebalo da radim da mu pomognem da se izdigne iznad tuga koje sasvim sigurno u sebi nosi jer vec je poprilicno veliki i sasvim sigurno svasta ruznog pamti u svojoj glavici.
Uhvatim sebe kako mu pravim mjesto da pored mene sjedne da ga mazim i grlim.
Kad se vozim sama u autu, mastam da je i on kraj mene tu, da mi nesto pricai da pjevamo skupa.
Uvecer zamislim kako bi mu citala price okupanom i toplom prije spavanja.
Ja bi ga iz ovih stopa dovela sebi ali svi znamo da postoje pravila i administracija koju moramo ispostovati.
Na svu srecu izgleda da ce ovo nase ici prilicno brzo i kad poredim svoju pricu sa nekim drugim ”cekanjima” ovo je cudo kako brzo ide ali valjda dragi Bog sad svoju paznju spusta na to djete, pa se sve kockice brzo slazu.
Ispisa se ja, mozda i previse za prvi put ali znam da cete me vi razumjeti…:ghug:

Lijep pozdrav vam. Za početak vam savjetujem mnogo strpljenja i razumijevanja. Mi smo prije dvije godine posvojili dvoje djece. Naš sin je kad smo ga upoznali mjesec dana bježao od nas, ali mi nismo odustajali jer smo imali saznanja da se boji nepoznatih ljudi i auta iz razloga što je više puta bio premještan.Imali smo muke u ponašanju više od godinu dana, suprug kako je stalno doma 200% je davao od sebe da ga opusti.Danas je skroz duga priča, prihvaća pravila ponašanja uz opomene, u školi se trudi biti aktivan i za sada smo prezadovoljni. Naj sretniji je kad može van nogometa s tatom igrati ili praviti kolače samnom i sestrom mlađom.

Hvala na odgovoru!
Da znam da ce trebati puno strpljenja i takta.
Kazu mi da mu je narav takva da bi stalno zelio da se mazi i kad to nema tada pravi problem.
Najmladje je djete u grupi i ocito traze od njega da se ponasa kao da nije, a on se sa time ne miri lako.
Nisu pominjali da li se neceg posebno plasi.

Februar02, dobro došla na forum i čestitke na posvojenju!
Ne znam odakle si, ali bilo bi jako dobro da i sebi i djetetu odmah osiguraš psihološku podršku, dakle osobu za koju znaš da joj se uvijek možeš obratiti za savjet/terapiju. Dječak je već školarac s etiketom problematičnog ponašanja, a vjeruj mi, od školskog sustava dolazi OGROMNA količina frustracija koje "drugačija" djeca teško mogu sama probaviti. Sama ljubav i maštanje o sreći možda neće biti dovoljni, moraš se nekako educirati da znaš što možeš, a što ne možeš od svog sina očekivati. Zato - naravno, beskrajno strpljenje i razumijevanje, ali također i znanje i netko sa strane tko će vas pratiti i pomoći.

Februar02, čestitam na posvojenju! Vjerujem da si jako nestrpljiva. S razlogom :heart:

Slažem se s čokoladom. Svako je roditeljstvo zahtjevno, ali tvoje će vjerojatno biti zahtjevnije od uobičajenog i ("samo") ljubav neće biti dovoljna. Raspitaj se oko važnih stvari prije nego dođe dijete, jer ćeš kasnije imati manje vremena. Psihološku podršku svakako i ja preporučujem. Ne znam imaš li izbora kamo upisati dijete u školu, ali možeš se raspitati gdje imaju jače stručne službe jer će oni biti tvom djetetu podrška u školi, vjerojatno ćeš i ti morati s njima surađivati. Možda da zamoliš i ranije u školi da porazgovaraš s njima. Ako dijete zahtijeva individualnu pažnju, možda može dobiti i asistenta u školi za prvo vrijeme, ali za to treba obrada djeteta pa ne znam ni sama što bi tu psiholozi preporučili. U svakom slučaju bi bilo dobro pripremiti teren, jer kad dijete dođe imat ćeš svakodnevne probleme kao svi roditelji plus dodatak zbog specifične situacije.
Ljubav je strpljiva :zaljubljen:

Pozdrav cokoladi :heart::heart:
Iz malog smo gradica i naravno, lako je moguce da ima puno vise konzervatizma. Prednost je mozda i u tome sto ”svako svakog zna”, a ja eto slucajno poznajem i strucne ljude koji se bas bave posvajanjima djece. Odmah pri drugom susretu, kad su mi javili da mozda ima djecak za mene, nisam se ustrucavala pitati za njihovu eventualnu pomoc ako djete dodje tu, a ja se ne snadjem u tome najbolje.
Naravno stoje mi na usluzi.
I sa njegovom zakonskom skrbnicom izgradila sam vec lijep iskren odnos i mogu za sve njih reci samo rijeci hvale.
Jako se trude da mi pojasne sve sto se desava i jos nas jedino te administrativne stvari cekaju, da prodju rokovi, da se dobiju odobrenja i tako…
Mi jos nismo ni vidjeli djecaka. Cekalo se… Medjutim sto se vise ceka, scene koje pravi su ucestalije.
Sta ocekujem od njega?
Vise od sebe ocekujem. Da mudro i pazljivo do njega doprem i pomognem mu da koliko je moguce vise shvati da nije sam i da se osloni na mene i izlijeci te svoje rane.
Sigurno ce biti jako tesko u pocetku ali mene i ohrabruje to sto mi tvrde da svi problemi poticu od toga sto je on po naravi takvo djete da hoce puno paznje samo za sebe, a u ustanovi je to tesko postici, a pojedini nemaju volje za to.
Osim toga, cini se da je sve nas danasnje majke iz srca, na neki nacin zivot i vodio u ovom pravcu.
Cijeli zivot, od kada znam za sebe, ko sta radi, ja sebi objasnjavam ljude. Analiziram postupke, trazim uzroke.
Najomiljenije knjige su mi iz psihologije.
Naravno nisam strucnjak ali pomoci ce i to sto sam otvorena za sve situacije i spremna da se razvijam zajedno sa njim i ucim o svemu sto bi nas ne daj Boze moglo snaci.
U zahtjevu za posvojenje trazila sam starije djete, usamljeno djete, moze i sa nekim traumama… smatram se spremnom da se sa tim suocim.
Bebe zele gotovo svi ali i djete od 8-9 godina je takodjer djete i mozda smo im potrebniji nego bebicama.
Cilj posvajanja nebi trebalo da bude samo zadovoljenje potrebe za time da se ”ima djete”.
To je puno puno vise od toga.
Hvala vam sto ste tako otvorene za savjete i razgovore.
Pametan pita, blesav misli da sve zna.
Od vas sam puno, puno naucila iz prve ruke.

Neka vam je sretno! :ghug:

Hvala :ghug:

Februar02,
Jako me dirnulo tvoje pisanje, bit ćeš divna majka.:heart:
Neka vam je sa srećom! Piši nam i dalje obavezno.

Citiraj:

---

Februar02 prvotno napisa

...smatram se spremnom...

---

Februar02, svaka čast! Želim vam svu sreću.

Čestitke mama! Sad ćete biti mama i to je zauvijek!
Ja bi vam prvo savjetovala da odbacite sva očekivanja...i svoja i njegova. Tako najčešće dolazi do razočaranja, a to vam ne treba. Oboružajte se strpljenjem jer će testirati vaše granice kao žvakaća guma (svaki put sve više i više).
Za stručne ljude potpisujem, ali opet ste vi tu najvažniji. I uskoro ide pubertet pa će tu biti i vršnjaci.
Budite spremni da će se život okrenuti naglavačke. No to može biti i zabavno. I naravno puno ljubavi. Ljubav koju ćete vi osjećati za njega premašit će njegovu prema vama. Ali to je normalno. I kod biološke djece je tako. Samo je njima u prirodi da su poslušniji prema roditeljima jer ne znaju kako je mijenjati obitelji.
Sretno!!!

Pozdrav!
Iskreno, nemam gdje ni da se izjadam jer jos uvjek o ovome u svojoj okolini sutimo, a ja, ja se raspadam na djelice.

Naucili su ga da nas od starta zove ”mama i tata” i u nekom momentu mi je doslo da mu kazem da, ako mu je to sada neobicno i tesko, neka nas prvo zove imenom ali pustila sam… valjda znaju sta rade.
Nas 7 odraslih i on jedan, jadan, sam.
Sve tete navijaju za nas ali rokovi moraju da se postuju, a ciko koji vodi racuna o rokovima i nije bio prisutan.
Da jeste, mozda bi imao vise hrabrosti da ih jednostavno preskoci.

Dakle, shvatate, vidjeli smo se. I kliknuli smo.
Toliko dobro da imamo dozvolu da ga zovemo svaki dan, a on sa druge strane uzvikne ono slatko ”TOOO!” kad mu kazu da je poziv za njega. ”Halo mama!”
Zavrti mi se u glavi od toga.

I onda kad me cuje pocne da place i pita kada cemo mi doci po njega.
Pa ga tjesim, pa mu objasnjavam da to ne ide tako brzo, da bi mi dosli po njega odmah sad ali ako to uradimo pokupice nas policija i odvesti u zatvor.
Molim ga da se strpi i objasnjavam kako smo mi tim i kako on sada mora biti dobar i jako strpljiv i onda cemo pobjediti u ovoj velikoj utakmici i biti sampioni.
Jesam li ja njemu vec nasla klub gdje ce trenirati? On igra fudbal.
Kako ide skola?
Ima on sve petice , samo mu engleski ne ide bas najbolje.
Ma ucice te majka sve sto zna.
Mislim mozda i lagi malo za te petice ali eto hoce da mi se svidi pa djete ko djete.
Puno puta izgovori nesto i cini mi se da nas je ”provalio” i da govori tacno ono sto bi mi zelili cuti.
Jutro mi prolazi u cekanju termina za poziv, poslije poziva, sakupljam krhotine svoje duse zbog njegovih suza.
Zar je moguce da mu je ustanova toliko dosadila da bi odmah poslije prvog susreta krenuo sa nama?
Istina, znamo mi sa djecom. I MM i ja. Ali…
Izgleda da mu bas jeste dosadilo.
Ne propustam da ga na kraju svakog razgovora podsjetim da je najvaznije da sada bude strpljiv i da ne pravi probleme tamo gdje jeste. Mama i tata ce sasvim sigurno doci po njega, a kada dodju bice sve uredu zauvjek.
Ako te opet budu dirali pa ti dodje da pravis nered, uzmi lijepo pop ups koji sam ti donijela, sjedi mirno, puckaj i masi nogama i pjevaj pjesmicu koju volis dok se malo ne smiris. ”Dobro mama.” ”Hocu mama.”
Treci dan nisam se mogla suzdrzati i rekla sam da im slobodno ako ga budu dirali kaze da ga puste na miru jer doci ce njegova mama po njega, a ona im je porucila da ga ne smiju vise dirati.
Poslije mi muz kaze da sam blesava i sto ga napikavam da se tako brani.
Ni njemu nisam dala pardona.
Sta mi je, da li je to ”normalno” i kako ce se sve zavrsiti, mozda bolje znate vi koje ste to davno prosle ali meni je bilo jako jako bolno od njega cuti ”Imam ja tatu, brata, mama je bila tamo, ovamo… oni meni nikada ne dodju. Mene niko nece.”
Onda je krenuo plakati, ja sam ga posla tjesiti i tako je to sve pocelo, da bi se sad ja u sebi osjetila kao razjarena lavica koja spremno otkida glavu svakom ko dirne njeno mladunce.
Sad je vrijeme ”przenja” jer nesmotreno su nam svima rekli da bi vec slijedeci vikend mogao doci kod nas, a jutros eto nisu sigurni jer mora da se poslozi papirologija o tom vikendu, pa ako se zakomplicira i ne stignu, bice neki drugi vikend…
Umrla sam na pola kad mi je to receno.
Ne zelim da misli da sam ga slagala!
Obecala sam mu da ga necu lagati.
Imam vec problem sa tim kad ga dovedem, kako da ga vratim, a da mi ne place sto ide nazad vec bude strpljiv i hrabar i izdrzi jos malo pa cemo biti zauvjek skupa.
A djecak ko djecak… pita SVE…
Koliko mu je daleko do skole, da li su stigle svijetlece zvjezdice za njegovu sobu, kako cemo naviknuti psa na njega, hoce li imati drugove ovdje, hocemo li zapaliti rostilj kad nam dodje, kojim cemo autom po njega doci, jel to gdje tata radi puno daleko od one nase kuce sto sam mu pokazala…
Mi se debelo vezemo, a oni cekaju te svoje rokove…
Muz je nasao rijesenje. Poslije posla brza setnja i sa prvim mrakom na spavanje. Ja … kao ja… sjedim i prebirem svaku izgovorenu rijec i samo cekam da ga zagrlim konacno.

Joj pa jel se ne može ljudski zamoliti tog čiku zaduženog za papire da sve to malo ubrza tako mi je žao da se sad tako grizete :-( al bit će sve ok. Očito i vi i maleni se trebate malo još strpiti.
Možda imaju neki bolji savjet cure koje su sve to prošle kako ubrzati papire. Nipošto ne govorite djetetu o rokovima da mu se ne bude lažne nade ako se ovi birokratski puževi ne ubrzaju u medjuvremenu.

Sretnooo i da to prijelazno razdoblje bude što kraće!

Vaš sin vas čeka, kao i vi njega, stvoreni ste jedni za druge :heart:

Skoro sve sam prošla što ste napisali, 2.2 smo išli vidjeti djecu i dječakov udomitelj je rekao i njemu isto kao i vama iz ustanove. Udomitelj nam je čak i rekao ako posvojenje ne bude brzo gotovo da će tražiti izmjestaj u drugu udomiteljsku obitelji. Našem sinu je to bio 5.ili 6.premještaj.Svaki dan sam zvala centar i socijalnu radnicu i objašnjavala im da mi zbog takvog odnosa s udomiteljem ne možemo ostvariti dobar odnos s dječakom. Nakon 26.dana od upoznavanja uspjeli smo djecu dovesti sebi i vide ih nismo vraćali jer i sama djeca nisu htjela da ih vraćamo.

Lili75
Na zalost brze ne moze. Stvarno ne moze. Moramo bar dio da ispostujemo. Kad citam koliko drugi cekaju i koje procedure prolaze, mi smo nekako i uspjeli sve u rekordnom roku. Papire koje neki moraju da cekaju dva tri dana, mi smo uspjeli dobiti za dan. Ni druge termine za razgovore nismo cekali dugo. Dan ili dva.
Zahtjev sam preko maila poslala 30.01. a vec 02.02. sam pozvana i pitana zelim li to djete.
Jest da mu papiri nisu skroz uredni ali vrlo brzo ce biti. I bili su vrlo brzo.
Ovo moze biti samo prstic andjela koji ovo djete treba da sacuva…

Svetlanaaa
I ja sam dosadjivala u centru barem jednom do dva puta sedmicno. Cisto da me nebi zaboravili i da me shvate ozbiljno.
Predlagali su mi da im pisem mail ako me jos nesto zanima ali ja sam ustrajala u tome da ipak nazovem.
I izgleda da su me shvatili ozbiljno.
Ipak, sad smo dosli do toga da ”cemo ici malo sporije” i to me rastuzuje ali cu maksimalno koristiti to da ga zovem i podrzavam da se strpi svaki dan pa cemo valjda tako izbjeci scene dok se sve konacno ne rijesi.
MM me tjesi da bi za dvadesetak dana djete vec moglo preseliti tu i da to nije tako sporo koliko ja to sporim dozivljavam.


Happy wekend pocinje 31.03.
Premazan je svim farbama.
Popodne sam ga zvala u ustanovu u kojoj redovno boravi i sasvim sigurno bi ga do sutra mogla zvati, a da ga ne dobijem, da mi od prvog susreta nije ponavljao ”lokal taj i taj”… Ne moram ni reci da se na telefon izmedju hrpe djece u boravku javio mladi gospodin licno… I ponovo je poceo da place kako nas se silno pozelio.
Morala sam da razgovaram sa svim njjegovim drugovima i da obecam rodjendanski poklon drugarici jer kad njoj bude rodjendan, on ce biti kod nas. Neobicno mi je to sto sam se tako lako i brzo navikla na to da me zove mama, a i on se vise ne zbunjuje po pitanju toga. Mama sam i gotova stvar.
Nakon svih onih propalih IVF pokusaja, ovdje sam postala mama za jedan susret i pet telefonskih razgovora.
Jos uvjek se na momente pitam kako je to moguce.
Od desetogodisnjeg ocaja sto ne ostajemo trudni, preko muza koji je dugo, dugo vremena bio izricito protiv usvajanja, za manje od dva mjeseca, ja sam mama, muz je rastopljeni i neprepoznatljivi tata, a djete pocinje da diriguje i ponasa se kao da nikog drugog i ne bi pozelio za mamu i tatu… posebno tatu. On je glavni.
Godinama spominjem muzu mogucnost usvajanja i godinama dobijem kratak odgovor da je vec rekao da nece i nece i onda u nekom mirnom i usputnom spominjanju tipa
”pricali smo i o usvajanju ali eto ti nesto nisi za to”
MM mi jednostavno i mirno kaze:”… pa eto, probaj, posalji zahtjev pa cemo viditi.”
Pet puta sam ga sporo, glasno i jasno pitala da li je siguran, desetak dana dala sam mu priliku da se predomisli i tako je sve ovo pocelo.
Toliko je ljepote i radosti u svemu. Istina, ima i kriza. Ja bi zelila odmah da ga vodim, ali ne moze bas odmah.
Kad sam ga vidjela onako blijedog, stiljivog, sa tugom u ocima i blijedim smijeskom pozelila sam odmah da mu poklonim sav moj svijet, sve da mu objasnim, oko svega da ga utjesim i u sekundi da ucinim da se osjeti sigurnim.
Sutra moram zvati dva puta. Tako smo se dogovorili. U podne i jos jednom navecer.
To je jedino sto ovako odmaknuta mogu da uradim da bi pokusala sprijeciti jos jedno pucanje i kaznjavanje.

Februar06, ne mogu ti ništa reći nego da budeš i ti strpljiva. Ja bih otvoreno i djetetu rekla da je i tebi jako teško i da je i tebi dosta čekanja.
Traumu od iščekivanja imam i ja, još uvijek.
Dobro je što ga zoveš da zna da si tu, a i djeca u domu se uspoređuju i gledaju tko je kome koliko puta došao i je li ga tko zvao.
A CZSS-i su priča za sebe. Ponavljaj im da bi bilo dobro da požure jer je to u interesu djeteta i da je djetetu iščekivanje jako teško, da je dovoljno dugo već čekao u sustavu. Sebe i svoju nestrpljivost ne moraš njima iznositi, to možeš tu nama :love:

Slažem se s Jelenom.

Februar :heart: da brzo budete skupa!