uzbudljivi, izazovni počeci - dijete školske dobi

Drage,

treba mi netko tko razumije, tko zna kako je.
Dakle, ljudi ovdje :)

U procesu sam, pa ću izbjegavati konkretnije podatke, ali - izabrana sam kao najbolja potencijalna posvojiteljica za dijete <3, školske dobi, romskog etniciteta, u gradu koji nije moj.
Dakle, ostvarivanje osobnih odnosa traje duže nego što bi vjerojatno trajalo da smo u istom gradu i da ne treba završiti razred. Što generalno mislim da je dobro jer je dijete već "veliko" i ostvarilo je odnos s udomiteljima i ima odnose s djecom u školi, pa mi se čini korisno što sve ide prilično polako. Zahvalna sam za to, jer mislim da je duži period privikavanja u interesu djeteta.
Čini mi se da je sve po PS-u, imamo pismenu suglasnost centra (to jest, područnog ureda zavoda za socijalni rad, po novom) za ostvarivanje osobnih odnosa, pišem izvješća mailom nakon svakog susreta i slično.

Preko tjedna se čujemo, a ja čitam.
Zasad mi se čine najbolje sve knjige o terapijskom roditeljstvu, i knjiga dr. Becky Kennedy; Good Inside.
Adopta ima dobru knjižnicu (https://adopta.hr/index.php?option=c...category&id=13),
a ako niste iz Zgb, možda imaju i linkove na neke knjige, pa im se može poslati upit mailom. Nudim i ja knjige u pdf formatu ako netko hoće - nek mi se javi u inboks.

Čini mi se da smo mi koji smo upisani u registar u zadnjih cca godinu dana profitirali od tragedije u Zambiji jer vidim i ovdje po forumu, a čujem i uživo, i moje je iskustvo takvo da su CZSS-ovi počeli zivkati i gledati najfriškije ljude u registru, neovisno o javljanju tih ljudi centrima. Rekla bih da ih je od 12. mjeseca 2022. malkoc steglo odozgo da se temeljitije pokrenu, a sve zbog Zambije. Pa sam i ja primala pozive, od centara koje nisam zvala, što se nije baš događalo dosad koliko je meni poznato. Tako je tuđa nesreća, nažalost, meni otvorila vrata za sreću... Osjećam se tužno oko toga, ali što je - tu je. Drugi, očito, profitiraju kad se izabranim Drugačijima i žrtvenim janjcima u društvu nešto obije o glavu, kao ovoj djeci i njihovim roditeljima u Zambiji...

U ovoj bih fazi voljela podijeliti da su me neke stvari zatekle, neke mi stvari otežavaju život - a nisam očekivala, a neke su me ugodno iznenadile.
Pomiješani osjećaji čvrsto vezanih udomitelja su mi definitivno izazov.
Sve je dosta veliki financijski izazov. I bilo bi sjajno da zakon predvidi i neke slobodne dane za proces ovih ostvarivanja osobnih kontakata, prije rješenja o posvojenju. Mislim, ako za vjenčanje, po zakonu, dobiješ tjedan dana slobodno za tulumarenje - onda bi barem koji dan bio stvarno opravdan za izabrane potencijalne posvojitelje u postupku.

Što se tiče djeteta, primjećujem testiranje granica, probleme s pažnjom i koncentracijom. Zasad je sve to nekako očekivano. Mislim da mora steći povjerenje u nas i našu ljubav.
Ali i postupno uvođenje promjena i upoznavanje s novom okolinom mi se čini dosta dobar pristup. Pazim da što manje mijenjam detalje dok nije tu, da uvedem naš novi zajednički ritam, rituale i predvidljivosti. Pritom koristim koliko znam i umijem ritam i rituale koje ima kod udomitelja, ali nije to baš uvijek izvedivo.
Učim kako davati do znanja da volim i želim da mi priča o biološkim roditeljima. Učim kako se nositi s bolom da sam djetetu još jedna u nizu teta, dok ne postanem nešto više.
Savladavam strah da se djetetu nešto ne dogodi, da se ne ozlijedi tijekom vikenda dok je kod mene, jer se bojim kako bi se to moglo odraziti i na naš odnos, i na stav centra i udomitelja prema meni.
Navikavam se na to da se dijete ne zna igrati ni zabavljati samo jer je dosad uvijek bilo okruženo drugom djecom.
Ponavljam si da je normalno da ponekad pogledam u to dijete i vidim stranca kojega ne poznajem, i da je njemu vjerojatno isto tako - a ono ne zna što bi s time.
Navikavam se na sasvim neinformirane i povrjeđujuće komentare bliske okoline - "zašto niste presretni?! Ostvario vam se san!"; kao da moram cupkati od sreće svaki trenutak budnosti da dokažem da sam zadovoljna, i ne smije mi biti teško. Rasistički su izazovi s okolinom još slabi, ali dogodi se nešto, svako malo i to skoro svaki put kad je s nama u gradu.
Ima tu još dosta toga, ali bojim se da ne napišem previše, a nadam se da i ovo može biti kome zanimljivo ili da će(te) suosjećati.

Eto, držite mi fige da sve prođe što bolje za dijete i da na kraju ovoga i CZSS i dijete daju pozitivno mišljenje i da ostvarimo posvojenje.

Hvala svima na čitanju!
Sretno svima!

Hefina, svu sreću svijeta vam želim sretnooooo!!!!

Hvala, hvala puno, Lili!

Hefina, nadam se da ćete vrlo skoro dobiti rješenje. Neka vas prati sreća!

Sretno!

Hvala, Čokolado, Peterlin! Podrška puno znači!

Da, Čokolado, baš kao što si i rekla - bit će lakše kad dobijem rješenje, neću držati osjećaje "pod ručnom". Već volim to dijete, a opet je stvarnost da nije "moje" dok se ova faza ne završi.

Hefina, sretno! U kojoj ste sad fazi? Bit će uspona i padova, to je normalno, trajat će to dugo, dugo, pogotovo to ispipavanje granica, dijete željno pažnje, a ne želi to priznati, pa pubertet, kad želi biti samostalan, a dosta je ovisan o obitelji. Ne znam kako ste si s udomiteljima, mi smo stalno u kotaktu, oni su njegova druga obitelj, uvijek tu za njega, nama je to bila i jest velika pomoć. To što je bio vezan uz njih je veliki plus, privržen je obitelji, mi smo njegova sigurna luka.
Bit će mu šok kad promijeni okolinu, tu morate biti jaki, podrška, puno njegovih postupka vam se možda neće svidjeti, pa tu su vršnjaci, kako će ga prihvatiti, mi smo imali slučaj internetskog nasilja i morali smo prijaviti, ali prošlo je, pa opet neke nove bitke, a ta djeca imaju problema sa samopouzdanjem, ljubavi prema sebi, nažalost, moramo puno vjerovati u njih čak i kad se ne slažemo, kad ga razumski hoćeš zaštititi, a on se neda...Eto mi smo sad u pubertetu, čeka nas izbor srednje škole. Za biološku obitelj ne pita. Za njega smo mi njegova obitelj.

Hvala ti, Špelkice!
Jako mi je drago što ste imali sjajno iskustvo s udomiteljima, to nažalost nije naš slučaj. Ni s CZSS nije baš sjajno, pa ne pišem detalje...
Nadam se da ću se ubrzo usuditi reći još koju suvislu...
Hvala ti na iskustvu! Da, baš je tako. Uopće ne znam što s internetom, što će biti s vršnjacima u novoj školi. Lijepo je čuti koliko se dijete kod vas lijepo prilagodilo. Ima i naše dijete kapacitet za vezivanje, ali svašta je već prošlo. Svejedno, bit ćemo tu, štogod trebalo, koliko god dugo.
Bravo, bravo za vas, šaljem zagrljaje i <3, hvala na podršci! Javim kako ide kad dobijemo rješenje i malo prođe prilagodba!

Hefina, sretnoooo!!!!da se sve što prije posloži, držim fige!!!

Hefina, ima li kakvih novih vijesti?

Špelkice, ima :). Žao mi je što se nisam prije javila, sve je bilo vrlo intenzivno. Uz posvojenje sam i ja imala neočekivane zdravstvene teškoće, čeka me veća operacija u bliskoj budućnosti.
Ali bit će sve OK i da, imam rješenje, rodni list, na papiru sam mama - provjere mog Centra još traju, ali više-manje je to to.

Prilagodba. Teško je. Baš jest.
Znam da je moglo biti i teže, ali zaista sam mislila da sam se pripremila.

Trebala sam više čitati strane forume, iskustva posvajanja starije djece. Mi smo mala zemlja, nemamo jasne protokole ni dostupnu statistiku, ponajmanje o propalim posvojenjima/udomljavanjima.
Djeca se kod nas pitaju za mišljenje samo deklarativno ili uopće ne. Što je posebno loše kod posvajanja djece školske dobi. Oni koji formalno mogu odbiti posvajanje, često ga i odbiju, a djeca stara od 6 do 12 godina koja zaista ne žele posvojenje nisu baš shvaćena ozbiljno. Pa zapravo ne znaš s kojom slikom o svemu ti dolazi "starije" dijete.

Eto, moje je već u pubertetu. Preuranjenom, ali jest. Fizičke promjene su počele, vjerujem da se i ponašanje može povezati s pubertetom (donekle), a emocionalno i kognitivno je daleko iza svojih vršnjaka. Imamo veoma malo vremena prije tinejdžerskog bunta za povezivanje. Ima dana kad mi se čini da je agresija manje trauma, a više hormoni. Dijete još nije tinejdžer, ali je već krenulo. Agresija na sve što se doživi kao granica ili kritika. Jer samopouzdanje je nepostojeće. A povjerenja nema ni za lijek. Laganje, durenje, bezobrazluk, nasilje u školi.

Teorijski, prednost "starijeg" djeteta je da se znaju njegove potrebe prije posvajanja.
Ali moje je iskustvo da ne, ne može se računati na to. Udomitelji nemaju kapacitete za neurologe, endokrinologe, logopede, psihologe, otorince i ostale specijalističke preglede, a sustav to ne zahtjeva i ne omogućava, pa se svejedno dogodi da dijete ima (razvojne i druge) teškoće samo se za njih nije znalo, to jest, žmirilo se, previdjelo se. Ako je netko na to spreman, onda dobro. Ako nije, treba imati na umu. Posvajanje ne znači da "znaš koga ćeš dobiti", skoro kao što ne znaš što će biti ni kada rodiš dijete. Nadaš se, naravno, ali ne možeš znati. A dobro, znaš spol djeteta i možda pokoji interes ako i to. Upoznavanje je dobro vrijeme da se zaljubiš u dijete, ali nije stvarna slika njegovog karaktera ni potreba. Nama nije bila. Dijete je došlo iz vojničke stege i fizičkog kažnjavanja u udomiteljskoj obitelji u okruženje u kojemu mu se nudi da se opusti. Pa tek tada kreće prava dječja agresija, verbalna i fizička, stalno testiranje autoriteta i jednostavno, bijes/tuga zbog života koje je imalo prije.

U međuvremenu čitam iskustva iz većih zemalja po kojima je najveći broj propalih posvojenja u slučajevima kada su djeca posvajana nakon šeste godine života, a posvojitelji ih nisu udomljavali (fosterali) prije toga.

Naše posvojenje neće "propasti" jer neću to dopustiti. Život mi je ispunjeniji i smisleniji zahvaljujući tom djetetu. Korak po korak, dan po dan, svi idu na psihoterapije i fizički su aktivni.
Ali teško je. Sada su to moji dojmovi. Ljubav nije dovoljna, treba tu i drugih resursa.

Sretno, ako dijete ima poremecaj paznje i koncentracije biti ce tesko i izazovno. Bilo bi i da je dijete od prvig dana s vama, ovako ce biti jos vise .

Hefina :heart:
Sjecam se adoptinog tecaja kad je komentiran broj djece koja mogu ici na posvajanje, da velik broj djece 10+ ne želi biti posvojeno. Mene je potpuno iznenadilo. Imas pravo da je to slabo problematizirano kroz medije. Spominjala je Diana iz Adopte, ali to je doprlo samo do jako zainteresiranog slusatelja, kandidata za posvojitelja. Ne znam jesi li se uclanila u adoptu, ali oni cesto imaju radionice za posvojenu djecu te dobi, a i za roditelje.

Hvala, drage, hvala.
Ima boljih dana, ima lošijih. Kad su bolji dani osjećam se privilegirano što imam priliku biti mama, štogod "mama" u našem slučaju značilo. Obično su bolji dani kad naiđem na neko razumijevanje, nekoga tko je prošao nešto slično. Pa se ne osjećam izolirano i potpuno drugačije, kako se znam osjećati na dane (tjedne :)) kad se samo srećem s drugim roditeljima iz djetetove škole ili kvarta.
Danas sam sretna što postoji internet i forumi i grupe, što je nedjelja, što imamo plan i raspored za cijeli dan, što sam popila kavu prije nego što je dijete ustalo, i ponajviše - što mogu biti mama, što imam taj luksuz.

Jeleno, hvala. Znam, Adopta, kako ne. <3

Evo mene opet. Danas mi treba prostor koji nije okrutan. Jer, čitam što je dostupno po internetu i apsolutno sam ukomirana.

U potrazi za iskustvima i načinima da olakšam život svome djetetu, a nažalost razumijem engleski, nalijećem na velike količine posvojenih odraslih ljudi koji su prožeti zamjeranjem, čak mržnjom prema (svim) posvojiteljima i žalovanjem za biološkim obiteljima.
Manifest im je The Primal Wound knjiga i teorija, a kaže da je odvajanje djeteta od žene koja ga je kao plod nosila taj Primal Wound. Bez daljnjeg konteksta, uvjeta odrastanja itd. Primal wound, original sin.

To izaziva otpor u meni. Jer mi nije jasno zašto sam zločinac ove priče. Ako niste čitali (a nemojte), zbilja svi posvojitelji ispadaju izrabljivači djece i trudnica i zločinci čija je želja za djecom proizvela primarne rane svoj posvojenoj djeci.

Iako su traume dio posvajanja, moj problem s ovim je sljedeći:
Svi imaju djecu iz sebičnih razloga. Apsolutno svi.
Većina uči biti roditeljem u hodu. Ako išta uči, dobro je.
Nisam otela svoje dijete od njegove prve obitelji, ali zato jesam odgovorna za povijanje rana koje (zasad) zbilja nisam ja nanijela.
Biologija sama po sebi nije i ne može biti sudbina. Tako da determinizam i pojednostavljivanje ovakvog pristupa otvara vrata za opaku jednostavnost u traženju krivca.
Krivca za bol. Bol koja je toliko ljudska da zaista nikome nije strana. Ali posvojeni odrasli iz ove priče, kako ta teorija nalaže, sami sebe izoliraju u "specifičnoj, nužnoj" boli "primarne rane".

Bojim se da je teorija toliko zavodljiva da zato vlada internetom. Tamo gdje sam tražila. Nastala je 90ih i još se ne da. Najgrotesknija tvrdnja koju sam pročitala jest "posvojenici i bio roditelji imaju traume od posvojenja, samo posvojitelji profitiraju. Nađi krivca."

A mi smo mala zemlja u kojoj posvojena djeca zaista dolaze iz uvjeta u kojima nisu mogla ostati. Za njihovo dobro. Ne želim tražiti krivce i da, da imamo klasnu jednakost i socijalne usluge kakve bi trebale biti, bilo bi manje djece u sustavu. Dakle, manje posvojene djece. Ali uvijek bismo se našli u situaciji da netko rodi dijete koje ne može ili ne želi odgajati, pretpostavljam. Meni se to čini jednostavnim, ja želim voljeti dijete, djetetu to treba, zašto ne?

Mislim, bolje bi mi bilo da se bavim nečim drugim, ali evo, jutros me to žvače. I dijete mi još spava, pa imam kad :).
Što vi mislite?

Ja bih rekla: promijeni literaturu :-)

Da, imaš pravo.

Hefina, potpis na lili.
Ja sam išla na neke susrete/radionice, ne znam kako bih okarakterizirala gdje su se predstavile punoljetne posvojene djevojke, o svom odnosu prema biološkim i posvojiteljskim roditeljima. Cure su sasvim normalno govorile o tome. Čini mi se da jedna nije ni imala potrebu upoznati biološke, a druge se dobro sjećam, poznaje svoju biološku majku i imaju kontakt, ali su nas (tada potencijalne posvojitelje) uvjeravale da ne treba biti straha posvojitelja od odbacivanja i približavanja biološkim roditeljima, da nemaju one nikakvu emocionalnu vezu s osobom s kojom nisu odrastale, koja nije brinula o njima. S druge strane jako je bitno djetetu ne govoriti ništa loše o biološkim roditeljima, ma što znala ili osjećala prema njima.
Mi imamo knjigu Savjeti za preživljavanje za roditelje posvojene djece. Ja to nisam ni pogledala. MM je i nije mu se svidjela. Ali se barem nekako ograđuju da je za dio djece primjenjiva, a ne za svu djecu.

Traume iz djetinjstva svi vuku. Roditelji koji se trude biti dobri roditelji čine pogreške, a pogotovo oni koji se ne trude. I sama zamjeram svojoj mami koješta, tako da sam i sama spremna na osudu svog djeteta koja će kad tad doći, očekujem period od puberteta do njegove 40te (iako se naravno nadam da baš naš neće nas osuđivati :mrgreen:). Ja često djetetu kažem da svi radimo greške i da ja ne znam bolje, nego tako kako radim. Da smatram da je najvažnije da se trudimo, a greške su neminovne.

Hvala, Jelena, baš si draga. Baš jesi. Baš me bilo nekako zakucalo, lijepo je dobiti dobronamjeran komentar. Hvala.
Ma, sad vidim da sam bila upala u neku internetsku crnu rupu, pa mi se i pred očima zacrnilo... Bez veze.

Autoricu tog pristupa o kojem pišem imaju i na adopti na https://adopta.hr/images/pdf/the_primal_wound.pdf

Sad kad čitam taj tekst, čini mi se baš... glupo.
Dvije prijateljice i ja rođene smo prerano, bile smo u inkubatorima. U vijeme kad su inkubatori značili malo ljudskog kontakta i samo igle za hranjenje. Tamo sam bila prva tri mjeseca života, izvadili me carskim rezom, mamu nisam osjetila (ni ona mene) dok me nisu pustili iz bolnice. Prema ovoj teoriji, i ja bih trebala imati taj "primal wound", jer mjesecima nakon rođenja nisam bila "jedno sa svojom biološkom majkom". Kao ni dvije moje prijateljice. A nemam(o) strah od napuštanja zbog toga. I mislim da nemam nikakav "primal wound" od inkubatora. Uopće, glupo mi se uspoređivati s posvojenom djecom. A ova teorija zapravo baš to hoće reći - to bi trebalo biti isto. Meni glupo.

Čini mi se da traume posvojene djece duboko ovise o njihovim situacijama. Da nisu nekakav nejasni mumbo-jumbo o kozmičkoj povezanosti biomajke i djeteta, nego su posljedice vrlo stvarnog zlostavljanja i zanemarivanja. I da, gubitka, ovisno o dobi izdvajanja djeteta. A zajedničko im je što su drugačija od većine druge djece jer se biološko roditeljstvo smatra jedinom nultom pozicijom i obitelji koje nisu biološke nisu dio filmova, priča, sadržaja u školama. Više mi se to čini kao prostor za naknadnu traumu i probleme s identitetom.
Ne znam. Danas tako mislim. Kako velite - mijenjam literaturu :)

Jelena, da, naravno! Tko radi - taj i griješi, to ponavljam djetetu kad god mogu. Tako i ja griješim. Trudim se, čitam, razgovaram, tražim ljude sa sličnim iskustvima, idem na terapiju, upadam u internetske crne rupe... I nešto zeznem, svaki dan.
Ovu knjigu nisam čitala, ali ako je vama bila bez veze, možda da se i ne upuštam. Tnx.

Jedino iz ovog teksta s čime se slažem jest da je "biološka mama te voljela zato te se odrekla" dvostruka poruka. I pokušavam to izbjegavati jer onda ljubav (može) značiti i napuštanje. Izbjegavam prosuđivati je li moje dijete njegova prva mama voljela ili nije, nije ni važno. Ništa loše o njoj, naravno, ali ne izmišljam njezine osjećaje. Prilagođeno kažem kako jest. Nekako mi se to čini logično... ?

Dobro i kažeš :-)

Taj veći broj ti se čini jer su glasniji i piknula si košnicu. Kao da sad odem među incele ili ravnozemljaše pa zaključim da je veliki broj istih u populaciji, a nije.

Žuta, da, baš kao ravnozemljaši, zgodna usporedba! Jesam, piknula sam baš. Prstom u...

Kad razmislim, ta teorija ne priznaje ni da možeš roditi dijete koje želiš a da ne osjećaš automatski kozmičku povezanost s djetetom. Je li to "neprirodno", rijetko i za osudu? Nije.
Postpartum depresije su valjda za zatvor jer nema instant "jedinstva majke i djeteta"? Ma, baš zastarjele bezvezarije.

Imate praf. Skroz. Lakše mi je.
Moram birati na što trošim vrijeme. A kad mi dijete krene kopati po internetu, nadam se da ću ga uspjeti naučiti da bira, također.

Lili, tnx :)

Ako briju na "kozmičke" vezanosti onda baš jesu u rangu tavnozemljaša, ne vrijedi se time opterećivati...

Ja sam svom djetetu višekratno rekla da je napravila najbolje što je mogla za njega, i u to vjerujem. Ljubav ne mogu procjenjivati.
Svašta ja čujem od ljudi, pogotovo ovih kozmičkih. Pogodi me, ne mogu reći da ne, ali što ćeš.
Dobro si napisala da ljudi traže jednostavne odgovore. Lako ih razumiju i prijemčljivi su. Od čega bi inače kojekakvi doktori ozovi živjeli.
Ne možemo se praviti da smo kao druge biološke obitelji kad nismo, međutim svaka obitelj ima neki emocionalni teret. Naše imaju dodatni.

Što se sebičnosti tiče, kad mi netko komu vrijedi reći kaže, da sam plemenita, objasnim da nisam da sam samo htjela obitelj. Nekima niti ne objašnjavam.

Srecom da su djeca puno otpornija i jaca nego sto im prisivaju odredeni teoticari. Jer bi u protivnom vecina populacija koja prezivi bilo kakav stres u ranoj dobi bila osudena na propast .

Hefina, kao bio majka slažem se sa svime prethodno napisanim. Nit kozmičke povezanosti nisam osjetila nit bilo što iz mumbo jumbo dijapazona. Da sam danas na nekom tržištu prodavača magle, vjerojatno bih povjerovala da imam traumu jer sam ja bila u inkubatoru, pa onda gržinju savjesti jer sam rodila na carski itd. Znam da se nude i gluposti tipa psiho tretmani gdje se simulira boravak u maternici i ponovno rađanje. Meni je to sve ista nedokazana mumbo jumbo pašta koja je danas dosta popularna - što je više informacija dostupno, to osebujnije teorije. Apsolutno se slažem s zutoom, bilo što s pridjevom "kozmički" - bacam u mentalno smeće. Bez stresa nema života enivej, kako bildat bilo kakvu otpornost, razvijat bilo koje psiho mišiće bez stresova. Osim toga, što je točno stres itd. Nemoj upadat u te intrnetske crvotočine - a od nečeg i autori knjiga moraju živjet pa smišljaju te "catchy" nazive. E, da, i "primordijalno" bih isto bacila u "mentalno smeće". A i vrlo oprezna bila s "prirodnim". Plsl otkači se od te spike "krivac za bol" - nemoj to uopće čitat, to je baš štetno.

apsolutno, da...
veliš, niš kozmički? mora da si primordijalno nedorasla prirodnom poretku ;).

ma zakačim se jer me preplavilo. treba izbjegavati, da. tražim iskustva drugih ljudi koji su posvojeni kao djeca i upadam u crvotočine i generalizacije.
sad mi je službeno lakše reći - bulšit! i za to vam hvala...

Svi normalni dobronamjerni roditelji (biološki ili posvojeni) rade greške. Srećom, njihova djeca te će greške jednom proraditi ili sami, ili uz stručnu pomoć. Tako sam ja, tako će i moje posvojeno i biološko dijete.
Bilo bi super kad bismo svi bili savršeni, ali nismo.

čoksa, tnx, da. vjerojatno tako razmišljaju svi iskreni, uravnoteženi i dobronamjerni roditelji. jer znaš da si dala sve od sebe i da stvari nekako idu.

čini mi se da je veći presing za savršenstvom u roditeljstvu kad si posvojiteljica. jer, eto, društvo te testiralo, pa odabralo, ko na nekom natjecanju, među svim drugim kandidatima.
odabralo te da djeci kod tebe bude bolje nego što im je bilo, zato si ih dobila... i to je dijete koje baš treba terapijsko roditeljstvo, toliko nepovjerljivo i prepuno strahova i usmjereno na negativno.
pa onda znaš da moraš uložiti i ekstra trud, ne (samo) zbog vašeg odnosa, nego zbog tog djeteta - da bi moglo funkcionirati...
ma, radim si presing i sama najviše, vjerojatno :D.
Dan po dan.

Sve sam to prošla uz stalan osjećaj da nisam napravila dovoljno i da sam mogla više. Presing ne radi društvo, nego mi sami.

Citiraj:

---

Hefina prvotno napisa

Špelkice, ima :). Žao mi je što se nisam prije javila, sve je bilo vrlo intenzivno. Uz posvojenje sam i ja imala neočekivane zdravstvene teškoće, čeka me veća operacija u bliskoj budućnosti.
Ali bit će sve OK i da, imam rješenje, rodni list, na papiru sam mama - provjere mog Centra još traju, ali više-manje je to to.

Prilagodba. Teško je. Baš jest.
Znam da je moglo biti i teže, ali zaista sam mislila da sam se pripremila.

Trebala sam više čitati strane forume, iskustva posvajanja starije djece. Mi smo mala zemlja, nemamo jasne protokole ni dostupnu statistiku, ponajmanje o propalim posvojenjima/udomljavanjima.
Djeca se kod nas pitaju za mišljenje samo deklarativno ili uopće ne. Što je posebno loše kod posvajanja djece školske dobi. Oni koji formalno mogu odbiti posvajanje, često ga i odbiju, a djeca stara od 6 do 12 godina koja zaista ne žele posvojenje nisu baš shvaćena ozbiljno. Pa zapravo ne znaš s kojom slikom o svemu ti dolazi "starije" dijete.

Eto, moje je već u pubertetu. Preuranjenom, ali jest. Fizičke promjene su počele, vjerujem da se i ponašanje može povezati s pubertetom (donekle), a emocionalno i kognitivno je daleko iza svojih vršnjaka. Imamo veoma malo vremena prije tinejdžerskog bunta za povezivanje. Ima dana kad mi se čini da je agresija manje trauma, a više hormoni. Dijete još nije tinejdžer, ali je već krenulo. Agresija na sve što se doživi kao granica ili kritika. Jer samopouzdanje je nepostojeće. A povjerenja nema ni za lijek. Laganje, durenje, bezobrazluk, nasilje u školi.

Teorijski, prednost "starijeg" djeteta je da se znaju njegove potrebe prije posvajanja.
Ali moje je iskustvo da ne, ne može se računati na to. Udomitelji nemaju kapacitete za neurologe, endokrinologe, logopede, psihologe, otorince i ostale specijalističke preglede, a sustav to ne zahtjeva i ne omogućava, pa se svejedno dogodi da dijete ima (razvojne i druge) teškoće samo se za njih nije znalo, to jest, žmirilo se, previdjelo se. Ako je netko na to spreman, onda dobro. Ako nije, treba imati na umu. Posvajanje ne znači da "znaš koga ćeš dobiti", skoro kao što ne znaš što će biti ni kada rodiš dijete. Nadaš se, naravno, ali ne možeš znati. A dobro, znaš spol djeteta i možda pokoji interes ako i to. Upoznavanje je dobro vrijeme da se zaljubiš u dijete, ali nije stvarna slika njegovog karaktera ni potreba. Nama nije bila. Dijete je došlo iz vojničke stege i fizičkog kažnjavanja u udomiteljskoj obitelji u okruženje u kojemu mu se nudi da se opusti. Pa tek tada kreće prava dječja agresija, verbalna i fizička, stalno testiranje autoriteta i jednostavno, bijes/tuga zbog života koje je imalo prije.

U međuvremenu čitam iskustva iz većih zemalja po kojima je najveći broj propalih posvojenja u slučajevima kada su djeca posvajana nakon šeste godine života, a posvojitelji ih nisu udomljavali (fosterali) prije toga.

Naše posvojenje neće "propasti" jer neću to dopustiti. Život mi je ispunjeniji i smisleniji zahvaljujući tom djetetu. Korak po korak, dan po dan, svi idu na psihoterapije i fizički su aktivni.
Ali teško je. Sada su to moji dojmovi. Ljubav nije dovoljna, treba tu i drugih resursa.

---

Draga Hefina,
potpuno te razumijem. Ako zelis javi se u inbox. U tvojim pisanjima ima jako puno toga sto smo i sami prosli i prolazimo.