Hefina prvotno napisa
Špelkice, ima :). Žao mi je što se nisam prije javila, sve je bilo vrlo intenzivno. Uz posvojenje sam i ja imala neočekivane zdravstvene teškoće, čeka me veća operacija u bliskoj budućnosti.
Ali bit će sve OK i da, imam rješenje, rodni list, na papiru sam mama - provjere mog Centra još traju, ali više-manje je to to.
Prilagodba. Teško je. Baš jest.
Znam da je moglo biti i teže, ali zaista sam mislila da sam se pripremila.
Trebala sam više čitati strane forume, iskustva posvajanja starije djece. Mi smo mala zemlja, nemamo jasne protokole ni dostupnu statistiku, ponajmanje o propalim posvojenjima/udomljavanjima.
Djeca se kod nas pitaju za mišljenje samo deklarativno ili uopće ne. Što je posebno loše kod posvajanja djece školske dobi. Oni koji formalno mogu odbiti posvajanje, često ga i odbiju, a djeca stara od 6 do 12 godina koja zaista ne žele posvojenje nisu baš shvaćena ozbiljno. Pa zapravo ne znaš s kojom slikom o svemu ti dolazi "starije" dijete.
Eto, moje je već u pubertetu. Preuranjenom, ali jest. Fizičke promjene su počele, vjerujem da se i ponašanje može povezati s pubertetom (donekle), a emocionalno i kognitivno je daleko iza svojih vršnjaka. Imamo veoma malo vremena prije tinejdžerskog bunta za povezivanje. Ima dana kad mi se čini da je agresija manje trauma, a više hormoni. Dijete još nije tinejdžer, ali je već krenulo. Agresija na sve što se doživi kao granica ili kritika. Jer samopouzdanje je nepostojeće. A povjerenja nema ni za lijek. Laganje, durenje, bezobrazluk, nasilje u školi.
Teorijski, prednost "starijeg" djeteta je da se znaju njegove potrebe prije posvajanja.
Ali moje je iskustvo da ne, ne može se računati na to. Udomitelji nemaju kapacitete za neurologe, endokrinologe, logopede, psihologe, otorince i ostale specijalističke preglede, a sustav to ne zahtjeva i ne omogućava, pa se svejedno dogodi da dijete ima (razvojne i druge) teškoće samo se za njih nije znalo, to jest, žmirilo se, previdjelo se. Ako je netko na to spreman, onda dobro. Ako nije, treba imati na umu. Posvajanje ne znači da "znaš koga ćeš dobiti", skoro kao što ne znaš što će biti ni kada rodiš dijete. Nadaš se, naravno, ali ne možeš znati. A dobro, znaš spol djeteta i možda pokoji interes ako i to. Upoznavanje je dobro vrijeme da se zaljubiš u dijete, ali nije stvarna slika njegovog karaktera ni potreba. Nama nije bila. Dijete je došlo iz vojničke stege i fizičkog kažnjavanja u udomiteljskoj obitelji u okruženje u kojemu mu se nudi da se opusti. Pa tek tada kreće prava dječja agresija, verbalna i fizička, stalno testiranje autoriteta i jednostavno, bijes/tuga zbog života koje je imalo prije.
U međuvremenu čitam iskustva iz većih zemalja po kojima je najveći broj propalih posvojenja u slučajevima kada su djeca posvajana nakon šeste godine života, a posvojitelji ih nisu udomljavali (fosterali) prije toga.
Naše posvojenje neće "propasti" jer neću to dopustiti. Život mi je ispunjeniji i smisleniji zahvaljujući tom djetetu. Korak po korak, dan po dan, svi idu na psihoterapije i fizički su aktivni.
Ali teško je. Sada su to moji dojmovi. Ljubav nije dovoljna, treba tu i drugih resursa.