Carski rez kod privatnika
Dobra večer, željela bih podijeliti svoju priču s poroda i možda ohrabriti žene koje se nećkaju, a u sličnoj su situaciji kao ja. Unaprijed da napomenem, nisam plaćeni oglas i nemam veze s rodilištem o kojem ću vam pričati i/ili osoblju tamo. Ne osuđujem ničije odluke vezano za porod jer svaka je žena drugačija pa tako nemojte vi ni osuđivati moju.
Pozadina priče: mirna i dosadna trudnoća iz potpomognute oplodnje, zdrav fetus u zdravoj tridesetjednogodišnjoj trudnici; nikakve veće bolesti kroz život, nikakve traume od doktora, nikakve operacije. Jedino što je kod mene postojalo je sljedeće:
- STRAH uzrokovan tisućama pročitanih horor priča s poroda u Hrvatskoj. Vjerujem da ste čuli za to pa neću posebno ulaziti u tu tematiku - svi ionako znate minimalno jednu ženu koja je bespotrebno i strahovito dugo patila na porodu, a usput su je još možda i psihički maltretirali.
- GAĐENJE koje sam osjetila vodeći trudnoću u državnim institucijama gdje su me pregledavali politički profilirani doktori koji bi se prema meni odnosili kao prema vlažnoj maramici na kišnoj ulici dok su me ofrlje pregledavali u svojim prljavim ordinacijama u čijim wc-ima nije bilo papira, tople vode, sapuna ni ključa.
- JEZA koja me cijeli život prolazila pri pomisli da nešto od 50 centimetara duljine, 35 centimetara širine i 3.5 kilograma prolazi kroz moju rodnicu, koliko god ljudi tvrdili da je ona predviđena baš za to. I ljudski je vijek predviđen da traje do cca 50. godine pa svejedno tu ne odustajemo i borimo se modernom medicinom da nastavimo živjeti dalje.
Stoga sam odlučila roditi kod privatnika. Pogledala sam cjenik i shvatila da me to može koštati kao jedan kvadrat novogradnje u Zagrebu ili dva i pol kvadrata starogradnje u Zagrebu ili pola manjeg polovnog auta i odlučila se odreći tih kvadrata i te polovice rabljene krntije i uložiti novce u ono što mi je bilo najbitnije - savršen početak života mojeg djeteta.
Na prvi pregled sam došla u 8. mjesecu trudnoće i rekla doktorici da bih voljela roditi na carski ako ona misli da je to najbolje za dijete i za mene. Ona se složila da bi to za nas bilo najbolje obzirom na moju preosjetljivost, gore navedene strahove i veličinu fetusa. Rekla mi je da je medicina danas dovoljno napredovala da su rizici od carskog minimalni kod urednih trudnoća i zdravih rodilja te da se doktori često ne odlučuju na carski jer im se jednostavno ne da to raditi. A tu je naravno i ona neosporiva i nepobjediva istina da je "moja baba rodila u polju sedmero djece i ništa joj nije bilo, eno je još uvijek okopava krumpir i trči za kokošama". To što si je baba priskrbila bol i traumu nikoga nije briga.
Pitala sam doktoricu u koju bolnicu ide dijete ako nešto ne valja i rekla mi je da se ide na Rebro. Pitala sam je u koju bolnicu idem ja ako nešto ne valja i rekla mi je da se takvo što nikad nije dogodilo.
I tako sam dobila datum kad ću doći roditi, tjedan dana prije službenog termina. Ako dobijem trudove, trebam doći pa ćemo vidjet što i kako dalje.
Jednog sunčanog ponedjeljka u 6 ujutro bila sam ispred rodilišta gladna i žedna zajedno s partnerom koji će prisustvovati porodu. Odvedena sam u sobu u kojoj ću biti sljedećih par dana i sestre su mi dale klistir i otvorile venski put kanilom u nadlaktici, što je naravno bilo neugodno, ali i neophodno. Anesteziolog me došao upoznati i objasnio mi kako će teći sam postupak. Oko 8 i nešto odvezli su me u operacijsku salu da mi daju anesteziju. Prije tog "glavnog" anestetika koji će me oduzeti od pupka naniže dobila sam lokalni anestetik u leđa kako ne bih osjetila tu iglu. Zatim su me polegli, stavili mi tlakomjer koji će svakih pet minuta mjeriti tlak te namjestili pregradu na mojim prsima da ne vidim što će se događati. Nakon što su provjerili da ne osjećam ništa, stavili su mi urinarni kateter.
U 9 sati u salu je ušla moja doktorica s ekipom i krenula. Unatoč svemu, tresla sam se od straha - hoće li sve biti dobro, hoće li porezati bebu kad će me otvarati, jesam li pogriješila tražeći carski, hoću li ipak osjetiti nekakvu bol; svašta mi se motalo po glavi. Anesteziolog je cijelo vrijeme stajao uz mene i govorio mi što se događa te što će uslijediti. Rekao mi je da ću osjetiti kad će izgurivati bebu van jer će me pritisnuti navrh trbuha gdje anestezija ne djeluje, ali da me to neće boljeti. Tako je i bilo - doktorica je viknula da se pripremim i da sad izlazi van te je u 9:18 rođeno moje zdravo dijete. Donijeli su nam ga odmah blizu da ga vidimo i izgledao je neizmučeno, netaknuto, kao da je spavao i sad ga je netko tijekom sna prebacio s jednog mjesta na drugo.
Pedijatrica je pregledala dijete i dala nam ga blizu da ga vidimo, dok su meni i dalje kopali po trbuhu. To kopanje se osjeti, ali nije ni bolno niti neugodno. Dijete i partner su nekamo otišli dok su mene šivali i anesteziolog mi vaticom brisao suze radosnice. Kad su bili gotovi, uz njihovu pomoć sam se prebacila na krevet-kolica u kojima su me otpremili u sobu. Cijeli je porod trajao otprilike jedan sat.
U sobi me čekao partner i za par minuta su nam dovezli dijete da se družimo. Oko 13 sati me je valjda adrenalin prestao šorati i tad me počeo boljeti rez, ali ništa neizdrživo. Iste večeri sam se uz pomoć sestre digla oprati zube, a iduće jutro su mi izvadili kateter i sama sam se otuširala dok je sestra svakih 20 sekundi ispitivala jesam li dobro.
Sljedeća četiri dana provela sam u rodilištu postupno zacjeljujući, družeći se sa svojom bebom, učeći o dojenju, previjanju i svemu ostalog od divnog i pristupačnog osoblja. Hrana je bila bolja i obilnija od bilo kojeg hotela u kojem sam bila, a svaki su nas dan obilazili i doktori i pedijatri. U petak sam otišla kući s osmijehom na licu, zdravim djetetom u autosjedalici, znanjem o brizi za bebu u glavi i novčanika lakšeg točno za onoliko koliko je i pisalo u cjeniku.
Doživjela sam osudu okoline, ali to me ni najmanje ne dira. Omogućila sam najbolji početak života svome djetetu, nisam bila traumatizirana boli, neugodom, vrijeđanjem i teškim zacjeljivanjem. Dan rođenja mog djeteta najljepši je dan mog života i nemam jednu lošu stvar koju bih navela od tog dana.
Ova moja priča možda nekome pomogne, a možda i ne. Htjela sam je podijeliti jer nema puno takvih, a bilo bi mi lakše da sam ovo vidjela prije svog poroda i ne bih se toliko preispitivala. Ako vas još nešto zanima, pitajte. Hvala na čitanju i lijep pozdrav.
