Psihicki i fizicki na dnu

Ne znam kako započeti ovu priču. Trudna sam 7 mjeseci, neudata sam. Dijete nije planirano, no nije bilo govora o prekidu trudnoće. Nakon 5 godina veze, 3 godine zajedničkog života sve se mijenja. Nemam podršku partnera, razmišljam o prekidu veze, zaruka kako god to nazvali. Teško podnosim trudnoću, fizički sam u teškim bolovima (trenutno teško ustajem sama). Partner radi, no financijski do sad nije sudjelovao u opremanju za dijete. Sve sam financirala sama svojom mizerijom od komplikacija. Partner ne sudjeluje niti kao podrška u teškim trenucima. Često plačem, usamljena sam, boli me i nesretna sam. Molim vas za savjet, pogotovo žena koje su to prošle. Kako otići glavom bez obzira? Kako ste same uspjele stati na noge? Želim najbolje za svoje dijete, ne želim da odrasta u takvom okruženju. Molim vas, podijelite svoje priče. Nemam se kome povjeriti, umirem iznutra, mislim o najgorem. Hvala unaprijed! Nadam se da netko još čita ovaj forum. :(

Prvo dijete paru uvijek mjenja dinamiku u odnosu. Kao sto prva trudnoca i majcinstvo mjenja zenu.

Nakon 5 godina veze i 3 godine zajednickog zivota, s planom ili bez njega, trudnoca stvarno nije neko iznenadenje.
Ne razumijem...kakav ste odnos partner i ti imali prije trudnoce? Kakve ste planive imali za zivot? Kako djelili troskove? Kakvu si podrsku imala ranije kad si bila bolesna?

Da li partner uopće želi to dijete?
Što je rekao kad si zatrudnila? Tebi pobačaj nije bio opcija, kako je to išlo?

LadyA, osim partnera, imaš li drugih osoba koje ti mogu pružiti pomoć ili podršku? Naravno, to njega ne oslobađa dijela obveza, ali dobro je ako imaš više ljudi pri ruci u ovom zahtjevnom periodu.

Mene ovaj opis iz prvog posta podsjeća na elemente porođajne depresije, ali ne znam može li se takvo stanje pojaviti i prije poroda. Vjerojatno može. Ja sam pred kraj prve trudnoće bila izbezumljena i nisam realno procjenjivala aktivnosti svog muža i okoline. Definitivno sam bila preosjetljiva i ne baš potpuno uračunljiva, pogotovo pred porod kad nisam mogla spavati. Trudnoća je nekim ženama baš teška. Utjecaj hormona nije zanemariv. Pitaj svog obiteljskog liječnika i ginekologa, možda ćeš trebati stručnu pomoć. S partnerom također probaj porazgovarati onako ljudski - možda je i njemu teško. Dobro je sirius rekla da prvo dijete mijenja dinamiku obiteljskih odnosa.

Čuvaj se i sretno!

Ja ne bih bila tako blaga prema partneru, ako je istina što piše.
Niti euro nije dao za bilo što dječje, niti ju podupire kad je njoj teško.
Znamo kolike su komplikacije, a ona sve iz tog plaća.

Meni zvuči kao čovjek koji ne želi dijete pa ju ovako "kažnjava" što nije pobacila.

Nadam se da se varam.

Meni se isto čini da bi njega trebalo otfikarit iz života, al nemamo dovoljno informacija.

Eh da i potrazit psiholosku pomoc obavezno i sto prije.

Citiraj:

---

Lili75 prvotno napisa

Meni se isto čini da bi njega trebalo otfikarit iz života, al nemamo dovoljno informacija.

Eh da i potrazit psiholosku pomoc obavezno i sto prije.

---

Budite oprezne s takvim savjetima... Meni se čini da nije trenutak za radikalne rezove, to se stigne i nakon poroda. Sad je neophodno osigurati svu moguću pomoć. Bol u trudnoći nije baš stvar za zanemarivanje. Ja sam bila na komplikacijama, nisam se dobro osjećala, ali ne ovako dramatično. S druge strane, bila sam sklona misliti da mm može više doprinositi, ali sad znam da nisam bila objektivna i svakako nisam bila ugodno društvo.

Pa napisala sam da nemamo dovoljni informacija,a ove koje imamo iz njih iščitavam odnosno tumačim (što naravno ne mora bito točno):
- partner nije želio dijete,
- partner nije niti malo financijski sudjelovao u kupovanju potrebnoga za dijete (to mi je onako baš nisko i fuj nego ona sama od mizerne naknade),
- partner radi (i sigurno više zaradi od iznosa porod.naknade) i nije uz svoju partnericu kao podrška ni emocionalno, pa čak ni fizički uz nju,
- ne pokušava joj pomoć, a žena je psihofizički u rasulu.

LadyA jedina medju nama može znati sve informacije i detalje njihovog odnosa.

Al to da za vlastito dijete bez obzira na njihov odnos nece odvojit eura za kolica, krevetac, robicu..to toliko govori o osobi...da, bolje da ne komentiram.

*dovoljnO
*bitI

Citiraj:

---

Lili75 prvotno napisa

Pa napisala sam da nemamo dovoljni informacija,a ove koje imamo iz njih iščitavam odnosno tumačim (što naravno ne mora bito točno):
- partner nije želio dijete,
- partner nije niti malo financijski sudjelovao u kupovanju potrebnoga za dijete (to mi je onako baš nisko i fuj nego ona sama od mizerne naknade),
- partner radi (i sigurno više zaradi od iznosa porod.naknade) i nije uz svoju partnericu kao podrška ni emocionalno, pa čak ni fizički uz nju,
- ne pokušava joj pomoć, a žena je psihofizički u rasulu.

LadyA jedina medju nama može znati sve informacije i detalje njihovog odnosa.

Al to da za vlastito dijete bez obzira na njihov odnos nece odvojit eura za kolica, krevetac, robicu..to toliko govori o osobi...da, bolje da ne komentiram.

---

Na osnovu jednog posta ne bih donosila apsolutno nikakve zakljucke.
Jer mozda partner pije i kocka, pa zato nije kupio kolica.
Mozda partner placa kredit, rezije i odrzavanje auta, a partnerica nista od toga .
Moze biti i 100 ostalih kombinacija izmedu.
To necemo saznati iz jednog jedinog posta.
Cinjenica je da zena zivi s nekim tri godine i prakticira seks koji moze dovesti do trudnoce. Valjda joj je ipak onda u glavi da je ta osoba potencijalni partner i potencijalno otac

A i to sto kazes..sve je moguće.
Jedan post, nedostatne informacije.

Citiraj:

---

LadyA prvotno napisa

Ne znam kako započeti ovu priču. Trudna sam 7 mjeseci, neudata sam. Dijete nije planirano, no nije bilo govora o prekidu trudnoće. Nakon 5 godina veze, 3 godine zajedničkog života sve se mijenja. Nemam podršku partnera, razmišljam o prekidu veze, zaruka kako god to nazvali. Teško podnosim trudnoću, fizički sam u teškim bolovima (trenutno teško ustajem sama). Partner radi, no financijski do sad nije sudjelovao u opremanju za dijete. Sve sam financirala sama svojom mizerijom od komplikacija. Partner ne sudjeluje niti kao podrška u teškim trenucima. Često plačem, usamljena sam, boli me i nesretna sam. Molim vas za savjet, pogotovo žena koje su to prošle. Kako otići glavom bez obzira? Kako ste same uspjele stati na noge? Želim najbolje za svoje dijete, ne želim da odrasta u takvom okruženju. Molim vas, podijelite svoje priče. Nemam se kome povjeriti, umirem iznutra, mislim o najgorem. Hvala unaprijed! Nadam se da netko još čita ovaj forum. :(

---

Kada nas sastavi sa svih strana nije situacija za donošenje velikih odluka kao što je ta tvoja za otići. Odgodi to za kasnije. Do tada probaj zamišljati svu ljepotu svog života kada budeš donijela odluku za otići. Samo zamišljaj, sjeti se svih svojih želja kako po tebi izgleda život koji bi najradije htjela živjeti.
Dok to zamišljaš i prije nego što doneseš odluku za otići, donosi male odluke, sitne, iz dana u dan.
To su ti stepenice kojima se penješ do života po svojoj želji - u kojem imaš muža koji te voli i koji prihvaća i brine o tvom djetetu zajedno s nasmijanom tobom.
Više nisi trudna, dijete je sada već formirano biće kojemu si dala ovaj život i na to si jako ponosna. Sada imaš svoje tijelo ponovno natrag u prvom stanju, zdravo je i bez tegoba.