Postovani,
Vise ne znam kome da se obratim pa vas molim za pomoc.
Znam da ste skoro sve ovdje mame, a ja se javljam iz pozicije novopecenog tate pa vas prvotno molim da ne pokusate biti previse osudjivacki nego sagledate stvar iz mog kuta.
Naime, dosta kasno sam se ozenio, moja supruga i ja imamo trenutno 37 godina i postali smo nakon puno muke roditelji prekrasne djevojcice. Bio sam na porodu i to iskustvo ne bih mijenjao ni za sto, vjerojatno sam vise smetao partnerici i svima u boxu isao na zivce ali htio sam biti tu i vidjeti kako moja malena dolazi na svijet jer sam znao da to iskustvo nema premca.
E sad… sve prije toga je bilo, uz normalne trzavice tu i tamo, divno i krasno. Na svijet je dosla zdrava i prekrasna mala beba koja je od prvog dana zaokupila nasa srca. Cijela moja i njena obitelj su nam podrska i moja mama, koja je u zivotu samo zeljela dobiti curicu a dobila je tri sina, sada uziva i vjerojatno je najsretnija baka ikad.
Zbog raznoraznih okolnosti koje su nas poklopile kao neki mega-val prolazimo kroz dosta tezak period. Beba je krasna, ne place puno i stvarno je bogom dana, ali moja supruga je pocela sve teze podnositi novu ulogu u zivotu te je pocela agresivno tjerati sve oko sebe. Nije da jedino zeli biti s djetetom, vec uvijek iznova slusam kako nema vremena za nista, zeli ici na kavu i sl. Ja sam tu stvarno najveca potpora sto mogu biti, dizem se po noci, sudjelujem u mijenjanju pelena, pokusavam biti najpazljiviji otac uz svakodnevni posao, pomazem perem cistim itd ali nekako uvijek imam osjecaj odnosno supruga mi otvoreno govori da ne sudjelujem u rastu bebe koliko i ona. Mislim da je uhvatila jaka depresija ali kad joj to spomenem okrene se protiv mene i onda dozivljavam salvu uvreda i psihiscko maltretiranje uz obavezne napomene kako je zelim strpati u ludnicu. Sve ovo kulminiralo je kad sam jedno jutro otisao na more otplivati parsto metara po preporuci traumatologa jer sam slomio petnu kost par dana prije poroda i nisam bio mobilan. Sada se dobro oporavljam i plivanje mi bitno pomaze. Da skratim pricu, otisao sam na plivanje 20ak minuta i docekalo me 9 propustenih poziva. Plivanje sam najavio vecer prije na veceri kod njenih roditelja i dogovorili smo se da cu ici nakon sto rano ujutro pomognem oko djeteta. Ja sam to jutro uistinu uzeo dijete oko 6 ujutro, dao ga supruzi na dojenje i zatim uzeo da podrigne, stajao s njim ispred nape pola sata dok mi curica nije zaspala na ramenu i zatim je vratio u krevetic i otisao plivati. Nakon uzvracanja poziva dobio sam salvu uvreda da je ona neispavana, da kako sam mogao ici, da mala place, grozne stvari mi je izgovorila. Po dolasku kuci situacija je eskalirala do te mjere da je supruga uz uvrede da sam idiot, retardiran i sl. rekla da ce ubiti dijete i nakon sto sam je pitao jos dva puta i oba mi potvrdno odgovorila da ce ubiti instiktivno je u ocaju uhvatio za vrat. Nisam je ni stisnuo jako, samo sam joj htio dati do znanja da necu tolerirati agresiju prema djetetu, meni moze govoriti svasta i razumijem da joj hormoni luduju i da je neispavana, ali i ja sam, i tesko je svima oko nje a ne samo njoj. Pustio sam joj vrat doslovce nakon sekundu i NISAM PONOSAN ZBOG TOGA STOVISE SRAMIM SE TOGA, ali pokusajte me shvatiti. Na to je ona meni uzvratila tako sto me uhvatila za vrat i stisla da nisam mogao disati (imam crvene tragove). Ostao sam miran i nisam nista rekao; tada je skinula sandalu s noge i udarila me s njom preko desne strane lica svom snagom. Opet sam ostao miran i pokusao otici iz kuce. Na to je izasla za mnom i povukla me za majicu i rasparala je doslovce na pola, ovo cak imam snimljeno na kucnoj kameri pred ulazom. Naravno uz salve uvreda. Opet sam ostao miran i otisao iz te situacije. Kontaktirao sam njene roditelje koji su dosli i objektivno sagledali stvar. Zakljucili smo da ocito ima problem s ponasanjem i pritiskom zbog bebe i da mora potraziti pomoc. Ona to ne zeli i opet ispoljava verbalnu agresiju i uvrede prema svima nama. Ja sam joj suprug, i dalje je volim i smatram da treba imati mjesta za razgovor ali ona ne zeli ni cuti vec me sustavno vrijeda u svakoj prilici. Ja uvijek ignoriram i sutim ali ne znam dokle vise? Bojim se za dijete a sa mnom sto bude, nije me briga uopce… je li vama ovakvo sto poznato? Sto ciniti? Moze li se odnos ispraviti s vremenom? Nisam nikome prijavio ni bio na policiju i slicno, samo bi htio normalnu suprugu natrag i da uzivamo u rastu djeteta koje smo teskom mukom dobili… bas se osjecam jadno, pogotovo kad se sjetim zbog koje gluposti je sve to pocelo. Molim vas pomozite mi. Hvala.
