Drage zene, doista vise ne znam sto napraviti. Ovo je moj last resort i nadam se da cu dobiti koji koristan savjet jer sam psihicki na dnu.
Probat cu skratiti pricu iako je duga no molim vas za razumijevanje.
Situacija je sljedeca.. uskoro punim 25 godina.
Sa deckom (koji ima 24) sam jos iz doba srednje skole no imali smo 1 prekid koji je trajao otprilike godinu i nesto sitno zbog nekakvih neslaganja tj meni su neke stvari bile kap koja je prelila casu. Ponovo smo zajedno otprilike 7 mjeseci i sveukupno moze se reci da smo zajedno skoro 6 godina.
Volim ga, jako je drag decko ali me uvijek kod njega mucilo sto je u svakom smislu “mamin” sin. Jedinac je koji je odrastao u imucnoj obitelji, naviknut je da sve dobije bez nekakvog pretjeranog truda. Dok je moja pozadina skroz drugacija. Roditelji su se rastali, mama je sama podizala nas kako je mogla.. zivjeli smo u uzasnim uvjetima i nekada se desilo da nismo imali sto za jesti. Jako smo ovisili o baki, dedi itd..
Danas je situacija takva da ja uzdrzavam mamu, 2 brata i 1 sestru. Radim, trudim se kao budala i pokusavam zavrsiti fakultet uz to.
Prije par tjedana smo decko i ja saznali da sam ostala trudna. Inace imam endometriozu te mi je kao terapija propisana kontracepcija koja mi je jako puno pomogla kod bolova i patnje uz moju dijagnozu no isto tako uzrokovala mi je srcane aritmije te sam se na prijedlog ginekologice odlucila napraviti kratku pauzu preko ljeta te dogovor je bio da cemo nakon pauze naci rjesenje.
U tih mjesec i pol, bezobzira na zastitu i stvarno pazenje, ostala sam trudna. Kada sam saznala nisam imala gotovo nikakvu reakciju vec me oblio strah jer se ne osjecam spremno za imati bebu. Muci me jako moje financijsko pitanje.. nemam gotovo nikakvu financijsku podlogu, apsolutno nista. Moja strana obitelji je bas koma i znam da mi nece moci pomoci.
Deckova reakcija na samu trudnocu je bila kakvu svaka zena zeli. Sretan, pun podrske i lijepih rijeci.
U niti jednom trenu nije rekao da nije spreman ili da ne zeli.
Eh sad.. problem je sljedeci. Decko i ja jos uvijek nismo na stanu, on nije bas vjest u skupljanju novaca jer je naviknut da se uvijek ima i da ce mu starci dat. Financijski nije odgovoran. Ja nemam jer uzdrzavam svoju obitelj doma i uz to sve, vrlo mi je tesko uz faks zaraditi dodatne novce koje mogu spremiti sa strane.
Decko treba krenuti raditi u tatinoj firmi uskoro te ce svakako imati manju placu jer eto on je njegov sin i to ce sve on nasljediti pa se po njegovom tati on nema sto zaliti. Njegovi od njega ne traze nikakve novce za kucanstvo, daju mu novce, toce gorivo itd..
U principu nema nikakva davanja.
Prije par mjeseci, dok se jos trudnoca nije niti desila, rekli smo da se zelimo osamostaliti i nakon tolikog perioda provedenog zajedno zelimo otici na stan. Njegovi starci su to jako lose prihvatili i zavrsilo je tako da sam ja dobila zabranu dolaska kod njega doma. Jer po njihovom ja njega manipuliram, hocu ga odvuc od doma itd itd.. A zapravo se ne mogu pomiriti s cinjenicom da se njihov sin bez mog utjecaja zeli osamostaliti i sam je predlozio da zeli da idemo na stan. To im je rekao no i dalje sam ja kriva za sve.
Prvo sto mi je proslo kroz glavu je da je jedini logican ishod ove situacije da odem na abortus iako mi to nije najlaksa stvar na svijetu jer se jednostavno ne osjecam spremno. Nemam apsolutno nista s cime tom djetetu mogu osigurati trenutno dobar zivot, a takoder niti decko nema svoje novce vec zivi na “grbaci” staraca.
Kada sam mu iznjela svoje misli, rekao je da ce on dati sve od sebe da zaradi novce, da ce raditi i vise poslova ako treba samo da nama pruzi sto ce trebati. I naravno smatra da se mozemo osloniti na njegove roditelje iako ja to ne zelim pogotovo nakon cijele ruzne situacije.. osjecam se jako nepozeljno i odbijeno.
Jos jedna stvar koja me jako brine je sto moj decko nije bas osoba koja je naviknuta na odgovornost.
On je beskrajno dobar i drag ali jako je naviknut na cinjenicu da se ne brine pretjerano oko icega jer zna da ima starce koji ce uvijek dat novce, kupit sto treba i zapravo po mom misljenju od njega su napravili gotovana.
Jako puno prica da ce se pokrenuti i da ce raditi i u principu radio je jedan posao zadnjih godinu dana, dao otkaz i sad dok ceka da se prebaci kod tate u firmu apsolutno nista ne radi i opet zivi na grbaci staraca.
Mislim da razumijete zasto sam nesigurna jer je dijete jako velika odgovornost i ne zelim to imati s nekime tko se jos nije pokrenuo i poslozio prioritete u zivotu.
Jos nije zreo, a kamoli za imati dijete iako bi mu mozda to pomoglo da mu proradi kliker i napokon preokrene pricu, poslozi prioritete i postane svoj covjek koji sa 24 godine nece ovisiti o svojim starcima.
Za abortus on nije nikako, pricala sam u vise navrata s njime o tome i ne prihvaca to kao opciju jer on misli da se on moze preokrenuti i angazirati oko svega kako treba. Jos to nisam vidjela od njega i nekako ne vjerujem da ce netko tko nije onom stvari do sad mrdnuo, odjednom postati odgovoran, imati dobre financije itd..
I kada je imao placu s prijasnjeg posla, trosio je novac samo na aute, zabavu, izlaske itd..
Zakazala sam termin za vakumsku aspiraciju jer sam mislila da je to najispravnija odluka. Ne zelim biti kao svoji roditelji i jedva spajati kraj s krajem jer znam kako je meni bilo kao djetetu to sve gledati i prozivljavati. Zelim zavrsiti fakultet, nac ili napraviti stabilan posao od kojeg cu imati pristojne prihode, u miru s deckom otici na stan i naravno posloziti si zivot kako treba. Kad sve to osiguram, onda bih zeljela imati dijete jer znam da cu moci i da mu nece nista faliti.
Iako sam zakazala termin, krenula sam se predomisljati. Nemam srca to napraviti ali opet nemam srca niti dovest novi zivot u ovaj svijet pod ovim okolnostima.
Ne znam hoce li se decko trgnuti i stvarno napraviti ono sto je rekao.. ne znam kako bi to sve s njegovim roditeljima kojima sam sada jako na piku moglo zavrsiti.. ne znam sto napraviti.
Znam da nisam spremna za dijete, osjecam to ali opet imam traume od svojeg djetinjstva i vjerojatno i to utjece na tu “nespremnost”.
Ali onda opet s druge strane, mozda se bas sve poslozi pa bude i bolje nego sto sam ikad zamisljala.
Poanta price je da sam se nasla u jako nezgodnoj situaciji i stvarno ne znam sto napraviti.. sama pomisao za dijete mi donosi vise losih emocija nego dobrih.. od straha, nespremnosti, losih financijskih uvjeta pa do toga da cemo vjerojatno ovisiti o njegovim roditeljima poznavajuci njega..
Imam jos par dana do termina za pobacaj. Znam da je to vjerojatno najbolja opcija jer za dijete treba biti spreman, a kod nas definitivno izvedba toga svega steka. Zelim biti u mogucnosti svom djetetu sve pruziti, a sada sam jako daleko od toga.
Ali opet se premisljam otici li na taj termin ili ne.. jako mi je zao i tesko mi to sve pada jer nije to malo neduzno bice krivo za nista.
Molim vas za savjete jer vise stvarno ne znam sto da napravim.
