Printable View
Molim novopečene mame i udomiteljice da mi kažu koliko dana i na koji način se odvija upoznavanje sa detetom koje se treba posvojiti? Ovde u Srbiji se taj najvažniji deo postupka obavi za 4-5 dana, pa čak i kod međunarodnog posvojenja. To mi je totalno šašavo, obzirom da se duže bira i frižider kad ga želiš kupit.Hvala!
Ovdje u Hrvatskoj se to radi različito od centra do centra. Znam da nisi loše mislila, ali ova usporedba s biranjem frižidera nije baš dobra - jer, dijete se ne bira. Svi centri kod nas vode takvu strategiju da biraju roditelje djetetu, a ne dijete roditeljima.
Mogu ti ispričati svoj slučaj, ponešto različit od ostalih. Kad je mene nazvala gospođa iz tog centra i rekla da imaju jednogodišnjeg dječaka, ja sam morala odmah na telefon reći da ili ne. U razgovoru s njom ja sam pitala možemo li vidjeti dijete, a ona je opetovano odgovorila da moju želju razumije, ali joj ne može udovoljiti. Rekla mi je da je zdrav i pročitala mi je liječnički izvještaj sa sistematskog pregleda kad je M. imao 6 mjeseci, a za ostalo mi je rekla da imam pouzdanja i da će moja sreća biti tim veća. Rekla mi je da ljudi ni kad im se dijete treba roditi ne znaju kakve će im boje biti kosa ili kakvog oblika će imati prste na nogama, nego dijete prihvaćaju takvo kakvo je i da tako moraju postupiti i posvojitelji, ako doista žele dijete. Ja sam to prihvatila i rekla sam da. Kad mi je muž došao s puta otišli smo u taj centar, dugo smo s njima razgovarali, potpisali smo dokumente o posvojenju i čekali 15 dana da oni postanu pravomoćni. Kad su postali pravomoćni, otišli smo po dijete da ga vodimo kući i tada smo ga prvi puta vidjeli. Ta gospođa je imala pravo: moja sreća je bila utoliko veća. Takav postupak je proizlazio iz njihove želje da maksimalno zaštite dijete i njegovo dostojanstvo.
Inače Centri većinom dopuštaju da se dijete vidi, ali na način da imaš dopuštenje za posjetu točno određenom djetetu, a ne da dođeš u dom i razgledavaš djecu. Nakon toga možeš reći ne. Ja osobno ne poznam nikoga tko je nakon toga rekao ne, ali kažu da takvih slučajeva ima. Većina onih koje znam su dijete nekoliko puta posjećivali dok sam postupak nije bio završen, odnosno dok papiri nisu postali pravomoćni, a tada su vodili dijete doma. Koliko je meni poznato, to je trajalo od nekih 4-5 dana koje ti spominješ, do možda dva tjedna. Takav način je uobičajeniji, pogotovo kad se radi o malo starijoj djeci ili bolesnoj djeci. U takvom postupku služba koliko god može štiti dotično dijete i drugu djecu i meni se to sviđa.
Mi smo čekali mjesec dana da se srede svi papiri (postanu pravomoćni), i posjećivali dijete svaki vikend, koliko su nam dozvolili u Domu - subotu i nedjelju, ujutro i popodne, na cca 2h - (nije bilo u istom gradu).
Prvi dan kada su papiri postali pravomoćni, poveli smo našu kćer doma.
I.. dijete se NE BIRA.
Mi smo u proceduri usvajanja deteta u Srbiji i vrlo me je pogodilo tvoje uporedjivanje usvajanja sa biranjem frizidera. Moje misljenje, a mislim da ce se sloziti i ostale "mame iz srca", da je NAJVAZNIJI deo postupka sam poziv da je odredjeni par odabran za roditelje nekog deteta.Citiraj:
CVUKUT prvotno napisa
:heart: NE, NE, MAME, NISAM SE DOBRO IZRAZILA PA STE ME KRIVO SHVATILE!!!!!!!!!!! Daleko od toga da mislim da se bira poput frižidera, i zam da se biraju roditelji za određeno dete a ne obratno. Meni samo smeta i smatram da je jako loše što kada se već dobije saglasnost za posvajanje određenog deteta kontakt sa njim pre nego što se povede doma traje samo par dana. Smatram da takav postupak dete tretira poput objekta-stvari i da se potpuno zanemaruje njegova ličnost!
Kada rodite dete vi sa njim idete doma 4-5 dan, ali vi sa njim odrastate, upoznajete se "u hodu". Ali, kada posvajate dete, pogotovo ako je ono starije i ima već izgrađene neke navike, karakter, pa na kraju i traumu što je odrastalo bez ljubavi, ne možete ga upoznati za par dana. Shvatate, ne govorim to zato što vam se možda ne bi svidelo pa da odustanete, već mislim da taj period mora trajati duže kako bi ga upoznali bolje, a i ono vas, naravno, te da mu bude lakši prelazak iz doma u obitelj, jer ma koliko za njega to bilo dobro to je ipak stres.
Skoro je sigurno da će ono biti sa vama oduševljeno jer je željno maženja, držanja u rukama, ali ono se tako raduje svakome ko mu pokloni malo pažnje.
Ovde sam reodvo u kontaktu sa decom iz doma i koliko vidim jako se malo radi na psihološkoj podršci. Najvažnije je da nadležni centar sprovede obuku budućih roditelja i da centar kome detet pripada da saglasnost da oni odgovaraju tom detetu, pri tom oni detet poznaju samo kroz izveštaje koje dobijaju iz doma jednom ili dva puta godišnje, a sami posete dete možda samo jednom u godini dana. Prema tome sve je stvar administracije a deklarativno kao svi vode računa o najboljem interesu deteta. Ovo ne pričam napamet već su to na žalost činjenice samo ih niko neće zvanično priznati.
Čak smatram kada bi potencijalni usvojitelji mogli kontaktirati sa decom mnogima bi se srušile predrasude i izmenile želje da hoće npr. samo žensko dete, do određene starosne dobi, apsolutno zdravo...Mnogi bi tako shvatili da bi bili u stanju da svoje srce otvore i za dete sa smetnjama u razvoju i da bi bili podjednako srećni i zadovoljni roditelji.
JA SAM ZA POSVOJENJE! :angel:
Kod vas postoji službena obuka posvojitelja? Kako to izgleda?Citiraj:
CVUKUT prvotno napisa
Relacija Centar - Dom - dijete je mislim i kod nas vrlo slična.
To bi bilo NEOPROSTIVO nepravedno za domsku djecu. Pa nisu ona tu nakon što su toliko propatila zadužena da mi odrasli na njima liječimo svoje frustracije i predrasude! :shock:Citiraj:
CVUKUT prvotno napisa
Mi smo naša očekivanja o savršenom djetetu "ublažavali" razmišljajući o posvojenju, kontaktom s posvojiteljima, čitajući literaturu, tražeći odgovore na Internetu... I sve to nam je pomoglo da shvatimo da dijete koje ćemo posvojiti može biti i starije, i neko sa smetnjama. A za to nam je trebalo vremena. Isto kako bi nam trebalo vremena da prihvatimo rizike koje nosi trudnoća i dijete u meni.. ali bi ga voljeli bez obzira na predispozicije.
Da mogu, povela bi svoje dijete iz Doma isti tren. Kad se konačno pronađemo, njegovo mjesto je sa nama..
Ne znam da li me razumijete, ali ja kad pomislim na Keti, puca mi srce od ljubavi.. i sve bi dala da je zaštitim. Mjesec dana koje sam je viđala u Domu, iščekivanje.. pa svaki tren sam razmišljala kada će konačno moći s nama doma..
Kad se sjetim te dječice u Domu.. kad bi MM prošao, a ona se počela derati "tata".. Tu nitko ne može ostati ravnodušan.
Najradije bi u nekom ludom filmu uzela kamion i sve ih pokupila sa mnom doma.. sva su prekrasna :heart: bez izuzetka.
ja u potpunosti razumijem cvukut, i iz osobnog iskustva znam o čemu priča. i smatram da je taj period prekratak.
djevojčicu koju su moji prijatelji posvojili viđala sam dva tjedna (svaki dan). tek nakon dobrih tjedan dana druženja - ona se počela drukčije ponašati: pokazala je povjerenje. i tada je počelo njeno "otvaranje".
mama i tata su ju vidjeli dva puta prije posvajanja, i ona nije imala vremena proći taj period s njima. na samom posvajanju - oni su potpisali da se neće žaliti - i rješenje je ODMAH postalo pravomoćno. odveli su ju kući.
dijete je došlo u nepoznato, zvali su ju novim imenom... jedino što sam mogla - pokazala sam joj novu kuću zajedno s njima, pokazala da su mi mama i tata dragi. jer o tome sam joj pričala ta dva prekrasna tjedna u mom životu...
Mi smo Anu posjećivala 13 dana, tada su nam predložili da je odvedemo kući (nisu dali odmah). Mislim da taj period adaptacije ovisi i o starosti djeteta, što je starije treba više vremena (i svakako mu ne bi trebalo mijenjati ime ako ga već zna izgovoriti). Ako je u pitanju sasvim malo dijete ne vidim zašto ga se ne bi što prije odvelo kući...meni se u domu svaki dan "viška" čini grozan.
čokolada - kad su u pitanju skroz male bebe - svakako čim prije. ali kad dijete već nešto razumije, treba steći sigurnost i povjerenje.
sjećam se poslovnog partnera švicarca, koji mi je pokazao sliku svog sina. malo sam se iznenadila, i pitala ga da li mu je supruga s drugog kraja svijeta :mrgreen: . onda mi je šutke pokazao njenu sliku (čista europljanka), i zbunjeno me gledao. ja njega isto tako - a onda je rekao da je mali posvojen.
ja se oduševila, skoro ga izljubila :lol: , a nakon toga sam dobila priču koja mi je izmamila suze na oči. :cry:
dali su molbu za posvojenje, i potpisali su da će uzeti BILO KOJE DIJETE: bijelo, žuto, crveno, crno.... tri mjeseca im se nitko nije javio, i onda su dobili telefonski poziv da HITNO dođu na aerodrom.
došli su, sreli se s još nekoliko parova koji su bili jednako izbezumljeni. avion je sletio, iz njega su izlazile žene s bebama u naručju. dali su im zamotuljak i rekli: ovo je vaš sin, potpišite...
i tako je mali koreanac postao njihov. sad je to već dečko od preko 20 godina.
ne sjećam se poslovnih razgovora, ne sjećam se nikog i ničega osim tog čovjeka koji me prokrijumčario u francusku (trebale su vize), odveo na neko brdo s kojeg smo gledali ženevu... noć je bila prekrasna, s puno zvjezda... i pričali smo o njegovom sinu ...
:heart:
Ja sam tu negdje između onog što kažu Sanja i Sorciere. Za malo veće dijete mislim da u praksi i ispadne da se roditelji s njime više puta vide prije odlaska kući - npr. kao kod Čokolade. Ali, ja zapravo nisam za to da se nakon što bi dijete zapravo moglo otići kući predugo odugovlači. To mi je nekako ziheraški. Znam da dijete ima svoje navike, da pozna druga lica i tako dalje i zato je važno da roditelji barem nekoliko puta prije dođu i razgovaraju s djetetom. Ali, mi se i ne možemo dobro upoznati u tim posjetama, to je ipak formalna situacija. Kada dijete dođe kući, to je njegov dom, tu su njegovi roditelji i uspostava odnosa kreće.
MOj M. je bio točno godinu dana star kad je išao kući. Točno na njegov prvi rođendan je rješenje postalo pravomoćno. Bio je još beba, nije govorio, ni hodao, stajao je na nožicama i strelovitom brzinom puzao. Nas je odmah prihvatio, pogotovo mene, instinktivno me je izdvojio kao mamu, već u samom uredu u Centru. Ali je ipak bilo problema oko navikavanja - novi prostor i novi oblici kad se budio noću, nije bilo poznatih lica i rituali su bili drugačiji , niz stvari. Ali što bi bilo bolje, da smo mi još mjesec, dva odlazili tamo s čokoladicama i viđali ga na sat, dva? Za sebe mogu reći da ja od trenutka kad sam saznala da on postoji i da će biti moj, nisam se smirila do trenutka kad mi je bio u rukama. On, naravno, to nije mogao doživjeti na takav način, ali mislim da mu je tih mjesec, dva bilo ipak mnogo bolje s mamom i tatom, a ne u domu. U mjesec, dva, on je primio toliko stimulansa, prohodao je, govorio je mama, upoznao je svoju rodbinu, boravio je na zraku... a kad je plakao noću uzimala sam ga u naručje,odnosila u naš krevet i utješila.
Koliko god dolazili i vidjali dijete, u tom okruzenju nikad ga necete upoznati kao kad dodje kuci. Ja imam srecu, o tom sam vec pisala, da sam potpuno domaca u jednom domu, izvodim djecu i boravim sa njima. Jednom prilikom dosla sam oko 13:30, a klinci imaju popodnevni odmor od 12 do 14. Djecak za kojeg sam se jako vezala i kojeg suprug i ja pokusavamo usvojiti ili barem udomiti spavao je na kaucu u dnevnom boravku. Pitala sam odgojateljicu, mogu li sjesti kraj malog, ona je rekla da im je vec vrijeme ustajanja, da ga mogu slobodno i probuditi. Sjela sam kraj njega, bilo mi je zao da ga budim, samo sam spustila ruku kraj njegove, a on je uzeo, stisnuo i nastavio spavati. Odranije znam da on ima jako nemiran san, da se budi i lose sanja. Probudio se nakon petnaestak minuta i nasmijao se kad me vidio kraj sebe. Rijetke su prilike da ovakva iskustva buduci roditelji steknu u domu. Dijete mozete vidjeti, mozete zapaziti neke njegove osnovne navike, kako reaguje na nepoznate, da li je stidan ili otvoren, voli li se maziti (a svako takvo dijete voli, jednostavno ne primjetim kad mi se stvore u krilu), cime se voli igrati, kakava mu je fina motorika, no, sve ostalo ucite zajedno kuci.
Nedavno smo jednog preslatkog djecacica dali na usvojenje (govorim mi, ali mislim na dom u kojem volontiram). Roditelji su ga vidjeli samo jednom prije nego su ga odveli kuci. No, majka je bila toliko uzbudjena kad ga je vidjela, nije skidala pogleda sa njega, uporno govoreci da je najljepsi i najnjezniji od sve djece (imamo jos jednog djecaka i tri djevojcice njegovog uzrasta). Je li maleni zaista najljepsi ne znamo, kako uopce vrsiti komparaciju te vrste, no, ona je znala da je njen i naravno da je odmah zasluzio sve te superlative. Danima vec nedostaje, bio je najzivlji od sve djece, pa nam naprosto fale njegovi nestasluci, ali znamo da je konacno nasao svoju srecu. Vjerovatno sam se raspisala, mozda i bespotrebno i off topic, no, vjerujem da dijete treba sto prije poslati kuci, a da sva upoznavanja, bez obzira na dob djeteta ("moj" djecak ima 5) sljeduju u roditeljskom gnijezdu. Pusa.
Sanja74 pita za postupak pripreme za usvojenje u Srbiji. Ta obavezna priprema ili škola roditeljstva uvedena je prošle godine novim porodičnim zakonom, pa tako sada svaki usvojitelj ili udomitelj mora proći obradu od strane svoga centra. Tečaj zvanično treba da obuhvati 11 "radionica" tj tema, međutim, kako dobijam informacije, čini mi se da je to sve limunada, i da kvalitet takve pripreme najviše zavisi od osobnog zalaganja zaposlenih u centru. Pa zamislite šta može učiniti npr. psihologica koja nikada nije bila u domu i susrela se sa ostavljenim detetom?! Svi oni, uglavnom, pričaju priču teorijski, a ono o čemu je pisala i Zorica, stvarni život te dece i njihove potrebe ne mogu prepričati. Kod nas je do pre deset godina taj tim koji vrši procenu usvojitelja bio pri samom domu, što je i logično, jer ti ljudi najbolje poznaju decu, ali se onda neko pametan setio da tu nadležnost prebaci na centre za socijalnu skrb, tako da je sada taj postupak mnogo komplikovaniji i dugotrajniji što šteti deci koja bespotrebno čuče u domu dok se dom, centar i ministarstvo dopisuju. :angel: