Kako ju smiriti?

Prvo uvod.
U našem gradu organiziranu su ljetni sportski kampovi za osnovnoškolce "Svaki tjedan sport jedan". Za 50 kuna djete može pohađati koliko god kampova želi. Svaki tjedan ima nekoliko sportova za izabrati. Traje od ponedjeljka do petka od 9-13 sati.
Moja Anja je (uz naš nagovor) izabrala 3: gimnastiku, bagminton i karate.

Ovaj tjedan bila je gimnastika. Danas, zadnji dan, su imali nekakvo malo natjecanje i podjelu medalja.

Anja je došla doma hlipćući od plača jer ona nije dobila medalju.

Ja sam ju pokušavala smiriti tako da sam joj rekla da su drugi možda bili za mrvicu bolji, da medalja ni nije važna, da smo mi na nju ponosni i bez te medalje, da to ni nije bilo neko pravo natjecanje već samo završnica kampa,...

Ali ona i dalje plaće, osjeća se zakinutom (zašto su joj dali tako mali broj bodova, kad je ona bila dobra), uglavnom, vrlo loše je (nije)podnjela poraz.

Što učiniti?

Možda su stvarno bili nepravedni i to ju boli. Možda ju ne boli poraz nego nepravda.

Najviše ju boli što nije dobila medalju - ono čisto materijalno (kao stvar)

Možda pogled u budućnost? Drugi tjedan ima drugi sport.

Mene je u stvari zabrinulo to kako je ona reagirala. Život nije uvijek posut cvijećem a ona tako teško podnosi da nije onako kako je ona htjela. rekli bi neki da je dosta razmažena. I inače imamo s njom dosta problema u ponašanju. Totalno je egoistična. Ili je to normalno za njenu dob?

Citiraj:

---

Poslid prvotno napisa

Najviše ju boli što nije dobila medalju - ono čisto materijalno (kao stvar)

---

A što bi njoj značila ta medalja?

Možda bih davno prije, prije nego sam imala djecu, odgovorila nešto tipa da život nije sladoled i da je bitno naučiti dijete podnijeti poraz.
Eh, da, tako bih nekada davno.
Evo što mi se dogodilo prošli tjedan, čak sam htjela pokrenuti topic o tome, toliko me to muči, ali još nekako nemam snage, tako se jadno osjećam. Dakle, moje dijete želi u muzičku. Jako. J A K O. Dođemo na audiciju, i rečeno mi je sa strane, da nije talentirana. Pogledam dijete u oči, ogromne oči pune iščekivanja i ne smognem hrabrosti reći istinu. I što učinim? Upišem dijete PREKO VEZE, kasnije djetetu kažem da je malo fulala, ništa strašno, no da nije baš najbolja i da je u redu ako prvi razred prođe sa tri, da nećemo upisivati drugi, no ako prođe sa 4 ili 5, onda može. Mislila sam, možda će u konkurenciji sa drugima sama shvatiti da ne ide i okrenuti se nečem drugom, možda će snagom volje i trudom nadoknaditi nedostatak talenta, no možda se dogodi i najgori scenarij, dijete ludo zavoli i pati jer nije dobro. Pa ipak, u mojoj procjeni sve je bilo bolje od šoka "Nisi primljena".
Jesam li dobro učinila, vrijeme će pokazati.
Ja očito nisam kompetentna odgovoriti na tvoj post, no i ja bih potupila tješeći poput tebe, i kao što netko reče, okrenuti se drugom sportu da što prije preboli gimnastiku.

Imam ja takvo izdanje doma. Na olimpijadi (vrtičkoj) su glatko izgubili sve nogometne tekme, ali se on toliko mučio i znojio da je očekivao da sigurno mora zaslužiti medalju. Dakle njegov koncept količina uloženog truda mora odgovarati dobivenoj nagradi.
Meni je žao da on još uvijek nije kroz treninge naučio poruku koju oni iz treninga u trening ponavljaju "kada ulaziš u natjecanje moraš biit spreman i za pobjedu i za poraz".

Lukas s time nema nikakvog problema, on je neki dan rekao "Mama a naši dečki su sad malo otišli trenirati pa kad bolje nauče onda će se vratiti na Svjetsko prvenstvo" :)


No očito je da je mogućnost da se nosiš sa porazom nešto što je na dosta osobnom nivou ali nadam se da ćemo se naučiti polako kroz treninge i sport da nije sve u medalji. Njemu je inače teta napravila u vrtiću (nakon olimpijade) od poklopca paštete medalju. Njemu je to strašno puno značilo, možeš pokušati nešto toga tipa. Da joj ti daš do znanja da si jako sretna da je piuno trudila i mučila, znači priznanje za trud a ne za rezultat.

Bomballurina, znači li to da je malena već završila 1. razred ili ste tek bili na prijemnom? Koji instrument svira, u kojoj školi (može i na PP)? U čemu je problem, nema sluha, loš ritam, nema kkordinaciju ruku, kakav je učenik u osn. školi, ide li joj matematika, čita li dobro, ima li problema s pisanjem ili čitanjem? (radoznala sam jer me profesionalno zanimaju ti problemi).

Tek bila na prijemnom i od iduće šk.god. upisujemo prvi razred. Ostatak na pp.

Teško je uvijek u ovakvim situacijama jer jedino što se može jest utješiti dijete i nekako ublažiti nastalu situaciju.
Ono što mi kako roditelji možemo i moramo je pokazati interes za dijete i za događanja, sa zanimanjem postavljati pitanja i pokušati razumjeti što je dovelo do neuspjeha, te pomoći djetetu da i samo shvati što je uzrok takve situacije. Važno je pokazati da nam je važno znati kako se dijete osjeća u toj situaciji, biti s njim i moći podijeliti težinu muke koju ono nosi, te pitati što planira dalje. Ovakvim načinom pokazujemo nam je stalo i da se brinemo; uvažavamo dijete kao osobu, jer to nije rješivi problem (ne možemo dati medalju svom djetetu) ali možemo pokazati da ga smatramo dovoljno odgovornim i sposobnim da sa svojim problemima može izaći na kraj. Dijete treba emotivno podržati, pokazati mu da vjerujemo u njega, da je ono sposobno.
Ništa drugo mi ne pada na pamet, to je vrlo teška situacija… :love:

Na žalost živimo u svijetu koji voli pobjednike. Niti moj sin ne podnosi poraz. Kada je situacija akutna, suosjećam s njim i ukazujem mu na neke druge discipline u kojima je bolji od drugih. Dijete je u nečemu više, a u nečemu manje uspješno, te mora pronaći područja koja mu leže i prema njima usmjeriti svoju energiju. Taj stav prenosim i na njega. Smatram da se mora suočiti sa svim svojim prednostima i nedostacima, prihvatiti ih i raditi na tome da bude bolji. U ostalom, tko zna, možda će tvoja djevojčica sljedeći tjedan osvojiti zlatnu medalju, biti sretna i nasmijana, a neko drugo dijete će doći kući uplakano. No, u životu će bezbroj puta biti četvrta, bez medalje i na to se mora priviknuti.

S druge strane možda bi bilo bolje kad bi se aktivnosti organizirale bez medalja. Šimun trenira plivanje godinu dana. Tri puta su imali natjecanje, no bez proglašavanja pobjednika. Svi su dobili diplome i čokoladice i sretni otišli kući.

Poslid, moja bi djevojcica reagirala potpuno jednako!
Ja je ne smirujem toliko savjetima.. nesto malo sugeriram, ali vise nekako navodeci je da se sama isprica i oslobodi i takoder naglasim njenu bol da kuzi da je razumijem. Dok pokusavam objasniti joj ovo ili ono, njena bol ne nestaje. Bol nestaje kad je netko razumije i podrzi. Tada prica, prica i samo odjednom obrise suze i dobije ideju sto bi sad mogla raditi. Tako to kod nas ide.

Bomballurina!
I mene takoder zanima kako je sad to sve proslo i u cemu je ustvari "problem". Za koji instrument si je zeljela upisati? Violinu? U tom slucaju je potreban zaista izniman sluh i steta je da dijete ulaze vrijeme i volju u nesto sto nece uspijeti.... ali za druge instrumente ne vidim problem. Osim toga, ona je mogla biti "losa" na audiciji radi treme, a ne istinske netalentiranosti!

Anita, nemoj se ljutiti, ali nemam baš snage javno pisati o detaljima. Zapravo, iskreno, jako me je sram što sam malu ugurala preko veze. Do neba me je sram. Znam i ja da je šteta trošiti vrijeme na nešto gdje neće biti uspješna, ali te njene oči......ja nisam, eto, imala hrabrosti reći da nije prošla. I još nešto, od tog prijemnog, ona sad svaki dan vježba sat, dva (samoinicijativno) sve ono što su ju pitali. Jako sam nesretna i nesigurna u svoju odluku. Možda ti kasnije napišem pp sa detaljima, nekako sad nemam još hrabrosti. Oprosti.

Bomballurina, sve je ok!

Samo da kazem da ja apsolutno sumnjam da se dijete (covjek) moze roditi s voljom za nesto za sto nije talentiran! Zelim reci... kad cujem za takvu volju, ZNAM da mora imati talenta za isto! I dobro da si je upisala preko veze. I ja bi ucinila isto da vidim takav entuzijazam!

Ako je problem u sluhu, budi uvjerena da se on moze jaako razviti jednostavnim ucenjem. Razviti i unaprijediti do neslucenih razina! Imam cd-e tzv. golden ears i mnoge slicne koje koriste producenti da razviju uho na razne frekvencije tako da odmah cuju sto fali, cega ima viska (u frekvencijama, ne tonovima, sto je djetetu manje bitno, ali za razvijanje sluha je to odlicno!) itd itd... Ako treba przim! Imam hrpu tih vjezbica, samo ih nisam gledala s aspekta da li bi posluzile djetetu... mislim da bi jer ne ukljucuju nikakve "znalacke" radnje... samo slusas i pamtis ton. A imam jos raznih koje nisam ni pogledala...

Prosetaj netom i vidjet ces kao prvo: da ne postoje ljudi koji nemaju sluh, osim onih 2% s ostecenjem. Ona se ili strasno sramila ili su krivo procjenili. A s takvom voljom biti ce odlicna glazbenica, vidjet ces!

:love:

Dadi Prši su dok je bio dijete iskusni treneri u jednom Hrvatskom nogometnom klubu rekli da nikad neće biti nogometaš jer je imao problema s koljenima. Sva sreća da ih njegovi roditelji nisu poslušali, znamo tko i što je danas Dado Pršo...
Nemam namjeru tješiti te, niti davati lažne nade, jednostavno sam osjetila potrebu napisati ti ovo zato što mislim da je nepravedno procjenjivati i ocjenjivati malu djecu, kao da je važno da li će biti vrhunski sportaš, glazbenik ili što već.... Ako dijete voli muziku, onda neka pleše, pjeva, svira, bitno je da radi ono što voli i da se pritom dobro zabavlja. I kakve veze ima s time ocjena, 3,4 ili 5... Koja je poruka iza toga? Da mogu raditi samo ono u čemu su dobri? Ako joj baš nikako neće ići u toj školi, postoje i druge škole, postoje privatni satovi... Dobro si učinila što si je upisala preko veze. I ja bih učinila isto.

A ovo sam cula od jednog 7,5 godina starog sportasa, kad je moj Iv poceo plakati jer je izgubio od njega, i pritom sam puno naucila:

Sve je to samo igra i sport. Mozemo ponoviti natjecanje pa mozda onda ti pobijedis!

Moj Iv je potpuno popusio tu recenicu, opet izgubio i nije rekao ni rijec.

Citiraj:

---

Bomballurina prvotno napisa

Anita, nemoj se ljutiti, ali nemam baš snage javno pisati o detaljima. Zapravo, iskreno, jako me je sram što sam malu ugurala preko veze. Do neba me je sram. Znam i ja da je šteta trošiti vrijeme na nešto gdje neće biti uspješna, ali te njene oči......ja nisam, eto, imala hrabrosti reći da nije prošla. I još nešto, od tog prijemnog, ona sad svaki dan vježba sat, dva (samoinicijativno) sve ono što su ju pitali. Jako sam nesretna i nesigurna u svoju odluku. Možda ti kasnije napišem pp sa detaljima, nekako sad nemam još hrabrosti. Oprosti.

---

Iskreno, uopće ne mislim da si išta loše napravila! Dijetetu si ostvarila njegovu želju. Koliko će biti uspješno ovisi o djetetovoj volji. Tvoje dijete je SAMO željelo naučiti svirati taj instrument. Ono uopće ne razmišlja o profesionalnoj karijeri! Pa zašto je ne bi upisala? Pa čak i preko veze?
Dobro si napravila. Da sam ja na tvojem mjestu, ja bih se jedino sramila da nisam učinila sve što sam mogla i upisala svoje dijete u muzičku školu (ili platila privatno sate).
I budi ponosna na volju svojeg djeteta! Jer je to nešto fantastično! :love:

Eh da...(da sam na tvojem mjestu) i dijete mi završi prvi razred muzičke sa 3, a ima ogromnu želju nastaviti muzičku i dalje, ja je definitivno NIKAD ne bih poticala na odustajanje, jer kao nije uspješna. Pusti dijete neka se izgrađuje.

Što je bilo dalje...
Anja se isplakala i smirila, a onda joj je tata dao svoju medalju iz školskih dana i sve je bilo super.

bomballurina!
da te ni slučajno nije bilo sram! ti si divna majka i svaka ti čast što se tako boriš za svoje dijete. pa svi znamo u kakvim vremenima i u kakvoj državi živimo! ja sam prije bila žestoki protivnik bilo kakvih veza i protekcija, ali nakon što sam na svojoj koži osjetila kak se može popušiti zbog svog ponosa...ne, hvala. da ti nisi ugurala svoju kćer, netko drugi bi ugurao svoju, bez brige... to je muzička, koju ćeš ti još i plačati; znači nisi je ugurala negdje na neko odgovorno mjesto, gdje će netko možda patiti zbog njezine nestručnosti ili da će netko biti zakinut zbog nje... ti si joj dala priliku! dala si joj priliku da ona pokaže koliko to stvarno želi! koliko je samo primjera iz svih područja ljudskog djelovanja gdje su vježba i trud daleko nadvisili talent. uostalom, ko kaže da ona mora biti profesionalac? danas smo došli do te točke u društvu kad se djeca više ne mogu baviti ničime rekreativno; a to je po meni jako loše!

samo ću ti navesti primjer moje frendice, čiji je tata bio na vrlo utjecajnom mjestu u društvu. ona je strašno htjela upisati medicinu. padala je na prijemnom godinu za godinom - i tako njih 6 :shock: molila ga je da joj pomogne, ali on nije htio. srećom, ona je bila uporna i konačno je uspjela! završila je u roku, kao najbolji student, cijelo vrijeme je bila demonstrator... ali nikako ne može preboljeti tih 6 bačenih godina...a moglo je to proći puno bezbolnije.
ne kažem da nema i drugih krajnosti; ono, dijete ljena guzica sjedi doma, a mamica i tatica ga upisuju tam di ga uopće ne zanima i onda to nikad ne završi, a uzima mjestzo onima koji bi to stvarno htjeli...
ljubi dijete, podržavaj je u tome, hvali ju, sigurna sam da ćeš za par mjeseci vidjeti kako si dobar potez povukla ;)

Bomballurina, svaka cast sto si se zalozila za svoje dijete!
Reći nekome da nesto ne moze prije nego sto i proba je strasno!

Bravo! :angel:

Cure, baš mi je značila vaša podrška. Doista sam bila u dilemi jesam li ili nisam krivo postupila. Svakako ću vam javiti kako ide škola. :heart:

Bomballurina, evo ja sam jedna od onih koja nije primljena u muzičku zbog nedostatka sluha (ali zaista, skroz antisluhista, strasno...a jako sam htela). Mene su, kao utehu upisali tada na neki kurs sintisajzera (imala 8 godina), ali kad je sve to za mene postalo prezahtevno (vezbalo se nesto sto ja ni u ludilu nisam mogla ponoviti) sama sam odustala.
A evo utehe: sluh se stice vezbom, a malo dete sve lakse upija, pa ako jos ima jaku volju!!!
Hocu samo da ti kazem da mislim da nisi pogresila, ako je stvarno zanima, istrajace i naucice, mozda nece biti Pogorelic, ali zar je to vama uopste bitno...

Preporucam Aute(Cars) na ovu temu. Jako poučno, tema je da nije bit u pobjedi, nama je sjelo kao naručeno

Podizem temu, ovaj tjedan nas ceka prvi turnir u karateu.
trenira vec 3 godine, i sustavno ga uvjeravamo da nije bad ako izgubi, trener mu je lijepo objasnio da je pobjeda vec to sto ce nastupiti no unatoc svemu kad sam neki dan rekla nešt u stilu :(

any tips and tricks. Strah me te subote ko vraga

Citiraj:

---

Alamama prvotno napisa

any tips and tricks. Strah me te subote ko vraga

---

Stisni šake i čekaj da završi. Izgleda puno gore iz gledališta nego što je to njima koji se šoraju. Trenirala sam taekwon-do niz godina, a sad ga trenira moja kćer. Sve njezine borbe izgledaju kao da traju vječnost, imam osjećaj da primi niz udaraca, ali ona se nakon svake šore smije i uživa u tome. Vjeruj, puno je gore mami nego djetetu. Držim fige za pobjedu!!!

hvala :)

ma osim toga što me naravno strah borbe ali mene puno više strah suza gubitnica. izbjegavanje nas isto nikud ne vodi tako da je ovo sad po meni suočavanje sa njegovim egom. javim kako je prošlo

mim, pa zar nije zabranjena šora onima ispod 10 godina u tkd-u? :/

Citiraj:

---

sorciere prvotno napisa

mim, pa zar nije zabranjena šora onima ispod 10 godina u tkd-u? :/

---

Hm... meni nije bila zabranjena, a ni M. nije. Možda su to interna klupska pravila jer su obično klinci nižih kategorija i pojaseva još jako mali. Moja ima dobrih 38 kila pa je to sasvim ok.

Kaj se malih gubitnika/pobjednika tiče M. to prihvaća jako smireno ako nije riječ o nepravdi. Nju u bilo kojem obliku ne može shvatiti koliko god se ja trudila. Normalno je da bude suza, da klinci misle kako su negdje trebali biti pohvaljeni/nagrađeni/što god, ali uz objašnjenje i utjehu to se brzo zaboravi. Važno je ostati realan. Ja ne hvalim M. ako vidim da nije uložila trud. Ako se trudila, a nije joj uspjelo onda obično hvalim taj trud i tražim ono dobro kaj je napravila, ukažem na propuste i kažem da će biti bolja kad da sve od sebe. Naše pravilo je: trudi se koliko god možeš. Ako ne budeš najbolja-nema veze, važan je uloženi trud. Mislim da je za djecu važno da steknu realnu sliku o sebi pa zato ne želim M. "hraniti" nekom lažnom hvalom i ona to cijeni. MM je od onih koji bi pohvalili sve kaj napravi, ali onda ona trči meni i pita: "Mama, daj mi ti reci kak je to STVARNO bilo?".

Citiraj:

---

Alamama prvotno napisa

hvala :)

ma osim toga što me naravno strah borbe ali mene puno više strah suza gubitnica. izbjegavanje nas isto nikud ne vodi tako da je ovo sad po meni suočavanje sa njegovim egom. javim kako je prošlo

---

borilačke vještine nisu vještine koje zahtijevaju pobjedu, već ispravan način razmišljanja. do njega se dolazi vremenom, i ne može se sročiti "izjava za turnir" koja će biti efikasna.

da bi mogla bilo što reći svom sinu - moraš i ti biti u to uvjerena. on će prepoznati "prigodnu" izjavu, i neće ju percipirati...

malo se skuliraj kad je u pitanju turnir, i nastoj ne raditi mont everest od toga (iako znam da je za tebe toliko velik :mrgreen: ). dogovori prije turnira neku aktivnost koju on voli - a na koju idete ODMAH IZA turnira. neovisno o rezultatima, ta aktivnost će ga opustiti.

ja sam kikici ponudila shopping :lol: ... rekla sam joj da "odmaše", pa da možemo brzo ići raditi ono što nas veseli... na naše iznenađenje - ona je ušla u drugi krug - i to ju je pozitivno šokiralo. naime, uopće nije bila opterećena onim što radi (pa nije imala toliku tremu), i zato je dobro odradila formu. nakon toga - počela je osvajati medalje.

Citiraj:

---

mim prvotno napisa

Citiraj:

---

sorciere prvotno napisa

mim, pa zar nije zabranjena šora onima ispod 10 godina u tkd-u? :/

---

Hm... meni nije bila zabranjena, a ni M. nije. Možda su to interna klupska pravila jer su obično klinci nižih kategorija i pojaseva još jako mali. Moja ima dobrih 38 kila pa je to sasvim ok.

---

ne radi se o klupskim pravilima, već o NOVIM pravilima TKD saveza (federacije - ili kak se već zovu). to je čini mi se od prošle godine...

i da, potvrđujem "vaše pravilo" (daj sve od sebe), jer isto vrijedi i kod nas. :D

sorci griješiš meni turnir nije ni blizu mount everesta.

Drago mi je da napokon sudjeluje jer već 3 godine ide na treninge i skoro na svaki turnir gdje navija za svoje prijatelje i ima ogromnu želju da nastupi. U centru moje pažnje je to što je on dijete koje je fokusirano na pobjedu. Zato sam i postala na ovom topiku, jer ga želim pripremiti da gubitak nije tragedija.

Samo kao ilustracija kako on doživljava neke stvari, kad smo zimus gledali janicu u Badu, on nije imao hrabrosti otvoriti oči nakon janice za vrijeme dok su skijale SVE skijašice u strahu da će biti bolje.
Jedino što me tješi je da se nadam da će vrijeme i iskustvo pomaknuti stvari u drugom smjeru.

ovo sa drugom aktivnosti mi se čini super. tako smo se i dogovorili, da nakon nastupa ide u kino. Drago mi je čuti da taj koncept pali.

Citiraj:

---

Alamama prvotno napisa

Drago mi je da napokon sudjeluje jer već 3 godine ide na treninge i skoro na svaki turnir gdje navija za svoje prijatelje i ima ogromnu želju da nastupi. U centru moje pažnje je to što je on dijete koje je fokusirano na pobjedu.

---

Alamama, samo vi njega "otfokusirajte" od toga. Naglašavajte mu doma sto puta ako treba da je super što će konačno moći sudjelovati u borbi, da je to znak da trener ima povjerenja u njega i da je dobro što će moći pokazati kako lijepo izvodi udarce....sve mu spomenite samo ne rezultat. I svakako SVI u obitelji morate vjerovati da je tako jer klinci nekad uključe šesto čulo i shvate da je nama rezultat važan, a onda to postane i njima. Ovo s kinom je super, Sorciere-i mi smo išle u kupovinu nakon prvih formi (izgleda da je to tipična terapija mama i kćeri). Alamama, predložila bih ti da hrabrom borcu pripremiš neki poklončić i da mu ga uručiš vrlo svečano nakon borbi s naglaskom da si jako ponosna na njega i da želiš da ga ta sitnica podsjeća na hrabrost koju je skupio i borio se. Držite se hrabro!!! I javi kaj je bilo jer sad ponovo proživljavam s tobom naše početke. :)

Citiraj:

---

Alamama prvotno napisa

sorci griješiš meni turnir nije ni blizu mount everesta.

---

grooooozna mama :P :lol:

Ova ideja sa poklončićem je super, mislim da ću to izvesti. Ustvari mislim da ću mu napraviti na poslu neku diplomu ili tako nešto i da to bude iznenađenje.

Sorci :) U zadnje vrijeme je bilo toliko everesta da je ovaj samo jedna stvar u nizu. Ja više pucam od ponosa kad ga vidim kako lijepo i savjesno trenira u starijoj grupi, jer dok je još prošli tjedan bio u mlađoj skoro smo odustali. Sad kad ovih par treninga odrađuje sa starijima toliko je ponosan na sebe i toliko se trudi da sam presretna.

Evo nas doma. Uf kak je to sve skupa naporno najradije bi odmah išla spavati.

Turnir je bio tak loše organiziran, da uopće nismo znali koliko ima borbi i misli smo da ide na ispadanje. kad je prvu borbu izgubio (borio se sa curicom :o), bila je totalna poplava suza. Moja diploma nije ništa pomogla, htio je odmah doma i jedva smo se izborili da ostane sa ostalila iz kluba. Taman kad se smirio zvali su ga na drugu borbu.

U toj drugoj je uspio osigurati produžetak, al je skroz na kraju drugi malac dobio bod i opet suze, al ne više tako strašne. I onda ga zovu na 3 borbu, mi svi totalno zbunjeni, i opet izgubio, al više nema suza samo malo ljut. Tu smo stvano mislili da je gotovo, no evo srećom i četvrte borbe. I pobjeda :) Ajme koja sreća i koje skakanje. Nekim čudom to je bilo dovoljno za broncu tako da je dan završio sa velikim umornim osmjehom.

Ma prekrasno!

To se Adrian prvo zagrijavao i onda rasturio!
Čestitaj malom brončanom :heart:

Čestitke za medalju. Samo neka je ponosno nosi oko vrata :D . Slijedeći puta će sve biti lakše: i borcu i roditeljima. Držite se hrabro i trenirajte i dalje.