Nesigurnost i strah od odvajanja?

Potaknuta jučerašnjom situacijom ( a to je milijunti takav slučaj) otvaram ovu temu i molim savjete.
Dolazimo u posjetu kod moje tete i tetka…H. ih poznaje…idemo k njima svaka dva-tri tjedna. Teta jako susretljiva žena (ne prenaporna) koja se želi igrati s H., ali slijedi…..mama doooođiiiii!!!! Igra se na podu s igračkama na udaljenosti metar od mene i …pomiče mi stolicu do svojih igračaka. Pitam je šta radi, a ona odgovara da želi da joj budem još bliže. Na igralištu u pješčaniku zove mene (ili tatu) da s njom pravimo kolače. Pokušavamo je zainteresirati za drugo dijete, ali ona nakon što napravi što joj je rečeno…npr. odnese drugom djetetu lopaticu, vraća se do onoga tko je došao s njom i ponovo traži da se igra s njom. Kad vidi drugo dijete na ulici, sada pozdravi ili nešto pita kad to tražim od nje, ali ništa više, a prije je još i plakala i vikala da neće pričati s djevojčicom/dječakom. To su nam svakodnevne situacije. Nigdje i kod nikoga ne želi ostati pa čak jako teško i kod bake i dede na sat-dva (a obje bake ju čuvaju u našem stanu dok mi radimo - nekad jedna, nekad druga). Dugo vremena čak jednu od baka nije prihvaćala i plakala bi svaki put kad mi odemo na posao…sad prihvaća obje…ali nikog više. Osim kod baka i deda, od nas se odvaja na udaljenost veću od 2 m još samo kod prijatelje koje viđamo skoro svaki dan, ali niti kod njih ne želi ostati, niti se baš želi igrati s njihovom djecom, već opet zove nas da se igramo s njom…Sve to završi da MM ili ja zabavljamo i nju i drugu djecu, ne bi li se ona bar malo družila i opustila…kad je netko od nas s njima - to i uspije.
Nije previše oduševljena niti kad izlazimo van iz kuće i puno puta kaže da ne želi pa se moramo jako potruditi da izađemo.
Nismo je nikada ostavili negdje, čak ni kod dede i bake bez njenog pristanka (kod dede i bake je ostala svega nekoliko puta bez nas), nismo je prevarili pa otišli, ohrabrujemo je u svim njenim aktivnostima…a čini mi se da je ta njena nesigurnost i strah od odvajanja toliko veliki…
Inače, kod kuće je jako pričljiva, zna puno stvari, veselo je dijete, a vani ništa…samo viče da neće pričati i da ništa ne zna, i nezadovoljna je i nesretna čim nam se bilo tko obrati…
A trudimo se…svaki dan je vodimo negdje među ljude i djecu i nastojimo je uključiti, ali ne ide…
Pokušali smo i vrtić/jaslice…mjesec dana je plakala…bila nesretna…doma se igrala s bebama kako ih ostavlja u vrtiću i one plaču (znam da mora proći prilagodba, ali to mi se činilo strašno bezdušno), a onda se razbolila i mjesec i pol dana smo hodali po bolnici…nismo je više vraćali u vrtić…ona sada ne želi ni čuti za to i zapravo ne znam što ću.
H. je takva oduvijek…nikada nije htjela biti okružena s puno ljudi, nikada nije htjela da je drži bilo tko osim nas i kasnije bake, ali ovo mi izgleda malo previše…bojim se da ja i MM našim ponašanjem nekako doprinosimo tome…mislila sam da je najbolji način ne forsirati, a opet često je voditi u društvo, ali sad nisam u ništa sigurna…
Znam da ima djece koja se teško odvajaju, ali bojim se da je ovo ekstremno... imate li slična iskustva i savjet? :?

A odgovora nigdje, toliko puta znamo biti pametne u nekim situacijama, a sada se nitko ne javlja.Tužno.I riječ utjehe je dobro došla ako se već ne usudimo nešto reći, pa zato smo prije svega tu !
Draga, evo ja bih na tvome mjestu pokušala prvo možda sa psihologom. I možda je to ružno reći ali sa privatnim,jer kako god bilo ipak imaju više motivacije,a i školovani su za to.Jako je bitna Vaša volja i strpljenje, što se vidi da imate u nedogled ! Sigurno će se riješiti, samo vjerojatno kroz malo dulji period. Da li si možda pokušala naći kakvu literaturu ? Ja trenutno ne znam niti jednu, ali ću se pokušati raspitati, pa ti javim.
Velika pusa i drž' te se !

želim ti samo reći da me tvoj post dirnuo, onako, baš me dirnuo... vjerojatno zato što me tvoja curica podsjetila na neku bivšu mene....
ne znam ti nikakav savjet, samo se nadam da ćete sve to polako, ali sigurno riješiti :love: .

Hvala Vam cure na podršci...i mene su dirnuli vaši postovi...
Jučerašnja situacija...mi na igralištu, ona se popne na tobogan (znate one tobogane s kućicom) i kaže da će malo sjediti u kućici i onda se spustiti...Za koju minutu dolazi djevojčica manja od nje i penje se gore...H. počinje plakati...i vikati da dođem gore po nju...pokušavam joj objasniti da curica čeka svoj red i da mama ne može ući gore u kućicu od nje i curice...i da se spusti, ali u tom trenu dolazi drugo dijete i dira tobogan s donje strane...ubjeđujem ju da se pomakne samo malo da je mogu dohvatiti odozdo....ma ni makac...samo plače da dođem gore po nju...epilog: morala sam ju povući malo za nogice na silu da je mogu dohvatiti i skinuti je s tobogana. Pitam poslije, pa zašto si plakala kad su svi čekali da se ti spustiš i nijedno dijete ti ništa neće...Odgovor (mudrovčićka mala): "ma nisam se ja uplašila djece nego je tobogan bio pokidan, pa sam se uplašila tobogana". :mrgreen:?!?
Ma nemamo, nažalost, ni strpljenja unedogled...nekad netko pukne (a onda osjećaj krivnje...). Sreća je da onaj drugi obično uskoči sa smirenim nastupom i objašnjenjem umjesto iznervirane galame. Imamo čak i takav dogovor...da se onaj iznervirani malo skloni, a drugi uskoči s objašnjavanjem.
Razgovarali smo s psihologicom, za sada poznatom...to je naša prijateljica i kuma. Ona tvrdi da su djeca različitih karaktera i da to za sada nije zabrinjavajuće, ali istovremeno radi i nešto što me živcira...s jedne strane probleme koje ja smatram velikima marginalizira i govori da je svako djete individua i da ga treba kao takvog prihvatiti (s čim se slažem, ali ponekad to zaboravim, kad me uhvati očaj kad vidim drugu djecu kako se zajedno igraju, a mame i tate sjede, ili kad vidim naše prijatelje koji ponekad izađu sami, a mi nikad...). S druge strane svaki moj postupak prema H. analizira i prigovori svakoj mojoj nedosljednosti koja "negativno utječe na odgoj". Svaki put kad smo skupa vratim se frustrirana i tužna jer me bar jednom opomene na krivi postupak. Pa to znam i ja...ali da li je itko od vas apsolutno i 100% dosljedan i nikada nije postupio krivo, dozvolio čokoladicu prije ručka ili brljanje po šećeru i kavi u kafiću radi 5 minuta mirnog razgovora. Generalno ne smatram da sam zbog toga loša mama, ali ipak mi nabije osjećaj krivnje. Vjerujem da bi, ipak, odnos mene i moje prijateljice, odnosno psihologice - jer ona će unatoč prijateljstvu to uvijek biti, a ja ću to uvijek doživljavati kao osobni napad - ostaviti po strani, a potražiti pomoć nezavisnog stručnjaka. Priznajem da mi je i prijateljica rekla da potražim drugu osobu ako imam konkretne probleme. ali sve je ovo o psihologici off topic...ili možda nije...lakše mi je kad istresem...
Sve u svemu. čini mi se da bez obzira na sve nekeko nisam spremna prihvatiti da cijela stvar treba pomoć sa strane i da mi kao roditelji to ne možemo riješiti. Ili je to ipak samo takvo dijete koje ima specifičan karakter i nije osobito društveno te čije ponašanje treba prihvatiti kao takvo?

draga bhany,

mogu se odnekle poistovetiti sa tobom, jer sam i sama roditelj devojcice koja se i sad, sa skoro 7 godina ,tesko odvaja od nas. bilo je svakakvih situacija: i dolaska na rodjendan gde sva deca uzivaju u maskenbalu, a ona (sa 4 godine) vristi kako hoce kuci, i poseta koje sam provela sedeci po decijim sobama i igrajuci se sa decicom da ona ne bi bila tuzna, pa urlanja kako nece da ostane kod bake i dede ni sat vremena...
posto je bila izuzetno vesela i zadovoljna beba, ja sam tu njenu nesigurnost povezala sa cinjenicom da je morala sa 13 meseci u jaslice i da se tako rano odvajanje od nas lose odrazilo na njeno samopouzdanje.
ali, ko zna. izvesno je samo da uz veliko strpljenje i sa odrastanjem takvi problemi budu prevazidjeni. ako smatras i osecas da ti treba strucna pomoc u tome, obrati se nekom psihologu, kako si sama i rekla najbolje neutralnom kojeg ne vezuju emocije mi za tebe ni za dete.
u nasoj situaciji pozitivan "faktor' u celoj prici bila je mladja devojcica koja je probila led u ostajanju sa babama i dedama i kojoj sve to puno lakse ide. uz nju se i ivana pocela osecati zrelo, odraslije i spremnije da se suoci sa svojom nesigurnoscu.
ipak, ono o cemu mislim da prvenstveno moras razmisliti jeste TVOJE samopouzdanje, tvoj licni osecaj da si dobra majka i da cinis najbolje svom detetu. takav tvoj osecaj neminovno ce se reflektovati i na malenu.
ljubi andjela i javi kako vam ide

Nisam nikakav strucnjak, ali istinski mislim da samo treba dijete prihvatiti takvo kakvo je. I kada ce se to dogoditi i vi budete pomireni s tim, vjerojatno ce i ona biti mirnija i nece osjecati da mama i tata nisu bas zadovoljni njenim ponasanjem.
U redu je biti vezan za roditelje, u redu je biti prestrasen, bojati se i poznatih i nepoznatih. Ja mislim da je sve to OK.

Potpisujem!

Citiraj:

---

deedee prvotno napisa

Nisam nikakav strucnjak, ali istinski mislim da samo treba dijete prihvatiti takvo kakvo je. I kada ce se to dogoditi i vi budete pomireni s tim, vjerojatno ce i ona biti mirnija i nece osjecati da mama i tata nisu bas zadovoljni njenim ponasanjem.

---

i ovo je velika istina.

BHany, kad sam čitala ono na toboganu, kao da sam čitala svoju priču. Moja Nina je samo dva mjeseca mlađa od tvoje Hane i imamo sličan problem. Ako je ona sama na toboganu, to je ok, ako se netko samo približi, počne plakati i viče da je tobogan samo njezin i počne histerizirati. Ja joj pokušam objasniti da se i druga djeca žele igrati, ali ne pali, ona šizi i ne može se smiriti, pa ponekad moramo otići doma. Čak sam počela odlaziti u park rano ujutro, kad su bile one vručine, dok nikoga nije bilo u parku, samo da mi ne plače i ne ljuti se kad i druga djeca dođu u park. Nitko joj ne smije prići, s nikim se neće igrati. Kažu mi "to će proći, budi strpljiva". Ide u vrtić već godinu dana i dobro ga je prihvatila, upala je u grupu gdje su svi barem godinu dana stariji od nje, pa tete kažu da još i nije za očekivati da se s njima igra, jer je još mala, a oni dosta stariji i već se igraju zajedno. Svi u vrtiću znaju da ju ne smiju dirati i onda je mir. Kad bi je ostavili s bakom koja je živjela s nama u početku je plakala, a onda bi se igrala i bila dobra i poslušna baki bolje nego nama. Ove godine me baka žicala da ju pustim s njom na more, a ja si to nisam mogla zamisliti. Mislila sam da Nina neće htjeti biti bez mene 24 sata. Na dan kad je baka putovala, mene je nešto puknulo da bi dijete na moru možda uživalo, pa sam ju pitala "Nina, hoćeš ići s bakom na more?" na što je ona počela pakirati svoje igračke u ruksak. Spakirala sam ju i za 2 sata je krenula s bakom. Jako je plakala, baka kaže jedno 10 minuta, nakon čega se smirila, i već dva tjedna uživa na moru i baka nema nikakvih problema s njom. Priča mi na telefon da se kupa u moru i baka kaže da ne pita puno za nas.
Tak da ti je to fakat individualno, sa svakim djetetom drugačije. Baka mi sad kaže da se na plaži čak hoće smješkati klincima i posuđuje svoju kanticu, što ja još nisam doživjela, kao da se nešto preko noći prelomilo.
Možda će i tebe tvoja Hana jednog dana samo iznenaditi i sve će krenuti svojim tokom. Budi strpljiva kao i do sada, pružaj joj i dalje puno ljubavi i ona će ti to vratiti kad - tad. Možda kad bude još malo starija, kad će još bolje moći razumjeti, moći ćeš joj lakše objasniti neke stvari, pa će se lakše odvojiti od tebe. Sretno !

Citiraj:

---

Nisam nikakav strucnjak, ali istinski mislim da samo treba dijete prihvatiti takvo kakvo je.

---

Potpisujem ovo.

Medjutim, moram dodati da ja ne vidim nista ekstremno u ponasanju malene (bar po ovome sto si napisala).
Dovodite je vi i dalje u situacije gdje ima djece/drugih ljudi, budite uz nju... vrlo vjerojatno i vrlo skoro, pocet ce se "otpustat" od vas (i vracati!) i osamostaljivati..

Vjerujem da je neugodno, ali mislim da dijete treba prihvatiti takvo kakvo je i davati joj potporu koju ona traži i da će samo tako prevladati taj strah od odvajanja. Toni je isto dosta sramežljiva kad smo u parku gdje je puno druge djece i traži našu blizinu, a frendica psihologica mi kaže da je to normalno i da se ne smije ići "preko djetetovog straha". Moja mama kaže da sam i ja bila sramežljiva i stisnuta i vezana za njezinu suknju kad sam bila mala - što je onima koji me sada poznaju teško zamisliti :lol:

Hvala vam svima...i na savjetima, i na suosjećanju, i na sličnim pričama koje me na neki način umiruju...
ali...
Sad se stvarno osjećam malo neugodno...nekako je ispalo da mi nju ne prihvaćamo onakva kakva jest, a mislim da to nije istina, jer... ja bih samo i njoj i nama željela nekako olakšati, ako je moguće... i znati da sve to ide pod normalno...jer djeca koja su oko mene...nećaci, prijatelji...nisu toliko nesigurna.
Kao što sam napisala, kao odgovor tatjani, nisam zapravo baš sklona ići "pravom" psihologu...odnosno nisam spremna prihvatiti da mi doma to ne možemo riješiti i da to uopće treba riješavati na takve načine.
...I htjela sam čuti vaša iskustva. Super mi je da većina vas misli da je to sasvim OK ponašanje i da će se ona s vremenom, na neki način, "osloboditi".
...a što se tiče toga da sam ja nesigurna...nažalost, nisam nikad mislila da će se to dogoditi, a eto dogodilo se, jer se bojim da na bilo koji način ne pridonosim njenoj nesigurnosti, odnosno da je uzrok toga u nekom našem postupku...jer želim, kao i svi mi, da se moje dijete osjeća sigurno i sretno, ali to ne znači da joj zbog toga želim nametati bilo koji obrazac ponašanja...već joj samo želim uliti veću sigurnost i u nas i u nju samu.

Nemaš se što osjećati krivom sve radiš najbolje što znaš.I ne brini ništa, djeca svaka na svoj način prolaze kroz različite faze na različite načine. Sve će biti uredu, vidjeti ćeš.Na kraju ćeš jako biti ponosna na Vas i na nju. Pusa !

potpisujem tatjanubajic i dodajem
kako mi je grozno vidjeti kako je pritisak na djecu sto se 'drustvenog zivota' tice velik... cim ranije ih 'baciti' u osamostaljenje... ovdje se ta opsesija moze 'namirisati'u zraku... kao i kasnije potrebe za 'popularnoscu' u skoli...
tipicno za otudjena drustva...

mislim da je super sto joj nudite da se ima priliku druziti ali da ste uz nju i da joj dajete izbor i da odbije... i ide svojim tempom...

ne dozvolite da se povezuje 'uspjesnost' vaseg roditeljstva sa njenom drustvenoscu...
imala sam prilike upoznati i jako drustvenu djevojcicu koja ima doma velike probleme...

Samo se opusti pa će se i Hana opustiti, a što se tiče odlaska psihologu, mislim da ti on neće reći ništa novo, osim da su klinci različiti i na različite načine doživljavaju svijet i da budeš ustrajna i sve će doći na svoje. Barem su tak meni rekli na Goljaku jer se mi zbog Ninine neurorizične dijagnoze, moramo jednom godišnje tamo kontrolirati.

Bit će sve ok !