KADA???

Drage forumasice,
Imam jedno divno malo dijete (18mj.) koje je 101% vezano za mene…vesela je I osmijeh joj je non-stop na licu I njenu srecu I zadovoljstvo ne bih rizikovala ni po koju cijenu….ALI…od rodjenja da ne kazem od prve minute moja beba je povezana sa sikom…ni u bolnici nije htijela da spava u svojoj kolijevci nego samo na siki…ja tad nisam spavala 4 noci koliko smo bile u bolnici iz straha da je ne ispustim a I kreveti su bili mali…spavala bih tek na kratko kad bi muz bio u posjeti …govorim sve ovo samo da vam objasnim o kakvom teskom obliku attachmenta se radi :)
E sad…mi bismo da pravimo bebu no.2 I da nekako bebu no1 skinemo sa sike. Spava sa nama u krevetu I skoro po cijelu noc visi na siki…ako ja slucajno besshumno ustanem po casu vode ili u WC ona ISTE SEKUNDE kao da nije ni spavala samo sjedne I ceka da se ja vratim da se ponovo prikaci I nastavi…ne znam kakav ona to ima san…nekad place sve dok se ja ne vratim a ako se u toku noci slucajno odmakne od mene i kad to primjeti – automatski se ustaje I trazi gdje sam I kad me nadje prilijepi se uz mene da ne mogu disati…iako imamo krevet ‘king-size’ spavamo u jednom cosku stijesnjeni kao sardine jer nas ona svojim prijepljivanjem dovede do coska…tako je mila I slatka I njezna I volimo tu prisnost…ali kako da onda pravimo bebu br 2 ??kako ide taj famozni process bezbolnog odvajanja od sikenja nocu kad ona bukvalno pada u ocaj kad ja ustanem na 10 sekundi???molim vas dajte savjet, vidim da vas ovdje ima dosta ponosnih uspjesnih attachment roditelja, pa ako moze neko svoje iskustvo sa mnom da podijeli…osjecam se kao u zacaranom krugu…da jos da dodam da I po danu zaspi uz siku I ako ja ustanem spava vrlo kratko a ako sam ja pored nje mnogo duze spava…HVALA!!!!

Narocito me zanima iskustvo mama koje su uspijele BEZBOLNO (citaj bez suza) da bebu odvoje od sikenja I u kojoj bebinoj starosnoj dobi se to dogodilo??????
H V A L A

Nemam ti neki pametan savjet jer ja još nisam pronašla način kako da je bezbolno odviknem od dojenja, a ima već preko 3 godine. Ali nije ni da sam željela ili pokušala.
A ipak za koji tjedan iščekujemo drugu bebu :)

Kao što možeš naći na mnoštvu topica, ima i drugih načina i mjesta kako da se dođe do druge bebe u ovakvim situacijama ;) , ne samo spavaća soba

Šalu na stranu, ne znam što bih ti rekla ako ti je to stvarno postalo takvo opterećenje, javit će se netko tko je prošao takva iskustva.
Ali ja sam odlučila da svje dijete neću odvikavati, već tu odluku prepustiti njoj kad bude spremna. A još nije. a kad će biti, nitko ne zna :) . Zato ti se mi sad opasno spremamo za tandem

U svakom slučaju sretno i s prvom i s drugom bebicom :heart:

malamo, dobrodosla! :)
ja cu ovaj tvoj post komentirati rijecima "sta moje dijete radi kod tebe!" :mrgreen:

ja ti nemam pametnog savjeta, kod nas je identicno kao ovo sto si ti napisala.

Citiraj:

---

malamo prvotno napisa

…govorim sve ovo samo da vam objasnim o kakvom teskom obliku attachmenta se radi :)

---

ovo bih jedino htjela komentirati - zasto "teski" oblik!? to ima pomalo negativnu konotaciju. pa, o kome ce tvoje dijete biti ovisno ako ne o tebi i tvom muzu?

cuj, mozda se stvari promijene kada dodje bebica broj 2. najvaznije je da sve sto radis, radis iz svog srca i po intuiciji a ne po onome sto varosica kaze. ;)

u pravu si malo sam se ruzno izrazila :roll:

ma, sve je u redu. :)

vjerujem mi, i ja bih isto tako htjela naci nekakav magican recept - da dojim dijete, da je ono zadovoljno, da odgovaram na svaku njegovu istinsku potrebu, da spavam cijelu noc, da imam vremena za sebe preko dana itd...

stvar je u tome sto smo svi mi pomalo nestrpljive da se odredjene stvari promijene, jer smo neispavane, manjka nam energije, a u tim trenutcima najlakse je pokleknuti i posumnjati u ispravnost onoga sto cinimo.

Pia je bila pola godine mlađa kada sam ja zatrudnila pa je možda zato išlo jednostavnije...
Nju je trudnoća "odbila" od cice...jednostavno nije više htjela.Ponudila sam joj, a ona je okrenula glavu na drugu stranu.

Mozda jos nije vrijeme za bebu no.2.

hvala vam svima na javljanju...bilo bi lijepo cuti iskustvo neke mame koja je i za bebu i za mamu sretno okoncala tu fazu, na primjer iskustvo mame koja ima dijete od recimo 8 ili 10 godina...samo iskustvo me zanima...izgleda mi kao da smo sve mi ovdje manjevise nove mame sa malim bebama...ja u svom okruzenju nemam nikoga ko je bio ovakav roditelj mislim attachment roditelj...ja i moje dijete uzivamo ovako i za nas ne postoji drugi nacin i samo me zanima KAKO se desi da priroda ucini svoje i da se dijete samo od sebe odvoji od necega njemu trenutno tako vaznog.... pozdrav 8)

Malamo, ma bez problema se to dogodi! Moja je kcerkica prestala sa 2,5 godine sama. Tih posljednjih 6 mjeseci je jednostavno sve manje papala. Ja joj nisam nudila kad nije trazila i tako se postupno dojenje smanjivalo. Imali smo jednu vecernju cicu mjesec, dva... cice su omeksale, nisu joj vise bile fora, trebalo se previse muciti za vucenje... tako je sve manje, iz dana u dan i onda vise nije ni htjela. I to je bilo to.

Tvoje dijete ima godinu i pol i jos te jaako treba. Znam da se veselis i drugoj bebi, ali imas i sad bebu koja te treba i zasto se "rjesiti" sa cike (ili bilo ceg drugog) jednog da bi imala drugo. To sad kad ovako kaze zvuci grublje nego sto je, pa se unaprijed ispricavam, ali evo, ja tako mislim. Smatram da kad vec obitelj postane troclana, onda na nekin nacin sada 3 clana moraju "odluciti" da li su spremni za jos koje djetesce.
Ljudi inzistiraju na malim razlikama kod djece misleci da ce se djeca zajedno igrati. Pa, mozda i hoce (jer ce morati), ali nece biti u istoj fazi do 20 godine zivota.. tako da... je bas svejedno (ako te to muci), a bit ce prilicno uskraceni oboje (ili bar jedan). Zamisli dijete od 2 i 4 godine.... pa od 4 i 6 i njihove razlicitosti.. pa do 12 i 14.... pa 14 i 16... uvidas li koliko su to razliciti svjetovi?

Zelim reci da nista ne treba forsirati. Stvari ce ispast savrsene kad ih se pusti da teku prirodno i spontano. Mozda tvoja kcerkica zeli dojiti jos 2 godine i za nju ce to biti idealno! Mozda ce jos samo koji mjesec hjeti i iznenaditi te kad odbije. Ne znas to. Ali daj joj sve od sebe, pa tek onda idi na drugo. Tada nece biti ljubomore, a imat ces prekrasno dvoje djece.

Takoder. Imaju u vidu da kad dode druga beba, imat ces puno mlijeka i punije cice i prvo ce ti se dijete opet prikopcat cak ako prije trudnoce i prestane. MOzes ih naravno dojiti oboje, ali... evo cisto...

U svakom slucaju, sretno! :love:

Anita, ovo sto si rekla o inzistiranju roditelja na dvoje djece koja su male razlike u godinama da bi se mogli igrati, je tocno. Ono sto hocu reci da je razlika izmedju mene i moje sestre bila dvije i pol godine, no mi se NIKADA nismo igrale zajedno. Naprotiv, nismo se podnosile - roditelji tu ocigledno nisu dobro izmoderirali situaciju. Ja sam uvijek bila starija i zato sam, po njihovoj logici, uvijek trebala njoj popustiti jer je mladja. I zbog toga mi je isla na zivce... sve do 14 godine dok nisam nasla decka i prestala se zamarati svojom sestrom. :mrgreen:

Naravno, danas je prica sasvim drugacija, ali obje smo odrasle osobe. ;)

Dakle, vazno je posvetiti se sadasnjoj bebi, pruziti joj dovoljno ljubavi i paznje, i dati joj dobru osnovu za buducnost. Tada ce i ona biti spremna za, mozda ce cak i zeljeti, novog clana obitelji.

Da, ta razlika u godinamane slažu se baš najbolje, dok neke druge s 5,6 g. razlike super funkcioniraju

Malamo, evo i mog iskustva, tek toliko da ne mislis da moras napraviti ovako veliku pauzu kao AnitaAZ ili Momze ;)

Nas je antun molio da mu rodimo brata/sestru i bio je presretan kad sam ostala trudna. Bilo je nekih kratkih napetih situacija, ali su se vrlo dobro razrijesile, muz se jako angazirao oko starijeg djeteta i ja sam uvjerena da nijedno od njih nije emocionalno zakinuto. Danas se obozavaju, i uglavnom se vole igrati zajedno.
Ja sam cak uvjerena da se moze hendlati i manja razlika medju djecom a da djeca ne budu zakinuta, samo se bojim da to mora biti prilicno naporno za roditelje.

MA naravno da moze biti mala razlika i da sve ispadne fenomenalno! O tome nema niti rijeci! Ja sam joj predlozila vecu razliku (produljavanje do daljnjega.. a ne odredenu brojku) jer iz postova vidim da je prvo dijete jos jako treba i u tom slucaju to i ne bi tako funkcioniralo.

Mi sad stvarno prekrasno uzivamo kao obitelj! :)

A sto se tice zakinutosti.... ne vidim oko sebe da to tako ne biva.. nazalost.. mame pucaju po savovima jer im je uzasno tesko. Oboje trebaju jaaako puno, a mama niti je hobotnica s vise ruku, niti moze istovremeno zadovoljiti dvoje (sa slicnim potrebama jos uvijek). Tako da.. hm... ja ne bi. Vecina ljudi RADI tako male razlike po max 4 godine i bilo im je uuuuuzasno tesko. A kad ti je tesko i kad si premoren, teeesko ces biti odlican roditelj.

Sto se velike razlike tice... moja sestra i ja smo 6 godina i svi su okrivljavali tu razliku sto si nikad nismo bile dobre. Nije bila kriva razlika, bilo je krivo to sto ona nikad nije zeljela sestru i dijeliti ljubav... ionako je dobijala premalo, pa sad jos uleti netko da uzme i to malo. Ali tu su krivi roditelji!!! 100%sam sigurna da je moglo sve biti drugacije da su se oni potrudili da bude. Ali nisu. Tako da nije pravilo ni da nema ljubomore i zakinutosti ni kasnije.

Ono sto kategoricki tvrdim je da postoji pravi momenat za drugo dijete (u odnosu na prvo) i da ga treba prepoznati. To zasigurno nije onaj kad te prvo apsolutno okupira. Mene je moja apsolutno okupirala i trebala dugo, dugo... bilo bi nam strasno neharmonicno da je beba dosla ranije (iako smo je radili i ranije, ali nije islo).. bila bi 100% ljubomorna, a ja na izmaku snaga. Ali to je nasa situacija.

Citiraj:

---

Anita-AZ prvotno napisa

A sto se tice zakinutosti.... ne vidim oko sebe da to tako ne biva.. nazalost.. mame pucaju po savovima jer im je uzasno tesko. Oboje trebaju jaaako puno, a mama niti je hobotnica s vise ruku, niti moze istovremeno zadovoljiti dvoje (sa slicnim potrebama jos uvijek). Tako da.. hm... ja ne bi. Vecina ljudi RADI tako male razlike po max 4 godine i bilo im je uuuuuzasno tesko. A kad ti je tesko i kad si premoren, teeesko ces biti odlican roditelj.

---

Istina, prije nego sto je toncek napunio 3 godine, nisam mogla ni zamisliti da bih imala jos jedno dijete, bilo je prenaporno - ali to jako zavisi i o djetetu i o roditeljima. On je bio stvarno zahtjevno dijete, a mi vrlo nesigurni roditelji. Otprilike nakon tri godine s njim je postalo puno lakse, i poceli smo zeljeti drugu bebu (a i toncek je govorio da smo "usamljeni" jer nas je samo troje :lol: )

Kad se tonka rodila, u pocetku mi je bilo jako tesko dijeliti vrijeme izmedju njih dvoje, ali onda se dogodilo nesto sto mi je pomoglo.
Antun je slomio kljucnu kost (ona je tad imala mjesec dana) i otprilike 4 tjedna nije mogao u vrtic, tako da sam ja bila citave dane s njih dvoje doma (uz obavezu da svaki dan skuham i sve ostalo) sto mi se prije cinilo kao mission impossible. Na neki nacin nam je ta nezgoda pomogla da se zblizimo i uhodamo i ja sam shvatila da mogu kvalitetno provoditi vrijeme s njih dvoje, a ne samo s jednim po jednim naizmjence.
Eto, ima nesto dobro i u slomljenim kostima :)

hvala svima na javljanju :D ...ali sad me dadoste u brigu...mozda je jos rano za bebu no 2...anita, sve sto si napisala zvuci tako ohrabrujuce...samo kod nas nema mlijeka vec neko vrijeme...ja tako mislim...sike sluze samo za zvak zvak umjesto cucle...