igre

Jako me zanima mislite li da je djetetu u društvenim igrama potrebno popuštati uvijek, nikada ili ponekad? Da li im time gradimo ili rušimo samopouzdanje? Ja sam im negdje sve do škole popuštala, doista im je to bilo jako bitno. Cure su sad školarke i nije im više važna pobjeda, već samo igra, iako ponekad primjećujem da žele sad popuštati meni :? , sretne su ako ja pobijedim. Šimun je još uvijek pobjednik, jako je onda ponosan na sebe. A vi?

mi smo tek nedavno kupili prvu društvenu igru : bacaju se dvije kockice, na svakoj je jedna boja, i onda se treba naći karticu s djetetom koje je obučeno (hlače i majca) u te dvije bačene boje.

e sad, mi zari popuštamo u smislu da joj pomognemo naći adekvatno obučeno dijete (naglasimo još neki detalj, npr. tražimo djevojčicu u zelenoj majci i žutim hlačama koja nosi cvijet u ruci) i što joj damo dovoljno vremena da pregleda sve kartice.

ne popuštamo u smislu da zadržimo karticu za sebe ako je mi nađemo, iako ju ona želi uzeti sebi kao da ju je ona našla.

meni je to ok :mrgreen:
učimo je pravila igre i držimo ih se (tko nađe,njegovo je; tko na kraju ima najviše, pobjednik je), ali joj opet pomažemo na način da ona upotrijebi svoj mozak u igri, a ne da joj pobjedu damo na pladnju.

mi smo negdje na pola - cinimo slicno kao Lutonjica, sugeriramo joj i pomazemo (to mi vise ide u dio o ucenju pravila igre), ali kad ona skuzi da gubi, tada jednostavno napusta mjesto igre ili vice da mijenjamo pravila (tako da ispada da ona dobiva i sl.).
Negdje od 5 god. nadam se da cemo pomalo zajedno uci u svijet drustvenih igara...tada bi vec morala moci izdrzati nelagodu :)

ja sam jučer zaboravila napisati:
zara se, za sada, jednako veseli kad pobijedi ona ili kad pobijedi netko drugi.

Mi smo popuštali. M. je jako natjecateljski nastrojen i ne voli gubiti, a s obzirom da su mi odgojni prioriteti bili drugdje, na tom frontu sam popuštala. Sad već kuži da je puštanje glupo, pa se približavamo pravoj igri.