AP - tek s drugim djetetom

Bilo bi mi jako drago da se sa svojim iskustvima jave mame koje su cari AP roditeljstva otkrile tek s drugim djetetom.

Puno toga me zanima: sto biste napravile drukcije da mozete ponovo (i sto ste napravile drukcije s drugim djetetom); da li primjecujete razlike u ponasanju kod svoje djece koje objasnjavate kao posljedicu razlicitog odgoja; kad i kako (pod cijim utjecajima) se dogodio klik uglavi pa ste pocele drukcije razmisljati; da li se u tom trenutku promijenio i vas odnos s prvim djetetom (ili se sve dogodilo postupno); sto vas je sprijecilo da vec s prvim djetetom krenete po AP nacelima?

kako bi ti mogla odgovoriti na tvoja pitanja ja cu zapoceti sa time da je za mene AP prepoznavanje i odgovaranje na djecje istinske potrebe. bilo da govorimo o mazenju, nosenju, hranjenju na zahtjev, zajednickom spavanju itd...

da se mogu vratiti natrag ne bih ocekivala od mog tada cetveromjesecnog sina da spava sam u svom kreveticu u odvojenoj sobi. uzasno sam se nervirala zbog toga sto nece spavati sam u kreveticu. trebalo mi je mjesec dana da prebacim krevetic tik uz svoj krevet. na kraju bi, ionako, zavrsio u mom krevetu.

uvijek sam ga podizala kada je plakao i dojila na zahtjev. no, dva ili tri puta sam ga lupila po guzi i to u prisustvu drugih ljudi. to si i dan-danas ne mogu oprostiti. :(

sto se tice 'klika' u glavi, on se dogodio dok sam jos bila trudna i procitala na Rodinom forumu od dr. Searsu. odmah sam narucila 3 knjige i bilo ih je divno citati. osjecala sam se shvacenom, osjecala sam da je to, to!

ono sto me je sprijecilo da sa prvim djetetom pocnem primjenjivati AP nacela je moja neinformiranost, nezrelost (zatrudnila sam sa 19 godina i to neplanski), okruzenje sa svojim 'razmazit ces ga' savjetima'. opet, ja sam uvijek odgovarala na Sergejev plac i stalno ga nosila, jer jednostavno nisam vidjela nikakvu alternativu tome i to mi je bilo normalno. nakon, neuspjelih pokusaja da spava sam u kreveticu, postalo mi je normalno da provede noc zajedno u krevetu sa nama.

jedina razlika koju do sada mogu uociti je ta da je Zach puno sigurniji nego sto je to Sergej bio u toj dobi. Sergej je bio pravi priljepak i stalno je plakao ako bi se odvojio od mene; Zach hoce ici svakome, cini mi se da ima vise povjerenja u ljude oko sebe. No, jos je rano reci - mislim da cu prave blagodati AP osjetiti nakon njegove navrsene prve godine. :)

Citiraj:

---

momze prvotno napisa

jedina razlika koju do sada mogu uociti je ta da je Zach puno sigurniji nego sto je to Sergej bio u toj dobi. Sergej je bio pravi priljepak i stalno je plakao ako bi se odvojio od mene; Zach hoce ici svakome, cini mi se da ima vise povjerenja u ljude oko sebe.

---

Ovo ne mora biti stvar AP-a - mi smo AP od samog početka, a moj V. se isto ponašao kao tvoj Sergej. Kod nas je možda to stvar težeg poroda i odvajanja u rodilištu, a možda jednostavno ima takav karakter.

VedranaV, da sigurno je i stvar karaktera. I da, Sergej je bio odvojen od mene u rodilistu - proslo je 12 sati nakon poroda kada sam ga prvi put vidjela. Zapravo, tada u 6 ujutro kada su mi ga donijeli na podoj sam ga prvi put i vidjela.

No, meni cak i nije bitno da li postoji razlika - stvar je da se osjecam dobro kako odgajam Zacha i to me cini sretnom. Zvalo se to AP ili nekako drugo, manje mi je vazno. Sretni smo i ja i on. I tata, naravno! :)

ja sam u vrijeme dok je toncek bio beba (i prije nego se rodio) iskreno mislila da je produzeno dojenje i zajednicko spavanje pogubno za djecju psihu :cry:

i kad bolje razmislim, gotovo sve greske koje smo radili proizasle su iz tog uvjerenja (+ neiskustvi i nesigurnost)

ne mogu reci da sam sa prvom devojcicom bila totalno "ne-ap". ona je jako, jako zeljeno dete. slicno kao i momze i ja sam puno dobrih stvari u vezi sa njom radila po instinktu, a takodje i neke pod uticajem losih savetodavaca. rezultat je ipak, bila sretna,zadovoljna beba koja se samo smejala. sa 13 meseci je , silom prilika posla u jaslice i , iako su tete bile divne a ona se brzo navikla, ubrzo je postala placljiva i nesigurna u sebe. ta nesigurnost u odredjenoj meri postoji i dan-danas i ja je uglavnom pripisujem ranom odvajanju od nas, a mozda i delimicnom ne-ap odgoju. pritom mislim da sam bila pomalo kruta. smatrala sam da neke stvari moraju biti po mom i cesto sam naredjivala umesto da osluskujem nju. i ,da. desilo mi se i da je par puta pljesnem po guzi, kao i da izgubim zivce i vicem bez kontrole. griza savesti koja me je potom jela bila je pogubna za obe.
drugo dete donelo mi je vise zrelosti , opustenosti i fleksibilnosti. dobar odnos sa maleckom od pocetka u velikoj meri je unapredio i moj odnos prema ivanici. ne znam sta je dovelo do preokreta- verovatno ta ogromna ljubav koja se rodjenjem nadje nekako carobno multiplicirala i vratila ka obe devojcice.
danas je nadja sigurna u sebe, bistra,vesela i komunikativna devojcica. tvrdoglavost i bes pomalo ustupaju mesto razumnom rezonovanju i razgovorima.
ivana je uz sestru, a bogami iz uz (nove) nas svakim danom sve sigurnija u sebe. njen sarm ne osvaja na prvi pogled, ali ona je natprosecno inteligentna i izrazito empaticna osoba.
uz pomoc rode smo i mi roditelji postali bolji i tolerantniji. sigurna sam da ce treca beba uzivati sve dobrobiti ap-a koje ce se, opet, nekim cudom preslikati na stariju decu i na nas dvoje.