Printable View
Anita-AZ, nažalost, ne možemo ih/ga mijenjati, ali možemo sebe!
Ponekad upravo ispuštajući sve što je ok za samoga sebe ranjavamo se žrtvujući se radi drugih i darujući se u ime mira i ljubavi. :(
Ne igram na mazohizam, ali da bi opstala harmonija i mnogi ljudski (obiteljski) odnosi, potrebno je puno strpljenja, tolerancije, prava diplomacija.
Ipak, mrzim glumatanje i licemjerje. Bljak! :roll:
Ako u odnosu da bi postojala harmonija postoji uvjet mazohizma sa jedne strane - to je odnos koji treba izbjeći pod svaku cijenu. Naučila jutros i zapečatila zauvijek!
Možda ipak sve ovisi koliko je tko spreman ići u susret drugima, koliko je spreman prilagoditi se kako bi postigao dobre odnose, što ne znači da mora u konačnici biti nezadovoljan samim sobom i patiti. Ne mislim da je to mazohizam ili žrtvovanje, sve je stvar dobre volje, vlastite procjene i mogućnosti prilagodbe bez činjenja štete samom sebi.
Slazem se.Citiraj:
mamasch prvotno napisa
U mojem slučaju je ispalo da nisam bila pretjerano svjesna koliko se daleko prilagođavam. Nezgodne su te nesvjesne, podsvjesne, polako kuhane stvarčice...
Nego, ako me netko mozes podjsetiti kako ide ona vjezba od phylis crystal? odvezivanje?
Ma, nisi shvatila... opusti se... štas tak napeta?!?Citiraj:
mamasch prvotno napisa
Htio sam reći, bi li razmišljala o autu da se nedajbože dogodilo neko veće sr*nje? Budi sretna da je sve ok prošlo i uživaj! :love:
1. Potpisujem. Nisam mazohist i naravno da treba izbjegavati veze koje tome opasno naginju.Citiraj:
Anita-AZ prvotno napisa
2. Phyllis Crystal: Kidanje veza.
Čitala, prolistala ... ne znam što ti točno treba :?
Jesi li mislila na redoslijed??
Bila mi je zanimljiva tema, ali nije se toliko odnosila na moje roditelje, jer nikad nisu (iz)gradili posesivan odnos prema meni niti su bili kontrolori i sl., ali prepoznala sam neke druge odnose.
Postoji i knjiga (već ju je netko spominjao na forumu!) Otrovni roditelji, odnosi se na tzv. tipologiju, a tema govori više o zlostavljanoj i zanemarivanoj djeci. :(
Čitala sam je davnije, jer smo imali radionice o bullyingu, zlostavljanoj djeci, i sl.
Moover ;) , ma jesam, napeta sam ovih dana i evo sad kreće moja prava jadikovka :mrgreen: .
Baka mi je u bolnici drugi put u dva tjedna - moždani udar, postala je jako agresivna i zločesta, kad je prisebna svima priča kako sam je ja strpala u bolnicu, kako ju maltretiram i kako sam grozna (koliko god demencija priogovara iz nej, nije mi svejedno što to govori), silom hoće van iz krebveta i bolnice, čupa kanile iz ruku... Čitava familija je u stavu pripravno a nitko neće priznati da se u sebi lomi i da mu je teško, svi se prave face, jedino ja pustim suzu i na meni se vidi da se ne mogu snaći sa svom tom silom teških emocija. Na poslu moram funkcionirati za troje jer je većina kolega na godišnjem. Ne želim da moja djeca osjete nervozu i da slušaju kako pričamo o bolinici i njihovoj prabaki jer sve kuže a mislim da su premali da se njihove glavice opterećuju takvim pričama. Htjela bih na godišnji ali ne mogu, možda ukradem vikend u 9. mjesecu pa skočimo s djecom na more. Imala sam hrpu planova za jesen, svašta sam htjela preuređivati po kući no mislim da sad obzirom na baku nije vrijeme za takve radove.
Eto, ukratko, sjetit ću se ja još toga...
Fabia zaista nije primarna stavka u smislu kukanja, hvala Bogu nikome se ništa nije dogodilo ali ne mogu shvatiti da se jedan odrasli, pametni muškarac upušta u takve izazove sada kad ima hrpetinu posla, kad trebamo hladne glave da hendlamo baku i kad si ne možemo priuštiti izvanrende troškove, a ipak moramo priznati da se moglo dogoditi veliko sranje na Sljemenu.
mamasch :love:
ma svijet bi bio dosadan da ih nema - nezrelih i od stvarnosti i problema bježećih muškaraca.Citiraj:
mamasch prvotno napisa
eeeee, kako bi mi život bezbrižan i dosadan bio da nemam jednog takvog u kući! :mrgreen:
Onda se kužimo fegusti :love: - koliko god bi ga najradije strpala u top toliko sam sretna što mi je svaki dan zanimljiv :lol: :lol:
da zanimljiv: mrgreen: gle draga auto ostao na Sljemenu = mamasch; gle draga izgubio karticu = elin. A ja ću njemu: ma super, a veliš odmah si ju blokiral i nije nikaj, ali ja dušo nisam još dobila plaću. :mrgreen:Citiraj:
mamasch prvotno napisa
Gdje li je smajlić sa batinom kad ga trebaš.
:lol: :lol: elin :love:
Prije samog čina slijedi pozamašno opuštanje (vrlo detaljno obrađeno u knjizi - upravo je čitam po treći put!)Citiraj:
Anita-AZ prvotno napisa
Nakon toga zamišljaš "osmicu", odnosno zamišljaš sebe u krugu koji je velik otprilike opsega raširenih ruku....nakon toga zamišljaš drugi krug koji se tek malčice dodiruje s tvojim krugom (tzv.osmica) u kojoj je druga, tebi "kritična", osoba.
Nakon toga zamisliš zlatnu svjetlost koja obavija oba kruga i pored nje, s vanjske strane plavu svjetlost koja teče okolo vas, u smjeru kazaljke na satu...
Izuzetno je važno, kaže Phylis, da osobu s druge strane vratimo u središte kruga, jer se osoba s kojom kidaš veze najčešće želi približiti tebi, prijeći na tvoju stranu ili se jednostavno dignuti i otići...
Tu vježbu je potrebno raditi cca. 2 tjedna....nakon toga slijede druge vježbe.... :heart:
ili možeš pokušati raskinuti veze na način da ne razmišljaš o onome što kritična osoba radi i govori, nego baciš to iza sebe i ideš dalje i radiš po svom. Works for me.
Svaki put kad sjedneš i počneš razmišljati kako je ona/on tebi ovo i ono reci si "prestani" i "nevažno" i digni se i odi nekaj raditi (čitaj, spremaj, odi u šetnju). Probaj. Ja tako raskinula veze i odvojila svoj privatni život od poslovnog. A i svekra i svekrvu odvojila od sebe. Jednostavno kad zatvorim vrata svog stana postojim ja, moje dijete i MM i Betty i nitko drugi (isto i kad ugasim gumbić na telefonu).
Abonjeko - hvala!
Elin - nakon tog posljednjeg nezgodnog događaja, vjerujem da se prekid ustvari i odradio spontano. Prvi put u mojem životu više mi istinski nije važno što misli i govori i ono što je najvažnije otkrila sam kako tim istim rječima/mislima znam spuštati raspoloženje samoj sebi i ustvari mi je učinio uslugu tim bezrazložnim napadom jer sam napokon razdvojila svoje misli od njegovih! Naprosto ne mogu vjerovati da je on u meni živio tako jako i djelovao i kad ga fizički nije bilo tu.
Možda nekome sve to neobično zvuči, no ja mislim da je to slučaj kod mnogih od nas. No, sve me to potaklo na reviziju mog duha i ustvari mi je sasvim jasno da bi bilo pametno da se očistim na sve moguće načine jer ako mi je ovako očigledna stvar promakla (meni tako analitičkoj i svjesnoj.. hahaha..), tko zna čega tu još ima, a plaši me pomisao da bi mogla biti kao on prema svojoj djeci, posebno prema kćerkici koja je moj klon u svakom smislu, pa ako sam prema sebi bila takva svih ovih godina, kako mogu biti sigurna da neću biti takva i prema svojoj djeci, jednom, nekad u nekoj fazi životnoj.
stavi post-it na friđ
:mrgreen:
a sad ozbiljno: već se trudiš, već si svjesna i to te je već počelo mjenjati
Moram kukati. M. ide sutra mojim starcima na tjedan dana. Bila je sa školom na moru, poslije toga sa svekrvom, nakon toga s nama. Uglavnom-ima dinamično ljeto, dobro se zabavlja.... I sad se pitate zašto jadikovka. Naime, užasno, prestrašno me grize savjest što nisam ovo ljeto više bila s njom. I imam osjećaj da nešto užasno važno propuštam, razmišljam o prolaznosti vremena i trenutaka i mislim si: u pon. idem raditi, počet će škola i nećemo imati vremena biti zaista zajedno. I-koliko god voljela svoj posao-dođe mi da dam otkaz i budem isključivo s njom. Znam da ću misliti drugačije kad počne školska godina, da ćemo naći vremena biti zajedno i da će sve biti u redu, ali sad....sad sam jako :( .
Citiraj:
Anita-AZ prvotno napisa
trebala bi oko 2 tjedna raditi osmicu oko sebe i te osobe prije rituala kidanja veza, jako je dobro opisano u knjizi, ja to nisam dugo radila
otfikarila sam sve koji su mi išli na gnjurac :mrgreen:
abonjeko me je pretekla, a ja ne čitam pažljivo..... :oops:
Anita, ti si onda daleko odmakla. Mene jos uvijek znaju muciti zesci napadi griznje savjesti kad radim, mislim ili osjecam nesto sto pretpostavljam da mojim starcima ne ide u prilog. :/
ako oni nisu zadovoljni onda ti nisi dovoljno dobra kčer?
ili nisi nikad dovoljno dobra?
I jedno i drugo. Npr. rijetko kad propuste priliku napomenuti sto sam sve mogla, a nisam, kad god je tata neraspolozen (a neraspolozen je 90 posto vremena), uvijek je to radi nekog drugog, nikad on sam nije odgovoran za sebe itd. Ima toga masu.
Meni je najgore to sto svaki put kad idem doma mislim da cu se ovaj put distancirati i sve ce biti drugacije. A niti se ne okrenem i vec se ponovo uvucem u sve njihove probleme i sukobe koji su do jucer bili moji. Ako se pokusam drzati po strani ili nedajboze zauzeti stav, samo jos gore napravim.
Draga Zorana, ovo što govoriš je identično.
Iako moja oba roditelja imaju svoj issue na svoj način, tako da nigdje nisam pošteđena, a neki nemili događaji tijekom mojeg odrastanja bili bi zanimljiv scenarij za jednu dobru dramu.
Da, htjela sam imati super mamu i tatu i imat super odnos sa njima i svi to želimo i uspjeli smo to na neki način odigrati. Bili smo dovoljno malo zajedno da scenarij ostane u žanru apsurdne komedije, umjesto horrora.
No, Zorana od kada sam u svojem umu pronašla svojeg tatu, živog, jasnog, citiranog izvana, a nametnutog mi pod imenom Anita; shvatila sam da je imperativ poraditi na tome, ako želim sačuvati svoj lijep odnos sa kćerkicom. Istina je da sam već dosta toga lošeg napravila i iskreno se nadam da nije kasno da se obje od toga oporavimo.
Sve što on nije odobravao u meni, ja nisam odobravala u njoj. I sve ove godine gdje sam bila rastrgana između moga srca koje je htjelo biti "samo mama" i mojeg uma (ili tate) koji me vrijeđao ako ću biti "samo mama" jer onda "ništa neću postići i biti ću nitko i ništa".... nisam uspjela u punini živjeti ni jedno ni drugo. Da, u ničemu nisam uspjela biti dovoljno dobra. Biti majka ponekad je izgledalo kao pat pozicija da budem nešto drugo što sam morala biti da bi se osjećala vrijednom, a uistinu da bi se "moj tata u meni" osjećao vrijednim, a možda i onaj tata izvan mene. Kako sick.. i kako sam nasjela. Ali eto, RAZDVOJILA SAM SVOJE MISLI OD NJEGOVIH! I ovo je bolan proces, kao da netko reže komadiće koji su oduvijek bili strani, ali su srasli sa mnom. Operacija boli, ali znam da je ključna za moj daljnji napredak, kao i napredak u mojim odnosima, pa na posljetku i u poslu kojemu sam uvijek pristupala prebolesno - radila sam kao manijak, jer moj je otac odobravao "mučenike i borce".
I sad je pitanje, ako ćemo o fer obiteljskim odnosima. Da li je (kad je već očigledno da nema 3.opcije) ok da budem ok sa svojim starcima, time jasno govoreći DA svemu onome što jesu bili i radili i ne promjenili se - i time govorim NE svemu onome što želim biti prema svojoj djeci i sebi - ILI je bolja opcija maknuti se od onih koji mi nikad nisu rekli ni oprosti za sve nanesene rane i koji još uvijek okrivljuju za vlastite reakcije ono djetešce u meni i ustvari me nisu znali voljeti ni tada, a još manje sada?
Želim li baku i djedu kojih se moja djeca mogu preplašiti kad se naljute? Želim li baku i djedu svojoj djeci da gledaju kako izgleda kad roditelji ne vole svoje dijete, ali vole svoju unučad? Mogu li se nadati da u nikome od nas neće ostati preslika kao zadatak koji ćemo umorni i nesvjesni možda slijediti?
Rez u većini slučajeva nije zdrav, ali ponekad se napravi sam. To se dogodilo ovaj put. I zanimljivo je da nisam ljuta na svog tatu. Samo sam na operaciji za koju bi treba dosta mira i odmaka od svega, a to je teško uz djecu, pa procesiram to na svakojake načine.
Jako, jako teško. (smajli koji nije tužan, nego nosi golem teret na smetlište) Nije ni čudno što sam od toga bježala svih ovih godina.
Ustvari, baš bi bilo dobro da ovakvi topici budu djelomično vidljivi, jer su preosobni.
ja mislim da ne treba bit iskljuci i gledat ovako, ili oni i li ja, mislim da je vazno daih stavis u svom srcu tamo di im je mjesto. otkidat ih od sebe ne mozes, oni su tu, prisutni, dio su tvog zivota i ti zapravo zelis da i dalje budu samo ne zelis da utjecu na tebe na nacin na koji su do sada utjecali a ti mislis da je los, jesam li u pravu?Citiraj:
Anita-AZ prvotno napisa
ja mislim da je potrebno samo stavit ih na pravo mjesto da mozes zivjet u miru sama sa sobom, a i sa njima ako i oni to zele.
za sebe si sama odgovorna, za svoj odnos prema njima također, ali za vas odnos ste odgovorni i jedni i drugi.
ovo nije u tvojoj moci. oni su takvi kakvi jesu. ne mozes ih promjenit. samo pokusaj shvatit kakvi su to i sto tebi cine s tim kakvi jesu. nemoj bit prestroga prema sebi, ti si covjek, imas svoja ograncienja i ne mozes ocekivat da sve promijenis niti da na sve mozes utjecat. tvoja djeca ce imat djeda i baku takve kakvi jesu i mozda na njih ne ostave niakve lose tragove ko na tebe. vazno je da se ti osijecas dobro u odnosu s njima i da takvu atmosferu prenosis na djecu, a to ces postic kad ih stavis na pravo mjesto. kako to postic? evo i ja ucim, i nije lako ;)Citiraj:
Želim li baku i djedu kojih se moja djeca mogu preplašiti kad se naljute? Želim li baku i djedu svojoj djeci da gledaju kako izgleda kad roditelji ne vole svoje dijete, ali vole svoju unučad?
Ja sam ih stavila na pravo mjesto, tj. učinili su to sami. Nemam trunke bad osjećaja prema njima. Samo znam da nije zdravo da budu uz mene dalje dok se uz stručnu osobu ne očistim od svega. Eto, iskreno.
Moja pitanja bila su retorička i postavljena meni samoj, samo kao vid misli koje imam na tu temu.
Oni ljudi koji znaju detalje koje neću iznositi se odavno čude kako da ih nisam otpisala nikada. Ne otpisujem ih ni sada, ali kako znam da se neće promjeniti na način da za mene uz njih nije štetno biti, eto, ne nadam se pretjerano nikakvom kontaktu sa njima. Dapače, možda učinim isto što i moja sestra i odselim na drugi kontinent. Haha. Ne, neću. Samo ću i dalje razdvajati svoje misli od njihovih kako ne bi bila prema svojim voljenima, kakvi su oni prema meni, jer misli nemaju fizičkih granica i od njih ne možeš pobjeći.
Ono što želim reći, u ovoj fazi u kojoj jesam, gdje sam osvjestila vrlo teške stvari koje sam zaboravila/potisnula, trebam biti isključiva.
Radi neisključivosti bila sam rob svih ovih godina.
Isto tako, bitno je napomenuti da sam ja na tom odnosu radila dobrih 10 godina i uložila jako puno truda i napora i ljubavi da bi bilo bolje. I bolje je i puno smo napravili. Ali nedovoljno. Ja imam dvoje djece i ne mogu nositi teret svojih roditelja na svojim leđima i zato me zapravo ljuti glas ljubaznosti koji mi govori o neisključivosti jer kako svatko ima svoje kapacitete, pa tako i ja, moji kapaciteti nisu toliki i nekoga ću ispustiti. Odabirem ispustiti njih.
Možda sam sada bila nešto jasnija. Sebi jesam. :)
ok, jasno mi je. :*
ne znam cijelu pricu, a i tebe jos upoznajem :) pa zato onako malo mojih misli.
svakako ti zelim srecu i mir :heart: :love:
ti si sad roditelj, dobro znaš da je djecu potrebnu učiti da preuzmu odgovonrosti za svoje postupke (i osječaje)Citiraj:
Zorana prvotno napisa
tvoja je dužnost tvoje starce suočiti sa njihovom odgovornošću, kao što bi naučila i svoje dijete
pogoršanje je i bolja opcija od toga da te emocionalno isušuju
kao vampiri
u jednoj knjizi J.Juul je opisivao svoj rad sa "problematičnom" djecom tj. problem je bila ta obitelj, djeca su se ponašala ko lakmus papiri
indikator
od trenutka "rada" sa njima , uočavanja problema, rješavanja situacije, stanje u kući se nije poboljšavalo, dapače izgledalo je da je sve više i više svađa i napetosti ... nagomilane frustracije nesporazumi, sve je izlazilo na površinu, obitelj se "čistila" od svega toga.. tek kad su se sukobi raščistili , i kad su osobne granice postavljenje , tek tada je obitelj počela normalno funkcionirati
ima jedna njegova knjiga "Razgovori sa obiteljima" http://www.famlab.hr/razgovori.htm
možda u njoj nađeš ideju za svoju obitelj
nisam je čitala
Da!!!Citiraj:
MGrubi prvotno napisa
Slazem se da je tema preosobna pa i ja pokusavam sloziti sliku od komadica koje svatko od vas pise. Ali, imam dojam da se itekako kuzimo i bez previse detalja. Nazalost, i ja sam dosta vlastitog tereta prenosila upravo na najstariju kcer. I pokusavam to ispraviti. Medjutim, dokle god ne odradim taj definitivan rez, znam da nema nekog napretka. Najnapornija od svega mi je ta grozna griznja savjesti koja svako malo iskace od nekuda i uvijek me vrati na pocetak. A nije mi jasno zasto je tako jaka. Naime, ni moji roditelji nikad nisu niti jednom rjecju dali do znanja da i oni nose barem djelic odgovornosti za neke stvari. A griznju savjesti imam ja. Skupa sa sestrom koja je rastrgana jos vise od mene i brata koji se, u medjuvremenu, pretvorio u skoro pa stranca.
Ja vidim svoje roditelje cca dva do tri puta godisnje. I nevjerovatno mi je da su stvari tako lose unatoc tome. Svaki put nakon naseg susreta treba mi dobrih deset dana da se oporavim psihicki i fizicki.
Anita...evo par mojih misli na temu:
Kao što su već mnogi napisali prije mene; roditelje treba prihvatiti takve kakvi jesu, jer ih ne možeš promijeniti, a ono što je kod tog prihvaćanja najteže i ključno je po meni - opraštanje.
Bez obzira na sve što je i kako bilo u tvom djetinjstvu, potrebno im je oprostiti da bi ti mogla krenuti dalje i odbaciti taj teret sa sebe.
A oprostiti je ponekad tako teško...a tako oslobađajuće. To ne znači da ćeš opravdati to što su radili i kako su se ponašali, ali ćeš ih prestati kriviti zbog toga, prihvatiti ćeš konačno prošlost takvu kakva je bila i pustiti je da bude - prošlost.
Treba prihvatiti i odgovornost za sebe i svoj život bez okrivljavanja drugih. Kad stvarno voliš i prihvaćaš sebe, onda ti više nije neophodno udovoljavati /roditeljima ili bilo kome/ da bi postigla harmoničan odnos. Tada ti nije potrebno odobravanje drugih na bilo koji način da bi se osjećala prihvaćeno i dobro.
Naravno, teško je prihvatiti nekoga tko tebe ne prihvaća takvu kakva jesi, ali treba prihvatiti to da te ta osoba ne prihvaća, i biti o.k. s time.
Mene moja mama ponekad užasno uzrujava čim progovori, ponekad osjećam krivnju kao malo dijete u odnosu s njom, ponekad se svađamo, ponekad lijepo razgovaramo...a ponekad unatoč svemu što je bilo nekada, u njoj vidim samo čovjeka, ženu...i sjetim se da je i ona bila malo dijete, i opraštam joj sve. To je tako dobar osjećaj.
/možda sam malko zabrijala, ali eto :mrgreen:/
Anek - to je sve ok što si rekla. Ja sam im oprostila apsolutno sve što su radili. Ne zamjeram im ništa, ne mrzim ih, ne želim ih promjeniti, nemam nikakve namjere niti nade u vezi njih. Znam da sve loše što sam doživjela nisam zato što su se rodili zli ili mene ne voljeli, već zato što su sami doživljavali još gore i dobila sam najbolje što su mogli i znali.
No, eto oprošteni, prihvaćeni, kakvi jesu... ja ipak mislim da imam pravo ne sudjelovati u pokušajima manipulacija, psiholoških trikova i površnim čavrljanjima (da se ne bi kopalo dublje). Isto kao što je jako lijepo da ja prihvatim njih kakvi jesu, tako je lijepo da i samu sebe prihvatim kakva jesam. A ja sam takva da ne volim imati površne odnose (ne volim pisati ni čitati ni površne postove, a kamoli tako komunicirati sa najbližima!), a naš odnos ne može biti nego površan dok se ne razriješe stvari koje oni ne žele (nemaju snage... ili bilo koji stoti razlog) rješavati i zato i stojimo oduvijek na toj istoj točci.
Sve sam prošla. I opraštanja i sagledavanja sa drugih kuteva i razumjevanja da zlostavljač stvara zlostavljača itd.... I sve je to u redu!
Isto koliko i moj izbor da se odmaknem od onih sa kojima ne mogu postići harmoniju bez gaženja same sebe. Da li je moguće prihvatiti i to da su neke stvari i odnosi jednostavni takvi? Da se neki ljudi ne žele mijenjati i kao takvi ne odgovaraju drugoj strani koja ima pravo odmaknuti se na sve željene načine jer je to zdravija opcija?
Ja ovdje samo gledam kako ću svojoj djeci dati više. Kako ću to učiniti? Tako da si povratim sve izgubljeno. Uopće me ne zanima krivac, jednostavno radim na oporavku i to isključivo u zdravoj okolini. Ne vidim tu neki problem.
Ako želim sagledati daleku budućnost, onda ću svakako reći svemiru da slobodno podrži moje dijete da se odmakne od mene budem li takav otrov za njihov duh kao što su moji za mene. Možda je to ono što progovara iz svih nas kad se netko miče od roditelja. Projekcija tog odnosa na nas i našu djecu. Zato smo tu da to spriječimo zar ne?! Ali ne tako da ostajemo bezuvjetno uz roditelje koji nam ne pomažu da budemo bolji prema svojoj djeci! Ponekad je upravo obrnuto. I to je samo jedan od težih primjera kada nekome treba reći NE!
Moj je post bio više onako općenit na temu odnosa s roditeljima, a o tome bi čini mi se mnogi /pa i ja/imali štošta za napisati :/
Meni se čini da su mi sve loše strane i postupci mojih roditelja zapravo pomogli /i pomažu/da budem bolji roditelj svojoj djeci. Sagledavanjem svega onog lošeg što je proizašlo iz našeg odnosa i njihovog odgoja, ja točno znam kakav roditelj želim biti, a kakav ne.Citiraj:
Anita-AZ prvotno napisa
Mislim da nema šanse da ponoviš njihove greške i obrasce /samim time što si ih toliko svjesna/, bez obzira na to kakav vaš odnos bio u budućnosti. Samo ostani vjerna sebi i sve će biti o.k., to je uvijek najvažnije
:heart: :love:
Prihvatiti roditelje onakve kakvi oni doista jesu je neminovno...naravno da ne možemo pobjeći od njih...ali, interesantno je što oni ne čine to isto, tj. ne prihvaćaju nas kakvi jesmo već stalno pružaju otpor spram nas samih...nikada ništa nije dovoljno dobro...(govorim o svojem osnosu s roditeljima!)
Ja sam imala izrazito loš odnos sa svojom majkom i dan danas ga imam...njoj razgovor jednostavno ne pomaže..ona mene vrijeđa kada, prilikom svakog pokušaja nekog konstruktivnog razgovora, mi prebacuje kako sam sektaški nastrojena i kako ona ne želi sudjelovati u toj komunikaciji...
Napad je najbolja obrana, ali takva komunikacija ne vodi nigdje...i zato, bez obzira što mi je roditelj, želim otići od nje daleko (čak i na drugi kontinent) kako bi me prestala psihički opterećivati... Mnogi ljudi su mi, u povjerenju, rekli kako im je laknulo kada su im roditelji umrli, ali tada je njima bilo 50-ak godina i čekali su pola stoljeća da se oslobode strašnog psihičkog pritiska...(jer nisu radili na njemu)....
Ja to ne očekujem, već radim na tome, ali druga strana ne pruža nikakav feedback...i to me boli, i istovremeno sam svjesna kako sam "narasla" otkako sam otišla od njih, prešla u neke više, nove dimenzije (bez omalovažavanja svojih roditelja koji su ostali na vidljivo nižoj razini spoznaje) i naravno da ćemo se uvijek kositi...i da sam shvatila da je roditelj pun ljubavi i razumijevanja onaj roditelj koji pusti svoje dijete i prije svega ga pokušava razumijeti, a ne mu se stalno protiviti...koji ga pusti da se samo razvija bez pokušaja sebičnog usmjeravanja i nabijanja krivnje...
I mene muči isti problem kao i Zoranu.... :/ kada dođem kući na nekoliko dana godišnje toliko smetam mojoj mami da me nekoliko puta dnevno otjera van da bi ona bila sama (vjerojatno je to već stvar navike)...svađa se sa mnom konstantno, govori mi kako mi dijete nije normalno, otac mi i ne pogleda dijete duže od 10 minuta dnevno...oni imaju svoj film i to je u redu, ali ja imam strašnu grižnju savjesti kada odbijem doći da me vide, da vide Nilu...strašno pazim da ih ne povrijedim iako oni to stalno čine meni...
Ja nisam tu da ispravljam krive drine, niti sam tu da im propovijedam...jednostavno mislim da će neke stvari shvatiti kada bude kasno...i da, bez obzira što si nekome roditelj, trebaš snositi posljedice lošeg odnosa spram svojega djeteta...Nije na djetetu da trpi roditelje iz poštovanja...
Možda će naučiti nešto iz tih grešaka i ponašati se bolje prema svojoj djeci, ali to neće biti sretan život.... Zato podržavam odvajanje jer ionako smo sami cijeloga života, ne pripadamo nikome, najmanje roditeljima koji misle da nas posjeduju jer su nas rodili...za mene, teoretski gledano, su oni samo entitet pomoću kojega sam došla na svijet...njihova dobra volja je bila moj (ne)pravilan odgoj, kao što je i moja dobra volja (ne)prihvaćanje takvog odnosa...
Oslobodimo se okova i poletjet ćemo....mislim da bi svaki roditelj to želio svome djetetu, ali ga neznanje, zajedno sa strahom od samoće i sebičnošću (traženjem skrbi) debelo koči na tom putu.... :/ (barem što se tiče mojeg slučaja!!!!)
poštivanje se ne dobiva nikakvom titulom, poštivanje se zaslužujeCitiraj:
.Nije na djetetu da trpi roditelje iz poštovanja..
strahopoštivanje je druga stvar, ono je destruktivno, izaziva borbu za moć
Bed je kad roditelji psihički opterećuju, mm i ja smo često u takvim situacijama, i tada najčešće spominjemo Novi Zeland kao opciju :mrgreen:
Ono što je još veći bed je kada ovisiš o takvom roditelju, kada je stan u kojem živiš s obitelji od tog roditelja, kada auto koji voziš glasi na tog roditelja, kada sutrašnji posao ovisi o tom roditelju. Tada sav bijes koji osjećaš i želju za bijegom zamijenjuje umjetno harmonična atmosfera u kojoj se svi podređuju toj osobi da ne ne bi došlo do sukoba u kojem bi sve emocije došle na površinu i time ugrozile našu egzisteciju. E to je bed :(
vitekova, ajoj!
Jednom davno dok bijah još naivna, skoro sam upala u sličan film. :/
Ipak, razuman uzmak - bolja polovica hrabrosti. :mrgreen:
Navrijeme sam dala petama vjetra.
Anita-AZ, abonjeko, Zorana vaše priče i u mojim promišljanjima otvaraju jednu sasvim novu dimenziju.
Bolno, ali istinito. :(
Bolje je i priznati samome sebi, koliko god bilo razarajuće po naše emocije i odnose, nego živjeti licemjerno, glumatajući idilične obiteljske odnose.
Ponekad je bitan i prijeko potreban radikalan rez.
Bolesno tkivo treba odstraniti.
Najgore je kad se neki odnosi i postupci maskiraju kao dobre namjere. :x
Marna, meni je skroz jasno u kojoj sam/smo situaciji. Priznajem da mi nedostaje hrabrosti, ali glavni razlog za prekid ove situacije i osmostaljivanje je nemogućnost da sami osiguramo svoju egzistenciju. S plaćom mm-a i mojom sutrašnjom (prosvjetni radnik) ne možemo niti bismo vjerojatno ikad mogli kupiti stan, ni auto, a ako bismo plaćali podstanarstvo i putovali busom, ne bismo imali što jesti.
Eto, takva je danas perspektiva većine mladih ljudi koji bi se željeli sami uzdržavati :cry:
vitekova, žao mi je.
Napisala sam da sam skoro imala sličnu situaciju.
Tvoja je, ipak, drukčija, jer imaš obitelj!
Žao mi je da moraš žrtvovati svoj duševni mir, kao i mir u obitelji, radi egzistencije. :(
Iskreno ti želim da se to promijeni, da dobijete priliku da živite kao obitelj, samostalno bez ovisnosti o nekome, tko koristi tu ovisnost da dijeli savjete, bude stalno prisutan u vašem životu, donoseći odluke, itd.
Odvratno mi je nabrajati. :x
:shock: Ovo smo mi prije 10 godina! Od Novog Zelanda do auta.Citiraj:
vitekova mamuška prvotno napisa
To je jedini period života koji bi rado mjenjala koliko nam je teško bilo. Uh. :love: :love:
Onda ćemo se valjda i mi nekako uspjeti maknuti negdje nekako u idućih 10 godina :/