hvala, cure! predaleko mi je to, vremenski mislim. a ujutro radim. morat ću naći nekog drugog. sad mi je žao što nemam svog duhovnika...
razumijem, ljiljana, što želiš reći za vjeronauk. ali, nisam sigurna koliko bi takav vjeronauk funkcionirao u školi. prvenstveno jer imamo plan i program koji moramo obraditi.
ali, kad se obrađuju npr. deset zapovijedi, to nije puko nabrajanje već stvarno ulaženje u bit same zapovijedi. i kad čujem kako se neki ponašaju, kako razgovaraju, kakve stavove imaju, a istodobno znam da sam dala sve što sam imala, da smo razgovarali (a kod mene se može jasno i glasno izreći svoje mišljenje) i opet se neke stvari ne mijenjaju...ne samo prema Bogu već i međusobni odnosi...kao da nikada o ničemu nismo razgovarali. naravno, ne kod svih. i onda čujem kako je nama iz vjeronauka lako jer smo odgojni predmet (a ja se pripremam svaki dan i svaki dan razmišljam o djeci), kako je vjeronauk kriv jer ima toliko nasilja u školi (a ja reagiram na svaku grubu riječ, na svako međusobno nepoštivanje i to razgovorom nasamo), kako djeca ništa ne znaju nakon 8 godina vjeronauka (a ja znam da to nešto jednostavno moraju znati jer smo o tome pričali), svi na sve strane traže budite kreativni, a nitko neće ništa uložiti... da ne pričam koja očekivanja imam od same sebe...sad mi pade na pamet, umjesto da sve prepustim Kristu.
činjenica da sam im nešto rekla da je ispravno neće automatski kod učenika za posljedicu imati promjenu stava. sigurno da mogu na neke utjecati, ali ne na sve. znam da bi sigurno drugačije bilo da imaju stvaran susret sa stvarnim Kristom, ali u razredu koji je sastavljen od vjernika, ateista, agnostika pa i drugih vjera, učenika koji ne znaju napraviti znak križa, ali i učenika koji žive svoju vjeru, sretna sam da ih bar malo izazovem, bar malo zainteresiram da otkriju tko je Isus...ako ne sad, onda jednom u životu.
samo jedan primjer...u prvom razredu kad pričam o običajima koje moja obitelj njeguje za Božić i Uskrs, iz klupa me gleda hrpa glavica otvorenih očiju i usta jer prvi put čuju za običaje, za molitvu, zornicu...jer, mnogima je jedini običaj otići baki i djedu na ručak. a u obitelji se vjera živi. malo sad generaliziram, ima puno djece koja žive svoju vjeru. ali, razred čine i jedni i drugi.
