Posvojiti dijete s teškoćama u razvoju

Ma, mislim da se nisam baš najbolje izrazila. Kužim ja na što cvijeta misli, čak se i slažem s time.
No stvarno volim dječju iskrenost i njihovu logiku. Zna biti neugodno, to je jasno k'o dan, ali druga, odrasla, strana
treba biti svjesna tko tu istinu izgovara. Kod tebe, Davina, je drugačije, ne znaju i ne moraju svi znati za autizam
pa, vjerujem, neugodnosti i nerazumijevanja ima puno više.

I, da, bravo za iskrenu curicu!!!

:heart:

:cekam:

Citiraj:

---

Davina prvotno napisa

Ja bih vas potpisala obadvije. Nekad je stvarno teško sa tom njenom "iskrenošču", kao što rekoh ja i dan danas tražim rupe u zemlji da me ponekad progutaju, i naravno još teži je nedostatak empatije. Empatiju neosječa čak ni prema meni i ako ja imam posebno mjesto u njenom srcu, tu nažalost autizam pobjeđuje ljubav. Kad sam bolesna ili mi loše " ide" uvijek joj to moram reći, sama nikad ne primjeti. Ali s druge strane sve to "otkupi" baš sa njenom iskrenošču. Evo juče me baš zove njena asistentica i kaže da je i dan danas princeza iznenadi. Pisali su kontrolni iz Povijesti, tema je bila filozofi iz 15 i 16 stolječa, princeza ih je sve nabrojala ali nije mogla da se sjeti prezimena od francuskog filozofa Jean-Jacques, kad se več dosjetila da mu prezime počinje na Rou i zastala, asistentici je izletilo Rousseau a princeza se uhvatila za usta, jao znate da mi vi nesmijete ništa reči na kontrolnom, ja to sad nesmijem napisati. I stvarno nije napisala i ako su ona i asistentica uvijek u posebnoj učionici kad pišu kontrolni, i niko nebi ni znao. Ali ne ,princeza je toliko iskrena i nije napisala tj. dovršila prezime ostalo je kod njenoga Rou. :-)

---

joj, ovo mi je promaklo. nevjerojatno. naša posebna princeza :heart:

sori na svojatanju, al nekako je sad i naša, hebaj ga :lool:

Princezina želja da ima vlastitog psa je iz dana u dan bila veča. Sav svoj džeparac je davala na pribor za pse ali pošto nije znala koliki če biti pas mnoge stvari kao npr. ogrlice je kupovala duplo da nekažem troduplo, za velike male i srednje veličine. Izabrala mu je čak i ime a svi naši pokušaji da se za početak zadovolji za nekim manje zahtjevnijim kučnim ljubimcem kao što je zec ili sl. nisu urađali plodom. Pas i ništa drugo.
Ja sam prije nego što sam dobila princezu mnoge stvari odlučivala jednostavno iz srca. Tako je bilo i za princezu. Ja sam svim svojim srcem željela dijete i nije me bilo strah ničega i ništa me nije moglo spriječiti u tome. Ali kako je došla princeza ja sam se dosta promijenila. Prije me nije bilo strah da ču u životu nešta pogriješiti, bože moj, greške su tu da se ispravljaju, ali poslije princeze sam počela sve nekago da vagam, šta je ispravno a šta nije. Možda iz bog života koji me malo iznenadio, i svih borbi koje smo borili.To me čak i koštalo još jednoga roditeljstva jer u drugo posvojenje nisam mogla onako iz srca da krenem, kao za princezu,nego sam sve izvagala i odlučila ,ne. Tako je bilo i sa psom. Ja sam htjela da princezi ispunim želju ali sam opet počela da vagam, šta kad krenemo u bosnu dali da ga vodimo na tako daleki put, šta kad se princeza razboli dali da idem s njom u bolnicu ili da ostanem s psom kuči itd. itd. Muž mi nije bio neka velika potpora, on bi krenuo po psa kao što je nekoč krenuo po princezu, samo da nju usreći. Ma on bi krenuo i u Afriku po slona da je ona to zaželjela.
Na poslu mi je zazvonio telefon, meni tako poznat i zastrašujuči zvuk, zvali su me iz škole. Moram da kažem da sam ja svoj poslovni telefon tako nariktala da svi pozivi imaju drugačiji zvuk, da znam jeli neko važan i moram li se odmah javiti. Tako da zvuk školskog telefona meni odmah stvara jezu, jer znam da oni ne zovu da meni kažu dobar dan, več da s princezom nešto nije u redu. Pošto još nije imala asistenta, zvala me direktno učiteljica. Kaže učiteljica meni da je princeza nemirna da se samo vrti u klupi i da je ona vidjela da su joj obadva rukava krvava, pa eto da dođem po nju. Princezina škola i moje radno mjesto su udaljeni nekoliko kilometara sa nekoliko semafora, vrijeme vožnje 15-20 minuta, i nije mi nikako jasno kako ja poslije školskih poziva stignem do princeze manje od pet minuta.
Kad je učiteljica rekla da su joj rukavi krvavi, ja sam odmah znala u kojem grmu leži zec, ali sam se ipak nadala da je možda pala i eto obadva lakta raskrvarila, jer smo poglavlje neurodermitis bili skroz izbrisali iz našeg života ,unazad pet šest godina.
Prvo pitanje našeg doktora je bilo od kud mi opet poslije toliko vremena, u drugo da li princezu u posljednje vrijeme nešto muči i dali ima nekih veliki problema. Ja sam mu ispričala probleme oko školskih asistenata ali da to baš nije aktuelno i da nevjerujem da je to princezu izbacilo iz kolosijeka. Spomenula sam mu i princezinu želju za psom, na šta je on samo odmahnuo glavom i rekao sad zasad ni u kojem slučaju dok nevidimo da li je taj napad neurodermitisa izazvan alergijom ili što. Dobili smo ponovo recepte za kortizon, antibiotik, kreme rukavice itd. Princeza je cijeli put do kuče preplakala i rekla da ona više nikad neče iči kod doktora G. i da ga mrzi i da niš neidem u apoteku jer sve to što joj je on prepisao ona neče uzimati. I nažalost princeza nikad neprijeti uzalud. Ja nisam imala više snage, nisam mogla da je ubijedim a naravno nisam mogla niti da je gledam kako se pati. Srebrno odijelo koje smo uspješno nosili dok je bila manja nije joj više moglo ni naviriti, a zvuk njenoga češanja je mene dovodio do nervnoga sloma. Poročili smo srebrno odijelo u njenoj veličini, ali su nam rekli da se u toj veličini (152) rijetko traži pa ga nemaju na lageru nego ga moraju šiti po potrebi. Ja sam se po prvi put predala i rekla mužu da ču ja iči raditi a da on uzme bolovanje, on je bez riječi pristao a mene je bilo stid. Kad sam sutradan došla s posla princeza je bila uredno namazana, popila je svu terapiju, pristala da čak i po danu nosi pamučne rukavice ( koje je tako mrzila), i bila sva sretna. Tata se samo smjehuljio a ja sam bila tako radoznala kako je to sve uspjeo. Nisam morala dugo čekati. Princeza me uvela u svoju sobu i pokazala svu opremu za psa koju su ona i tata jutros kupila. Sve je bilo tu od korpice, igrački, zdjelica za hranu i vodu, čak i hrana, box za auto, tašna za avion, češalj, četka, dekica itd., i sa onom opremom koju je princeza več prije nabavila, mogli smo kupiti ne jednoga več tri psa. Naravno bila je tu i neizbježna nova literatura. Tata joj je obečao da ako uredno bude koristila terapiju i brzo ozdravi ubrzo če dobiti psa. I dogovorio se čak s njom da je ipak bolje da kupimo manjega psa, a princezi na kraju nije bilo ni važno koliki če biti samo da ubrzo stigne. To je bilo prvi put da je on odlučio mimo mene, a ja sam bila tako sretna i rekla mu da nije ni svjestan koliko ga volim. Uvečer smo nas troje zajedno sjedili na kauču, princeza u sredini sa novom knjigom u krilu i pričali o našoj maloj Davini koja če ubrzo da stigne, i zaboravili i na rukavice i na srebrno odijelo i na kreme i na sve. Bili smo samo sretni.

Citiraj:

---

cvijeta73 prvotno napisa

joj, ovo mi je promaklo. nevjerojatno. naša posebna princeza :heart:

sori na svojatanju, al nekako je sad i naša, hebaj ga :lool:

---

Cvijeta :heart:

Evo me, tulim. Hvala, Davina

Ja svaki put kad pročitam novi Davinin post ostanem bez teksta,
ni s jednom misli ne mogu opisati što osjećam
a sad više ne znam ni koji bih smajlić stavila :heart::heart::heart:

Davina je ime psa :heart:

Aaaaa. Smrc... Predivno. :heart:

:heart:

Ahhhh...:heart:

:heart: bez teksta sam...

kakva ste vi predivna obitelj
svi zajedno
i tata i mama i kcer
bas vam je samo cuko falio
:heart:

Davina :-) :heart:

:heart:

:heart::heart::heart:
:love2:

predivna prica

Uh... :heart:

Sent from my GT-I9195 using Tapatalk

aaaaaaaaaaaaaaaaaaa T.U.L.I.M.!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Davina (mama :-) ), piši dalje... kako i kad je Princeza dobila svoju Davinu? Reakcije, odnos... sve sve sve ....

Nemoj nas držati u neizvjesnoti....

auuuuh. bili smo samo sretni. suze su ok. :heart:

:heart:
ridam

:-D

a mene usput zanima zbog ćega je došlo do krvi?

Ajme,Davina je buduči peso...pa ona je imala ime i prije nego samog ljubimca :zaljubljen::klap::love:

Ostala bez teksta a suze idu niz obraze <3

uživam u svakom novom nastavku :zaljubljen:

pridružujem se :cry: i :heart:

i čekamo nastavak :klap:

a ja ne mogu dočekati trenutak kada će princeza ugledati psa,
davina prekrasno :heart:

Citiraj:

---

jelena.O prvotno napisa

:-D

a mene usput zanima zbog ćega je došlo do krvi?

---

Ona se nažalost toliko češka da sve rane napravi koje naravno krvave. Zbog autizma ima poremečaj percepcije pa i ne osjeti da je dosta dok sve ne raskrvari. :-(

Svaki puta ljepša priča.A uvijek mislim da bolje ne može :heart:

Citiraj:

---

Davina prvotno napisa

Ona se nažalost toliko češka da sve rane napravi koje naravno krvave. Zbog autizma ima poremečaj percepcije pa i ne osjeti da je dosta dok sve ne raskrvari.

---

nije to poremećaj autizma, nego je to svima tak koji imaju atopisjki, ali me malo začudilo kad si rekla da je atopijski iza vas, jel ona sad skroz čista ili ipak ima neke napadaje , ak da u koje doba godine?

joj, Davina...da mi vas je u životu imati i uživo :heart:

divno i svaki put taaaako dirljivo :heart:

aaaa :zaljubljen::drama:

tata je car! 8-)

A i Davina (odnosno mama, sad kad znamo tko je Davina :-)), kako je odmah znala prevladati svoj ego i uživati u miru.

Stvarno imam štošta naučiti od tebe!

:heart: kao kuća!

:heart: predivno

Princezinu radost da če ubrzo dobiti psa je pomutila bolest. Unatoč svim kremama, antibioticima, kortizonu i čak srebrenom odjelu, koje je ipak ubrzo stiglo, koža je bila i dalje upaljena i princeza se neprestalno češkala. Kad smo i ja i tata potrošili sve dane bolovanja
( po zakonu imamo pravo po deset dana u godini bolovanje na djete do njegove dvanaeste godine, roditelji djece sa posebnim potrebama nemogu dobiti više dana ali su u prednosti da za njih nevaži ta dobna granica od dvanaest godina), odlučili smo da ipak probama da princeza ponovo krene u školu. S jedne strane smo se ponadali da če joj možda dobro doči skretanje pažnje na učenje a s druge strane nas je brinulo sve propušteno gradivo koje je kako tako morala nadoknaditi. Dva i pol dana je moj službeni telefon bio miran i to pol nije bilo baš čitavo pol, telefon je zazvonio nakon prvog školskog časa. Ja sam uzela godišnji i opet bila doma sa princezom. Doktor G. je bio dosta zabrinut, sve ono što nam je prije pomagalo kod akutnog napada je ovaj put bilo neuspješno. Predložio je da još jednom uradimo alergijski test, jer je bio mišljenja da se se kod princeze pojavile najvjerovatnije nove alergije, inače nije mogao sebi da objasni zašto ovaj put ništa ne pomaže. Dobili smo termin za sljedeči tjedan u isto vrijeme. Svratili smo u knjižnicu po novu knjigu jer je to bio uslov da uopšte krene taj dan kod doktora. Dogovorile smo se da ona ostane tu u odjelu za Hoby tj. odjelu za kučne ljubimce a ja odoh u drugi odjel, pa ču doči za 15 minuta da ona ima dovoljno vremena da izabere lijepu knjigu. Nakon 15 minuta sam se ja vratila ali nisam više princezu našla tu gdje sam je ostavila. Nisam bila baš vrlo zabrinuta jer znam da ona ne izlazi dobrovoljno iz knjižnice, ali mi nije bilo baš jednostavno. Malo sam prohodala, moram reči da je knjižnica na dva sprata na oko 300 qudratnih, ali je nisam našla. Kad me več počela hvatati panika, ugledah princezu u jednome kutu kako sjedi na podu sa knjigom u krilu. Ja sam joj ljutito prišla i pripremila se da joj očitam lekciju kako je neodgovorno to šta je uradila i kako sam se ja zabrinula i kako se ne drži dogovora i da se nemogu na nju osloniti .... kad sam joj prišla bliže vidjela sam otvorene knjigu u njenom krilu i suze koje kapaju na nju. Podigla je glavu i sva uplakana je rekla, ona je izabrala opet kjnigu o univerzumu jer knjiga o psima joj više neče trebati jer ona zna da psa nikad neče dobit zbog neurodermitisa.:cry:
To su oni dani kad sam ja ljuta na Boga, kad se pitam dali on uopšte postoji, kad mi bol za princezom utrne čitavo tijelo, kad se jednostavno sreća negdje tako odalji od nas i ja se pitam dali če znati nači put da se vrati ili če ostati zauvjek negdje drugdje.
Taj dan sam se čvrsto odlučila da ja sreći moram opet pokazati put do našeg doma. Sjela sam za računar i posjetila sve web stranice uzgajača pasa u našoj blizini. Nakon dva sata vremena, imala sam zakazan termin za posjetu jednom uzgajaču. Princezi nisam ništa rekla, odlučila sam se za iznenađenje. Tu noć nisam oka sklopila, stalno negdje u kutu moga mozga mi je neko dobacivao a šta ako je princeza stvarno alergična na životinjsku dlaku, hočeš li da " ubiješ" rođeno dijete. A onda sam ja tome netkom odgovorila, ili ču je ja ubiti ili tuga, druge joj nema .I onda sve tako u krug, cijelu noć. Jedan mali djelić sekunde sam pomislila dobro je da nisam princezi ništa rekla, pa mogu još i odkazati termin, ali taj djelić je bio tako mali da se brzo izgubio.
Sljedeči dan ,kad se tata vrati s posla , rekli smo princezi da imamo jedno iznenađenje za nju. Princeza ne voli iznenađenja. Ona pod iznenađenje podrazumjeva sve što joj prije nismo nagovjestili kao npr. dolazak gostiju, posjeta doktoru kad se iznenada razboli, promjena rasporeda kad se neki učitelj razboli, kad zaboravi da je vikend i da nema njene omiljene emisije koja je samo radnim danima itd. Da iznenađenja mogu biti lijepa to nije nikad razumila. I tako sa raspoloženjem koje je jučer ponijela od doktora, mi smo krenuli u avanturu. Ja i muž smo valjda mislili ako naše strahove ne izgovorimo naglas, oni onda i ne postoje. Isti strah koji sam ja nosila u sebi imao je i on, ali smo ga mi uspješno prešutili.
Več kad smo pozvonili na vrata začu se gromoglasan lavež, a princeza je zanijemila.
Kuja je imala osam malih, čim smo mi ušli u sobu odmah su se počeli motati oko naših nogu. Svi osim jednog. To jedno je nekako nespretno tumaralo oko svoga legla i nije se interesovalo za nas. Bilo je nekako simpatično "smotano". Ja sam svoje molitve poslala u nebo da se nebi princeza slučajno zaljubila baš u to malo, možda iz razloga što sam juče sumnjala u onoga na nebu ili možda što on ipak postoji pa je tako odlučio, princeza je odmah prišla tom smotančeru i taj smotančer je dobio ime Davina. Princeza je više nije ispuštala iz ruku. Dobili smo sve informacije o hranjenju i kako "preživjeti" prve dane. Ja sam pomislila kad smo preživjeli prve dane sa princezom preživjet čemo i sa Davinom, i krenuli smo doma. I kao što rekoh kad se strahovi ne izgovaraju naglas ili još bolje kad se nakratko zaborave, oni se nekako iznenadno smanje. I nikad jače, kao taj dan, nismo uživali u momentu, ne obazirujuči se na budučnost. Momenat se zvao princeza i NJEN pas.

Prekrasnoooo :zaljubljen: !!!

Baš baš lijepo! Mogu si misliti njene sreće... koju pasminu ste uzeli?

Princeza i NJEN pas :heart: :heart: