ej......tu sam!!! nismo bili u postupku....jel nije bilo ovulacije. potrefili smo anovulativni ciklus. sve smo malo odgodili i stavili po strani.bakterije su i dalje prisutne i stalno se izmjenjuju...makar ih nit ne liječim..jer sam prezasićena antibioticima. krajem sijećnja ćemo pokušat ponovno.
zrinkic dobrodosla natrag :-),a ja sam se vec ponadala da si nam javila radosnu vijest al bice i to ubrzo nova godina i nove nade za sve nas,a bakterije su bas postale dosadne al sve ce biti onako kako mora biti i bice najbolje moguce...:kiss::kiss:
Trebalo mi je vremena da otvorim ovu temu, jer emocije i srce nisu od zeljeza, ali sada kada sam procitala postove na ovoj stranici i nisam zaplakala, mislim da je vrijeme da podijelim svoje iskustvo i nadam se da cu pruziti duhovnu snagu svima koji su prosli istu sudbinu, jer unatoc svemu, mora se dalje!!!
Naime, izgubila sam bebu prije cca 3 tjedna i u tom trenutku mi se srusio cijeli, ama bas cijeli moj svijet. Maleno bice ispod mog srca u 15 tjednu je otislo u nebo u trenu, kako bi se reklo, za sobom u tom trenutku ostavilo samo i jedino neizmjernu bol. Sve je to razumljivo, sve je to shvatljivo ali kao i svaki covjek, tako i majka koja je prozivjela toliku tezinu, naprosto se mora shvatiti da je sve u glavi... u smislu rijeci kako nastaviti dalje. Sada nakon 3 tjedna jako dobro shvacam moju svekrvu, koja mi se u tim pocetnim danima cinila cudna, hladna, bez osjecaja a u biti ona je imala potpuno pravo i razuman stav prema ovakvoj situaciji. Normalno je isplakati se, po mogucnosti sto vise i jace u prvom danu kada se tolika bol dogodi, ali onda se mora zena trgnuti i u glavi, samo u glavi u kojoj je kljuc mnogih koraka ljudskog zivota, sebi ponavljati "Mora se dalje, zivot ide dalje, ne otvarati rane te boli i sve ce biti dobro"! Nasi maleni su postali andjeli a samo Bog zna zasto i zbog cega. Bog je Velik, jako Velik i na ovome svijetu sve sto se dogodi ruzno ne dolazi nama od Boga nego od one druge strane, one crnih sila, od vraga. Tako ja gledam kao vjernik i sada kada vratim film unazad onda vidim itekako svojih propusta u trudnoci jer recimo nisam mirovala kako je doktorica bila inzistirala, dakle nisam bas poduzimala maksimum iako sam znala da je trudnoca rizicna, ali nisam to cinila jer sam se dobro osjecala pa sam odmahivala rukom da sta doktor bas sve najbolje zna. Sa druge strane, moj doktro mi je radio briseve u 13 tjednu a mislim da je to trebalo napraviti puno ranije, tako da je i to sve zakasnilo sa vremenom i kada mi je izolirana ureaplasma onda sam dobila summamed koji ako pitate druge lijecnike se ne smije koristiti u trudnoci i ja sam svojom intuicijom majke uvjerena kako je bas taj summamed potaknui te bakterije da progrizu vodenjak i da moje maleno ode u nebo. Sve ovo pisem da naglasim kako je u Bogu snaga, da sam se barem molila za vrijeme trudnoce, da sam predala Bogu svoje stanje, mirovala sto vise, ja ne da sam uvjerena nego znam da bi sve bilo dobro jer Bog nam uslisava molitve ali onda kada ga mi u srce primimo potpuno kao oca, brata, prijatelja. U protivnom, zasto bi nas Bog cuvao? Ako mu mi sami ne dajemo barem malo od sebe koliko on trazi. Mozda sam otisla u krivom smjeru pisajuci ovaj tekst, ne zelim zvucati kao propovjednik, ali na zemlji ima jako puno zla, doslovno je borba za duse izmedju zla i dobroga i onda ovisi na koju stranu covjek pusti u svom zivotu da ga ponese, ali opet svojim i iskustvom i stavom naglasavam da se lose stvari ne dogadjaju od Boga, osobito novi zivot kojeg jedino Bog salje na put prema zemlji.
Ja sam u svojoj boli nasla jedino snagu u molitvi i tu mi je bio najveci izvor moje vjere u zivot i vjere da ja imam snagu za drugu bebu koju ce moj sincic cuvati sa neba jer njemu je gore sada lijepo, svi mi putujemo prema toj adresi i zato kada nasi najmiliji nas vide sa neba da smo tuzni, da smo depresivni, tada njihova dusa nema mir a to im sigurno ne zelimo, pa tako niti nasim malim andjelima.
Neka nas vide, a vide nas, nasmijane, sa snagom za zivot, sa cvrstinom, i onda su i oni sretni. Jednoga dana kada ih sretnemo na poljima vjecnosti imati cemo priliku razmijeniti sve sto zelimo, a do tada, uhvatimo cvrsto ovaj zivot u ruke, ako zelimo opet bebu onda se treba trgnuti i kreniti na taj korak sa mislima kako nas nas andjeo cuva sa neba, vidi, zna kako nam je i da on zeli da smo jake, cvrste i hrabre da donesemo i njemu jednog brata ili sestru bez obzira sto je on na nebu jer uvijek ce sa neba vidjeti i cuvati i svoju mamu i tatu i brata/sestru.
Vrijeme na zemlji prolazi bez milosti, dani odlaze, nema svrhe, nema smisla, bacati ga u dim jer to od nas nas mali andjeo na nebu NE ZELI, a osobito ako doma imamo jos dijete ili djecu. Od nas se trazi hrabrost jer nema hrabrije osobe nego sto je majka i zato pokazimo nasem andjelu da ga dostojanstveno ljubimo na nacin da smo nastavili ovozemaljski zivot i njegova ce dusa imati mira mislim da mu to svaka svome i zelimo.
Drage mame, prosle smo sve isto, jer pojam boli je tesko usporedjivati, ali pokusala sam napisati na koji sam ja barem nacin pronasla put za dalje jer disati se mora i zbog sebe, i zbog djece koja pate kraj nas ako smo mi lose ali i zbog andjela koji nas gleda sa neba i koji je otisao napraviti mjesto za nas kada jednog dana dodjemo gore, samo mi nismo dosli na ovu zemlju kako bi u depresivnom duhu htjeli umrijeti nego kako bismo ispunili svatko svoju zivotnu misiju koja je nekada divna a nekada ruzna jer sve je to zivot.
Svaki način je dobar, ako će ti omogućiti da preboliš gubitak. Samo bojim se da tri tjedna nikako nije dovoljno. Dozvoli sebi da budeš tužna, ako si tužna, i ljuta, ako si ljuta, bez obzira na svekrvu i bez obzira na vjeru. Možda bi bilo dobro da ne kriviš sebe, jer ni ležanje, a ni lijekovi ne pomažu uvijek.
Želim ti da budeš posve dobro što prije i da dobiješ još jednu bebicu ( ili više njih) kad budeš spremna na to.
draga helpmum kao prvo zao mi je jako zbog vaseg gubitka:love2:
slazem se sa Beti3 tri tjedna nakon gubitka je jako malo vremena, evo ja nakon godinu i par mjeseci jos uvjek tugujem, nisam depresivna ali se jos nisam oporavila i mislim da nikada necu jer to ostavlja ožiljak za cijeli zivot, dopusti sebi emocije, budi i tuzna to je normalno ipak ste izgubili bebu!
Drago mi je da si nasla snagu u vjeri jer to je i za mene pravi put ka ozdravljenju:heart:
Sto se tice mirovanja, sumameda, ureaplazme i lezanja, mogu ti reci da sam sve to prosla. Imala sam urealazmu, popila i sumamed i eritromicin i ampicilin i tonu antibiotika koji nisu pomogli i nije mi zao sto sam ih pila jer da ih nisam pila pitala bi se danas a sta da sam ih popila mozda bi bakterija nestala i nebi doslo do prijevremenog poroda, ovako se to nepitam, sve sam ucinila sto sam mogla!Ja sam lezala 24 h na dan, strogo lezala pa ni to nije pomoglo, ne krivi zato sebe ni zasto, jer nemora znaciti da bi pomoglo!
Kazes da ti je zao sto se nisi vise molila i da si sigurna da bi ti Bog uslisio molitvu? Draga moja ja sam se itekako molila, svaki dan, svaku noc samo da ih rodim zive i zdrave , zapravo to je bila moja jedina molitva, nista drugo nije bili bitno, samo to, pa mi se molitva nije uslisila!!!nazalost!!! ali nekrivim Boga za to, cak sto vise On je meni dao dva anđela sa kojima cu biti ponosna kad dodjem u nebo, Rijetki su ti koji ce imati svoje anđele kao mi mamice:heart: Bog ima za nas plan, koji mi nemozemo uvjek razumjeti! a i svakom covjeku da neki kriz, nas je kriz tezak ali ga trebamo nositi ...
Ja sam u prvoj trudnoći imala ureaplazmu, pila sumamed, eritromicin par puta, vaginalete nema koje nisam stavljala, pila normabel 3 puta dnevno 8 mjeseci, bila na serklaži u 25om tjednu jer sam bila otvorena, od 25og tjedna nisam ustajala iz kreveta, do 25og sam znala prošetati, ali ništa teže..svejedno sam rodila u 35om tjednu zdravo dijete, zdravo u smislu da nema nikakve trajne posljedice.
Ova trudnoća bila mi je savršenstvo, uzv se poklapao nije bilo odstupanja, urin uredan, nije bilo bakterija, upala, nije bilo potrebe za ant.ni vaginaletama, nije moglo biti bolje..pa eto..nije moglo završiti gore.
Ja se još uvijek borim sa tugom u sebi, i još me bole neke misli i pitanja, i nikad to neću preboliti ni zaboraviti.
Imam dva zdrava sina i treca trudnoca se desila neplanirano,mucio me kredit,nesredjena financijska situacija,milijon nekih sitnica koje mi se sad cine nebitnima.Mozda bi se lakse i pomirila sa tom trudnocom da nisam slusala neke dusebriznike koji su mi danonocno punili glavu da necu moci,da mi to ne treba,da mi je neizvjesna buducnost i slicne gluposti.Moja iznenadjujuca situacija samim tim:-( sto sam neplanirano ostala trudna jos je vise bila poljuljana s tim komentarima i naoko dobronamjernim savijetima.Prolazili su dani i u dubini duse sam htijela zadrzati bebu,ali motale su mi se i razlicite druge misli.Na kraju kad sam odlucila zadrzati dijete i saznala da nosim malu curicu mojoj sreci nije bilo kraja,veselila sam se svakom uzv dok sam ju gledala i obavezno svaki put pustila suzu sretnicu.Kupila sam joj i dve haljinice i odabrala ime i jednog dana 25.2.2012 sam je izgubila.24.2.nakon sto sam zbog bolava posjetila svog ginekologa koji je ustanovio da je sve u redu otisla sam kuci i posto su bolovi postajali jaci pozvala sam hitnu.Odvezli su me u bolnicu,polegli u radjaonu da im budem na oku,cijeli dan sam lezala na stolu trpeci trudove koje nisu mogli zaustaviti,agonija se produzila cijelu noc i ujutro kad su dosli doktori donjeli su nalaz crp mislim koji je skocio na 90 i tad je krenulo spasavanje mene,nasilno su mi probusili vodenjak i dali drip te me porodili........Bila je premala da bi prezivjela.Sad cu izluditi nacisto,ponekad joj cujem plac dok sam sama,osjetim kako me dodirne po desnom ramenu,cini mi se ludim...Okrivljujem sebe jer mislim da me Bog mozda kaznio sto se nisam u pocetku pomirila s trudnocom i uzeo k sebi.Ne jedem nista,placem danju i nocu i ne postoji nista da me smiri.Ljudi kazu:imas dva zdrava sina i budi sretna.Od kud meni pravo na srecu kad nje nema.Sad zelim jos jednu bebu,al opet se pitam kako sve to izdrzati da ne skrenem i opet mislim moju malu Tyaru nitko nikad nece zamijeniti.Kako izdrzati sve ovo i ostati normalan kad me bol razdire???
Kako izdržati i ostati normalan? Dobro pitaš. Sve smo se to pitale. Znaj, iako ti to ne pomaže, mi znamo kroz što prolaziš.
Samo piši, lakše je kad sve staviš na ekran. Bit će lakše. To uvijek ponovo pišem. Bit će lakše jednom. Sad polako, dan po dan. Probaj ne kriviti sebe, iako znam da je to jako teško.
Hvala ti Beti,ali u glavi mi se samo vrti kako ginekolog nije naslutio sta se dogadja i poslao me kuci pa zasto nisam zvala hitnu cim sam osjetila bolove i hiljadu takvih i slicnih pitanja,a sve se svodi na to da sam mozda ipak mogla sprijeciti sve to sto se dogodilo.Bjezim medju ljude,pokusam se zaokupiti raznim zanimacijama,ali ne ide i ne ide,suze nekontrolirano krenu i krug se opet zatvara.Te Normabele 2mg sto mi je doktor prepisao cini mi se nit se ne isplati piti jer ko da ne djeluju.A opet mislim potraziti strucnu psiholosku pomoc opet mi se cini nema smisla jer tko bi mene i kojom recenicom mogao utjesiti?Taj se nije rodio,a i cini mi se normalna ta moja reakcija tuge jer da nije tek tad bi bila nenormalna i spremna za lijecenje.
Drage mame anđela, kad se samo sjetim da sam tijekom trudnoće preskakala vaše postove jer si nisam željela dozvoliti da budem tužna trudnica, a sada vas non-stop čitam....Prije nekoliko dana smo pokopali našeg malog lijepog anđelića, a ja se stalno pitam čime smo uvrijedili boga. Ja sam bila disciplinirana trudnica, zdravo se hranila, obavljala lakše kućanske poslove, šetala (sa šetnjama sam možda malo i pretjerivala). Prvo i drugo tromjesečje je prošlo savršeno i beba je školski napredovala. Međutim, krajem 29tt primjetili su zastoj ploda u rastu, a razlog je bio prerano ljuštenje posteljice. Kako je bebica unatoče svemu napredovala i dostigla odgovarajuću kilažu nastavili smo održavati trudnoću. S nepuna 34 tt rodila sam carskim rezom, ali moj anđelić nije ni zaplakao. O užasu koji nas je obuzeo nemam što reći jer ste sve to već prošle. Za sada u istom danu imam faze tuposti, histeričnog plaća pa do totalne lucidnosti kada se uspijem i nasmijati ako netko izvali neku glupost. Srećom imam normalnu obitelj koja ne izbjegava pričati o našem gubitku, a opet pokušavaju nastaviti živjeti dalje. I ja bih voljela tako, ali najgore je kad ostanem sama. Uz to stalno mislim kako mi godine ne idu u prilog. Liječnik je preporučio bar 6 mj. odmora do nove trudnoće.Kako uživati u slijedećoj trudnoći kad sam mislila da je bitno da prođe 1.tromjesečje,a meni se sve zakompliciralo u zadnjem? I da li ću moći ponovo zatrudniti? Kad sam čudom ostala trudna financije nam nisu bile baš bajne, ali muž je govorio da je moj trbušćić naš bingo. Muž je zatvoren tip što se tiče osjećaja i s njim ne mogu pričati o svojoj boli. On boluje na svoj način, a ja pak o tome želim samo s najbližima...a ko mi je bliži od njega?
Čitala sam o dužini krvarenja nakon CR, ja sam prestala krvariti 10. dan, ali me ponekad propara iznutra neka bol i čini mi se da mi je gore nego nakon skidanja šavova. I još nešto, koliko ste bile na bolovanju prije nego ste počele raditi, da li vam je tada bilo malo lakše?
nina70 žao mi je što si nam se pridružila na ovaj način...
:-(
inače i meni se sve komplicira u zadnjem tromjesečju...evo tri prijevremena poroda, nažalost jedan sa jako lošim krajem...:-(
meni je sad na zadnjem porodu (drugi CR) krvarenje trajalo puna dva mjeseca, a nisu mi htjeli ništa prčkati niti mi davati hormone zbog trombofilije...a cijela ta dva mjeseca + dobrih 6 mjeseci me znalo presjeći u donjem dijelu trbuha...pogotovo me jako bolio lijevi jajnik dan prije M i to tako jako da sam mislila da je slijepo crijevo u pitanju...na kraju je gin otkrio da su jedan šav prejako zategnuli pa eto kako bi napravila neki krivi pokret tako me bolilo...prestalo je kada su valjda svi konci nestali...
a bolovanje? bila sam tri mjeseca na porodiljnom nakon smrti blizanaca (to i ti imaš pravo)....jel mi bilo lakše na poslu? nije, samo sam povremeno zaboravila na sve...onda bi sjela u tramvaj kad bi išla doma i vidjela trudnice i male bebe...i ponovo sve ispočetka...
Renchy - meni su isto dosta govorili da se obratim nekom stručnom, meni nije imalo smisla? Nije mi trebao savjet doktora, nego neka utjeha, netko tko zna kako mi je, i to su bile ovdje sve cure ovdje. Ovdje sam pisala svaki svoj osjećaj, dobila utjehu, i pomoć kako da to sve prebolim. Problem je izbaciti bol, a to neće napraviti nitko osim tebe. Punih 6 mj. ja sam plakala, svaki dan, nije bilo dana a da nisam suzu pustila, tek kad je moj termin prošao nekako sam postala mirnija i svjesnija da je to zapravo to. Drži se, piši što više, plači, jer kako preboljeti nešto ako to držimo u sebi.
Nina - ovakvo mišljenje imam i ja, kako planirati novu trudnoću kad svi kažu obično da do 12 tj. ako je sve oke, bit će i dalje. Ja sam čekala da prođe 7 tj.jer se u prvoj tad zakompliciralo, a sad eto u 14om :( Moj muž ti je to nekako sve zadržao u sebi, jednostavno kad sam plakala tješio me, ali o tome nismo nikada pričali. Neznam jel njemu bilo teško spomenuti to, ili se bojao da ću ja biti gore, ali ta tema je zatvorena za razgovor onog dana kad je sve stalo. Ja o tome nisam mogla sa nikime, samo sa curama ovdje i to je bilo to, i dan danas nevolim da me itko pita.
Boxica, Kisica, i meni je dr preporučila porodiljni 3 mj. ali mislim da ću se morati vratiti malo ranije. Ne znam još za trudnice, ali male bebe ne mogu vidjeti ni na TV-u - odmah mi se srce propara, a knedla u grlu guši pa guši. Najgore je što mi je nekoliko prijateljica upravo rodilo i nadala sam se da će se naši bebači zajedno igrati.
Tek što sam napisala da mi je prestalo krvarenje (10. dan, odmah nakon sprovoda) evo ja danas opet prokrvarila.
,Većina muževa zatomljuje osjećaje. Moj je strašno plakao kad smo vidjeli bebu, poslije sam ga još nekoliko puta uhvatila da potajno plaće. Radi se o tome da ne želimo jedno drugo opterećivati, ali ni to nije dobro. Ni ja nisam tip koji bi cijelom svijetu pokazivao osjećaje ali se bojim da ću šutnjom zaboraviti ono prekrasno lišce koje je izgledalo kao da spava. Kad se samo sjetima da ga u prvi moment nisam htjela vidjeti (mislila sam bit će mi lakše) ali mi je jedna predivna psihologica rekla da dobro razmislimo jer ćemo možda poslije žaliti. Poslušali smo je....moj ga je muž poljubio, a ja sam ga samo milovala. Sad si ne mogu oprostiti što ga nisam izljubila i jako zagrlila.
:cry:Citiraj:
nina70 prvotno napisa
joj, cure, ovo i mene jos muci. ljuta sam i zalosna. da je barem jednom mogu dodirnuti
i ja sam svojeg J. samo mazila po nogici dok je bio u inkubatoru...već je bio u nesvjesti kada sam ga prvi put vidjela...vratila sam se u sobu na odjel, nakon pola sata je došla pedijatrica i rekla da je sve gotovo...u tom trenu mi je mozak bio prazan...ali danas žalim istu stvar, što ga nisam primila u naručje i poljubila...Citiraj:
nina70 prvotno napisa
što se tiče krvarenja prati ga, ako se pojača, odi ginu obavezno!
također pazi na temperaturu!
drage moje,
nisam se duže vremena javljala.... ne znam što bih pametnoga napisala osim da se i dalje hranim svojim strahovima...
Svaki dan/tjedan.. je prisutan novi... i to u svakoj slijedećoj trudnoći barem kod mene ubitačno....
Sad smo 22+5... sve izgleda ok, ali opet to drugo tromjesječje... koje kao treba biti najbezbrižnije.. meni je najgore :(
Bila sam na RACZ, zbog godina života, sve je ok... ono na normabelima sam, samo da se umirim da će sve biti dobro...
Divim se ženama koje nakon gubitka u novu trudnoću krenu neopterećeno i bez straha... voljela sam da sam ja takva, ali nemože svatko to biti, to mogu samo one jake... a ja sam slaba :(
oprostite na smetnji... morala sam se negdje izjadati :(
Citiraj:
mačkulina prvotno napisa
iskreno draga, ja neznam niti jednu koja je bez straha krenula u novu trudnoću (niti privatno niti tu na forumu)...pa to je normalna ljudska reakcija! i ja sam bila sva ukomirana, što će biti, što će se dešavati! ali eto sve je bilo ok i malac mi sad ordinira po ormaru i nahitava poklopce od lonaca :mrgreen:
bez brige draga i kod tebe će sve biti ok! btw, čestitke na curici!
a što se tiče jadanja?! znaš da smo uvijek tu za tebe! :-*
mačkulina, normalan je strah u idućoj trudnoći. Mi nismo ni ime izabrali od straha...Jaka ili slaba, sijeda sam od prije tridesete...
Mačkulina, natjeraj se uživati u trudnoći. Meni se lice ozari samo kad se sjetim svog trbušćića i mog malog boksača koji se ritao. Barem imam ta predivna sjećanja.
A sada jedno hladno financijsko pitanje: imaju li i naši anđeli pravo na jednokratnu pomoć od hzzo-a ili barem neku refundaciju troškova sprovoda? Možda će se neki pitati kako uopće mogu o tome razmišljati, ali tijekom cijele trudnoće mi nisi dali mira i stalno su mi osporavali moja građanska i ljudska prava. Tek nakon 3 mjeseca agonije i držanju trudnice na minimalcu (koja u cijelom radnom vijeku nije bila niti jedan jedini dan na bolovanju) riješili su stvar u moju korist (slučajno se datum potrefio s datumom poroda). I baš zbog tog nefer ponašanja prema ženi kojoj u trudnoći treba mir i zadovoljstvo, a oni su poduzeli sve da se tako ne osjećam (čak sam trpjela i uvrede i to od žene zaposlene u državnim jaslama) ja bih htjela da snose bar dio mojih troškova. Ja sam u Rijeci (PGŽ). Ja sam se već raspitivala u HZZO-o ali njima su svi odgovori NE, a ja sam od nekih žena čula da ipak imamo neka prava.
od mirovinskog i HZZO ne dobivaš ništa...prije se moglo iskamčiti, ali su unatrag par godina jako postrožili davanja tako da ništa od svegaCitiraj:
nina70 prvotno napisa
ali ako imaš životno osiguranje (ja imam u Allianzu) dobila sam novce za rođenje djeteta bez obzira što je J. bio živ samo 30 sati
nina70, koliko vidim rodila si poslije 24. tjedna. Treba bebu prijaviti na matični, dobiješ rodni list i umrlicu(kako mi je teško napisati ovu riječ). Tada na HZZO. Neki dan je bila tema o tome, pa potraži malo. Imaš pravo na opremu, tri mjeseca porođajnog, beba se računa i za trogodišnji porođajni za kasniju djecu.
Budi uporna, i mene su oni u riječkom HZZOu znali natjerati na plač, ali imaš prava. Probat ću ti naći te linkove.
Nina izdrzi,ne znam sta bi ti rekla jer tu nema rijeci koje bi te utjesile kao ni mene.Ja sam svog andjela izgubila 25.2 u 20tj,na porodu sam okrenula glavu i stisnula oci da ne vidim jer bi mi u tom trenutku srce puklo,pogledala sam samo posteljicu kasnije.Ja znam da mene moj andjeo ceka gore,obecala sam joj da cu doci i da cu je cuvati jednog dana,al moram zivjeti jer me trebaju njena dva brata na ovom svijetu.Boli me ko tebe vjeruj,majcino srce je veliko i ima mjesta za svu djecu koju imamo i koju smo izgubili.To ljudi koji to nisu prosli ne mogu razumijeti.
za tri mjeseca porodiljnog zna, ali je prije rekla da ga vjerojatno ne želi korisitit...Citiraj:
Beti3 prvotno napisa
nema pravo na opremu niti na pokriče troškova sprovoda
Sve je istina. Za sada sam okružena normalnim ljudima koji točno znaju što mi trebaju reći, ali me birokrati izluđuju. Jedino što tražim od njih je da me upute na pravu adresu tj. osobu ali ni to nisu u stanju.Citiraj:
renchy prvotno napisa
Bila sam danas na HZZO-o i rekli su mi da nemam nikakvih novčanih prava osim 3 mj. porodiljnog. Srećom tamo je bila jedna normalna žena pa je rekla da pokušam u Centru za soc. skrb, ali gajim slabe nade.
Beti3 ako nađeš koji link pošalji mada se bojim da je Boxica u pravu.
Ma nek se gone oni i njihovi mizerni novci. Ne moraju mi ništa dati, ali mislim da ću napisati neko pismo Milanki jer i naši anđeli bi trebali imati neka prava....
nina70 u svakom slučaju prijavi dijete u matični ured...nikad ne znaš kada ti može zatrebati taj list...
ja evo imam pravo na tri godine porodiljnog jer mi se I.G. računa službeno kao treće dijete...
Beti na opremu bi imala pravo da je dijete duže proživjelo pa da ima rodni list na kojem ne piše da je dijete preminulo...
Boxica, bili smo u matičnom međutim njima je već bolnica prijavila mrtvorođenu bebu i mi kad smo došli morali smo samo ispuniti formular s imenom i prezimenom djeteta, platiti 25 kn taxi i dobili smo Izvadak iz matice rođenih. Na dnu tog izvatka piše primjedba: Dijete je mrtvorođeno Rekli su da nam osim tog papira više ništa ne treba. Ne moram reći da su me i tamo rasplakali je na tom papiru (jedini pisani dokaz da smo imali sina) piše uz djetetovo ime samo moje ime i prezime, a rubrika otac je prazna. Moj suprug mu ne može dati svoje prezime niti sebe upisati kao oca jer je dijete mrtvorođeno!!!!!! Ne znam zašto smo prije MPO-a morali ovjeravati kod javnog bilježnika da živimo u vanbračnoj zajednici kad je moj nevjenčani suprug (s kojim sam preko 15 god) ispao obični donator. Da mi je uhvatit za vrat tog prasca koji je pisao zakon. Baš zbog toga sam im i htjela otet nešto para da im se bar nekako osvetim jer umjsto da nam olakšaju bol i jad oni je samo produbljuju.
osijek je pisala za pravo na opremu djeteta, ali njene curice su živorođene, vjerojatno je zato imala pravo na naknadu.
nema veze što su živorođene, nego su živjele više dana, neznam točno koliko...uglavnom osijek je rodne listove izvadila dok su bebe još bile žive....Citiraj:
Beti3 prvotno napisa
ja sam u isto vrijeme prijavljivala rođenje i smrt djeteta (J. je bio živ 30 sati) pa mi je odmah na rodnom listu napisana primjedba da je dijete preminulo dan poslije u određeno vrijeme
ajme nina...horor...jako mi je žao što je tako ispalo za tvog supruga...Citiraj:
nina70 prvotno napisa
ponesto i ja znam o tome,ako je dijete mrtvorodjeno nema se prava na hzzo,nazalost,tako mi je rekla zenska kad sam ja bila al mi smo naseg Filipa prijavili odmah i zivio je 8 dana tako da smo dobili nkanadu sa hzzo a od grada zg.ne jer dijete mora zivjeti pod istim krovom sa roditeljima:((
Nina strasno mi je zao kroz sta prolazis,a ova drzava mi se sve vise gadi,oprostite cure ne mogu se kontrolirati.
Cure, to što ste napisale za Osijek i što kaže Renchy i ja sada shvaćam: zahtjev je predan dok su dječica još bila živa.Pošto naši pametni političari misle da su ih takvi roditelji izigrali (inače dok roditelj proživljava najteži gubitak života baš razmišlja kako prevariti državu) odlučili su na Izvadak iz matice rođenih odmah dopisati da je dijete mrtvorođeno da ne bi slučajno izgubili koju kunicu.
Boxice, to što mi mužu ne dozvoljavaju da prizna dijete je stvarno horor. Najgore što ja na takve nebuloze jako burno reagiram i onda se (zbog budala) još posvađam s mužem. Ja zaista nemam ništa protiv institucije braka, ali mi smo se zavjetovali jedno drugom bez popa i bez matičara jer smatramo da poštenom čovjeku ne treba svjedok ni papir da bi znao kako se treba ponašati prema partneru. Zar ću se morati udati samo da bi naši zakoni (koje kao da su pisali napušeni tinejđeri i to u toku jedne večeri) imali kakvog-takvog smisla?
Još nešto vezano za pogreb. Mi smo kao imali sreće jer imamo vlastitu grobnicu pa smo morali platiti "samo" troškove pogreba. Inače, u Ri postoji dječje groblje (što se čini kao dobra ideja) ali nakon nekoliko godina moraš ekshumirati bebu ili će, ako nemaš love, završiti tko zna gdje. Eto, horor do horora i nikog nije briga.
Draga Nina, jako mi je zao sto ovo morate prolaziti...Ali pokusaj gledati ovako, ako vama dvoma nije potreban papir da ovjecite vasu ljubav, nije vazan ni papir na kojem pise da si mu samo ti majka, jer samo vas dvoje znate sa kojom ljubavlju ste ga zaceli i koliko ste mu se radovali i da on ima najboljeg tatu na svijetu, iako to "netko" ne zeli priznati. Jako mi je zao sto se sada sa ovim susrecete...Drzite se...a te svadjice medju vama, to je normalno, i zbog tuge i osjecaja nemoci...nama su prosla 5,5 tjedana i jos uvijek imam osjecaj da zivim sa strancem, zato jer nisam u stanju opet se otvoriti i biti sretna, i tko zna koliko dugo ce to trajati...Ljubim te i cuvaj se...
-vezano za ovaj prvi dio...da o tome se radi..upravo mi je to rekla i glavna sestra u rodilištu sad kad sam rodila Ivana...pitala sam za potvrdu o prijevremenom porodu (trebala mi je za produživanje porodiljnog tih mjesec dana koliko je ranije rođen) pa mi je rekla da se to više ne daje nego sve piše na glavnom otpusnom pismu koji dobiješ tek kad ideš iz bolnice...a razlog je navela upravo to: roditelji uzmu potvrdu, prijave dijete, uzmu novac i onda dijete premine...e kad mi je to ispričala pao mi je mrak na oči...vrlo je bilo očito da žena nikad nije preživjela taj horor što ga mi prolazimo i to je rekla na tako nekakav gnjusan način da sam bila jako zahvalna što me otpuštaju drugi dan da ju ne moram više gledati...baš kao da nam je jedino na pameti u to vrijeme kako sje**ti državu...fujCitiraj:
nina70 prvotno napisa
-druga stvar - to što ti i tvoj muž niste vjenčani to je samo vaša stvar! ako to vama tako odgovara, stvarno ne vidim razloga zašto bi se to nekoga drugoga ticalo...i imaš pravo reagirati burno jer oprosti stvarno je blesavo da ti muž ne može biti ispisan na rodnom listu...djelomično se slažem sa Patrik_moj da je bitno ono što vi znate, ali s druge strane, opet poželiš imati barem nekakvu opipljivu uspomenu...meni je užasno žao što iz bolnice imam samo svoju narukvicu, a ne i Jakovovu...i kako ju stalno nosim sa sobom, dva puta sam ju izgubila, ali je uvijek našla put do mene
-a ovo i za RI groblje je prestrašno...a opet imali ste sreću što su vam dali da preuzmete tijelo...mi smo našeg anđela isto preuzeli i sahranili, ali znaš nekoliko mama anđela kojima nisu dali da preuzmu tijelo, neznam iz kojeg razloga...užas!
Drage cure, sve ste u pravu. Ja i muž smo bili suglasni u tome da nam vjenčani papir nije potreban, ali dijete je nešto drugo - kad već ima tatu koji ga je toliko želio zašto mu ne dozvoljavaju da ga prizna? Ne znam da li me razumijete, ja i muž možemo donositi takve odluke o sebi dok time ne vrijeđamo ili ugrožavamo druge osobe. Ali za bebu želim sve crno na bijelo...jer znam da svako dijete želi oba roditelja. Kao da nemamo dovoljno siročića koje nitko ne želi pa nam još prave problem i kod ovih željenih. Ja nisam dobila nikakvu narukvicu u bolnici :(
Da, čitala sam i o roditeljima koji nikad nisu preuzeli tijelo svojih anđelića i mogu samo zamisliti tu agoniju. Na vlastitoj koži sam iskusila da kad pomislim da ne može gore, shvatim da može. Nažalost roditelji ne gube djecu samo pri porodu i nema većeg užasa i nepravde nego kad roditelj nadživi svoje dijete.
Cure, hvala vam svima na lijepim riječima i potpori.
Drzi se Nina i ja to pokusavam,svako jutro koje docekam,docekam ko uspijeh jer nadzivjela sam tugu od jucer.Mozda ce to nekom smijesno zvucati,ali borim se iz dana u dan i vodi me zelja i nada da cu opet ostati trudna i na svijet donjeti jos jednu bebicu,to mi je misao vodilja.Sto se tice nevjencanih brakova,nemoj misliti da je to jedina nepravda koju ces u takvoj vezi dozivjeti.Ti sto pricaju da su vjencani i nevjencani brakovi ravnopravni pred zakonom LAZU!!!Oni su samo ravnopravni u dijelu zakona,a vecina ih ne prizna.Evo konkretno cu ti reci iz svog iskustva,iz prvog braka imam sina i sad sa drugim nevjencanim suprugom takodjer imam sina.Kad smo bili u Poreznoj upravi mog sina iz prvog braka nije mogao upisati na svoju poreznu karticu bez obzira sto smo mi djetetovi skrbnici i sto zivimo na istoj adresi.Zena na salteru je samo dreknula:pa sto vi hocete,niste vjencani,vjencajte se pa cemo ga upisati.I to sve samo zato da ne bi od drzave dobili koju kunu vise za povrat poreza.Eto draga moja toliko o pravdi vjencanih i nevjencanih brakova.Drz mi se i poljubac od svih mojih ukucana ko obitelji(mada pred zakonom vidis to i nismo).
Renchy, hvala što si podjelila svoje iskustvo. "Obožavam" te guske na šalterima, ja sam beba što im moj muž (pardon dečko) radi....ili se rasplaču ili postanu pretjerano ljubazne. Ja sam nekako znala da ću zbog svog "bračnog statusa" nailaziti na razne nebuloze, ali me nije bilo briga dok smo bili u igri samo ja i nevj.suprug. Za vrijeme trudnoće imala sam dovoljno vremena razmišljati o tome i došla sam do zaključka da ću odustati od svojih principa i udati se samo ako mi to bude ugrožavalo pravo djeteta....samo tada nisam znala da će moja trudnoća tragično završiti. Napisala sam pismo Milanki O., ali malo sam se zanjela i pismo je ispalo skoro ko knjiga. Morat ću ga malo skratiti da ne udavim ženu. I neću im dat mira dok na papiru, uz svoje, ne vidim ime i prezime oca.
Uzdahnula sam duboko kad sam procitala naziv teme.Prva beba umrla nekoliko sati po rodjenju,druga rodjena nepuna dve godine kasnije a sad tri godine posle gubitka ja ulazim u deveti mesec moje trece trudnoce.
Koliko je prva trudnoca bila puna radosti i bezbriznosti toliko su ove pune raznih strahova jer na najgori moguci nacin sam saznala da nikad i nista nije sigurno.Kad sam rodila moju drugu bebu nisam smela da sklopim oci dve noci i dva dana jer sam se plasila da mu se nesto ne desi.Taj strah i dan danas postoji,najmanja sitnica ili boljka me izbezume.Samo gledam u njega.
Pre nekoliko dana sam izasla iz bolnice zbog povisenog pritiska koji je pretio da ugrozi sadasnju trudnocu.Doktori i sestre me poznaju,znaju sta mi se desilo pa su izuzetno pazljivi sa mnom sto mi koliko toliko znaci.Zivci su na zalost otisli bez povratka,nikada vise necu biti ni blizu one zene od pre samo 3,5 godine.Ja sam cesto citala ove stranice dok sam cekala drugu bebu i snagu nalazila medju ovim zenama koje prolaze kroz isti pakao.U to vreme je Roza dobila svog sincica,Bzara cekala svoju devojcicu a bambus me pratila u stopu sa trudnocom.Zao mi je sto se nisam javljala tada,verovatno mi bi bilo lakse da sa nekim podelim najgore slutnje i strahove.
Drage mame andjela,ono sto sigurno daje snagu je to sto ce vas na kraju tog teskog puta ipak cekati rukice koje ce vas zagrliti i ublaziti bol za izgubljenim andjelima. To ce zaceliti rane i udahnuti volju za zivotom i snagu da se nosite sa najgorim bolom koji moze pogoditi jednu zenu.
Nina i ja mislim ko ti,na kraju te zajednica u kojoj zivis natjera prakticki,ne silom da ipak igras po njihovom.A tebi Luna punooooo,punoooo srece ovih zadnjih dana trudnoce i zelim ti od srca i tebi i bebi sve naj,naj!Lijepo je bilo procitati jedno optimisticno pismo s obzirom da sam se i ja pridruzila mamama andjela prije 3tj.Nadam se da cu i ja smoci snage poput tebe!:klap:
nina70, jako mi je drago da ste imali psihologa koji vam je davao podršku. Gdje si rodila? U Rijeci (koliko sam čula jedino tamo imaju psihološku pomoć u rodilištu) ?Citiraj:
nina70 prvotno napisa