Printable View
ne, na sreću ne poznamo svi nekoga tko je preminuo prerano od korone. Svako ima pravo na svoje mišljenje o svemu, smislu života, koroni, medijima, i buduči da je ovo javni forum dozvoljeno ga je izneti :)
Žao mi je za sve one koje su nekoga izgubili, ali smrt ne nažalost sastavni deo života, pa nije loše o tome razmišlljati već sada, dok nam je recimo u proseku preostalo još više desetleća života, iako to nikako ne možemo znati, to zna samo dradi Bog.
Lijepo je kad životom ideš neokrznut smrću bliskih mladih ljudi koji iza sebe ostave malu djecu ...
dobro sam te iščitala.Citiraj:
Dota prvotno napisa
nekad moraš jer nema drugog izlaza. jbga
Ni dragi Bog ne zna šta normalno i spiritualno mogu na roditeljskom forumu raditi osobe koje srećom smatraju nemanje dece.
Pulinka, nije da dijelim njene stavove, ali gdje si iščitala da Tinki.....smatra da je sretna što nema djece? :?:
Čokolada, u ovome.Citiraj:
tinkilinkixyz prvotno napisa
U svakom slučaju ne smatra nemanje dece nekim posebnim hendikepom niti nesrećom - u čemu se potpuno slažem sa njom, jedino ne razumem želju da se učestvuje, od svih virtuelnih mesta, baš na roditeljskom forumu sa takvim stavom i sa takvim životnim odabirom.
Generalno ne razumem potrebu da izrazi svakih nekoliko meseci svoju potpunu ravnodušnost prema ostalim ljudima i njihovim osećanjima, i to baš na izuzetno osetljivoj temi.
Šta dobro, korisno i lepo može iz toga da proistekne?
Ali ja sam već dobila jednu opomenu jer sam je nazvala imenom koje se po rečničkoj definiciji koristi za osobe koje ovu karakternu osobinu ravnodušnosti ispoljavaju, tako da se ja kupim sa teme za neko vreme, a njoj nek je široko polje.
Svakako već na forumu uglavnom pišu samo oni koje je korona blago pomilovala, oni manje srećnih ishoda su se, vidim, jedan po jedan sklonili.
Sasvim mi je jasno da je odgovor u vidu kratkoročnog čina koji u sebi sadržava fizičku komponentu koju možemo okarakterizirati kao nasilnu, za neke od vas i vaših situacija bio u tom trenutku jedini spas i jedino rješenje, i iskreno suosjećam s vama.Citiraj:
n.grace prvotno napisa
Također, moja djeca se nisu susrela s fizičkim nasiljem svojih vršnjaka, već s verbalnim i psihičkim, uz neke komponente izolacije, stigmatiziranja i nesuosjećanja koji su nabliži opisima babyboys i pulinke, pa vjerujem da je meni ipak lakše biti rezolutno protiv fizičkog nasilja.
No, svoje mišljenje ne temeljim samo na svom osobnom, već i na radnom iskustvu i zaista mislim da su plodovi nasilja uvijek gorki plodovi.
Što se tiče rečenice od n.grace:" nekad treba odgovoriti koliko god kratkotrajno bilo i "peklo" jer inzistirati na miru u svim situacijama je jednostavno bedasto i ponižavajuće za žrtvu" - apsolutno se slažem, cijelim svojim bićem. Jedino ne mogu potpisati svaku metodu kao MENI poželjnu.
Još jednom, žao mi je zbogsvega što su prolazila i što prolaze vaša djeca, i nadam se da će svi naći svoje meleme :ghug:.
joj, Dota
pa nikome ovdje nije poželjno fizičko nasilje, na udarac uzvratiti istom mjerom, ali kad svi ostali načini nemaju nikakav učinak onda je to jedino što preostaje, nažalost. o tome govorim
i da, moja su djeca prolazila i kroz fizičko, verbalno i psihičko nasilje
Mislim da nitko nije rekao da djetetu koje je nasilno treba nasilje. Međutim, lanac kojim se dijete zlostavljač ‘liječii’ zlostavljajući dijete žrtvu ponekad je gotovo nemoguće prekinuti ako dijete žrtva na fizički napad ne uzvrati fizičkom obranom.
grace, pisale smo u isto vrijeme
Već sam nekoliko puta napisala da je to MOJE mišljenje i sasvim mi je jasno i prihvatljivo da se netko ne slaže s njim.
I to je sasvim u redu.
Jako mi je žao mi je što su vaša djeca prošla to što jesu.
točno, samoobranom, o tome se radiCitiraj:
cipelica prvotno napisa
Nazalost, realnost je takva da ako dijete reagira agresivno i tuce drugu djecu, u 99% slucajeva dozivljava sam takvu vrstu nasilja u vlastitoj obitelji. I zadnje sto mu treba je da ga netko dodatno nalupa, nego mu treba pomoc, a u tom slucaju se MORAJU ukljuciti i odrasle osobe, koje prepoznaju takav obrazac ponasanja i jave se socijalnoj sluzbi i odgovornima u skoli. Sve dok u drustvu kao odrasle i odgovorne osobe okrecemo glavu od nasilja, pocevsi od djece, nece se desetljecima nista promjeniti.
Sve dok odrasle i odgovorne osobe okreću glavu.... dijete žrtva neka čeka da prođu ta desetljeća? A što ako se dijete ne uspije oduprijeti napadima, padne u depresiju i potpuno potone?
Ima punooo toga za reć na tu temu. Za što trenutno ja osobno nemam vremena, a za sve premise i hipoteze bi trebali diskutirati nekoliko godina. A onda uz to primjenit sve to na društvenu sliku RH.
Annie,ajmo ne. Nema to nekog smisla. Jer jedno je teorija ,u kojoj se slažemo, a drugo je praksa u kojoj svatko pristupa vrlo subjektivno
Poznajem i teoriju i svakodnevnu praksu. Ali, kazem, nemam vremena. I jasno mi je da je to osobni izbor, subjektivna procjena, ali to ne znači da je uvijek ispravna.
Pa ni ne mora biti ispravna tebi. U slučajevima moje djece o kojima sam pisala su bile uključene odrasle osobe i stručne službe. Godinama. Do kad je moje dijete trebalo okretati drugi obraz ,po tebi? Do kad smo trebali samo laprdati o situaciji koja bi s vremenom eskalirala? Dječak iz primjeramog najstarijeg je iz vrlo zdrave obitelji koja je prošla stručnu procjenu. Ako nemaš osobno iskustvo ili posredno vlastitog djeteta, ne poznaješ praksu na koju ja mislim. Ako si stručna osoba, ta tvoja praksa je nešto sasvim drugo i nema potrebe da u to ulazimo.
Nasilje nije rješenje, barem ne prvo i nikako nije jedino. Ali kad praktično iscrpiš sve druge metode, onda ti ne preostaje drugo nego boriti se za psihičko zdravlje svog djeteta i zaboraviš sve što znaš i u što vjeruješ. Ako nisi bila u takvoj situaciji nemaš pojma. I svaka rasprava je bespredmetna.
Nemam osobno iskustvo ni iskustvo sa svojom djecom, no složila bih se s babyboys.Citiraj:
babyboys prvotno napisa
Vidim što se događalo djeci nekih mojih prijateljica. Zaista nema smisla pustit da se dijete godinama pati računajući da će se neko čudo dogoditi od strane stručne službe, samog nasilnika...nastavi niz.
annie84, budući da te jako cijenim kao forumašicu, voljela bih čuti i tvoje viđenje, kad uloviš vremena pls napiši. Zanima me kako misliš da se mogu riješit navedene situacije, a da to nije "istom mjerom" i da ne traje godinama rješavanje tog problema.
Mislmm da bi na prvom mjestu trebala biti zastita djeteta koje je zrtva. I to odmah i sad, bez ikakvih odgadjanja. Slazem se da treba raditi i s nasilnim djetetom - ali to nije nikako posao ni tog djeteta na kojem se nasilnik izivljava, ni roditelja tog djeteta. Jednako kao sto me bi nitko ocekivao od zene prema kojoj je muz nasilan da ona prem njemu bude strpljiva i njezna. Iako to ljudi zaista ocekuju.
Mislim da pisana komunikacija nije optimalna za ovu raspravu. Ili sam već bila preumorna pa sam premalo riječi napisala ili je teško pratit moje misli.
Sažetak:
Naravno da ono što je najbitnije i uvijek ima prioritet je zaštiti žrtvu i maknut je iz te situacije.
To je neupitno. I uvijek prva stvar koja se radi.
Ono što sam ja htjela naglasiti je da je uvijek bitno, čak i kad se čini nepotrebnim i kad se možda nekom ne da, zaista vrlo bitno uključit i one koji su na višoj instanci. To ovisi naravno o situaciji, pri tome mislim: u kojem kontekstu se nalaze djeca, tko je viša istanca, tko su nadležne službe...u nekim slučajevima to zaista dobro funkcionira, u većini nažalost ne.
Moj stariji je imao iskustvo o kojem pričate, u 4. razredu osnovne škole i nije ostalo samo na njemu u njegovom razredu.
Uz to, ja sam u ZG, dok sam samo bila u posjeti, aktivirala socijalnu službu zbog slučaja za kojeg sam u jedno popodne shvatila da moram reagirati u ime tog djeteta. Ispostavilo se da je to što sam otišla u socijalnu i ispričala što sam primjetila, dijete spašeno iz vrlo ozbiljne situacije, a bilo je već u sistemu, ali u drugoj županiji. Iako je dijete već bilo u školi i bilo je puno alarmantnih znakova, nitko nije ništa prijavio. I sama ta činjenica mi je mindblowing i uništi mi vjeru u čovječanstvo u nekoliko sekundi.
Djeca koja rade probleme, obično sama imaju probleme, a objašnjenja, razlozi, uzroci su nekad vrlo jasni, a nekad vrlo teški za dokučit. Ali su tu.
Nevezano sad za konkretni slučaj (nisam iščitala sve strane), sam htjela reć da obično za nasilje kod djece postoji uzrok. I da ako postoji drugi način, prvo treba iscrpiti sve druge načine obrane, jer nasilje koje rezultira nasiljem nikad ne bi trebalo biti prvo (ni drugo, ni treće..) rješenje.
Nadam se da sam sad bila malo jasnija, dan je bio vrlo dug...
Iskreno, stvarno nemam vremena pisat, pa ako se više ne javim na temu, želim vam svima sve najbolje i žao mi je što ste morali proći kroz takvu situaciju. I djeca i roditelji.
Lili, nadam se da ćemo uskoro uživo moć popričati o svemu, teško mi je nać vremena za pisat na Forumu :*
Annie, javi se ako dolazis svakako :mah:
Nasilje uvijek izaziva nasilje, svi su žrtve u nekom trenutku. Čini se da nitko ne zna kako prekinuti taj lanac. Vjerojatno smo svi svjesni da ako dijete vrati udarac, da neće nasilnik prestati biti nasilan, samo će naći novu, slabiju metu.
Slično kao i kod one dileme kako reagirati kada netko viče ili tuče dijete ili ženu u javnosti, možda nasilnika to potakne da još više podivlja kad dođe doma, sigurno neće prestati biti idiot jer smo mu rekli da ćemo pozvati policiju ili mu zaprijetili na neki drugi način.
Kada bi institucije radile svoj posao (kako političari to vole reći iako znaju da ne funkcioniraju), možda bi vidjeli neko rješenje, ovako ne znam.
Škole se tradicionalno najviše bave problematičnom djecom, svi ostali su njihovi žrtve. Ako cijeli razred ne može slušati nastavu jer ima dijete koje uporno ometa, djeca nisu u mirnom okruženju, profesor ne može realizirati isplanirano, a kamoli da ima vremena posvetiti se djeci koja možda i žele nešto naučiti.
Ne mislim da su agresivna djeca uvijek žrtve agresivnih roditelja, možda i jesu iz obitelji s raznim problemima, ali koliko sve više primjećujem, vrlo često su i samo beskrajno razmaženi i misle da moraju imati sve što požele, pa i živu vreću za udaranje za lajkove među blesavim prijateljima (koji su pak posebna priča za sebe, oni koji možda i ne udaraju, ali šute i toleriraju da ne bi bili udareni).
Ali za to dijete koje se obranilo, razlika je stvarno velika, je li žrtva on ili eventualno netko sljedeći.Citiraj:
lonni prvotno napisa
Meni je sasvim neprirodno upućivat djecu da samoobrana nije u redu. I ne mogu se složit da je samoobrana nasilje.
A slažem se da su nasilna djeca djeca u problemu neke vrste i da im treba pomoći. Ali definitivno nije na njihovim metama da obavljaju taj posao. Osim kad ta inicijativa dođe od same djece, što sam isto vidjela par puta u ovih 25-30 godina škole moje djece.
Tema je otišla s pandemije na nasilje, nema veze, zanimljivo je. Mene kod tog "vraćanja udarca" nasilniku uvijek kopkala jedna stvar. Kako dijete-žrtva, koje se odvaži vratiti udarac, može biti sigurno da će to i djelovati, tj. da neće kao odgovor dobiti još gore batine ili zlostavljanje? Jeste li kod takvih savjeta zaista sigurni da će rezultat biti uspješan?
Jer ja ne bih bila sigurna u to. Ni gledajući slične situacije u vlastitom djetinjstvu, ni gledajući svoje dijete. Dok je bio u OŠ, nije bio sistematska meta zlostavljača (srećom), ali problematičnih situacija je imao, i sam je konstatirao da je "XY možda jači od njega, ali on sam je brži pa može lakše pobjeći".
Evo i ja cijelo vrijeme o tome razmišljam. Ovo da dijete žrtva vrati nasilniku i da je onda to-to mi zvuči kao na filmu.
Nisam mislila da treba aktivno poticat na samoobranu, nego više na to da kad se ona dogodi, da je to zdrava reakcija, i nije nasilje. Djeca će reagirat prema onome kakva već jesu. Sva ta pitanja koja postavljajte stoje.
A iz osobnog iskustva... D je ima silno nasilnog kolegu kad je tek promijenio školu. Prvi tjedan ga je krenuo provocirat, na što je ostao hladan, onda ga je udario, na što mu je D instiktivno zalijepio šamar. Profa je taman ulazila u razred, i sreća da je bila baš ta, jer se drugi dečko probao požaliti na D, a ona mu je rekla: Šta ti ja mogu, znaš da si ti počeo. I to jest bilo to, što se D tiče. Što se dečka tiče, stvar je dalje eskalirala.
Inače, cijelo vrijeme je postojala komunikacija škole, roditelja, socijalne skrbi, i meni su se svi činili dobronamjerni i brižni. I stvarno mi je bilo žao dečka, njemu je isto bilo teško.
Nije to jedini primjer, ali je dosad najipečatljiviji.
To je bilo u višim razredima osnovne...
Naravno da je samoobrana važna, nisam za pasivnost, ali nije to tako jednostavno, zanemarujemo nekoliko stvari, prvo - ima djece koja su takva da ne žele vratiti, pa čak niti verbalno, a drugo - ima djece koja će u sukobu izgubiti i možda biti još više na udaru (kao što su mima i tanja ukazale).Citiraj:
vertex prvotno napisa
Treće - što kad se to dijete 'spasi' nakon što uzvrati udarac i onda kasnije gleda kako isti taj nasilnik maltretira nekog drugog, što mu reći - drži se po strani, nisu tvoja posla, ignoriraj, kakve to psihološke posljedice po njega ostavlja. Jer on zna kako je tom drugom, prirodno je da suosjeća, emocionalno je normalno dijete, bio je tamo... A opet ne može ništa poduzeti, nije superjunak.
Zato stvarno vjerujem da treba rješavati odozgora, pritisak/udarac treba biti usmjeren na one kojima je posao da te stvari rješavaju, da sustav uistinu nešto poduzme i sankcionira takvo ponašanje, kod roditelja, djeteta, nastavnika, susjeda, rođaka ... možda bi nekud i došli. Ovako je sve na pojedinim slučajevima, dok se na širem planu ništa zapravo ne rješava.
Djeca za osjećaj vlastite sigurnosti moraju imati sigurno uporište u nekom autoritetu kojemu vjeruje i koji im želi dobro, prvenstveno u svom domu, ali svakako i u školi.
Ne savjetuješ nasilje, ali staneš u obranu postupka svog djeteta ako je u pitanju reakcija na nasilje koje osoblje u školi nije spriječilo na vrijeme.Citiraj:
tanja_b prvotno napisa
Moje klasično pitanje djelatnicima škole bilo je "A gdje ste vi bili?" U školi je postojala (vjerojatno još uvijek postoji) pločica s natpisom "Mjesto nulte tolerancije nasilja". Znaš kako je moj mlađi sin to protumačio? Ako je to mjesto nulte tolerancije nasilja, a netko mene mlatne, moja nulta tolerancija nasilja pokazuje se na način da ja mlatnem njega. Nije bilo često, ali iskusili smo to. Kolega mu je izbio zub (srećom mliječni), a moj E. mu je vratio udarac. Da je bilo nekoga od osoblja da spriječi izvorni nasilni čin, do reakcije ne bi ni došlo.
Ont. uvjeti pandemije vjerojatno su pogoršali situaciju i na ovom području, kao i na svim ostalima.
Utrenirana tehnika samoodbrane je efikasna protiv fizickog napada, a fizicki ne povredjuje napadaca. Meni se to cini kao dobra opcija za samopouzdanje i protiv straha. Inace, sto tanja_b kaze, tj. njen sin, i bezanje je dobra opcija. Ja sam imala nasilnika sve 4 godine od 5.-8. razreda koji me nikad nije uspeo uhvatiti, iako je bio dosta visi, godinu stariji, i decak. Jedino bi me spopao kad bismo menjali ucionice u toku nastave, ali to je srecom uvek bilo kratko i nastavnici su obicno bili prisutni pa su zaustavljali.
Sto znaci utrenirana tehnika samoobrane?
I mene bi zanimalo.... Moj mlađi sin je imao tehniku samoobrane "vrati istog trena". Nije bila utrenirana, nego rezultat pokušaja i promašaja. Kad je shvatio da nasilnik poštuje samo većeg nasilnika, nakon uzaludnih pokušaja bježanja, izmicanja, tužakanja i slično obranio se na jedini način koji je dao rezultat. Ja sam ga podržala kad su me u školi pitali. Kako sam već napisala - pitala sam djelatnike škole "A gdje ste vi bili?"Citiraj:
zhang prvotno napisa
Vjerojatno misli na treninge samoobrane. Aikido je, koliko znam, isto jedna od opcija kako usmjeriti silu napadača protiv njega. Bila sam na jednom oglednom satu, al ne znam ništa više od onog što sam tamo čula :)
Samoobrana u nazovimo to svakodnevnom zivotu (dakle ne samo na strunjaci, na treningu i natjecanju) je sastavni dio nasih treninga taekwondoa. Ukljucuje opcenito taktiku izlaska iz konfiliktnih situacija bez primjene sile, a onda i uz primjenu, ako drugacije ne ide.
Tako je.
Na tkd se uči samoobrana.
Kad je moja kći polagala za majstorsko zvanje: crni pojas- prvi dan, morala je, između ostaloga, znati i samoobranu i to od fizičkog napada do napada nožem i letvom.
Meni kao promatraču je to izgledalo super.
Ne znam kako bi ispalo u stvarnoj opasnosti i ne želim znati, ali sam si mislila kako je dobro da ona zna obraniti se.
Srećom pa joj do sada nikad nije trebalo.
Sent from my iPhone using Tapatalk
Mi polazemo samoobranu kod svakog novog pojasa, od zutog nadalje. Kcer i ja (uskoro polazemo za plavi) ne ucimo jos obranu protiv napada nozem ili pistoljem, ali sin ima oboje ukljuceno u treninge. Nece mu jos biti na ispitu (polaze deputy black belt za mjesec dana), ali bit ce kasnije.
Njemu su osnove samoobrane pomogle par puta u skoli, u prvom razredu. Odlicno se ponio u par situacija gdje su se mogli dobro fizicki obracunati (ali nisu). Za kcer mi je bas drago da joj se svidja taekwondo, s obzirom da je jednoznamenkastih percentila za tezinu i visinu za svoju dob. Moze joj samo dobro doci.
Kuzim... Po meni, kada govorimo o vrsnjackom nasilju i borilackim vjestinama, ima tu dosta otvorenih stvari.
Mislim da ti borilacke vjestine mogu razviti samopouzdanje i gard da u prvoj liniji niti ne postanes zrtva, da nasilnik se nema na sto uhvatiti. Fizicki dio samoobrane je nastavak tog internog garda
Sto se tice ucenja samoobrane, mislim da uvjeti koji se vide na polaganjima pojasa i nekakav street fight nisu usporedivi. U sportu se znaju pravila i 'napadac' i onaj koji radi samoobranu se drze istih pravila.
Na skolskom dvoristu ili gdje vec, to izgleda drugacije, nema bas pravila.
Ono sto borilacke vjestine daju je neki interni gard koji takvi likovi osjete ili prepoznaju i takva im osoba nije interesantna..
U ovoj situaciji u kojoj su bilo dijete, mislim da bas i nije imalo vise drugih mogucnosti da samog sebe zastiti, kada vec institucije i odrasle osobe nisu odradile sto su trebale.
Mislim da si ovo odlično poantirala. Moja dugogodišnja prijateljica je trenirala karate i ima žestoki gard i svijest koja zaplaši i skupinei pijanih odraslih muškaraca, a ja budem "in awe" gledat u kakve ona sukobe (verbalne) ulazi, a ne napravi ono moje naučeno ponašanje "ignoriraj i glavu u pod, ne izazivaj sukobe, ma pusti budale". I budem "in awe" koliko je malo potrebno da se neka skupina "moćnih" muškaraca naše u šoku i čudu od takve reakcije, ono... psihološki razbijeni za tili čas.Citiraj:
zhang prvotno napisa
A propos nasilja, intimno nisam za bezuvjetno oslanjanje na "institucije koje rade svoj posao" jer vrlo često ne rade taj "posao", nego je uglavnom cilj da sve lijepo izgleda. Jest, ako se saomobraniš, nije se stvar idealno riješila i muka moja prešla je na drugoga... ali ono, iz intimne perspektive "mikrokozmos" perspektive to jest rješenje. Nestanak nasilja mi je kao world piece - lijep cilj, ali nađeš se u konkretnoj stuaciji stani-pani i što onda.
To što se neko dijete uspješno obranilo od siledžije ne ometa odrasle da rješavaju situaciju temeljito i na dobrobit sve uključene djece. Uopće ne vidim da je to brigo moja pređi na drugoga.