Rikku prvotno napisa
Drage sve, evo da se i ja javim konačno. Nisam pisala jer je moja priča bila poprilično neizvjesna i teška do kraja, no sad sam spremna sve napisati. Tko me se sjeća, zna da sam samica koja boluje od endoemtrioze i ostala bez jajovoda i da sam 2020. godine uspjela iz prvog pokušaja zatrudniti u Makedoniji s doniranim materijalom, no trudnoća je završila bolnim pobačajem (prvo neuspjelo tabletama pa još dodatno kiretažom).
Tko ima strpljenja čitati... sada kreće moja filmska priča:
U 3. mjesecu 2021. otišla sam na drugi pokušaj i beta je bila skoro 1000 :) Uredno se duplala i mislila sam da su blizanci, no ipak se primio samo jedan embrij (dva su mi vratili). Jedva sam čekala prvi uzv da konačno čujem bebino srce i čula sam ga. Ali doktorovo lice je bilo zabrinuto i rekao je: "Nažalost, čini mi se da se radi o rijetkoj vrsti izvanmaternične trunoće - u rogu maternice. I dvije su opcije - čekati da se plod uredno razvije i da rog prsne, ali ako prokrvarite doma, a stignete prekasno na hitnu, možete iskrvariti i umrijeti. A druga je opcija vađenje cijele maternice zajedno s plodom". Ne moram vam ni reći svoje stanje uma u tom trenutku.
Držalo me to što doktor nije bio sto posto siguran pa me uputio u Petrovu da me i oni pogledaju - tamo također nisu bili skroz sigurni rekli su mi da odem doma i za dva tjedna dođem opet, a ako počnem krvariti, odmah na hitnu jer se radi o mom životu. I sad zamislite biti doma i razmišljati si hoću li prokrvariti i umrijeti. Otišla sam potom svojoj primarnoj ginekologici i ona je također bila mišljenja da je to tzv. kornualna trudnoća i samo je rekla da joj je žao. Zatim sam po preporuci otišla po još jedno mišljenje privatno, no ni tamo nisu bili sigurni, jedna je doktorica rekla da se njoj to čini ok, druga da se radi o trudnoći u rogu maternice. Poslali su me tada na Sv. Duh na hospitalizaciju, da ležim i da kada se krene nešto događati, da me hitno operiraju. No kad sam došla, dvije doktorice su me pregledale i rekle da je to sve ok i da se ne brinem, nego da uživam u trudnoći.
Ništa, ja sam se tada malo opustila i stvarno počela uživati, prvi anatomy scan u 12. tjednu prošao odlično, Nifty plus čist ko suza, čekam jednog malog dječaka <3 Radila redovne pretrage, sve super, svaki uzv super i došlo je vrijeme drugog anatomy scana u 20. tjednu. Tada sam čula vijesti koje nitko ne želi čuti - vaše dijete ima tešku i kompleksnu srčanu manu, jednu od najrjeđih uopće, nespojivu sa životom.
Samo sam se pitala pa zašto... pa kako... zašto...
Rješenje - čim se rodi, mora hitno na Rebro (ili inozemstvo) na operaciju da mu se omogući život.
I tako sam ja pola trudnoće bila u strahu, nisam se htjela previše povezati s djetetom koje se ritalo u meni jer... što ako ne preživi. Teško je sad opisati sve te osjećaje, ne može se to niti izreći.
I kad bi čovjek pomislio da je to to, na sljedećim pregledima otkrilo se da, uz ovu kompleksnu manu, ima i ogromnu rupu na srcu, skoro pa pola srca rupa.
Da ubrzam stvari, mali je rođen 8.12. nakon 12-satnog induciranog poroda, gdje sam popucala s više od 30 šavova, gdje sam izgubila toliko krvi da sam 5 sati primala transfuziju, gdje su mi se mjehur i maternica spustili potpuno dolje i još me čeka barem 6 mjeseci oporavka, gdje su mi se razvile neobjašnjivo bolne analne fisure... ali... moj dječak se rodio.
Nakon kratkog primanja u ruke, odvode ga na Rebro i jedine informacije sve te dane u bolnici sam imala putem telefona gdje bi mi samo kratko rekli: "Stabilno je". Dok su druge žene imale svoje bebice kraj sebe, ja sam samo čekala taj sat kad ću moći nazvati Rebro i pitati kako je. Jedva sam čekala izaći iz Petrove i otići na Rebro da vidim dijete i kad se to konačno dogodilo, bila sam sretna što ću ga vidjeti. Bilo je teško gledati sve te žice na njemu, to malo tijelo u inkubatoru, no uspjela sam. Međutim... kad su mi 8. dan njegova života (dan operacije) kirurzi rekli da se odem oprostiti s djetetom prije operacije, to nisam mogla. Sve sam mogla, ali to nisam. Dan operacije je dugo trajao, tri kirurga su ga operirala 8 sati i onda je stigao poziv - "Mama, preživio je!". Budući da sam čitala sve o toj mani, znala sam da je zapravo oporavak ključan i da su tu najviše komplikacije, no moj se dječak snažno borio i izborio i nakon tri tjedna bolnice, došao je doma, prvi put u moje ruke.
Čeka ga neizvjesnost života, kao i sve nas, ali svi zahvati koji ga možda čekaju ne bi trebali biti smrtonosni, no opasnost uvijek postoji. Ipak, uživam potpuno u njemu i majčinstvu i da me netko pita, sve bih opet ponovila. Dapače, iz Makedonije su me zvali hoću li doći na još jedan preostali pokušaj, rekla sam i platila da mi sačuvaju materijal pa tko zna... :)
I da, još jedna dobra vijest - Koka je također uspjela, za dva mjeseca treba roditi u 43. godini:) Nakon tri neuspješna transfera uvijek s odličnim 8-staničnim embrijima, uspjelo joj četvrti put iz FET-a.
Čitam vas i sretno svima neka bude, u Makedoniji znaju što rade!