A stvarno sam se u jednom periodu života pitala: da li bi bilo bolje da se rastanemo? Ali nisam stigla do toga da želim da se rastanemo.
Printable View
A stvarno sam se u jednom periodu života pitala: da li bi bilo bolje da se rastanemo? Ali nisam stigla do toga da želim da se rastanemo.
ovo ja ucim sad, na pragu cetrdesete. i jos nisam bas najbolje svladala gradivo. a mislila sam, kokos, da je sve sto te muci najbolje reci i o tome razglabati. nekad je bolje odsutjeti, bas je stoput bolje i pametnijeCitiraj:
Da je nekada šutnja zlato i da riječi mogu nekog povrijediti.
To sam i ja shvatila. Ali teško mi ide. Iako, sad se već vidi pomak nabolje, jednom od 10 puta prešutim i bude sve ok. :mrgreen: Ali stvarno mi teško ide. I to uopće nije mala stvar. Ja sam naučena da je iskrenost najvažnije i po tom pitanju sam rigorozna. Niti znam lagati, niti trpim laž ikakve vrste, niti znam prešutiti jer mi to dođe na vrlo slično laganju. I onda sve moram izgovoriti i raspraviti o tome. Baš izogovoriti ako ne filozofirati na tu temu. I milijun puta sam se uvalila u ono meko što nije perje, samo radi nesposobnosti šutenja. Možda mi s godinama dođe, što ja znam.
bas tak. a super mi je kad uspijem to jednom od deset puta. ali treniram, treniram....Citiraj:
Trina prvotno napisa
Dođe s godinama. Nekima. Ja sam isto to morala svjesno naučiti i nije baš išlo lako, ali raspala mi se svaka veza prije nego sam to uspjela. Sad je ok (sad sam na recimo 6 od 10 slučajeva, jer mislim da i dalje ima stvari koje TREBA reći i raspraviti). Ne radi se o tome reći ili ne reći - treba svakako reći, ali treba birati vrijeme i način. I ja sam bila sklona sve reći odmah, jer je MENI tako bilo lakše i nisam uopće vodila računa kako se drugi osjećaju dok im govorim...Citiraj:
Trina prvotno napisa
Eh, što me drastično otrijeznilo u tom pogledu: moja mama i svekrva su žene od iste vrste (i ja nisam daleko po mentalnom sklopu) koje smatraju da treba reći. Pa su mi rekle stvari koje su me jako JAAAAKO zasmetale i trajalo je to dugo. I zanimljivo, uz mamu sam to slušala cijeli život, ali gadno mi je propucalo uši tek kad je svekrva postupila na isti način... Nije me pogodilo što je imala nešto za reći, nego NAČIN kako je to izvela (u svađi, i to poduprta svojom kumom): "Pa valjda imam pravo reći što mislim". Da - rekoh ja - imate pravo, ali onda morate živjeti s posljedicama. I gotovo!
I sad je mir. Ja sam isto sebi uzela pravo da kažem što mislim, na NJIHOV način, i mami i svekrvi, odvojeno... I zapravo sam zahvalna na tom događaju jer me prizvao pameti. Ima tome već 10 godina...
S mužem nemam baš takvih problema, on je šutljivo biće i njega treba potaknuti da kaže kad nešto treba. Ali naučio je i on bolje. Njega su pak DJECA otrijeznila. Ja sam znala primjenjivati neke represivne metode (skloniti najdražu igračku ako su bili nemogući, uzimala sam si neka prava kao mama ili svekrva) a on me lijepo povukao za rukav i reklao što me išlo... Tak je počelo. NIsam se osjetila pogođenom, nego sam se zamislila. Imao je pravo. A onda smo malo pomalo učili - on od mene da ima puno toga što treba reći, ja od njega da ponekad treba prešutjeti ili još bolje pričekati bolji trenutak. Ne bi čovjek vjerovao - kod nas je upalilo. Ne možeš uvijek prešutjeti, i ne treba, to je druga strana iste batine. Nitko od nas ne može biti ono što nije, ali MOŽEMO raditi na sebi. To je na neki način slično kao i "ne po guzi" - kad osvijestimo da ima bolji način komunikacije (vrijedi i za šutljivce i za jezičljivce) odmah je lakše.
:klap: to je to....Citiraj:
Peterlin prvotno napisa
Ovo sa prešućivanjem - tema ko stvorena za mene! Ja ne znam jel ima neko među vama da mu se dešava da bi sebi jezik isčupao ponekad! Meni nekad stvarno nije jasno kako ja tako brzopleto reagiram, kako me ta jezičina često pretekne, ajme majko što je grozno biti takav! Vjerovatno to s godinama naučiš kontrolirati, valjda te bude sram da si tak blesav, bar ja imam takav filing!Često sam svjesna da NE trebam sve što mislim izreći naglas, pomislim ma daj skuliraj se, ma neće svijet propasti ako ga ti uskratiš za svoje cijenjeno mišljenje! Možda pod zadnje malo i uspijevam, i to mi pričinjava pravo zadovoljstvo! Onako, sam u sebi znati što ti misliš ( znati da si u pravu P naravno, he, he ) ALI zadržati to u sebi i za sebe. Prosto zato jer nije trenutak da svoju neprocijenjivu misao podijeliš svijetu, zato jer možda u tom trenutku trebaš poslušati drugu stranu, zato jer možda jednostavno nije vrijeme. Mislim da ljudi koji usavrše ovu vještinu puuno lakše grade odnose sa drugima, bračne, poslovne, prijateljske.... Ko što neko reče, sve je to stvar rada na sebi.
Ja sam počela prešućivati u spornim trenucima, odnosno ne više držati užasno glasne i iritantne monologe satima, negdje nakon svadbe. :roll:
MM i ja smo dugo hodali prije svadbe i svaka svađa bi započela tako da bi ja imala potrebu nešto raspraviti i onda bi raspravljala u nedogled i uvijek se iznova za nešto kačila, pa raspravljala dalje, pa vikala, pa malo plakala, pa opet vikala,.... uglavnom trajalo je to i trajalo.
E onda smo se vjenčali i počeli zajedno živjeti, onda sam zaključila da probleme moramo rješavati na prihvatljiviji način, jer čemu satima vikati i raspravljati i onda se ljutiti kad ga ionako ne mogu izbječi, živimo zajedno i moram ga "trpiti" tu kraj sebe. :lol:
Onda smo počeli mirnije raspravljati i rješavati probleme na recimo staložen način. :)
ako je godinama trajalo putovanje u ovom pravcu, onda slobodno možeš očekivati da ni vožnja u drugom pravcu neće trajati 7 dana...Citiraj:
we&baby prvotno napisa
prvo treba (odvesti djecu na čuvanje negdje) pa sjesti i porazgovarati; bez optuživanja, bez svađe, bez onih tonova... dati si cijelo popodne/dan/vikend... za miran razgovor i posvetiti se baš tome... ostaviti sve po strani....
otvoreno jedno drugom reći kako se osjećamo i nikako ne upotrebljavati ono "Zbog tebe je to" , ili "ti si tome kriv/a"...
taj prvi razgovor (u mom slučaju) je bio ko sastanak nadzornog odbora - pripremili smo se za razgovor, iznijeli sve svoje misli i strahove, bili smo vrlo otvoreni ali smo sva optuživanja dogovorno izostavili - jer bi inače otišlo u krivom smjeru... i zaključili smo da želimo nastaviti zajedno... i to mi je bilo vrlo važno ... da znam da i on želi popraviti situaciju - jer ako ću se samo ja truditi, čemu onda to...
Na Trinin prvi post.
Ja odavno ne smatram da je brak Bračni krevet i seks.
Jedan stariji prijatelj koji je 20 god. u braku mi uvijek kaže, "prvo cura i dečko, pa muž i žena, pa brac i seka pa na koncu dvije seke". I to je meni sasvim normalno.
Ne možeš sto godina održavati uzbuđenje i strast kao u vrijeme početka braka. Ima svjetlijih i tamnijih trenutaka sto se krevetnine tiče. Ljubav je više od seksa i to tek sada kužim. Dok sam bila mlađa sam govorila "joj seks mi je jako važan". Ma ne mislim više tako.
šta mi je sad važno. Važno mi je da mi je on prijatelj, da je tu doslovno u dobru i zlu. Da osjeća moju sreću i tugu, kao i ja njegovu, da urlamo ako ne valja da se smijemo kad je situacija. Od njega mi je prioritet dobit najbolji savjet, da smo u prvoj redi fronte jedan do drugoga u rovu za obranu naše djece, ili djeteta za sada, ali i jedan za drugoga. Da nam nije problem čistiti svakakva s*anja jedan za drugim. Da se ukorimo ako smo bilo šta pogriješili...I da mi smo već nakon 8 god. zajedničkog života braco i seka. Seks? Valjda samo blagdanima malo svečanije :lol: , uz rublje i vino, ostatak godine socijalac. Ne smeta mi što mi sada nakon x godina dok gleda tv- kaže skloni guzicu ne vidim ništa, a nekad je samo komarac zazujao a on skočio na mene.
Pa to su normalne stvari. Onaj osjećaj zajedništva i obitelji mi je najvažniji. Iz toga proizlazi brak. Mogla bih još svašta nafilozofirat ovdje...ali neću za sada.
Brak bez ljubavi nije brak.
To je, u tom slučaju, nešto drugo - neka tvorevina ili stroj koji se istrošio, prestao s radom ...
Najjednostavnije je potpisati papire, ali voljeti, eeeeeeeeeee, to je puno, puno posla, puno (samo)odricanja i uvažavanja.
Naravno, nisam mislila da treba ostati sa zlostavljačem i psihopatom i maziti ga i paziti - u tom slučaju je život u opasnosti.
Možda sam više mislila na ego.
Kao i u sve drugo i u brak treba ulagati, ne opustiti se, puno davati , ako želiš jednako primati. A brak bez ljubavi , zbog djece, pa ako nema trzavica, nasilja i ostalog, a djeca su mala , mislim da bi ostala u braku, jer dijete kao što treba majku, treba i oca, a ako možemo ostati u prijateljskim odnosima, do nekog vremena , ostala bi, ali ne do kraja života.
A koji je trenutak dobar za otići, odnosno koliko djeca trebaju biti stara da za njih to bude ok?Citiraj:
alanovamama prvotno napisa
evo trina, ja ti imam jedan primjer. mm-u su se straci rastali sada, kada je on u braku i ima 2 djece, oni se sada nakon 30 god braka točnije 28 nađu rastaviti, i pogodilo je to mm-aCitiraj:
Trina prvotno napisa
i to jako, bio je nesretan jer ne može shvatiti njihovo ponašanje, pigotovo zato jer su nastavili živjeti zajedno, a ne podnose se.
tako da moje je mišljenje da djeca kolika god da jesu teško prihvačaju rastanak roditelja, u bilo kojoj životnoj fazi.
a sada za brak bez ljubavi
e kako do toga dođemo, lako!
prvo ste vas dvoje, pa dođe neko maleno biće, pa još jedno koje cijelu našu pozornost zaplijene. pa posao, kuća, pranje, kuhanje, čiščenje, pa škola, pa raznorazne aktivnosti .... i da ne nabrajam
uglavnom partner se u cijeloj toj priči zapostavi, jer nekako je lakše njega staviti po strani nego djecu.
no onda se dese neke stvari kada u biti vidiš koliko je tvoj partner uz tebe ili nije.
mm i ja smo u vezi 12 god, u braku 11 a imamo 30 god. i 2 klinaca, 10 i 2 god.
bilo je svega i svačega, loših i dobrih situacija, ali puno više dobrih nego loših.
bilo je zapostavljanja s moje strane, grintanja, optuživanja itd. bili smo na samom pragu rastave prije 5 god. ali smo se trgli, ja sam se pogotovo trgnula.
shvatila sam kako je on za mene savršen, idealan, jednostavno super.
uvijek je uz mene, ali uvijek i u dobru i u zlu.
voli me, i kada sam bila "debela", ujutro kada sam bez šminke, i onda kada sam ljuta, i onda kada sam napravila što nisam smjela.
ali volim i ja njega zajedno sa njegovim nedostacima.
i tada sam rekla, to je to, on je u pravu. pa pobogu mi si nekada trebamo biti na prvom mjestu.
i eto, kao što netko reče, slušam ga kada priča i ono što ne razumijem i pravim se da mi je zanimljivo i uz njega sam.
gledam utakmicu kada mi se i ne gleda, kada kaže idemo van, idemo.
nađemo vrijeme za sebe.
i nikada mi u životu nije bilo ljepše, vjerujete mi. imam muža za poželjeti, ništa mu nije teško, ništa.
ali mi smo se zajedno izgradili, zajedno odrasli.
djeca će jednom otići, a ja se nadam da ćemo nas dvoje ostati i otići zajedno.
brak bez ljubavi je za moj pojam nepodnošljiv i težak, zato da ne dođe do toga na braku treba raditi.
treba se truditi, pa ako to znači našminkati usta drečavo crvenom bojom koja ti grozno stoji i obuči haltere koje mrziš, ali njemu je to sexi, njemu si u tome savršena, da treba i to napraviti, i osječati češ se bolje.
ako to znači da trebaš nekada prešutjeti i to treba napraviti.
ako to znači da ga treba pohvaliti kada je oprao suđe a ono je još prljavo, ili stavio sušiti robu nepravilnim redom, zgužvanu, pohvalite ga.
oni to rade zbog nas i sretni su.
sve te stvari utječu na brak i to itekako.
na kraju bitno je da se razumijemo i poštujemo, da nema teških riječi i optuživanja i to je to.
Meni je samo krivo što u masu primjera vidim da žene uvijek popuste. Dakle, treba pohvaliti i kad traljavo operu suđe. I još staviti haltere i ugađati mu.... Voljela bih vidjeti primjer gdje se muževi više potrude.
Angie75
Meni je samo krivo što u masu primjera vidim da žene uvijek popuste. Dakle, treba pohvaliti i kad traljavo operu suđe. I još staviti haltere i ugađati mu.... Voljela bih vidjeti primjer gdje se muževi više potrude.
Meni se to isto čini, iako se ne može generalizirati i ima obratnih primjera, uglavnom su žene te koje se trude izgladiti stvari kad zagusti, uložiti još više, prilagoditi se još više, oprostiti. (Negdje sam čitala i to u više navrata, da su žene te koje češće nego muškarci opraštaju prevaru.)
maremama, poanta mog pitanja je i bila činjenica da smatram da nikad nije pravi trenutak za djecu da se roditelji rastave. I ne mogu se složiti sa tvojim postom u potpunosti jer, kao što je i Angie rekla, previše si se bazirala na ugađanje žena mužu, bez da si se dotakla druge strane. Zašto bi ja njega pohvalila ako opere suđe polovično? Suđe nisu moji organi ili moj centar svijeta, to je samo jedna u nizu sitnica koje čine naš dom. Ovo sa halterima i šminkom...i da ga volim do kraja svijeta, ja neću raditi ono što se meni ne sviđa. Ako mi paše, OK, ako ne onda zaboravi stari. BBrak je uzajamno davanje i uzimanje a previše se priča o davanju žena na sve moguće načine. Ne želim živjeti s nekim kome se treba konstantno ugađati. Niti to tražim od njega. Meni treba sigurnost, podrška, ljubav...znači one neopipljive stvari koje čine kvalitetnu vezu. Ja sam otvorila ovu temu a i dalje nebi znala odgovoriti na to pitanje. Ima li smisla čitav svoj život živiti u prijateljstvu a sanjati o ljubavi? Da nebi bilo zabune, ne radi se o meni i o mom braku nego općenito, previše je ljudi koji životare uz nekoga zbog "dobrobiti" djece
Čuj, znaš kako se kaže: istina je u očima promatrača. Ne mora biti da žena uvjek popusti, možda to samo tako izgleda.Citiraj:
Angie75 prvotno napisa
Recimo, nekom sa strane bi moglo izgledati da ja popuštam MM, da mu ja ugađam ili ne znam šta. Ali, u većini slučajeva ja ne popuštam nego samo revidiram svoj stav.Možda ne mora biti po mome po defoltu, možda je i njegov način jednako dobar.
I ko što je mamamare gore napisala, u jednom momentu (krize) sam ja shvatila da je on taj s kojim želim biti još puno godina i da ću morati prihvatiti da ima i mana, ne samo vrlina. I nekako su mi se stvari u glavi poslije toga složile. Do tada sam se stalno pitala da li bi mi s nekim drugim bilo bolje ili ne?
Da se razumijemo, meni ta misao o rastanku nikad nije sazrela u glavi, niti sam ju izgovorila ikome, pogotovo ne njemu. To su bile neke moje unutarnje dileme i uvijek bi se dilema rješila na način da bi ja zaključila da mi je s njim dobro i da možda imam nerealna očekivanja. Stvari koje su me smetale nisu imale nikakve veze s našim odnosom.
I kad sam napokon shvatila da je on taj, najbolji za mene, sve dileme su jednostavno nestale. Život nam je čista idila. Naravno da se pokačimo ponekad, ali nema više šutenja niti durenja. Eventualno si kasnije pojasnimo stavove koji su doveli do kratkog spoja. U većini slučajeva ispadne da smo se samo krivo razumjeli.
Koliko god se htjela odmaknuti od ovog pitanja, na žalost, uvijek mi se i iznova vraća.... Do kad tako? (i sad ide onaj smajlić s upitnicima iznad glave...)Citiraj:
gita75 prvotno napisa
Pa meni je bilo dok ja sama nisam odlučila da mi više neće biti. On je moj partner, a ne suparnik, ne trebam se boriti protiv njega nego uz njega. Većina razloga oko kojih se parovi sukobljavaju je zapravo banalna. Ja sam se uglavnom istresala na njega zbog lošeg stanja na poslu i loše financijske situacije. On mi je bio pri ruci i na njemu se dozvoljeno istresati, a na šefu nije. Ovo je pogrešan stav, istresi se na onom koga to ide.Citiraj:
Superman prvotno napisa
Kad poludiš zbog nečega, prvo stani i zapitaj se koliko je to tebi stvarno važno. Da li bi to i dalje bilo važno da mu se sutra nešto desi, da ga više nikad ne vidiš? Ili bi onda mislila da si se ljutila zbog gluposti. Ako nije glupost probaj u što manje rečenica jasno obrazložiti zašto si poludila, ne duri se beskonačno.
Hm.... "kvaka" je u tome da sam, otkad sam majka, sve počela gledati kroz prizmu djeteta... Ja sam Majka (i izvan toga, gotovo da me i nema). On je djetetov Otac, i kao takav zavrijeđuje respekt. Dijete treba mamu i tatu. I zato mama i tata pokušavaju imati zajednički miran i sretan život. Iako se možda više baš i ne vole. Iako su se nakon x zajedničkih godina i razno-raznih životnih okolnosti možda sasvim udaljili jedno od drugog. I da nema djeteta, pitanje dali bi danas uopće bili skupa. I eto braka bez ljubavi, a za dobrobit djeteta.
Činjenica je da ne želim da dijete izgubi tatu. A ne želim ni sebi život samohrane majke. I što sad...? Pomiriti se sa situacijom kakva jest i pokušati izvući maksimum iz tog odnosa, kakav god da je. Dokle god je u braku osiguran kakav-takav mir i dokle god je osmjeh na licu mog djeteta (kako je jedna forumašica prethodno napisala), mislim da "brak bez ljubavi" ima smisla.
Vidiš, ja sam sebi prva. Znači, prvo sam ja onda je MM, onda su djeca. U idealnom svemiru. U stvarnosti djeca često dođu ispred mene ili MM jer ne znaju ili ne mogu pričekati, a mi smo veliki pa možemo. Ali opasno je kad negdje u tom majčinstvu izgubiš iz vida sebe. To se odmah odražava i na vezu s partnerom. Ako ni sama ne znaš što bi i što ti je teško će se u to muž uklopiti.
Nego, tvoj klinac je još jaaako mali, to ti je prvo dijete. Vjerovatno je tvoja koncentriranost na djete prolaznog karaktera. Jednostavno ti je muž u životu trenutno zadnja rupa na svirali. Međutim kako ti klinac bude sve veći i samostalniji ta situacija će se mijenjati. Onda ćeš biti pametnija u pogledu ove svoje dileme: should I stay or should I go?
kakav takav mir nije ono što ja od braka očekujem. Prividno netalasanje i kakti mir mene ne bi zadovoljio. Takva situacija bi me kroz neki dulji period izjela.
Eto vidiš ja te baš razumijem. Mi još nismo do toga dogurali, ali bojim se ako nastavimo sa nekim problemima da bih bzo mogla doći na isto. I da i ja mislim da "TO" ima smisla. Kako si rekla DOK JE OSMJEHA NA LICU MOG DJETETA.Citiraj:
Superman prvotno napisa
Ali činjenica je da ja u MM stvarno imam velikog prijatelja. Strast je nestala, ali onaj osjećaj da je on onaj koji me nikada neće svjesno izdati i sigurnost da smo zajedno iz neke velike ljubavi, ali ne one strastvene zbog koje smo se vjenčali. Samo drugačije ljubavi.
I da se jednog dana rastanemo nadam se da bi kako god, ostali prijatelji. Ipak nadam se da toga neće biti.
Mislim da očekivanja od veze, braka jako ovise i o temperamentu, mene mirna i "sigurna" veza, ako barem u nekim periodima ne bi bilo barem trunke strasti ne bi zadovoljila i mislim da bi polako venula i gubila iz vidokruga važan dio sebe, a to je onaj veseli, zaigrani, vrckavi i toplo se nadam da me život i svakodnevne obaveze neće u tolikoj mjeri samljeti jer onda sve što gradimo, brak, obitelj, karijera, kuća nema smisla.Citiraj:
nenaa prvotno napisa
Zato mislim da je ponekad potrebno ukrasti koji trenutak za sebe da radimo nešto samo za sebe, potom i za nas i partnera da ne zaboravimo ono što nas je prvotno spojilo, a to sigurno nisu stambeni kredit , djeca, sigurnost. Pogotovo sigurnost jer u životu takav pojam ne postoji.
mislim da ne bi ostala u braku s nekim koga ne volim,, za mene je osnova braka svakodnevni život s onim kog voliš i s kim stvarno želiš biti.. baš to, toliko voliš tu drugu osobu, i toliko se dobro slažete, da ti je lijepo biti s njom svaki dan i svaku noć (uz neko vrijeme samo za sebe, naravno).
Pratim i čitam ovu temu, ali nikako da se i ja konačno oglasim :D Sad ću samo kratko, no imala bih za pisati u nastavcima :P Ali, potaknula me sad na pisanje sledeća Gitina izjava
gita75:
Ranije se nisam pitala to, međutim, kako vreme odmiče, a md i ja živimo devetu godinu zajedno, i prošli smo dosta toga životnog zajedno, sve češće i češće se pitam upravo ovo što je ona napisala. Da li su moja očekivanja prevelika.Citiraj:
To su bile neke moje unutarnje dileme i uvijek bi se dilema rješila na način da bi ja zaključila da mi je s njim dobro i da možda imam nerealna očekivanja
Imamo desetomesečnu bebu i njih dvoje su se baš dobro sklopili. ja sad počinjem da radim i oni će puno više vremena provoditi zajedno i kad ih vidim kako se lepo igraju bude mi krivo što uopšte i pomislim na nekakav razlaz, ali je činjenica da naš odnos odaaaaaavno nije onakav kakav ja mislim da trebaju da imaju muškarac i žena koji žive zajedno i koji imaju dece. Fali nam svega. A ponajviše intimnosti, malo strasti. Fali mi da se osetim ženom. Ovako sam samo neka figura koja ima svoje uloge. A tako i on. Ipak, ja njega vidim i kao muškarca (i to sve ređe), a on mene i ne gleda kao ženu. Ali kada se u tok svesti umeša i činjenica da imamo dete, odmah se saobraćaj mojih misli okreće na drugi pravac. I onda sam stalno konfuzna i ne znam šta bih napravila. :zbunj:
-)))) teško pitanje, a anketa je da, ne, ili da,s nastavkom....možda da je malo više ponuđenih odovora.
Iskreno ne znam, teško je, posebno kad su jako mala djeca u pitanju, hormoni, i još život uz sve to. POnekad sam uvjerena da ga volim ludo, bezrazložno, ponekad da mi je posve svjedno, i tako se izmjenjuju dani. Nekad ima dana kad se on više trudi, nekad kad se ja trudim. Nekad se pitam jesam li ja pročitala previše ljubića pa očekujem nerealne stvari, ponekad znam da ne mogu dobiti od njega ono što mi treba jer on toga nije imao u svojoj obitelji pa mi to ne zna pružiti (to mu je jako olakotna okolnost),ponekad i ja njega maltretiram sa svojom prtljagom iz prošlosti. A opet on mi je najbolji prijatelj, najbolji ljubavnik, osoba kojoj (usprkos tome što me svojim riječima može smljeti) vjerujem najviše na svijetu. I na kraju zaključak: SADA je on i naš brak moj život,koji je naravno začinjen našom djecom, hoće li to tako biti i dalje, ovisi o tome kako ćemo rasti kao osobe, hoćemo li i dalje imati iste ciljeve u životu, ili ćemo početi cijeniti drugačije stvari, vrijednosti, ljude...Vidjet ćemo što će nam život donijeti, i ništa ne isključujem, osim mogućnosti 3-jer ne razumijem kako možeš proživljavati veliku ljubav, a vraćati se staroj ljubavi, starim žaljenjima,propustima i sve što stare, prošle ljubavi donose sa sobom...
Mislim da je to još uvijek dobro (barem bi meni bilo). Ja se pokušavam prisjetiti te velike ljubavi koju sam nekoć za njega osjećala, ali mi ne ide baš, vjerojatno iz razloga što smo prije 10 godina bili neke sasvim druge osobe nego što smo danas...Citiraj:
spunky125 prvotno napisa
kada sam se trebala udavat, kolega (stariji covjek, jako dobrocudan) mi je rekao jednu recenicu koje se i dan danas sjetim.
Kaze, muz i zena su na pocetku braka ljubavnici. Nekoliko godina poslije postaju muz i zena u pravom smislu te rijeci. S vremenom postaju ko brat i sestra, a kad ostare ko dvije sestre LOLL
gdje si smajliji??? aaaaaaaaaaa ne mogu se snaci