Emocionalno jedenje /ovisnost o hrani

sve je to seni lijepo i tocno. ali! nije jednostavno. i ne, nije uvijek i svakome izvedivo. nije to samo reci - ja to mogu. covjek se spotice sa svih strana. sto sam, sto drugi. direktno i indirektno. namjerno i nenamjerno.
nekom je poticaj kad ga klepis po prstima. nekom je to guranje u jos dublju jamu.
vec je betty prije usporedivala s alkoholizmom, nema tu koketiranja sa hranom, kao sto i alkoholicar ne koketira s alkoholom.
i kris je dugo pokusavala, trazila put, na kraju uspjela. ali koliko njih ne uspiju naci svoj modus. koliko njih ima drugih problema koji ih odvlace. nije kaae jedina s teskom situacijom, samo se druge situacije ne iznose ili se ljudi drugacije nose s njima. netko prica netko guta u sebi

da, moze se. ali ne uvijek i ne pod svaku cijenu. a pricati kako samo trebas odlucit je jako jako pojednostavljeno

Naravno da nećeš... ali ne treba ni uspoređivati stvar s padom mobitela (nešto loše), jer što ima loše u povremenom užitku za nepce koji je stvarno povremen.

Citiraj:

---

Bubilo Bubich prvotno napisa

Naravno da nećeš... ali ne treba ni uspoređivati stvar s padom mobitela (nešto loše), jer što ima loše u povremenom užitku za nepce koji je stvarno povremen.

---

kako za koga
za ovisnika ima lose. jako lose

Citiraj:

---

Bubilo Bubich prvotno napisa

Naravno da nećeš... ali ne treba ni uspoređivati stvar s padom mobitela (nešto loše), jer što ima loše u povremenom užitku za nepce koji je stvarno povremen.

---

to se više odnosi na ovo što je vertex govorila - ako sam u nekom režimu prehrane gdje pazim što jedem ( svrhu stjecanja zdravijih prehrambenih navika) i onda pokleknem na nekom rođendanu i uzmem taj komad torte i pojedem krišku pizze - to ne znači da je dan propao i da sam ionako sve zahebala pa kad je bal... - jer to je ovisnički mentalitet, svaki slip je povod da se prekine režim

a ako radimo paralele s alkoholizmom, onda bi ekvivalent bio da alkoholičar smije popiti, dapače, mora popiti, inače će umrijeti, ali svaki dan točno određenu količinu alkohola i to ne onaj fini alkohol koji inače pije, nego gorki pelinkovac :lool: - i ako tako piješ svaki dan nisi alkoholičar, ali ako pretjeraš onda jesi

Citiraj:

---

Bubilo Bubich prvotno napisa

U pravu si vertex, generalno.

Ali mene u ovim početnim danima "taj red milke" više muči u smislu da trebam napraviti prvo full detoksikaciju (možda, valjda, nisam još odlučila :lol:), npr. izdržati 20-30 dana bez toga, pa onda kad odradim taj početni dio, onda mi ovako ko Kris neće predstavljati problem taj red čokse. Muči me taj red čokse u ovim početnim danima jer se bojim da bi mi mogao značiti "ah, sad je sve propalo". Ali to je bilo u petak. Na pultu bajadere više nema, nijedna nije završila kod mene tako da... :sing:

---

tome se itekako da doskociti pogotovo u prvim danima. Uvijek doma imam kikiriki maslac koji mi je "dozvoljen" citaj: ja se od njega ne debljam, sluzi mi da dosegnem kalorijski unos :) radim svoje deserte sto cokoladne, sto od kokosa itd...stvar je pripreme. Od zasladivaca koristim eritrit u maloj kolicini. Ako sam doma pojela zlicu svoje "nutele" ma mozes mi mahati milkom koliko hoces, kada sam se namirila brutalnom cokoladnom kremom koja je jos i dobra za mene jer je od sirovog kakaa bez hrpe dodataka.Ili sam jela ganache na zlicu :) Istina, ima stvari za kojima "zudim" ali to nikako nisu cokolade, sirevi, razni cizkejkovi, bademi itd...sve to ja jedem i to skoro svaki vikend ili kako mi se hoce. Moja zudnja je trenutno fokusirana na mango xD i samo cekam da naletim na jedan(nekoliko) finih zrelih pa da citav dan jedem mango :) zudnje koje se meni sada javljaju su cesto rezultat neke potrebe, pa onda nakon dana gdje sam jela manje zelenog drugi dan bih potamanila velike kolicine povrca. Organizam se resetirao valjda.

evo par zanimljivih linkova na temu, možda nekome pomogne:

https://www.sciencedaily.com/release...0418081930.htm

https://toomuchonherplate.com/perfec...on-overeating/

https://blog.allpsych.com/perfection...-binge-eating/

Je, BB , tako nekako.
Zeznuta prica s hranom je ta da moras jesti svaki dan.
I kad hranu stavis u usta pokrecu se mehanizmi i hormonske reakcije.
Ima tu nijansi pa netko reagira vise na neku hranu ili okus, ali reakcija je vise manje ista.
Npr. kod mog rezima mrsavljenja jelovnik je bio takav da sam bila gladna nakon rucka i vecere.
I to je nesto na sto se naviknes privremeno zbog viseg cilja. Ali bas da sam bila super sretna i zadovoljna jer mi je obrok 300 grama dinstanih vrganja s lukom i zdjela zelene salate pa ono bas i nisam. I nije to fizicki osjecaj gladi. Nego emocionalno nezadovoljstvo. Ali to i jest problem.
Netko bi bio potpuno zadovoljan i pun na sve nacine.

to onda i vraca u ovisnost. jer ne mozes tako dovijeka.

Citiraj:

---

magriz prvotno napisa

kako za koga
za ovisnika ima lose. jako lose

---

Slažem se...
Kao što je za ovisnike od drogama, alkoholu, jako loše prepustiti se povremenom užitku, tako je i nama koji smo ovisni o šećeru.
Ja sam nakon dva mjeseca radiklanog reza malo popustila (fešte i sl.), i već treći dan ne mogu se vratiti na staro. Posljedica: nije više -9, nego samo - 7 ...

Dakle, kao što sam na nekoj od prvih stranica rekla, i dalje mislim da je isključivo radikalan rez rješenje za nas koji imamo takve probleme. I onda dalje - samo ustrajnost ... ah, očito bez šećera moramo cijeli život...

Citiraj:

---

Vrijeska prvotno napisa

Dakle, kao što sam na nekoj od prvih stranica rekla, i dalje mislim da je isključivo radikalan rez rješenje za nas koji imamo takve probleme. I onda dalje - samo ustrajnost ... ah, očito bez šećera moramo cijeli život...

---

ali ja ne mislim da je tako
meni je ključ u ovom što je Sirius rekla:

Citiraj:

---

I to je nesto na sto se naviknes privremeno zbog viseg cilja. Ali bas da sam bila super sretna i zadovoljna jer mi je obrok 300 grama dinstanih vrganja s lukom i zdjela zelene salate pa ono bas i nisam. I nije to fizicki osjecaj gladi. Nego emocionalno nezadovoljstvo. Ali to i jest problem.
Netko bi bio potpuno zadovoljan i pun na sve nacine.

---

idealno bi bilo ovako kao Kris
da o hrani ne razmišljamo, da je to samo gorivo, da su nam uzorci ponašanja tako ispravni da ne moramo ulagati mentalni napor i "odricati se"
možda se to može steći i bez overthinkinga, ali meni tako ne ide

gore sam linkala, ali ću ponoviti još jednom

meni je ovaj link super objasnio što se zapravo događa https://toomuchonherplate.com/perfec...on-overeating/

i moram još ovaj link zaljepit jer se radi o intimnom doživljaju izliječenja prejedanja https://www.innereffort.com/the-perf...ination-shame/

Meni je problem to uzmi po malo ili ponekad. Kažem meni, nekome možda nije ili ne bi bio.
Nakon 1,5g LCHF-a ja sam rekla ajde danas ću samo malo čokolade, danas ću samo malo čipsa i onda se to pretvorilo u svaki dan samo malo-ono stvarno 1 krumpir, 3 vilice tjestenine i tako se malo po malo taj način prehrane vratio u punom mahu, a UH me traže još UH, a onda me traže i slatko i tako sam opet upala u začarani krug iz kojeg sam se opet iščupala prije 2 mjeseca nakon 2 godine. U te 2 godine vratila sam 10kg. I trebalo mi je 2 godine da mi se opet u glavi dogodi klik i da prestanem.
Jedino na što se više nikada nisam vratila je kava koju sam pila s 2 žlice šećera i gazirano koje sam ponekad pila. Kavu i dalje pijem bez šećera a gazirano sam u potpunosti izbacila. E sad zašto ovo mogu a hranu ne mogu, ne znam.

Nisam do sad ništa napisala, samo čitam i informiram se zapravo. nemam problem emocionalnog jedenja, ali volim jesti i imam cca do 5 kg previše, tj. voljela bi skinuti.
Ali zapravo želim se složiti upravo s ovim od Sirius. Mogla bi ja kratkoročno tako i skinula bi tih 5 kg, ali onda bi ih opet dobila kad predjem na staro. zato se držim one doručkuj kao kralj, ručaj kao gospdin a večeraj kao prosjak :mrgreen:.
I izbjegavam pekare (osim onu sa prefinim croassanima, ali morat ću i tu izbaciti), i pazim da to što jedem je zdravo. ALi svejedno ide teže nego pred 10 godina.

Citiraj:

---

I to je nesto na sto se naviknes privremeno zbog viseg cilja. Ali bas da sam bila super sretna i zadovoljna jer mi je obrok 300 grama dinstanih vrganja s lukom i zdjela zelene salate pa ono bas i nisam. I nije to fizicki osjecaj gladi. Nego emocionalno nezadovoljstvo. Ali to i jest problem.

---

Mitovski, mogu te pitati... osim što ti ne paše ta prehrana (nemaš energije i slično), sto ti još smeta kod tih 10 kg viska?
Ako ne pretjeruješ (ko ja), i pod uvjetom da nemaš taj problem energije, zašto ne želiš živjeti s tih 10 kg? Zato sto bi se to moglo pretvoriti i u 20 kg?

Ajme Kaae, pa gde nadje primer usavrsavanja stranog jezika... Ja sam savrsen primer da se i to zaista moze, cak i s velikim preprekama... Necu se sad objasnjavati, ali ono bas me piknulo koliko je moje iskustvo u stvari kontraprimer onom sto je Kaae time htela da kaze. Jbg, krv, znoj, tu se zaista slazem s lili. Ako je prepreka velika, treba je napasti bez milosti. A volja se jaca ispoljavanjem volje. Sto vise dana u zivotu provedes s 'just do it' stavom, lakse je preci u 'just do it' mode svako novo jutro.
Sto se Kaae licno tice, da ne ispada da prozivam, s obzirom da je cula stvarno puno nas s militantnim :D stavom i da tvrdi da se trudi maksimalno, ja se uvek drzim sa strane jer ne znam da li ima nesto sto niko ne moze dokuciti a tice se njenog zdravstvenog stanja. Nadam se razresenju i zelim da se Kaae sto pre pocne osecati bolje, na bilo koji nacin.

Slicno kao mitovski, i meni se cini da je mnogima problem 'malo i ponekad.' Ja recimo jako volim cokoladu, i cinilo me nesrecnom svaki put kad sam pokusala da kazem NE cokoladi, a pokusavala sam mnogo puta. Jedan od razloga je i sto kad jedem po autoimunom protokolu, super mi je SVE, osim sto mi nedostaje cokolada :D Nakon godina brobe, odlucila sam se da povremeno ne jedem cokoladu, a da vecinu vremena jedem. Shvatila sam takodje da je zaista SAMO cokolada. Hleb ne jedem skoro 10 godina, kolace i torte mogu preskociti iako sam ok s jednim parcetom tu i tamo, pasta mi nista ne znaci... Samo cokolada :) Srecom volim sto crnju, volim i 100% cokoladu, i def. najmanje volim mlecnu. To naravno sve pomaze prosto zbog nizeg glikemickog indexa. Poslednjih par meseci pokusavam skinuti carobne zimske 3-4kg pa brojim kalorije. Kaze mi aplikacija da na dane kad jedem cokoladu, unesem manje kalorija, hahaha. Za zamisliti se :) Mozda treba dobro izanalizirati koja je to vrsta hrane koju bas jako zelis i volis, ne odricati se toga uopste, ali teziti za sto zdravijim, ali dovoljno emocionalno zadovoljavajucim karakteristikama te hrane.

Kli kli, moram reci da ne pomazes puno. Zapravo niti malo.:mrgreen:
Jer meni je nezamislivo imati razinu energije ( svih vrsta) koju ti imas i obavljati sve sto ti obavis tokom dana.
Isto tako mi ne potpuni nezamislivo biti godinama tako disciplinirana sa vrstom hrane i pracenjem unesenih kalorija.
Zapravo si ti iznad svake kategorije. Nema sanse da bih usla u tu kategoriju.



Ne stignem sad, odoh na informacije u skoli...
Budem kasnije o emocijama. Ne emocijama prema hrani. Nego nedostatku energije u emocionalno zahtjevnim situacijama koje pokusavam kompenzirati hranom.

Citiraj:

---

Bubilo Bubich prvotno napisa

Mitovski, mogu te pitati... osim što ti ne paše ta prehrana (nemaš energije i slično), sto ti još smeta kod tih 10 kg viska?
Ako ne pretjeruješ (ko ja), i pod uvjetom da nemaš taj problem energije, zašto ne želiš živjeti s tih 10 kg? Zato sto bi se to moglo pretvoriti i u 20 kg?

---

Da, zato što sam sigurna da bi to postalo 20kg više, zato što kad imam tih 10 kg viška sam si troma, teška i tijesno mi je u koži i zato što se ne sviđam sebi kako izgledam s tih 10kg viška. Još jedna stvar, imam velike grudi.. kad sam normalne težine onda su 80D kad imam viška su 85E i teško mi ih je nositi, a da ne pričam koliko dodaju kila vizualno i da ništa dobro ne stoji.

Ajoj, uzela sam taj engleski kao primjer necega sto je meni lako, cemu oduvijek pristupam s lakocom i radoscu, a postizem i dobre rezultate uz poprilicno minimalan trud, a i zivot mi se poklopio tako da, za engleski, od seste godine zivota bas ide uz dlaku. Zbog toga mi je tesko nekome dati savjet kako da bude bolji jer ja to nisam morala proci; jednostavno ne znam kako je kad ti ne ide jer mi nikad nije ne-islo. Naravno da puno, puno ljudi moze postici dobre rezulate i savrsenstvo u stranim jezicima, a bez icega sto sam imala (ili imam) bas ja.

Totalna suprotnost tome mi je, npr., strength training - ne volim ga i gotovo i odradjujem ga uz neku vrstu prisile (ok, to zvuci opako... ne prijetim sama sebi bas). I polako, mic po mic, dolazim do toga da mi trening nije najveca muka na svijetu, vec da idem jer, eto, trenerica je draga i, na kraju krajeva, kad odradim mucenje, osjecam se prilicno dobro. Teoretski treniram skoro godinu dana, a u praksi mozda 5-6 mjeseci konstantno i sad je lakse jer postizem kakve takve, mikroskopske rezultate. Odnosno, moram sama sebi ponavljati da, iako ne gubim kile ni najmanje (nisam ni prijavila da imam dvije u plusu, povrh "pocetne" tezine, eh), trening je ipak dobar za zdravlje i, na kraju krajeva, mjerenjem i testiranjem se vidi poboljsanje, a vidim ga i ja blesava golim okom jer mogu X i pol, a kad sam tek krenula, mogla sam 1/3 tog X-a. Tu mi je lakse nekome reci, hej, znas, moze se nekako -- recimo ja mogu tako da placam trenericu jer a) skupo mi je pa idem, iako bih radije radila nesto drugo i b) ona me vodi pa ne zabusavam i radim sto ne volim, umjesto da kompenziram necim drugim sto mi je draze ili lakse. Naravno da ovo nije pristup koji ce funkcionirati u svakom scenariju i za svaku osobu, vec samo nesto sto sam ja pronasla kao funkcionalno.

Drugo, da je bas vezano uz mene, mi je izuzetno tesko objasnjavati bez da doslovno sjednem i pisem par dana pa podijelim s cijelim forumom i svijetom svaku sitnicu iz mojeg/naseg privatnog zivota, a sve samo kako bih izbjegla stalno ponavljanje jednog te istog, sto je --- razumijem i znam da su za uspjeh potrebni krv, znoj i suze, ali ne mogu ni mrvu vise u ovom trenutku; na maksimumu sam svojih kapaciteta, a tudje nemam. Zadnih 12.5 mjeseci (o, da, brojim u dan) nam je totalni kaos do te mjere da ne stignem ni prijaviti, npr. kli_kli kao bliskoj prijateljici jer nemam kad (a nema ni ona vremena slusati brda informacija koje ponekad ni ja doslovno ne razumijem pa mi je tesko ili besmisleno pokusavati to podijeliti s nekim tko je izvan cijele price. Kad kazem kaos, to ukljucuje ne samo kronican nedostatak vremena (to se dogadja, racunam, vise manje svima, a pogotovo kad nedostaje jedan roditelj u ovom ili onom smislu), vec i stvarno pomalo sulude stvari, kao na primjer 2 - 5 osoba koje nekad uopce ne poznajem, koje dolaze i odlaze iz kuce gotovo svaki dan. Ili svekrvu i/ili svekra koji su s nama u gotovo svakom trenutku, sto je super u jednu ruku (oslobadja me velikog dijela posla oko muza), a lose jer su i oni stjerani u kut i pod stresom i donose raznorazne dodatne kaose i muzu, i djeci, a na kraju krajeva i meni. Pa onda sve nove dijagnoze, od kojih za neke nisam znala da postoje (illness perception, kao jedna od njih) i nacin na koji jedna hrani drugu, ono, boli glava. To sve skupa vuce druge stvari koje pokusavam rijesiti u hodu, kao na primjer - ako otegnem papke, sad ili nekad kasnije (prosla sam 41.5, a njih dvoje imaju 6 i 3), tko ce se brinuti za djecu? Ok, financijski ce biti poprilicno zbrinuti, ali kome idu? Tu bas i nemam nikoga, svekar i svekrva su u godinama, s bolestima, a i ostat ce im sin (moj muz). On se ne moze brinuti za djecu ni pod razno, pogotovo ne dok se (ako se) ne sredi trenutna situacija. Postoji relativno lako (lol...) rjesenje, ali ne zelim taj odabir; nisam jos tamo, a nadam se da necu ni biti.

Sve ovo skupa nece prestati, nema predvidjen kraj, i sigurno se odrazava na moje fizicko zdravlje, iako psihicki zapravo sasvim solidno plivam. I ne jedem/prezederavam se iz emocionalnih ili bilo kakvih drugih razloga, casna pionirska. Sigurna sam da ne jedem savrseno i da vjerojatno postoji neki bolji model tamo negdje(ovaj, onaj, neki treci... peti..), ali ovaj cas ga ne (pre)poznajem i cini mi se da ga nisam sposobna usvojiti. Ne znam za metabolicke poremecaje; ako ih imam, nisu jasni i lako prepoznatljivi (testovi jedne vrste kazu da nije stitnjaca, drugi kazu da vise nego vjerojatno nije hipofiza, nemam dijabetes, pred dijabetes, niti ikakve probleme s glukozom). Neredovite menge, punih mjesec dana uzasnog krvarenja, plus pretrage iz dana dijagnoze neplodnosti sve skupa ukazuju da je perimenopauza u punom jeku, sto isto vjerojatno ne pomaze kretanju prema cilju koji je, u ovom trenutku, zaustavljanje totalno nesuvislog dobitka kila. Kad dodjem do toga da ih ne skupljam lijevo i desno, tek tad cu razmisljati o tome kako da ih zapravo skidam.

Na kraju je sve ipak samo o meni i mojem prljavom (i cistom) vesu. :neznam: Racunam da bez toga zapravo ipak ne mogu nista reci, a da ne zvuci sasvim suludo. I stvarno ne volim kad me netko zali zbog svega ili, kako tu nekad rade, dize na pedestal. Meh. Sve to skupa sam sama odabrala, samo su nas neke stvari ipak tresnule po guzici prebrzo ili na nacin na koji bas i nismo racunali (ono, totalni freak accident, hello?). Bitno mi je misliti na sebe u cijeloj prici koliko god mogu, a trenutno je to ovih 2 x 30 minuta tjedno s trenericom, plus onoliko vremena koliko mogu ukrasti samoj sebi, djeci, muzu, poslu i ugurati jos nesto sto mi je potrebno (neka vjezba ili poneko mindless zadovoljstvo, tipa sjedim i gledam u prazno ili citam Facebook ili hodam po ducanu 15 minuta SAMA). Kad uletim s pitanjem kako da najbolje iskoristim 2 x 30 minuta vjezbe, onda stvarno tako mislim. Ili dodatnih 15 - 30 u neko gluho doba noci. Nemam kapacitet usvojiti dodatnih 180 radeci nesto sto radi netko drugi. Ne sad. Mozda cu moci malo kasnije. Znam da netko moze, ali ja trenutno stvarno ne mogu. U ovom trenutku mi je bitno ne dobiti osudu da nisam dobro organizirana, usporedbu da nisam sposobna kao XY, ili cak komentar da, eto, to sto radim nije dovoljno.

Nekim drugim rijecima, ako imam samo $5 i trebam ideje kako prehraniti cijelu obitelj tjedan dana, rado bih cula moze li to netko--i kako--a ne kako se prehranjuje cijela obitelj s $6.5.


Ovo sve skupa mozda i ne spada u ovaj topic, vec vise u onaj o debljanju, ali cini mi se da ih se nekoliko ispremijesalo (debljanje/mrsavljenje, vjezbacice, ovaj o emocijama/ovisnosti...). Tu sam navratila bas zbog toga sto je BB koliko sam pohvatala u nezahvalnoj, stresnoj situaciji bez identificiranog kraja, a zeli pronaci vrijeme za sebe i svoje (pozitivne) odluke.


(Disclaimer: ne odgovaram bas u potpunosti za smisao i redoslijed paragrafa... opet tipkam izmedju sto stvari na poslu. The story of my life.)

Nije poenta porediti se. Meni je vrlo malo toga bogomdano, cak sto vise puno puta je dosta toga oduzimano. Posle prva dva poroda bila sam i debela i nesigurna, ali sam mnoge stvari prevazisla, uz borbu sa svim i svacim. godine jesu prolazile, pa su i plodovi te borbe na neki nacin vidljivi.

Cak i izmedu 100 stvari na poslu tipkas sa neusporedivo manje gresaka nego ja. Ako nista drugo daj si nagradu za to.8-)

Citiraj:

---

sirius prvotno napisa

Cak i izmedu 100 stvari na poslu tipkas sa neusporedivo manje gresaka nego ja. Ako nista drugo daj si nagradu za to.8-)

---

Hranu, ili nesto drugo? :mrgreen:

Nekad bi sigurno bila hrana. Sad bih odabrala neku stvar, ono, nasumicni shopping, recimo. Iz gluposti u glupost. :unsure:

Citiraj:

---

kli_kli prvotno napisa

Nije poenta porediti se. Meni je vrlo malo toga bogomdano, cak sto vise puno puta je dosta toga oduzimano. Posle prva dva poroda bila sam i debela i nesigurna, ali sam mnoge stvari prevazisla, uz borbu sa svim i svacim. godine jesu prolazile, pa su i plodovi te borbe na neki nacin vidljivi.

---

Meni su te usporedbe bas bile jedna od tezih stvari. Jos ih se nisam u potpunosti odrekla (prerasla ih), ali ide mi puno bolje i bas pokusavam cijeniti te pomake. Bitne su mi neke male stvari ovih dana puno vise nego prije.

Kod tebe svakako znam da je prakticki sve rezultat borbe i rada, nije slucajno da te oslovljavamo sa super zena.

Citiraj:

---

Kaae prvotno napisa

Hranu, ili nesto drugo? :mrgreen:

Nekad bi sigurno bila hrana. Sad bih odabrala neku stvar, ono, nasumicni shopping, recimo. Iz gluposti u glupost. :unsure:

---

Mogu ti poslati pripremu za test iz engleskog koji je E. prepisala sa ploce. Unatoc preporuci da joj se da tiskan plan ploce ona prepisuje. Pa kad vidis kako to izgleda cetvrtu godinu ucenja biti ce ti jasno zasto sam slistila 2 reda cokolade za kuhanje .:roll:

Kaae, pisala sam ti i na vjezbacicama, a evo i ovdje ću, jer tebe i Bubilo vidim isto. A prepoznajem to jer sam bila u istoj situaciji ( ne baš kao vas dvije, nisam se brinula o nekom bliskom ko je bolestan).
Moj prvi post na ovoj temi, glasio je, karikiram, Bubilo, umorna si, ne opterećuj se sada još i time šta jedeš, jer bit će ti samo gore. Korigiraj sitnice koje možeš i čekaj da ti ritam uspori.
Kad čitam tebe, isto pomislim. Puno je to obaveza za jednu osobu, koja nema dana odmora.
Meni je najteže bilo druge polovice 2017 i početak 2018. Mislila sam da imam neku bolest jer nije bilo uredu da se osjećam stalno umorno i iscrpljeno. Zapravo me ubilo rano ustajanje, cijeli dan u pokretu, pa vožnja od 2.5 sata, sjedenje od 8, naporni treninzi gotov svaki dan. Tu je popustala hrana, iako sam smatrala da se zdravo hranim, kile nisu išle na dole, već sam dobila 2 kg. Da bih smrsala znala sam da moram smanjiti porcije i to dobro smanjiti da bi to krenulo dole. Nisam imala snage za taj korak, ali se nisam osjećala frustrirano, jer sam znala da dajem maksimum.
Tako i ti Kaae, ako znaš da si dala svoj maksimum, a ono ne miče, znaš makar da si poduzela sve što možeš da ne krene prema gore.
Bubilo, nismo mi toliki ovisnici o hrani, čim znamo imenovati problem i pokušat ga riješiti.
Ne vjerujem da je itko ovdje od nas toliko ovisan o hrani na emocionalnom nivou. Ali da ima poguzija, ima :mrgreen:.

i ja se slazem s j-la, cini mi se da ovde nema bas pravih zavisnika. u poguzije se mogu ubrojiti :)
inace, sto se tice super zena ili zena, ili na kraju krajeva osoba, licno se ne osecam niti malo drugacije od bilo koga drugog. kad pogledam bilo koji mesec dana mog zivota, uvek ima perioda kad se osecam kao totalni luzer (i ostalo 'negativno' sto ide). razlika je kad si fajter, a to mislim da jesam, sto ni tada ne odustajem :) to me ne cini super zenom, nego sto seni kaze, povecava mi resilience...
padovi su do zivota. nekad traju duze nekad krace, ali ne smemo dozvoliti da nas padovi definisu. mislim da isto tako ne treba dozvoliti ni da nas uspesi definisu, jer svi smo mi na kraju krajeva ljudi, vlazni roboti :) meni je uvek vaznije da se osecam u suglasju s principima nego da chekiram neki 'uspeh.'

Uf. Iako mislim da pristup KAKO NE MOZES, SIGURNO MOZES, VIDI MENE! moze samo iziritirati, isto tako mi je grozno citati sve ove PRICAJTE VI STO HOCETE, NE MOZE SE, VAN JE KONTROLE, TAKVI SMO SE RODILI, TAKVA JE SITUACIJA, PRETESKO JE.
Ovaj drugi pristup skida odgovornost sa pojedinca, no osim odgovornosti sto je potencijalno i privlacno, oduzima i moc. U toj je poziciji pojedinac bespomocan i jadan, i ok, razumijem da kao prvo neki ljudi igraju tu ulogu cijeli zivot, kao drugo nekim je ljudima nekad potrebno da tu ulogu igraju neko vrijeme. I razumijem da ako tako postavimo stvari onda je to nas subjektivni realitet. Ali to nije nepromijenjivo.
I zapravo tako citam seni i klikli i jos neke na ovoj temi. Puno puta u zivotu svaki dan donosimo odluke iznova. Neugodne odluke. Od ustajanja u 6 svako jutro nadalje. Ovo s hranom je jedna u nizu tih odluka. Ja se jako klonim pisati jer nisam nikad imala problema s TT, ali evo s druge strane- ja se odricem mnoge hrane, to sto ja jedem je vecini ljudi koje znam neprihvatljivo malo/zeleno/bezmesno/bezUH. Jedem tako godinama, moja djeca isto tako jedu, moj muz isto. Ja tako jedem jer vjerujem da je zdravo jesti male kolicine zdrave hrane, vjerujem da je zdravo biti gladan. Posljedicno takvom nacinu hranjenja i posljedicno vjezbanju koje je isto tu jer vjerujem da je zdravo izazivati tijelo i razvijati nove vjestine ja nemam problema s TT. Ovakav stav prema hrani i tijelu je nesto sto je u meni godinama posljedicno spoju mog (strogog i zahtjevnog) karaktera i odrastanja u uvjetima neimastine. I ne mislim da je idealan ili primjenjiv na bilo koga tko to procita. Samo sam htijela podcrtati da ima mnogo simbolickih uvjerenja na ovoj temi koja se iznose kao istine. I ta uvjerenja- pocevsi od toga da je odricanje ne jesti slatko svaki dan- bi, po meni, bilo dobro propitati ukoliko se zelemmijenjati navike dugorocno.

Nastavno na sasu, mene bode oči količina slatkarija koji mi se čine da kao neka konstanta cirkuliraju u uredu BB koji se donose, šeraju, nude, na dnevnoj bazi. Ali, meni nije normalno ni zapalit npr. Normalno mi je pit kavu, tu me nasmijala sirius sa zombie apokalipsom. Svjesna sam ja da su "normalnosti" subjektivne i promjenjive. BB, možda osvijesti da to nije uobičajeno i defaultno, možda je u vašem mikrokozmosu tako, ali drugdje nije. I da će ti mnogi reći, ako se počneš odricati npr. toga, da si dosadna i party breaker. Neka te to ne smete.

Na mom poslu uvijek ima slatkisa. Moj ormar je prepun cokolada. Prepun je iz razloga sto ih ja ne jedem.
To ne smatram odricanjem ili zrtvom.Uopce ne dobijem potrebu da jedem te slatkise i kolace. Ne dozivljavam ih.
Ali moji okidaci i tako nisu posao. Ja na poslu nikad nemam takav pad energije kako kod kuce.
Prvo- jutra su mi uvijek laksa sto se razine energije tice
Drugo- nikad se ne unosim toliko emocionalno u posao da bi se osjecala dotuceno.

Meni je super sto je sasa napisala. Ja imam povremeno problema s tezinom, ali tako da pocinjem gubit i gubit. I to se dogada kad sam ja lose i kad prestajem jesti jer je to moja rana teen obrana od zivota i tada svakodnevno donosim male odluke tipa pojedi to i to. I uzasno su mi teska ta razdoblja. Tako da razumijem kako je hrana borba. S tim da mi se iz mojih stopa problem tezine uvijek cini simptomom nekog nefizioloskog problema...

Ja sam BB zamislila u nekom privat uredu pa me začudilo da djelatnici sami kupuju toliko slatkiša.

Da, to je privatna firma, ali ljudi često časte za neke prigode, donose s putovanja uvijek (a putuje se na tjednoj bazi), donose od doma što dobiju, a ne žele pojesti, kad peku kolače doma pa im ostane... Nije baš svaki dan, ali je skoro svaki dan. Svaki tjedan barem jednom. Bilo je jučer, bit će i danas - upravo su najavili da će staviti na pult. Osim toga, često imamo puno gostiju u uredu, i postoji "službena špajza" sa slatkišima za goste, pa ako se dogodi da baš cijeli tjedan nema ništa na pultu, netko izvuče nešto iz službene špajze.
#rajnazemlji ;)

Mislite da u državnim firmama radnici dobivaju slatkiše? :lool:

Citiraj:

---

Bubilo Bubich prvotno napisa

Da, to je privatna firma, ali ljudi često časte za neke prigode, donose s putovanja uvijek (a putuje se na tjednoj bazi), donose od doma što dobiju, a ne žele pojesti, kad peku kolače doma pa im ostane... Nije baš svaki dan, ali je skoro svaki dan. Svaki tjedan barem jednom. Bilo je jučer, bit će i danas - upravo su najavili da će staviti na pult. Osim toga, često imamo puno gostiju u uredu, i postoji "službena špajza" sa slatkišima za goste, pa ako se dogodi da baš cijeli tjedan nema ništa na pultu, netko izvuče nešto iz službene špajze.
#rajnazemlji ;)

---

Iz moje perspektive, zeznuta kompanijska kultura, ali ne moraš u tome sudjelovati. Meni je iz tog razloga bio problem ići u Slavoniju, ne mogu provariti tolike količine i takvu vrst hrane, pa mi je to bilo baš naporno (ti razgovori izvolte, pa hajte, i ta količina iznesenog od ranog jutra - ali, opet, nekako sam preživila i guštala bez da sam "plesala" po njihovome, malo su se čudili, ali neš ti mene i mog značaja da bi sad to ih bitnije okrzlo).

Čisto sumnjam da netko nutka Bubilicu tom hranom. Nutkaju li te Bubilo? Kod nas ljudi stave hranu na pult, pa hoćeš-nećeš.

Naravno da nitko mene ne nutka, samo tajnica pošalje mail svima “to i to na pultu”.
Ali sve mi je manje to problem... evo ide drugi tjedan “mog novog života” :lol:, i ne muči me previše što je na pultu.

I mi imamo "pult". Ako je nešto na njemu, ja ne mogu stat. Sva sreća pa to nije često.
I to si ne uzmem par komada, pa na svoje mjesto, nego se uvijek iznova dižem kako bi mi bila tlaka i sramota. Ali se svejedno dižem dokle god ima nešto na pultu.
Pult je zlo.

kod mene ja pult moj stol.
tako su nekako odlucili :balon:

Citiraj:

---

Bubilo Bubich prvotno napisa

Naravno da nitko mene ne nutka, samo tajnica pošalje mail svima “to i to na pultu”.
Ali sve mi je manje to problem... evo ide drugi tjedan “mog novog života” :lol:, i ne muči me previše što je na pultu.

---

Super! Kao velikoj ljubiteljici samoironije (smajlić: :lol:), savjetovala bih ti da se ovdje ne autorionziraš, zato jer zaslužuješ jedan neautironični::-D. Nije lako mijenjat navike!

Citiraj:

---

sasa prvotno napisa

I ta uvjerenja- pocevsi od toga da je odricanje ne jesti slatko svaki dan- bi, po meni, bilo dobro propitati ukoliko se zelemmijenjati navike dugorocno.

---

ja se s tobom slažem, i doista ne mislim da treba dići ruke od sebe od izgovorom da se ne može (niti bih ikoga podupirala u odustajanju)
ali ću se samo osvrnuti na quotano
moj dojam je da (a ispravite me ako griješim) mijenjanje navika (bilo da se radi o odricanju od slatkoga, od prejedanja, od pušenja, čega već) nekako uvijek počinje s osjećajem odricanja
naglašavam - to je početni dojam
koji, pretpostavljam, ako se uloži mentalni napor, može nestati, odnosno subjektivni realitet da se radi o odricanju može zamijeniti uvjerenje da to nije odricanje nego oslobođenje
to je recimo bio moj slučaj s prestankom pušenja - početni dojam je bio baš odricanje i žrtva, koje je kasnije zamijenjeno s osjećajem slobode od poroka

ono što zapravo cijelo vrijeme pokušavam reći je da je (meni) kod pušenja to bilo lakše jer je pušenje 0 ili 1, ili pušiš ili ne, dok je hrana cijeli spektar sive
time ne želim reći da to nije moguće, nego da je kompliciranije (meni)

npr. većina ljudi jede kruh svaki dan - i kruh nije slatkiš (iako je sasin kruh bolji od slatkiša :drama: )
a meni je kruh takav triger da to nije normalno
to je moj comfort food
i u nekim stresnim razdobljima bih mogla pojesti cijelu kilu kruha, bez da trepnem
ja znam da mogu kondicionirati da pojedem samo jednu šnitu
i to mi uopće nije problem dok sam dobro
ali ako nisam dobro, onda ni to kondicioniranje ne ide dobro
a život je takav da problemi iskaču sa svih strana, ili je posao ili obitelj, ili ako nema ničeg takvog, mozak će sam naći nešto oko čega će stresirati :lool: