što znači da treba smanjiti očekivanja ako želi da ostanu zajedno ili pak da ideale zadrži a traži nekoga tko će ih moći zadovoljiti.Citiraj:
tatek prvotno napisa
kako god - odluka nije nimalo laka.
argeta, veliki :love:
Printable View
što znači da treba smanjiti očekivanja ako želi da ostanu zajedno ili pak da ideale zadrži a traži nekoga tko će ih moći zadovoljiti.Citiraj:
tatek prvotno napisa
kako god - odluka nije nimalo laka.
argeta, veliki :love:
pa eto, stvar je u tome da ni oni koji su vam najblizi ne mogu znati kakav je do u detalje vas odnos, kamoli mi (konkretno - ja ;)) koji samo citamo djelice istog...
al mislim da ovakvo "brainstormiranje" moze pomoci. prvo jer mi ne znamo sve (jelte ;)) pa lupamo sve i sva - pa se onda ti nadjes u situaciji da obrazlazes nama i istovremeno potvrdjujes ili mijenjas i svoje misljenje o cijeloj situaciji. drugo jer svatko od nas "vanjskih" uoci neki drugi detaljcic i pogled na neku situaciju i to donosi vise svjetla i razbistruje pogled i trece - zato jer nas svih navodi na preispitivanja i promisljanja o svojim situacijama...
bude cupavo, al mislim da pomaze :mrgreen:
kakogod - sretno svima :love:
litala, to je baš to. Baš si to lijepo rekla! 8)
Em i mi, čak i ovako nabadajući, možemo potrefit neki zanimljiv zaključak ... a kroz ove diskusije i svak sam sebi može na neki način pomoći pri "pospremanju" vlastitog života.
Zato sam se i odlučila podijeliti s vama svoju situaciju, iako mi je u početku dugo trebalo da o tako osobnoj stvari pišem nepoznatima. Neke stvari stvarno bolje vidim ovako, kad ih stavim na ekran nego kad mi se samo motaju po glavi.
Naročito mi se iskristaliziralo jedno pitanje (na koje moram sama odgovoriti, znam, ali možda nekome zatreba): Što je stvarno vrijedno u mom životu? -- Njegovanje odnosa čak i kad se čini uzaludno? Brak kao institucija koja mojoj djeci pruža sigurnost? Snaga da krenem dalje ili upornost da izdržim? Slika koju će o meni imati moja djeca? Društvena očekivanja i podrška?
Još ne znam odgovor, ali mislim da je tatek blizu kad kaže da tu nema apsolutno krivoga. Samo odgovornost da živimo dalje sa svojim odlukama, ma kakve one na kraju bile.
pametna si ti žena, argenta.
ne sumnjam da ćeš ispravno odlučiti. :love:
argenta, jako si lijepo sročila ono što mi se već dugo mota po glavi. Koji put izabrati i kako živjeti sa posljedicama svog izbora, ma kakav on bio? sada mi je teško. Da li bi mi bilo još teže ako napravim rez bolan za dvoje odraslih i dvoje klinaca, ili da guram dalje i nadam se najboljemu kad prođu ove oluje?
tatek, nisam zaboravila tvoje pitanje o stvarnom izvoru naših problema, samo čekam povoljan trenutak da se opustim, imam dovoljno vremena (pišem samo s posla) i napišem odgovor prihvatljiv za javnost (iako anonimnu) a da skužiš o čem se radi.
To su mi već rekli :mrgreen: Ali, (da naljutim pomikaki) kako je tako pametna žena tako fulala, to je ono što me muči?Citiraj:
fegusti prvotno napisa
I jesi li ti ranije rekla, koliko je teško priznati (sam sebi, poglavito) da si toliko dugo bio u krivu?
argenta, mamasch kakvu god odluku donjele,ostati ili otići, morat ćete živjeti s njom. Vi najbolje znate, osjećate u sebi što trebate učiniti. Samo treba malo hrabrosti.
pa ja se nikad ne ljutim, ne znam zašto me se svi boje :mrgreen:Citiraj:
argenta prvotno napisa
možda ti je u nekoj fazi života pasalo nešto što ti sada više ne paše...
i potpisujem onog tko je rekao da se ljudi mijenjaju (Petelin?)
argenta, mislim da prije svega moraš pitati sebe da li si možda "žena-spasavaoc", koja u stvari želi od muškarca-usamljenika načiniti muškarca-normalis?Citiraj:
argenta prvotno napisa
Da li je možda u tvojoj obitelji već bilo slučajeva da su žene bile te koje su brinule o obitelji, a muškarci su vodili svoje "paralelne" živote? Pa si možda preslikala podsvjesno taj obrazac i pronašla muškarca koji je odgovarao takvoj slici?
Da li možda podsvjesno želiš ti biti ta, jedna jedina, koja će odgajati djecu i upravljati obiteljskim brodom, a to je najlakše kad je muž "izvan igre"?
To su sve vrlo teška pitanja (i meni ih je bilo teško tebi tako direktno napisati - izvini, ako sam možda bio previše direktan, ali ne znam ovakve stvari pitati na manje direktan način :/ ) no pokušaj se tako zapitati prije nego što kreneš sa odlukama.
Eto, bit će to prilika da još malo bolje upoznaš sebe samu. :love:
Čula sam jednu vrlo istinitu dosjetku: Žene ulaze u brak nadajući se da će se muškarci promijeniti, ali se ne promijene. Muškarci ulaze u brak nadajući se da se žene neće promijeniti, ali se promijene.Citiraj:
pomikaki prvotno napisa
Argenta, kad te slušam čini mi se kao da opisuješ moje tatu i mamu, u sličnim rolama. Tata je taj tip muškarca - vuk samotnjak/breadwinner, skroz drugi pol od modernog "attachment parent" tate. I ne mogu reći da nas nije volio tj. ja sam tu ljubav osjetila i još uvijek osjećam, a takav isti je bio i njegov tata tj. naš djed. Moj stari se na kraju promijenio, ali dvije su stvari bile triger za promjenu, a tada se morao promijenit - penzija i mamina bolest. Promijenio se utoliko da je preuzeo kućanstvo i nužnu interakciju, ali je i dalje sasvim hepi loner tip, bez inteznivnih prijateljstava tj. bilo kakvih intenzivnih odnosa, ali pritom rado viđen u društvu, među kolegama, pa i rodbinom (nije niti "birtijaš", ni najmanje). On je onako... čvrst kao stijena (barem je dosad bio) i baš samotnjak - voli radit stvari sam (isto tako nije bilo šanse da ide s nama u šetnje, kino, a nije niti tip da bi išao na kazališne predstave od unuka (tj. to sad u stvari rado radi jer su to jedini socijalni eventovi, a voli to - pokazivanje, a voli i nećakinje, ali to je kod njega uvijek s dozom, nema šanse da se zaigra satima, on to ne može). Ne znam koliko ti ovo pomaže ili odmaže u tvojim previranjima. Sretno :heart: !
nećakinje = unuke
I moj otac je bio takav ali nakon iznenadne bolesti se promijenio na bolje jer je shavtio šta mu je važnije.Nažalost trebalo mu je 40 god da to shavti ali valjda nikada nije kasno!
Čitam Vas i razmišljam cijelo vrijeme što je ustvari naš "problem" i nikako da dokučim išta,
čak niti toliko da nešto suvislo ovdje napišem.
tatek, postavio si pitanje argenti, a mene si toliko piknuo da ne možeš niti zamisliti koliko....
Ovo boldano, to sam ja, definitivno.Citiraj:
tatek prvotno napisa
I ne po nekom primjeru iz obitelji (tata mi je uvijek "glavni" u svemu).
I skroz sam u tome i ok mi je, ne smeta mi odgovornost, briga i sve što ide u tom paketu "upravljanja obiteljskim brodom",
ali nameće mi se pitanje, što ja uopće očekujem i trebam od MM-a?
Jer nisam zadovoljna, nikako.
On je samotnjak i to kakav.
Stalno imam osjećaj da mu ne treba NITKO (samo povremeno Luka i ja), čak niti njegova obitelj a kamoli moja.
O prijateljima i nekim druženjima (opčenito izlascima iz kuće) da ne pričam.
Niti ja nisam tip koji voli "lunjati" okolo, lijepo mi je doma, ali da baš NIKADA i NIKUDA ne idem - to ne mogu.
U labirintu sam i velikim dilemama i ne vidim im kraja :(
Nikako da nešto dokučim :/
Kopam po svojoj glavi ali ne nalazim odgovore, ne znam niti od kuda krenuti.
Kako da mu uopće išta kažem kad niti sama ne znam što hoću.
Užasno me to frustrira što njegov SVAKI dan izgleda ovako: posao - ručak - malo Luka - popodnevni spavanac - nekad ubačeno druženje s nama (cca 30 min) - komjuter do 2-3 u noći.
I tako u nedoled.
Sve van tog "rasporeda" ga ometa, na bilo kakvu "aktivnost" mora se pripremiti dan ranije (!)
Nema onoga - idemo? sad. Nema šanse. Idemo, ali sutra :x (bilo to na kavu kod frendova 2 kuće dalje, bilo neki shoping, štagod).
NIŠTA, ali ništa drugo ga NE ZANIMA.
Posao, eventualno neki film i kompjuter (net i igrice) i to je to.
Nikakvi "veči" ili "manji" razgovori, debate, neko čačkanje po nečemu, popravljanje, slaganje, ili nedajbože kuhanje ili nešto takvo, ma bilo šta...
Toliko mu je život prazan (iz moje perspektive) i monoton da me to doslovno ubija u pojam!
A ne znam i ne mogu si (nam) pomoći
:cry:
Uh! Sve je zbrda zdola, al tak mi je u glavi :roll:
kahnić :love:Citiraj:
kahna prvotno napisa
Ne znam ti pomoći ni ja, a izdvojila sam dio koji je isti i kod mene...
MM je vrlo...praktičan, tako bi on to vjerojatno nazvao, u tom smislu da s njim ne mogu razgovarati o hipotetskim stvarima, ne mogu pretpostavljati "što bi bilo kad bi bilo"... Pokušala sam s njim razgovarati o stvarima koje me zanimaju na ovom forumu, ali nisam naišla na pozitivni odjek... Tako da vrijeme umjesto u razgovorima s njim, provodim u forumskim raspravama... :(
Stvarno mi fali ta "intelektualna" komponenta u našem odnosu, žao mi je što on nema volje za stvari koje su meni bitne, pa tako ne mogu s njim dijeliti mnoge užitke-npr. pročitati knjigu i s njim raspravljati o njoj-on ne čita, razmišljati o posvajanju djece gay para-njega ta problematika ne zanima, uopće se ne želi uživjeti u raspravu koja nema neku praktičnu i jasno određenu svrhu...
Zašto je to tako-ne znam. O stvarima koje njega interesiraju pak ja ne mogu kompetentno razgovarati (informatika), pa nam se najčešće razgovori svode na svakodnevne stvari. Teško je uopće recimo sad, u 2. mjesecu, s njim razgovarati o tome gdje bismo išli na more ili kako bi nam bilo da...U najboljem slučaju dobit ću odgovor "vidjet ćemo, dogovorit ćemo se "...
I ja sam zbrda zdola, ali isto tako jer si ti mene piknula sa ovim kvotiranim dijelom :)
kahna, da nisi poboldala tatekov citat, ne bih uopće uzela u obzir tu mogućnost, da ja želim biti šefica a svi da me slušaju. Zapravo, kad malo bolje razmislim, MM me je skužio, ne jednom mi je rekao da se pravim važna i da želim šefovati a da on nije muškarac kod kojega postoji ta vrsta demokracije. Nije on nikakav šovinist i zatucani staromodni čovjek, nego je jednostavno rekao otvoreno kakv je, kakav brak/obitelj želi i na što je/nije spreman i na meni je da to (ne)prihvatim. Obzirom da smo cijelu vječnost zajedno i da ja stalno "prihvaćam" njega kao takvog, čovjeku nije jasno zašto ja zapravo stalno "talasam. Podsvjesno se borim protiv "njega takvog" a naglas ga "prihvaćam". I to je zapravo izvor svih naših problema, što ja jedno kažem a drugo mislim, dok je on totalno izravan i otvoren tip.
Uh :( :? :/
Drago mi je da su vas moja pitanja piknula ... mislim, možete se pitati, pa pitanja su tako banalna, sigurno bih to već primijetila da je to slučaj ... međutim, baš takve "očiglednosti" ne uspijevamo vidjeti iako nam vise pred nosom. Moju sestru je jako smetao odnos tata/mama u roditeljskom nam domu pa je opet provela 20 godina tražeći čovjeka koji bi joj glumio tatu u njenom životu ... i napokon je pronašla čovjeka koji je sasvim ok ... ali je i dalje stariji 15-tak godina od nje (nije to ništa strašno, ali prije toga ih je bilo još drastičnije različitih). A nije da nikad nije razmišljala o tim stvarima ...
mamasch, to su ti točno te "podsvjesne" spike ... htjeli bi suradnju, a u biti boga molimo (i na podsvjesni način) sve radimo da do toga ne dođe.Citiraj:
mamasch prvotno napisa
Recimo, ja sam imao faza kad sam na poslu imao previše posla i tražio pomoć, no svaki put kad je netko zaista došao pomoći uvijek sam zlurado sam sebi govorio "ma da, on će to riješiti, pojma nema, bolje da ja to sve sam radim" ili "ma da, vidim da radi, no nije to način na koji bih to ja radio, nije to DOBAR način" ... i onda opet isto, na kraju ja ispadnem "patnik" koji se muči i nije shvaćen ... a mogao sam pustiti ljude da rade kak znaju (i nek preuzmu odgovornost za te poslove) i raditi manje i ugodnije.
Mislim da je ta sorta "patnika" (kojoj i sam naginjem, ali se uspješno "liječim") možda i najteža za prepoznati i liječiti ... a to je čest slučaj kod žena. "Mužu, ajd ti napravi to i to i to i to" i onda "ma daj, to se ne radi tako, opet si zabrljao, vidiš da ti to ne možeš, ma opet sve visi na meni, nitko me ne razumije, nitko to ne može kao ja itd itd itd", umjesto da se pusti čovjeka da radi kako zna i snosi odgovornost za to što napravi.
I da, ta sorta "patnika" nikad nije zadovoljna, nikad nije nešto odvoljno dobro, nema vremena za odmor, užitak u životu ...
... ja sam se tu prepoznao u više situacija (i bilo je teško suočiti se s time ...), siguran sam da se može i dosta vas drugih ....
Da, da, to SAM JA!Citiraj:
tatek prvotno napisa
E, onda se treba "liječiti", prihvatiti da neke stvari MORAJu biti drugačije od onih kako bismo ih mi željeli i da ne možemo upravljati svime i svačime oko sebe ... ali, još važnije, da je DOZVOLJENO nemati kontrolu nad svime i da je DOZVOLJENO uživati u trenucima bez posla i obaveza i životu općenito.
Mojn konkretan primjer - već godinama se dogovaram sa MŽ da jedno popodne u tjednu imam slobodno za sebe (odlazak u grad, šetnja, whatever) i ona je uvijek bila za to ... međutim se to uvijek svodilo na eventualno jedno popodne u mjesecu jer sam ja uvijek iamo nekog važnog posla doma ili mi je bed bilo ostaviti nju samu sa klincima (jer je bila umorna, prehlađena, klinci nervozni itd) ili sam pak otišao i natrpao si obaveza po gradu da nisma stigao napraviti nešto tšo mi je bilo ćef. I žalio sam se sam sebi i njoj kako nikad ne uspijevam malo se opustiti sam sa sobom ... no, naravno, nije bio problem kod nje nego kod mene. I sad sam odlučio koristiti to svoje vrijeme za svoju razonodu redovno, jedino me baš neka velika frka može u tome spriječiti.
Moj će proces liječenja biti dugotrajan...Citiraj:
tatek prvotno napisa
A mora započeti time da eliminiram iz svoje svijesti ideju da ono što ja smatram ispravnim da je i OBJEKTIVNO ispravno, da je moj način uistinu i THE način...
To mi je i u svađi čest argument...
Ponekad sam doista u pravu-ako kažem MM-u da ne smije previše paničariti nad djetetom i sukladno tome mu sve zabranjivati, to je doista i objektivno točno (ili bar općeprihvaćeno), ali to je možda jedan primjer u moru drugih gdje je i njegov način jednako "dobar", "ispravan", samo drugačiji...
tatek je pogodio s pitanjem i ja o tome već neko vrijeme razmišljam. Kod mene je slučaj da muškarci u mom životu (MM i tata) nisu u stanju izraziti nježnost, ne podržavaju me u mojim nastojanjima da se pokrenem i radim stvari koje me čine zadovoljnom i stalno mi nešto prigovaraju.
Čitala sam u jednom tekstu od Tomislava Budaka o obiteljskoj karmi kako si biramo (nesvjesno) ljude koji seponašaju po sličnim obrascima. Iako su MM i moj tata naizgled vrlo različiti, stvarno imaju neke dodirne točke. Učili smo od svojih majki, one od svojih i tako sve u krug. Važno si je to osvjestiti i pokušati prekinuti taj niz.
Sinoć sam MM pričala o jednoj svojoj ideji koju već dugo imam u glavi i uskoro će se na tu temu održati jedna radionica na koju želim ići pa tko zna, možda ju i realiziram. On me je zabrinuto pogledao, rekao da mu se čini da se još tražim (naravno da je u pravu :? , ali što je u tome loše) i da nije siguran da je to baš nešto ok.
Ja sam njega poticala da si nađe neki hobi, jer radi dosta stresan posao i treba nešto gdje će se relaksirati, i na moje veliko zadovoljstvo ići će u speleološku školu. Dakle on smije imati hobije i tražiti se, a ja ne. Ne vrijede ista pravila.
I još sam nešto zaboravila. Sinoć se je sjetio nečega što sam ja jednom rekla, a to je da mi je ponekad teško uskladiti sve obaveze i biti mama, supruga, ljubavnica, jer svatko traži svoje vrijeme, a u zadnje vrijeme i ja sama za sebe.
Dobro je što o tome razmišlja i čini mi se da se na neki način boji, da ću u toj potrazi za sobom zanemariti njega. Jer očito je da me jako voli i da mu značim puno u životu.
Sinoć, kada sam došla s yoge, pronašla sam ga zadubljenog u Priče koje iscjeljuju, što je za njega veliki korak.
Mislim da nam je to sviam zajedničko - strah od promjene, i one u nama i one kod naših najbližih, koji nam puno znače i kojima mi puno značimo.Citiraj:
Mihovil prvotno napisa
Tokom posljednje godine sam prošao obje faze, i one u kojima sam se sam za sebe brinuo kud će me odvesti neke promjene koje sam osjećao u sebi (poimanju svijeta, okoline, sebe samog) i one u kojima me je bilo iskreno strah kud će promjene (njene) odvesti MŽ. Hoćemo li i dalje živjeti više-manje skladno kao i do tada, hoću li ju razumjeti (i ona mene), hoćemo li uopće biti zajedno tamo negdje u daljini budućnosti ...?
Moram reći da sam neko vrijeme imao podosta neugodan osjećaj bojazni da bi nas životne promjene mogle odvesti suprotnim putevima i trebalo mi je dosta vremena da se pomirim sa takvom situacijom i da kažem sam sebi da promjene ne moraju biti nužno loše (dapače, pokazale su se kao vrlo dobre za nas oboje) i da na njih (njene promjene) moram gledati sa odobravanjem, čak poticanjem (jer ću u suprotnome baš doživjeti otpor i možda sam skrenuti tok stvari tim putem kojim ne želim, razilaženju).
Da li ste i vi drugi bili kad u takvim dilemama? Meni je to bilo nešto posve novo, nakon 44 godine života i 9 godina veze, i nimalo se nisam ugodno osjećao u prvoj fazi kad sam posato svjestan tih promjena ....
i ja o ovome razmišljam ali u drugačijem kontekstu... jer je to kod nas bilo obostrano.Citiraj:
tatek prvotno napisa
deklarativno smo bili za suradnju i sami sebe uvjerili kako smo sve poduzeli kako bi do nje došlo ali, eto, onaj drugi neće pa neće da nas shvati.
zapravo smo bili zatvoreni za surudnju iz straha da ćemo čačkajući još prije shvatiti kako nismo rođeni jedno za drugo i razići se (što podrazumijeva neizvjesnost).
još sam nešto htjela napisati al mi pobježe misao... :mrgreen:
ovo mi pisanje podigne raspoloženje.
nekako olakšam dušu i čini mi se da se krećem prema nekim spoznajama.
tatek mi je odličan moderator teme.
baš mi razbistri i fokusira misli (inače imam problema s održavanjem pažnje, misli mi vrludaju).
meni se u svim tim promjenama nameće jedna riječ, a to je povjerenje. Ja MM neizmjerno vjerujem i shvaćam taj njegov strah. Ali voljela bi da me bar malo podrži u nekim mojim nastojanjima. Nije da uvijek izostane podrška, ali izostaje tamo gdje dajem sebe. Možda je i to poanta, jer ću tada manje sebe dati njemu. Možda je ljubomoran i sebičan. Ili ne zna drugačije, ma ne znam ni sama.
Najteže u svakoj vezi i odnosu je prihvatiti druge onakve kakve jesu jer ih uvijek krojimo po sebi i po svojim željama. Meni je ponekad vrlo teško prihvatiti težak karakter MM, a vjerujem i njemu moj. Da to uspijemo bilo bi nam puno lakše. A o čemu bi onda ovdje razgovarali?
Mi se tu međusobno moderiramo. ;)Citiraj:
fegusti prvotno napisa
Ja istovremeno vrtim neke svoje filmove u glavi i uz vaše priče rješavam i neku svoju.
Jest, nije lako prihvatiti partnerovu težnju da se na neki način više osamostali (nekom aktivnošću, širim krugom prijatelja, pogotovo nepoznatih itd), to nekako automatski rezultira obrambenom reakcijom "A zašto to? Zar ti nije dovoljno dobro ovako? Zar ti nisam dovoljan ja?"
A stvar je u tome da možemo imati više bliskih ljudi oko sebe - partner je jedan, ali je prijatelja više.
A isto tako i aktivnosti ...
I ja osjećam ponekad taj žalac ljubomore kako MŽ isto širi krug svojih aktivnosti i poznanstava ... no, onda si mislim, hej, pa ona je dobrovoljno tu sa mnom, ne zato što ju ja vežem užetom, i mogu biti samo ponosan što imam tako svestranu osobu pored mene koja me voli.
I, naravno, to podrazumijeva i recipročnost - ok je da i ja imam takav krug aktivnosti i ljudi koji me ispunjavaju na neki svoj način, a da pritom naš brak i veza i funkcioniranje kao obitelj nisu upitni.
to je životna istina.Citiraj:
ici prvotno napisa
često je potrebna bolest, smrt, razlaz... da se čovjek priupita što mu je u životu važno i što treba poduzeti/promijeniti da zadrži to do čega mu je zaista stalo.
meni se čini da bi mi stvari postale jasnije da sam imala priliku (ili si je sama stvorila) da se osamim, stanem i razmislim o onome što sam ostavila za sobom.
dokle god sam u središtu zbivanja, čini mi se da ne mogu sagledati čitavu situaciju.
ne govorim tu samo o partnerskom odnosu već i o odnosu s djecom.
jedino što sam u ovom drugom odnosu spremnija na samokritiku jer smatram da nisamo u ravnopravnom položaju - ja imam neko životno iskustvo i spoznaje a dijete ih nema.
zapravo, trebala bih primijeniti na partnerski odnos taj princip promišljanja o ponašanju koji primjenjujem kada su u pitanju djeca.
Da ne citiram u detalje - Tatek, hvala na introspekciji! Mogla bih potpisati svaki redak tvojih uvida. Točno tako!
Pa jedna od taktika je i razgovor...Citiraj:
litala prvotno napisa
Teško je promijeniti način života, to zahtjeva najveći napor...a u ovom slučaju muž mora baš puno toga promijeniti i nije lako...
Zašto sam rekla da proba sve? Pa baš zbog toga što jednog dana, nakon određenog vremena, stvari sagledavamo iz drugog kuta, a i često se desi da se pitamo da li smo sve moguće napravili da bi se veza spasila, tj. da li smo napravili najbolje što smo mogli.
Evo, u konkretnom slučaju...možda je Argentin muž u depresiji malo, možda mu se teško pokrenuti, možda mu je lakše ovako, jer djeca, pa i sam partner iziskuju našu energiju i najlakše nam se zatvoriti sami u sebe.... Vidimo jako puno ljudi oko sebe koji trebaju pomoć, pa i mi sami je trebamo, a teško nam se odlučiti koraknuti i pružiti ruku partneru, ali na način kakav našem partneru treba, a to nije uvijek kako mi mislimo da bi trebali, jer od svog partnera očekujemo više...
I naravno, možda jedna od taktika upali, pa se odonosi poprave do nevjerice, a možda i ne...
Možda ovo ništa nije što ja pišem...možda osoba na kraju skonta da partner/ica uopće nije ono što njemu/njoj treba i krene svojim putem, ali kažem treba probati, ali ne do besvjesti....
Ovo mi je malo "zaparalo oči"...Citiraj:
mamasch prvotno napisa
Mogu reći da je meni ovo neprihvatljivo, tj. "ja sam ovakav, a ti ako hoćeš hoćeš, a ako nećeš nećeš"
Kada neko ne želi da se prilagođava drugoj osobi s kojom si u braku mi nije jasna baš. Kako onda to funkcionira?
Hvala svima na pisanju u ovoj temi i što dijelite svoja intimna iskustva i razmišljanja. Čitam cijeli topic već drugi put u dva mjeseca i stvarno me potaklo da preispitam samu sebe, svoju vezu i partnera.
Neka tatekova pitanja su me stvarno bocnula i natjerala da razmislim o nekim svojim postupcima i osobinama. Svi mi ustvari sebe uvjeravamo da smo bolji nego što jesmo( u psihologiji je to već odavno utvrđeno i potvrđeno).
Naš ego se jako boji takvih pitanja i promišljanja pa nam je lakše svoje mane i izvor problema tražiti u partneru, obitelji, državi, planeti nego u sebi.
Svima :love:
U, trebala bi je i ja pročitati ponovno. ;)
Jer mi je stvarno pomoglo dok je bila "živa".
Sad kao da sam se opet udaljila od nekih razmišljanja i djelovanja, potaknutih ovom temom. :/
baš i mene to zanima,jer sam ipak u ovih 13 god. braka promjenjenaCitiraj:
Maslačkica prvotno napisa
na bolje,prilagodljivija,tolerantnija...
kako može ne mjenjat se?
pa mi rastemo i sazrijevamo u braku,zar ne?
Imam spremljen cijeli tekst na kompua ne znam kako bi stavila link , pa ću ovdje postati dio bitan za temu. Inače super su mi tekstovi Tomice Šćavine, kratki i sažeti, pogode bit.
Mijenjaj se
Mjerilo ljudske inteligencije nisu ni testovi ni uspješnost, već kapacitet za mijenjanje sebe. Jedino što imamo je osobni razvoj, vlastita promjena. Bez obzira zbog koga to činimo. Piše: T. Šćavina
Sve što imamo je naša vlastita promjena. Postajanje sve kvalitetnijim bićem kroz razne životne situacije, kroz međuljudske odnose i kroz odnos sa cjelokupnim postojanjem. Pri tom je sasvim svejedno želimo li se mijenjati radi sebe ili radi drugih. Kada se dogodi promjena koja predstavlja korak bliže sebi, ona je istovremeno i korak bliže drugima. To znači da se otvorio komunikacijski kanal između unutarnjeg i vanjskog svijeta koji je na nov način protočan i zbog toga životu pojedinca pridaje još jednu nijansu.
A što je život raznolikiji u svojim nijansama, to je snažniji osjećaj slobode življenja. Osoba koja je svjesna svoje unutarnje slobode, svoje slobode biranja i odlučivanja to isto može i pružiti drugima. Ono što nas veže za određene “nivoe slobode” jesu vlastite nerazriješene priče, pozitivna i negativna iskustva, idealizirana sjećanja i bolni ožiljci koji datiraju od nekada.
[/b]
To što nije bilo novih postova na ovoj temi ne znači da ona i dalje nije otvorena i da i dalje nije pomagala svima nama koji tražimo odgovore na važna životna pitanja. ;)
Na temelju ove teme i ovih tema koje su tu spomenute imao sam tokom posljednjih nekoliko tjedana mnoštvo vrlo zanimljivih razgovora, i sa MŽ i sa prijateljima, ali i nekim osobama koje sam do skora tek jedva poznavao,a sad ih mogu uključiti u krug najbližih prijatelja. :heart: za sve njih!
Ono što je bilo zajedničko svim tim razgovorima je da su bili izuzetno otvoreni i iskreni, bili smo vrlo iskreni i jedni prema drugima, ali i ponajviše prema sebi samima, a mislim da je to najvažnije. I kroz te razgovore smo se dotakli puno naših slabih točaka i problema i neke od njih smo, rekao bih, i razriješili. I svi ti razgovori, kao i ovi ovdje naši na forumu, su bili kao neka vrsta skupine podrške u kojima ljudi jedni drugima pomažu da riješe svoje probleme. Ja tebi, ti njemu, on meni ... razmjenjujući životna iskustva i uvide puno je lakše doći do nekih novih saznanja nego sam buljiti u problem i razbijati glavu tražeći rješenje.
Stoga, mislim da sad mogu sa još većom dozom sigurnosti reći da razgovor uvijek pomaže - razgovor sa svakime tko je dobronamjeran i iskreno ulazi u njega, od partnera, prijatelja, pa čak do nepoznatih ljudi tipa nas na forumu. I pomaže kad smo iskreni prema sebi i otvoreni prema novim spoznajama (i novim ljudima, koji nam svojim iskustvom mogu pomoći).
Eto, toliko za sada ... vjerujem da će tema opet živnuti čim ju zatrebate!
:D :love:Citiraj:
ivanas prvotno napisa