Trampolina hvala (sad ide onaj smajlic kojem je malo neugodno)
Printable View
Trampolina hvala (sad ide onaj smajlic kojem je malo neugodno)
Budući da se nisam neko vrijeme javljala pozdravljam sve i vraćam na temu braka. Naime u braku treba probleme rješavati a ne gurati ih pod tepih a to je ono što ne valja u mom braku. Od početka veze jedino o čemu se nikako nismo mogli dogovoriti je gdje ćemo živjeti. Ja sam htjela da kupimo stan budući da oboje radimo i imamo solidne plaće, a on je htio živjeti na odvojenom katu u kući s roditeljima. Jedno kraće vrijeme još prije braka je živio sa mnom u podstanarstvu ali smo se onda nakon vjenčanja kada sam već bila pred porod, navodno privremeno preselili kod njegovih (jer što da trošimo na podstanarstvo bolje da štedimo za stan). I tu je stalo, već četiri godine. Znam da uz dvoje male djece nemamo vremena, ali on se uopće ne trudi nešto naći a sve što mu ja pokažem popljuje. Osjećam se prevarenom jer je moj stav o suživotu s njegovim roditeljima jasan od prvog dana. Kad padnem u krizu onda opet kao nešto traži po oglasima par dana ali traži potpuno nerealne uvjete. Onda me malo prođe pa neko vrijeme šutimo i to ne spominjem ali to stoji kao oblak iznad našeg braka . Pokušavam se uvjeriti i u prednosti takvog života (pomoć bake i djeda, nema kredita za stan) ali svejedno me to tišti. Najviše me smeta to njegovo idu dani, psi laju a karavane prolaze.
A ja se vracam na vrijeme teenagera.
Beti, Lili, u tim godinama vam je stvarno bilo bitno sto ste imale sto jesti, sto je postojao krov nad glavom i podneblje je bilo lijepo?
Ne kazem da je nemoguce, ali ti neki tinejdzerski dani, ne pamtim ih bas po tome da sam o takvim stvarima vodila racuna. Bilo mi je bitnije da znam postoji li krov nad glavom van roditeljske kuce gdje mogu ostati koji dan (barem koju noc), a i ima li sto za piti, obicno. Ili kakav koncert za otici. Jedino su mi podneblja, zapravo, bila donekle bitna. Cisto geografski, obicno dalje od kuce, moze po Europi, moze i po Hrvatskoj, ali s ekipom, bez roditelja.
Kad sad pogledam sve skupa, uopce nisam bila nesretna. Ali mucili su me, ponekad, slicni problemi ovima koje spominje Anemona. Ono, ustanes u doba rucka, a na stolu grah. Pa se svadjas pola sata jer je zivot katastrofalan. Grah se u medjuvremenu ohladi pa ode sve u jos vecu bananu.
Karikiram. (ali samo malo)
Evo Kaae je prilično dobro pokazala o čemu pričam.
Beti ti imaš dijete u toj dobi (ako se ne varam) i njemu/njoj je sve tako divno, idilično kao što je i tebi bilo? Pa ima divne roditelje, divnu kuću, ljeto je, ptice pjevaju, čuju se valovi,... stvarno nema razloga da je nesretan.
Ili ipak povremeno iskoči "grah situacija"?:mrgreen:
Moj je meni isto to predlagao prije vise godina, ali nisam se dala navuc. Kao pa zar nije super da ti je svaki dan oprano i cisto, a rucak na stolu bez da se moras truditi.Citiraj:
Kimi prvotno napisa
Moja mama dan danas ima traume od zivota u zajednici od nekoliko godina. Zato mi cijeli zivot govori "100 kilometara od mene, 200 od svekra i svekrve". Tako na kraju i bilo. 600 od jednih, 400 od drugih.
Lili meni tvoji postovi daju nadu :lol:
ja sam ubijeđena da svi u pubertetu moraju biti nesretni
ali ja nisam očito kompetentna
moj pubertet je bio jako nesretan ali moram uzeti u obzir i tadašnje društvene okolnosti
događao se u vrijeme rata, razorene obitelji, razrušene kuće i života pa bih valjda bila svejedno duboko nesretna
ali ipak se dobro sjećam te težine življenja i neshvaćanja i osjećaja odraslosti i sveznalosti a svi misle da si tamo neko dijete :lol:
i mm je proživio buran pubertet
ja se uvam da će se djeca uvrgnuti na nekoga u obitelji tko je bio iole normalan u tom periodu, inače :scared:
flopice, ja sam bila potpuno "normalna" u pubertetu, bez ikakvih specijalnih turbulencija, gluparija, svađa i slično, s punim razumjevanjem roditelja, pa opet tvrdim da svaki pubertelija nađe naki razlog da je povremeno nesretan, ako baš zbog ovog graha na stolu.
O, iskoči, iskoči. Nemaju svi sreću poput moje mame da rode dijete poput mene..:mrgreen::mrgreen::mrgreen:Citiraj:
Anemona prvotno napisa
ma ja mislim da je svak normalan u pubertetu bar malo nesretan
Beti ne mislim da si ti nenormalna al biće da si ipak bila predobro dijete
Ma neee, to samo ima veze s godinama! Beti, a bome i ja smo već tak daleko od puberteta da smo zaboravile kak je to izgledalo, he he he... Iz dovoljnog vremenskog odmaka možemo se sjećati samo lijepih stvari. Beti, nemoj kaj zameriti!Citiraj:
flopica prvotno napisa
Ma, di bih ja zamjerila! Daleko sam ja od tih godina, ali nekako mi se ne čini da "pamtim samo sretne dane..."
A kad pogledam s druge strane, zar nije ljepše sjećat se lijepog,( iako se stvarno ne sjećam osobnog osjećaja nesreće u tim mladim godinama.)
Odosmo mi od teme, ali ljeto i vruće, pa će nam valjda i oprostiti.
Ne kažem da ne postoje. Ja sam govorila o konkretnom primjeru.Citiraj:
zasad skulirana prvotno napisa
Dobro, izjavu sam malo izgeneralizirala, priznajem.
Ali ČINJENICA jest da su se mojoj mami sve druge mame u selu smijale jer s nama igra odbojku na dvorištu, umjesto da ... ne znam šta... sadi lipo cviće okolo. Te se majke NIKAD nisu igrale sa svojom djecom, a djeca su (materijalno) imala i što im treba i što ne treba. I vječito su ta djeca bila kod mene na instrukcijama iz matematike. I vječito nikom nije palo na pamet da mi to plati. :coffee:
the same with me, jako dobro dijete to majka ne rađa svaki dan :-) ....ja se uopće ne mogu sjetit da m i je neko jelo na stolu išlo na živce al fakat nikad,ako mi neko jelo nije po volji brate moj malo smrljam i namažem margarina i pekmeza na kruh, za sve ima rješenje.Citiraj:
Beti3 prvotno napisa
ja znam a sigurna sam i za Beti da nesretna nisam bila, no way.
flopice, nasmija me s komentarima, ja sam stvarno prošla rat kao što većina nije (ne bih sad o tome ovdje razglabala -tipa spašavanje žive glave s 2 vrećice u rukama(od sveg što smo imali) i prelazak preko minskih polja usred kišne noći, nismo imali za jest ništa osim brašna, soli i šećera) al on mene nije slomio nego samo još više osnažio jer sam odlučial da me neće slomit. Na neke iz moje obitelji je djelovao potpuno suprotno, shrvao ih je,al mene no,no,jok.
Stvar je pogleda na život, msilim da jedan optimističan stav radi čuda, ja npr. u ratu nisam uopće razmišljala da smo nesretni (istinaBog bilo je dosadno jedno vrijeme) što smo zatočeni u gradu okruženi brdima s 3 različite vojske, nego sam razmišljala kako da se izbavimo i da smo sretni što smo ostali živi i sretni, i danas poludim kad mi netko kaže nema ništa jesti u hladnjaku a tamo brate birat može šta ja znam 2-3 stvari. ja od rata još više cijenim neke stvari, sitnice koje život znače.doduše to je bilo razdoblje ipak nakon mog puberteta sa 15-16godina.
Ja mislim da se ljudi rađaju s tom "lakoćom postojanja" i još odgoj pripomogne, nema puno takvih ljudi al ne znače da ne postoje :-)
Vjerujem da bi i Beti kao i ja voljela svojoj djeci usadit taj osjećaj lakoće življenja (ja sa istinski trudim na suosjećanju, samopouzdanju i ovom o čemu pričam). i ne, sigurno to nisu lijepa sjećanja jer zanm da sam se u pubertetu dobro osjećala, spoznavala svijet oko sebe, svoje mogućnosti, svoju snagu volje da čovjek kad hoće i kad se trudi može svijet pokrenut, to mi je bil i ostala motivacija kroz cijelu srednju školi, poslije faks i dalje. Treba vjerovati,onda počneš isijavati takvu energiju, a zna se da pozitivna energija privlači pozitivno.
sad sam se sjetila nečega, odmalena sam sanjala o putovanjima, još dok sam bila manja.
Kad sam učila za stolom uvijek sam imala na zidu zaljepljenu kartu zapadne Europe pa bih povremena pogledaal u trenucima kad mi se nije dalo učit ili u stankama.
Jel trebam reći da sam završila jezike, danas radim posao koji uključuje putovanja, da sam i privatno puno proputovala :-) moje želje su se ispunile u najboljem mogućem obliku, roditelji su me podupirali (iako su tad s mojih 10-11 godina možda i razmišljali šta ona brije-dječje fantazije), tako da mislim da mi roditelji trebamo svoju djecu maksimalno poticati, učiti ih da je samo nebo granica i biti im primjer "kakvim očima" gledati svijet oko sebe.
Da sad ne idem previše off topic,al dobro i to je poveznica s temom, zajednički odgoj djece da oba roditelja idu u istom smjeru.
I ja sam nepopravljivi optimista kao Beti i Lily (i pritom Strijelac kao Lili, nisam uhvatila horoskop za Beti). U pubertetu sam bila sretna, ničeg nije falilo, a ako je falilo, užicala bih baku da mi kupi :mrgreen:
Ali sam se furala dam sam tužna, jer je u moje vrijeme bilo cool biti tužan. Uvijek se nešto dalo smisliti.
A u dnu duše htjela sam isto što i Kae, maknut se od staraca na par dana, pocugat s ekipom, otić na kakav koncert, naći kojeg zgodnog dečkića....Ponekad je uspijevalo, ponekad ne.
Nisam puno dramila kad ne bi uspjelo. Zbrisala bi kroz terasu kad bi stari zaspao, pa dan nakon šaptom rekla mami da sam zbrisala dok su oni spavali :lol:
Ta moja jadna majka još ima PTSP od mojih p**darija, koje sam joj redoviti prepričavala, bez cenzure, jer je žena znala slušat (s godinama je izgubila taj skil, pa se sad redovito pokoljemo jer me nije poslušala do kraja).
A PTSP bi se upalio svaki put kad bi tata, još pod utjecajem starog posla (cajac) istraživao da li je istina što je lokalni pijanac rekao (da me npr. vidio kako se pentram po kroviću i ulazim kroz prozor u kuću).
Naravno da bih optužila lokalnog pijanca da vidi bijele miševe i op***ila po emotivnim ucjenama.
Ne dao bog da mi djeca postanu manipulatori kao što sam ja nekoć bila sa svojima....
A na temu topica, u većini slučajeva obožavam MM-a, ali ima dana kad se zapitam što je meni ovo trebalo. Imam doma sjajnog muža i brižnog tatu s jako lošim radnim navikama. A ja radoholičar, vrijedna, nabrijana - sve bih napravila sada, odmah. A on bi odmorio jer kad se vratim s posla on je premoren jer je čuvao malce od 8 do 4. OK da odmori, ali ne da đonja na kauču u dnevnom i negoduje jer malci kenjkaju.
I onda LOM - ja po njemu, on po meni (riječima, narafski). Pa negdje oko 11 navečer pomirba... I tako bar dvaput mjesečno. Počinjem tupit na to...
Ovo o teen godinama ocito zasluzuje poseban topik :) Ni ja nisam nikad bila nesretna, uvijek sam - i sada - pristupala zivotu s optimizmom. Nikad nisam imala "grah situaciju", niti frku oko sta ja znam, odijevanja, izlazaka i sl... (tipa moji nisu dali da oblacim minice pa i nisam, izlaz je bio do 22 pa sam dolazila u 9 45, nisam isla na proslave rodjendana i Novih godina - ono, zivot bez pobune totalno)... A nisam daleko od teen godina pa da se ne sjecam (nema jos ni decenija od tada hehe)... Zato nakon mene tako divne imaju kuci jednog tinejdjera koji je jadan i nesretan i nista mu ne daju i nista nema i niko ga ne voli i ne moze da jede ni ovo ni ono, i hoce ovo i ono, i on bi tako jer to svi rade i on bi ovo jer svi to imaju... uh... ko da mi nije brat...
Ribe, horoskopski :)
A ja kao alef, izlaz do 11, doma 15 min prije. Nikad pila, nikad pušila (ni do danas), nikad "grah situacija". Ali, nije mi bilo dosadno. Ma, meni nikad u životu nije dosadno. Čudna li sam. Ali nikad sama, dečko već od prvog srednje...Prijateljice da, ali ne bliske. Meni je i danas muž najbolji prijatelj, između ostalog što jest.
Sreća da sam otkrila forum pa da malo pričam sa većim krugom žena :)
e baš ste dosadne! :-P
kući u 11 pa se ne buniš?
Beti jesu ti i djeca takva, kako sad s njima kad idu van?
moja nema još 9 pa joj je sve uvijek malo... :drama:
stvarno počinjem vjerovati da se protiv nekih stvari ne vrijedi boriti
a to me tako obeshrabruje
Ja sam bila drugo dijete i to žensko nakon dosadnog buraza kojeg izlasci nisu zanimali i zadrtim starim koji je sve živo branio.
Što god da se desilo uvijek sam ja bila kriva, sve što je bila istina njima je bila laž!
Još sam i premalo buntovna bila.
Ono najgore je što sam im masu stvari radila iza leđa jer ništ nisam smjela (nisam se jedino nikad drogirala, niti primirisala). E da nisam ni pušila (probala jesam) i to samo zato jer mi se to gadilo.
Moja najveća buntovnost je bila kad sam s 23 godine (već odavno radila i zarađivala, bila tad s MM već godinu i pol, oni ga upoznali, jedini kojeg su upoznali, jedini skoro za kojeg su išta i znali) kad sam došla doma s posla pola sata kasnije i odmah im obznanila da ja sad idem k njemu u stan prespavati!! Urlali su, radili drame, prijetili mi da se ne moram ni vratiti ako sad odem, stara mi je umalo bacila upaljač u glavu (sreća je promašila, ali je zid stradao)...
To je bilo jedini put da sam ja odradila protiv njih. Ja ne znam je li moja stara luda i mutava ili se samo pravi, ali ona misli da smo mi tad prvi put spavali skupa...:facepalm::facepalm:Oo zato kao jer je to bilo prvi put da ći prespavati kod njega.
A svaki drugi dan ujutro sam "išla na engleski" prije posla, a ustvari sam bila u njegovom stanu!
I tak imam puno za pisati na tu temu, pitam se kako sam uopće tak normalna (koliko toliko) ispala.....
p.s. isteko mi edit...ne da misli da smo MI tad prvi put spavali skupa, nego misli da sam tu noć izgubila nevinost...:-o:roll::lol::zbunj::facepalm:
Divna si :love2:Citiraj:
Lili75 prvotno napisa
Hvala ti za ovu priču!
Ja mislim da imam takvo dijete, jedno barem :) I to je stvarno predivno, na jedan način. Oni složeni, buntovni, oni su divni na drugi način.
Ja spadam u buntovne, nesretne pubertetlije... just for the record.Citiraj:
flopica prvotno napisa
A za ove ljude koji se ne bune - ja mislim da imam jednu takvu doma. Je da ima samo 4 godine, i je da povremeno nešto zabuši i ne staje govoriti o tome dok ne dobije, ali to nije urlanje, bunt, nego ufino. I više-manje dobije od svih... A zadovoljstvo - kaže ona meni - znaš, ja sam ovu sobu razmišljala (zamišljala je kako će izgledati njezina soba kad je preuredimo) ljepše, ali dobro. Lijepo je. Ali, kad budeš opet uređivala, uredi ljepše, može? I okrene se, poljubi me i ide spati. Sva sretna. Bez drame. Meni je to fascinantno.
ifi imam i ja jednu takvu, ovu srednju. Za Elu ne znam, nju trenutno pere terible two pa neću dijeliti prognoze (Iva nije čak imala ni tu fazu), a Janko..s njim će mi biti veselo, to znam već jako dugo.
E takva je bila i moja situacija, baš takva - stariji brat dobar, umjeren, sa starim zidao kuću (u kojoj sad živi) od svoje 15. godine, izlazio umjereno, uvijek imao posao, ma sjajan dečko.Citiraj:
ana.m prvotno napisa
A mlađa kćer (ja) lutalica i ponekad probisvijet :lol:
Htjela sam bit ravnopravna muškima (to smo jako teško probili, trebala sam kositi travu, prati auto, vozit traktor, žustro raspravljati bez suza - sve kako bih dokazala kako vrijedim jednako - ako ne i više- od bilo kojed dečka moje dobi) Naposlijetku sam uspjela dokazati da vrijedim i više, jer sam pored svih sitnih prepreka koje su mi postavili (tipa ne ideš van ako ne pokosiš cijeli vrt -cca 2.000 m2 + kosilica koja je prestala radit u pol posla - susjed od kojih 70 godina me s čuđenjem gledao kako čistim filter od goriva i mijenjam svjećice, potežem onaj konop za paljenje; nudi pomoć, a ja odbijam) još uspijevala pomoć mami u kućanskim poslovima ili speć starome kolač da ga udobrovoljim da mi produži izlazak sa 2 ujutro na 3 ujutro :mrgreen: U školi uvijek sve super.
Ali to tajenje na koje me stari svojim starinskim svjetonazorima tjerao, bilo mi je slatko, jer su nepodopštine bile zabranjene, a ja sklona njima (cuga, pušenje, dečki, autostop....da ne idem baš u tolike detalje)
Bolilo me kad mi nisu vjerovali, kada nisu vjerovali da sam samostalna, snalažljiva, pametna i snažna. Trebala sam sve stalno dokazivati.
Trajalo je 29 godina, trebala sam dovršiti studij, sagraditi karijericu, udati se, pobijediti neplodnost, roditi dvoje djece - da bih stekla bezgranično povjerenje. Više se u mene ne sumnja. Ali više me nije ni briga sumnjaju li, ili ne. Jer ja više ne sumnjam u sebe.
Sa svojim sinovima ću drugačije, vjerovat ću u njih i uvjeravat ih da sve mogu. Trebat će se dokazivati pred svijetom, ali ne pred mamom i tatom. To mi je najvažnije.
Moj cilj pred starcima je bio samo jedn jedini! Da se što prije riješim škole (tko bi ih još i na faksu podnosio), da počnem raditi i da se maknem od njih.
Htjela sam što prije svoju obitelj, muža, djecu, stan...
U svemu tome sam imala sreće da sam ipak našla čovjeka za kojeg sam se udala iz ljubavi, a ne da sam se udala na prvog mamlaza na kojeg sam naletila (toliko sma još pameti ipak imala u glavi valjda).
Ljudi kukaju kad odlaze od staraca, ja sam pobjegla glavom bez obzira i nikad mi nisu usfalili i iskreno me zaboli kaj misle.
Bez uvrede, al meni je takvo razmišljenje prestrašno. Užas!! Ima nas svakakvih. Ja sam također jedinica i muž je jedinac, već sad u startu imamo osiguranu nekretninu za svako dijete, al svejedno radimo i trgamo se na poslu. Oboje smo završili fakultete i ambiciozni smo i nastojimo nešto stvoriti svojim radom, a ne da nam jednog dana djeca kažu da ništa nismo stvorili, već smo samo parazitirali, a sve što imamo omogućili nam naši preci.Citiraj:
SikaPika prvotno napisa
Nisu svi ambiciozni, jer nisu svi ljudi isti...
Meni je prestrašno ovo što si ti Ana37 napisala jer osuđuješ ljude po forumu na kojem si napisala cijela dva posta!
I super za tebe i muža kaj ste tak ambiciozni ali ne možeš nekome reći da je ovakav i onakav jer želi biti doma s djetetom!!
Netko je zadovoljan sa stanom od 70 kvadrata, a nekome nisu dosta ni tri kuće....i tak...
Meni je predivno to što je SikaPika napisala i uopće kako razmišljaju o životu. U mlađim danima razmišljala sam kao Ana 37, ali srećom, tada nisam imala djece.Citiraj:
ana.m prvotno napisa
Ana.m. potpisujem tvoj komentar.
Vidim da se načela tema iskustva koje forumašice imaju sa svojim roditeljima. Ima li kakav topic o tome, mene bi zanimalo kako su različite odgojne metode urodile plodom, tj. zbog čega smo danas takvi kakvi jesmo...i jesmo li štogod naučili iz toga.
Dok sam pisala svoja iskustvo s roditeljima, baš sam pomislila isto, a imam toga za napisati ohoho...možda da moderatori ipak razdjele topic od trenutka kad se skrenulo s muževa i brakova o počelo o djetinjstvu i roditeljima.Citiraj:
Zuska prvotno napisa
Isto, isto, identično isto!!!!!! Dođe mi da ga ubijem kad to čujem....Citiraj:
ana.m prvotno napisa
Znaš kad mi je najbolje ići nekam?? Ravno od ručka.
Fino se nanjupamo, ja se dignem od stola i idem spremati klince za van, a on za to vrijeme slicka kuhinju!
I mene je uhvatila iluminacija kad sam pisala post o odgojnim metodama svog tate. Nebih bila to što sam sada, da on nije bio takav kakav je. Svakako bi novi topic dobro došao.Citiraj:
ana.m prvotno napisa
A Ana37 je, mislim, malo prebrzo osudila SikuPiku koja sasvim opravdano želi biti doma sa svojom djecom. Njoj treba skinuti kapu, a ne ljudima koji trče za novcem, pritom zaboravljajući važnost vremena provedenog sa djecom. Posebno dok su jako mali.
Nisam dugo bila na temi, ali želim nešto reći o "lakoći življenja" što je lili75 govorila.
Meni je uvijek život bio lijep, i kad mi je bilo najteže(rat i kada su mi roditelji umirali) ja sam samo razmišljala da će doći opet lijepi i sunčani dani za mene. I zaista je tako bilo, i svi me znaju po optimizmu, po toj razigranosti, vječitoj akciji na sve i svašta, neslomljivom duhu. Prije par dana sam hitno uklonila 3 madeža, čekam ph nalaz, ima 14 končića po sebi, mama mi je prije 6 godina umrla od malignog melanoma, i njen rođak isto, ali ja ne mislim o tome na taj način, smatram blagoslovom što sam to učinila na vrijeme i nadam se dobrom ishodu, vjerujući da će tako i da bude.
A MM me totalno kupio, nakon skoro 20 godina poznanstva, jednu noć nakon uklanjanja madeža, ustao je, misleći da spavam, i ljubio me po vratu i mišicama. Mislim da je i plakao:heart: Nikada nisam vidjela MM takvog, sad znam da smo nas dvoje imali sreću prilikom odabira, divno je biti voljen.
sad sam se rascmoljila....Citiraj:
eris prvotno napisa
eris, nadam se da će sve biti u redu, od srca
A ne to je za moga znanstvena fantastika, kućanski poslovi, nesposoban do bola, zapravo sposoban ali lijen
ja se vraćam na temu muževa;
baš sam sa svojim u nekoj fazi u kojoj me strašno, ali prestrašno živcira ta njegova nezrelost. Inače sam dosta tolerantna na ta njegova sra*kanja ali kipim.
Ma zapravo ne kipim nego urlam uglavnom, jer ak ne kvocam (a kad kvocam onda sam vještica) on sve shvaća zdravo za gotovo. Samo gleda di će izmaknut *uzicu, a znam da u duši nije takav i da je brižan otac i suprug ali uhvati ga faza teenagera i onda ode sve nizbrdo.
Prošli tjedan se praktički nismo ni vidjeli, em posao, em kavice, em jedno čitavo popodne sa kompićim je proveo u dogovoru i tančiranju detalja jer su u od petka do ponodjelka išli u Beograd na neki aerominitg, pa kad se vratio čitav ponedjeljak popodne i utorak poslije posla proveo uređujući fotke što je fotkao tamo. Mislim cijeli svjet stoji jer je on u euforiji zbog toga.... alo oladi malo, spusti se na zamlju. I takvih situacija ima bar svaka 3-4 mjeseca po jedna. A ja svaki put sve manje i manje strpljenja imama.
i ja... nadam se da će biti sve u redu, zapravo sigurno će biti sve u redu jer toliko vjeruješ u to
hej, eris, sretno!
[QUOTE=Zuska;2215925]Meni je predivno to što je SikaPika napisala i uopće kako razmišljaju o životu. U mlađim danima razmišljala sam kao Ana 37, ali srećom, tada nisam imala djece.
Zato sam i napisala da nas ima svakakvih. Meni je nešto prestrašno, nekom drugom je moje razmišljanje prestrašno ali svi imamo pravo iznošenja mišljenja.
Inače, mislim da se pretjeruje s tim osudama "poslovnih" žena. Nisam ni ja za neke ekstreme. U pravilu sam uvijek u 16 sati doma i nastojim sve preostalo vrijeme provesti s djecom, dok ne odu na spavanje, a tek nakon 22 sata obavljam ukoliko je još nešto potrebno za posao. Isto tako i suprug. Naravo da povremeno imamo sl. puteve i da smo odsutni cijeli dan, al to nije svakodnevno. Meni je to ok, nisam primjetila niti da djeci nešto fali, smatram da su uvijek bile dovoljno mažene i pažene, jer sam se nastojala dobro izorganizirati da bi bila što više s njima.
Hvala vam cure na dobrim željama!
Milana, ne znam koliko imate godina, TM i ti, ali se sjećam jednog trenutka, možda sam tada imala 30 godina, a MM 34. , nešto smo pričali, kovali planove, sjedili smo na terasi nekog kafića i pijuckali kafe, i tada sam pogledala MM, po prvi put kao da sam pogledala duboko u njega, i vidjela uplašenog dječarca, kome treba još vremena i prostora da odraste. Razlika među nama nije bila 4 godine u moju korist, već jedno 10 godina u njegovu, ja sam živjela sa jednim 30. godišnjim balavcem, to je bila realnost, kojeg sam puno voljela. I ja, majka, žena, kraljica, sam skontala da ga pustim još malo, još malo da ga sačekam, valjda nadođe(nije sva germa ni brašno isti, a bome, ni proces miiješanja tijesta), i tamo oko njegove 37. počela se razlika smanjivati, zrelost je nadošla sa prvim sijedim dlakama u kosi i bradi.
To što sam napisala nije nikakva osuda, već iznošenje stava. A to koliko sam postova napisala na forumu je nebitno za ovu temu.Citiraj:
ana.m prvotno napisa