kojeg programa?Citiraj:
Zdenka2 prvotno napisa
Printable View
kojeg programa?Citiraj:
Zdenka2 prvotno napisa
zdenka2, super za tvoju skolu, ja sam govorila o generalnoj situaciji.
Ma nema razloga za strah... Ono zbog cega sam ja sama sebi udijelila packu je slijedece - bistro dijete doma je bilo u centru, a u skoli je moralo nauciti (kroz restrikcije) da to nije i ne moze biti. Da je u centru uciteljica... To sam trebala znati. Tim prije sto imam iskustvo sa godinu dana starijim djetetom, ali koje je od malih nogu naucilo prihvacati autoritet. Mladje dijete je trazilo (a doma i dobivalo) vodecu ulogu i u prva 2-3 mjeseca skole morao je na tezi nacin nauciti neke stvari... Mogla sam olaksati adaptaciju svom djetetu, a eto - nisam to na vrijeme prepoznala. Nista strasno - sve je doslo na svoje mjesto, mozda mjesec-dva kasnije, ali do tog vremena uciteljica si je dala stvarno puno truda da ga blago i postupno uvede u svijet postivanja autoriteta.Citiraj:
tridesetri prvotno napisa
Drugo, pretpostavka da nisu sve uciteljice pametne je vjerojatno tocna, ali nije bas dobra osnova za uspostavljanje dobre komunikacije. Mi smo s uciteljicama od prvog dana za oba sina razgovarali kao s kompetentnim osobama ZA SVOJU STRUKU i pokazalo se da one to i jesu. Jos bolje, svako dijete je dobilo za uciteljicu bas takvu osobu koja dobro odgovara njegovom karakteru...
ma ne, i ja se nadam super uciteljicama, a ovo sam samo komentirala sto je zdenka2 rekla da bi. htjela sam zapravo reci da bih radje da se takvo razmisljanje postuje na nekoj visoj razini, a ne da se moramo nadati "pametnim" uciteljicama, a ako ih ne nadjemo onda dijete ode u propast...karikiram ali kuzite sto sam mislila.Citiraj:
pametna učiteljica priznala točan odgovor kao što je onaj o crnici.
To je program predložen u novom kurikulumu. Zvuči dobro, samo ne znam kako će se provoditi, ne samo zbog financijske krize nego i zbog nedostatka educiranog kadra. Npr. u školi moje djece uopće nema psihologa, što znači da se u svemu moramo oslanjati na pomoć izvan škole. Vidjet ćemo kako će to izgledati u novom prijedlogu kurikuluma, a onda, nadam se, i u praksi.Citiraj:
tridesetri prvotno napisa
Slažem se s Peterlin u vezi ovoga što kaže o poštivanju stručnosti učiteljice. Ja sam učiteljicama svoje djece pristupila na isti način i isto su se tako pokazale ne samo kompetentne u struci nego i osobe u koje mogu imati pouzdanja kad se radi o odgojnom djelovanju na moju djecu, koja su isto tako različita kao i kod Peterlin: jedno dijete darovito, izuzetno motivirano za školu, poštuje autoritete, ambiciozno. Drugo dijete djetinjasto, živog duha, ali ne previše zainteresirano za učenje, s poremećajem pažnje. Oboje imaju odličan odnos s učiteljicama.
Ma jasno... skola je dinamika (kao i zivot).
Nasa iskustva su super, ali bilo je i situacija kad smo otisli traziti obrazlozenje nekih postupaka. Uciteljice su ljudi kao i mi. Bilo je svakakvih situacija.... Poklopih se usima nekoliko puta, ali bilo je toga i s druge strane. Za ovu crnicu i ja bih pitala, ali to je (recimo) pitanje koje bi se kod mog starijeg sina raspravilo nakon testa. Uciteljice to cesto vide kao priliku da djeca nesto vise nauce. Darovita i iznadprosjecna djeca cesto tako pomognu i ostalima da doznaju vise, ali kolicinu njihovih pitanja i tumacenja ipak u praksi moraju svesti na neku razumnu mjeru, da se uklope u plan gradiva i vremenski okvir.
Sto se ucitelja tice, bitno je samo uvijek i svuda razgovarati, razgovarati, mozda ne stalno dihati za ovratnik, ali biti prisutan na svakim informacijama, razmijeniti poneku rijec (puno se tako lateralno prikupi) i biti u toku.
vasa iskustva sa skolom i uciteljicama zvuce stvarno obecavajuce.
no na zalost, od mnogih mama cujem strasne stvari (narocito 1 - 4 raz. osnovne).
naravno, ja se nadam najboljem, a dosadasnje iskustvo s odgajateljima u vrticu mi je odlicno, pa ako bude barem blizu toga i u skoli bit cu zadovoljna :)
Ja sam jucer bila na roditeljskom kod svog bistrog prvasica. Gledam roditelje i pitam se - jesmo li mi roditelji djece iz istog razreda??? Nemam pojma. Samo sto nisu razapeli uciteljicu zato sto im, na primjer, ONA ne ispisuje zadace u informativku i slicne stvari. Ne bih nabrajala, da ne odem jako offt. Zapitah se - tko ide u skolu, djeca ili roditelji? I to relativno veliki broj... Vjerujem da je moguce da roditelji s takvim pristupom pricaju okolo grde stvari, umjesto da se POTRUDE razumjeti skolu i nacin kako ona funkcionira. Isto je bilo i s vrticem... Skola (kao i svaka institucija) ima svoja ogranicenja, svoje bisere, svoje probleme, kroz nju se prelamaju mnoga drustvena zla i nedostaci, ali PUNO OVISI O NAMA, RODITELJIMA i nasem stavu.Citiraj:
tridesetri prvotno napisa
Ne kazem da je to uvijek i svuda moguce, ali dijete zainteresiranog roditelja koji je otvoren i svjesno misli pozitivno ima debelo bolje sanse od roditelja koji samo nalazi mane uciteljima, ravnateljima i sustavu. Dijete gleda sto mi mislimo o uciteljici i to prihvaca. Sustav je kakav je. Ali sustav cine ljudi, i mi smo dio toga.
Potpisujem od početka do kraja. Primijetila sam da mnogi roditelji imaju neopravdano negativan stav prema učiteljima i profesorima. A kad se dogodi da doista treba reagirati na postupak neke učiteljice, nisu spremni na razgovor nego bi se uvijek skrivali iza neke kolektivne kritike. Nije uvijek sve bez problema, ali ja još nisam doživjela da neki problem nismo mogli razgovorom riješiti.Citiraj:
Peterlin prvotno napisa
pod dojmom sam jucerasnjeg razgovora sa sestrom. kceri joj idu u skolu u koju smo i mi isle kao male, jednu od najboljih u zg.
starija kcer joj je krenula u tu skolu prije dosta godina i prezadovoljna je. i ja sam bila odusevljena sa svime sto mi je piricala. mladja kcer joj je prosle godine krenula u tu istu skolu. sestra je znala unaprijed da za tu generaciju nisu bogzna kakve uciteljice, ali se odlucila za najbolju od njih i vjerovala da ce sve biti u redu (s obzirom da vec ima puno iskustva i na nacin kako vi opisujete). medjutim jucer mi je ispricala koliko je razocarana. ne bih ovdje o detaljima ali dosta lose. i sad sto da ona napravi? u biti ne moze nista.
naravno uvijek se bojim slicne situacije, premda sam ja borac i u stanju bih bila promijeniti i kvart i skolu i ne znam sto je sve potrebno za prihvatljivu situaciju. ali sve te stvari, dakako, odnose puno energije. i naravno uvijek brinu ta prva godina ili dvije dok se dijete navikava na skolu i zapravo si s tim stavom o skoli na neki nacin zacrtava svoju buducnost.
stvarno mi je drago zbog tebe zdenka2 i peterlin ali ipak mislim da uz sav trud i suradnju sa skolom i uciteljima ipak nemaju svi tako dobru situaciju.
sorry, ovo sto sam zadnje napisala ne zvuci bas ni konstruktivno ni optimisticno. nisam htjela biti negativna, samo razmisljam naglas...
Tja, uvijek se moze dogoditi da se dijete i uciteljica (ili odgajateljica) ne nadju na dobroj valnoj duljini.
Ne treba se toga bojati, ali slazem se da treba drzati oci otvorene i ako stvari ne idu kako treba, poduzeti odgovarajuce korake...
I sama sam mladjega sina u vrticu selila iz izrazito agresivne grupe u jezicnu (i bilo je odlicno) ali ta se ista ekipa od koje smo kakti bjezali sad nasla u skoli. Trebalo je pola godine da razred "profunkcionira" i bilo bi lako sada okriviti uciteljicu, ali ja znam od ranije da je to problem generacije (u ovom slucaju). Isto mi je svasta prolazilo kroz glavu, jer s uciteljem se moze razgovarati, a s drugim roditeljima to je druga prica... I jednostavno se tako potrefilo - u toj je generaciji kod nas nepovolja omjer djevojcica i djecaka (1:2).
Nema veze. Svatko trazi najbolje za svoje dijete. To je ponekad zaista najbolje, a puno cesce samo najbolje u zadanim okolnostima. Roditelji izrazito darovite djece to jako dobro znaju.
upravo me ovo i zanima. ovaj krug rasprave o skoli je zapravo zapocela tanja_b svojim pitanjem "kakva su iskustva s darovitim prvoškolcima".Citiraj:
Roditelji izrazito darovite djece to jako dobro znaju.
nadam se da cemo cuti jos iskustava :)
Vraćam se na raspravu o radionicama za darovite u vrtićima, jer imam iskustvo iz prve ruke. Željela bih naglasiti da su to radionice koje se bave isključivo poticanjem i razvojem intelektualnih potencijala djeteta, dok mogući socio-emocionalim problemi ostaju po strani. Za svaku je pohvalu što su daroviti konačno priznati i prepoznati, ali nama ta vrsta radionica nije pomogla da riješimo problem koji imamo od prije, a to je jako teško ukalupljivanje u vrtičku sredinu tj rutinu. Stoga, od jeseni krećemo u PCM na radionice.
PCM je za djecu staruju od 2 godine ili......????? Gdje su te radioniceCitiraj:
Ronnie prvotno napisa
Imam jedno konkretno pitanje i oprostite ako nije vezano za temu;
zna li netko nekakav dječiji zbor koji prima djecu mlađu od 3godine.....sve koje sam gledala primaju klince od 3g na dalje....hvala!!!!!
inače šogorica mi je učiteljica tako da znam i drugu stranu priče....mogu samo reć nije lako ni njima ni roditeljima.....naporan je to i težak posao ako ga želiš raditi kako treba....novi su zakoni....učitelji moraju posebno paziti na hiperaktivnu djecu....djecu koja idu po prilagođenom programu, Rome itd....uglavnom veći su problem nezaiteresirani roditelji nego djeca
PCM = Psihološki centar Medveščak (u Zagrebu, Erdodyeva ulica), ondje se održavaju i radionice.Citiraj:
ivana zg prvotno napisa
Ne znam kako je drugima sugerirano, nama je zimus na testiranju rečeno da su te radionice namijenjene djeci predškolske i školske dobi.
A što se zbora tiče, zbilja ne znam da li uopće postoji zbor za tako malu djecu... ipak pjevanje u zboru zahtijeva određenu disciplinu i praćenje uputa, ne samo pjevanje, što su poveliki zahtjevi i za trogodišnjake, a kamoli za mlađu djecu.
mislim da su pcm radionice za djecu od tri godine nadalje. m. je naime krenula s 3 god. i bila je u grupi s nekih petero, sestero djece, cini mi se tog uzrasta, jedna djevojcica je bila dosta starija (5 god.).
i ja mislim da s 2 godine ne primaju, mislim da ih s 2 cak niti ne testiraju.
sto se tice glazbe za najmladje mislim da music together radi s tako malom djecom, a mozda cak i onak centar za darovite sto radi po suzuki metodi.
zbor, za tako malo dijete hm :/
ali ja na zbor ne bih dala niti vece dijete, pa bolje nemoj mene slusat :mrgreen:
Bili smo na ponovnom testiranju.
Apstraktno mišljenje - na razini 10-godišnjaka. Socijalno-emocionalni aspekt - na donjoj granici prosjeka za dob (u nekim emotivnim reakcijama i ispod prosjeka) :/
Možda bude radionica u PCM već i ove godine za njegovu dob (5 godina), ako se oformi grupa. Nadam se da hoće, jer kako Andrej raste, tako ima sve veće potrebe za društvom i druženjem (što je postalo izrazito u zadnjih par mjeseci), a socijalne vještine su mu... hm, blago rečeno, neadekvatne :/
S druge strane, MM je jako skeptičan prema tim radionicama, tvrdi da se te stvari uvježbavaju metodom "pokušaja i pogrešaka" (lako njemu tako govoriti :mrgreen: )
Može li mi netko napisati svoja iskustva s tih radionica za vrtićku/predškolsku djecu? Kako to u praksi izgleda, što konkretno uvježbavaju, kako su djeca prihvatila radionice i reagirala na njih?
Mene zanima isto što i Tanju 8) . Pratim.
Evo mog iskustva: M je počeo ići na radionice još kao vrtićko dijete. Od početka je radio s TS. Prvo vrijeme je bio samo s još jednim dječakom iste dobi. Potom se grupa proširivala na 4 i sada na 8 članova. M. je specifičan slučaj po tome što je uvijek imao jaku socijalnu stranu - dapače, to mu je jedno od svojstava u domeni darovitosti. Ipak, problemi su bili upravo na tom planu. On se je povlačio u sebe, jako se trudio oko djece i nastojao se prilagoditi, ali je uvijek osjećao da je drugačiji; to je i verbalizirao. Taj osjećaj da je drugačiji stvarao mu je velike napetosti. Imao je prijatelje i cure i dečke, no u situacijama napetosti znao je ulaziti u sukobe i biti agresivan.
S autoritetima uglavnom nije imao problema - i danas mu je toplo oko srca kada se sjeti svoje glavne vrtićke tete. Međutim, kada bi netko prema njemu nastupio autoritarno dolazilo je do problema i to velikih. Još kao vrtićko dijete on se prema takvim osobama čvrsto "ukopavao" u svoje pozicije i, naravno, stradavao, jer je ipak bio malo dijete.
U obitelji uvijek je bio, recimo to tako, naporan. S njim ništa nije išlo lako - uvijek se sve moralo diskutirati, dokazivati, uvjeravati. Ništa niije prihvaćao samo po sebi. Srećom, naišao je na tvrd orah, mene. Odgoj sam gradila na izuzetno čvrstom odnosu punom ljubavi kojeg imam s njim, ali na isto tako čvrstom autoritetu i (relativno) čvrstim granicama. To je opis problema zbog kojih smo se i obratili PCM - neposredni povod bio je sukob s autoritarnom osobom u vrtiću.
Na radionice ide sad već oko 4 godine. On je sada druga osoba - još uvijek jednako svoj, ali uklopljen, suradljiv (to je bio veliki problem prije), više uvažava druge. Još mu se često događa da želi biti u centru pažnje i voditi stvar, ali daleko više nego prije uvažava druge i prihvaća njihova mišljenja. U razredu i u grupi uvijek ima dobre ideje koje njegovi prijatelji sada mnogo bolje prihvaćaju nego prije, jer ih plasira na drugi način koji više uvažava okolinu. Ta empatičnost je nešto na čemu kod njega još uvijek treba raditi, a ostali glavni problemi su po mom mišljenju riješeni. Koliki je tu udio PCM, koliki nas roditelja, koliki njegovog sazrijevanja teško je razlučiti, ali rekla bih da je sve pridonijelo njegovom stabilnom razvoju. Sad ima 9 godina i ja zapravo bez straha očekujem njegov pubertet. U radionicama se pomno prati svako pojedino dijete i radi se na njegovoj specifičnoj problematici i to intenzivno. To ne može ostati bez rezultata. Osim toga, odlična je suradnja PCM s roditeljima. Pomoć TS u odnosu na M, ali i na B koja ne ide tamo na radionice, za mene je bila nemjerljiva. Ne pretjerujem kad kažem da su mi u nekim razdobljima njezini savjeti pomagali da držim glavu iznad vode. Osim toga, tamo sam mnogo naučila o pristupu darovitoj djeci i o odgoju općenito. Svakako želim da ostanemo vezani uz PCM koliko god to bude moguće, odnosno prema njihovoj procjeni.
Radionice u PCM su preventivnog karaktera, pa je tim više teško ocijeniti u kojoj je mjeri nedostatak problema njihova zasluga. Ali, upravo je to ono što se traži. Kad se veliki problemi u pubertetu pojave, postoje mogućnosti za djelovanje, ali one su mnogo manje učinkovite.
Zdenka, hvala na odgovoru :)
Nadam se da će radionica za njegov uzrast biti već ove godine, jer imam dojam da na emocionalnom planu ima puno toga neriješenog što bi trebalo početi rješavati... ponekad više stvarno ne znam što i kako postupiti :/
Hm, voljela bih da za nekoliko godina i ja mogu ovako nešto napisati. Zasad mogu parafrazirati: A. sad ima 5 godina i ja s užasom shvaćam da imamo još samo 2 godine do škole :mrgreen:Citiraj:
Sad ima 9 godina i ja zapravo bez straha očekujem njegov pubertet.
Da, škola donosi mnoge promjene i utoliko je važnije da darovito dijete bude praćeno. Ali, pomaže i to da se roditelj ne boji. :mrgreen:
Primijetila sam grešku u mom postu o M.: umjesto "On se je povlačio u sebe" treba stajati "On se nije povlačio u sebe".
Kreće li netko sa radionicama za prvašiće?
kako to da je ovaj topic tako zamro? vise nema problema ili ste se negdje preselili?
Koliko znam, nismo se preselili (a ako i jesmo, ne znam za to :mrgreen: )
Nije da nema problema, ali nekako ih rješavamo. Zbilja imam dojam da je lakše što je dijete starije. Postao je prijemljiviji za neke sugestije, nije više ni tako emocionalno uvrnut (iako bih imala štošta pisati na temu prihvaćanja pravila igre, poraza, perfekcionizma i sl.)
Idemo na radionice za male u PCM, i jako sam zadovoljna kako ih prihvaća. Baš imam dojam da voli onamo ići.
Ima nešto čime sam zbilja nezadovoljna, a to je da škola do trećeg razreda nije organizirala nikakav sustavan program za M. i drugu darovitu djecu. Naravno, to se svima obija o glavu, jer je njegov glavni problem u školi dosada, a iz dosade proizlazi izvođenje i ometanje drugih, jer on nije mirno dijete.
U školi je morao napisati sastavak i objasniti jednu situaciju u kojoj je bio bučan i ometao druge u pisanju zadaće. Napisao je da je to radio zato što mu je dosadno, zato što je već odavno bio gotov i nije imao što raditi, zato što su ponavljali po sto puta ono što on već odavno zna. Na kraju je zaključio da drugi puta neće biti bučan nego će se samo dosađivati.
U kurikulumu škole piše jedno, a stvarnost je drugačija: dijete ne može ostvariti svoje pravo da u školi dobije ono što mu treba. Stvarno je izvan pameti da dijete trati svoje vrijeme na dosađivanje sebi i drugima umjesto da dobije mogućnosti odgovarajuće njegovim potrebama. Sad sam se u školi dogovorila barem to da smije nositi knjige od kuće i, u dogovoru s učiteljima, čitati kad je gotov sa svojim obavezama.
Ne znam što bismo da nema PCM, jer je to jedino mjesto osim kuće gdje dobiva ono što mu treba. Sad ide u veliku grupu i isto tako jako voli ići tamo.
Istina je da ne postoji sustavan program za darovitu djecu i to je šteta...
Mi imamo sreće s učiteljicama, koje uistinu odgovaraju na pojačane potrebe, tako da za sada sve funkcionira dosta dobro... Također su i poslijepodneva uglavnom ispunjena, ali ona neprestano želi još... Ponekad imam osjećaj da bi dan trebao trajati 100 sati da stigne sve što bi htjela...
Ne znam do kada će to trajati... :/
Mene je u tom smislu stvarno strah polaska u školu, jer uopće ne znam kako će reagirati na rutinske zadatke koji se moraju izvršavati (a prototip problema imamo već sad, s vrtićkom logopedicom, s kojom nikako na zelenu granu :/ ).
S druge strane, odnosom u vrtiću sam više nego zadovoljna, usprkos prevelikim grupama i opterećenju, tete se zaista trude oko njega. Npr. imaju dogovor da djeca ne donose svoje igračke u vrtić, ali nama su rekle da Andrej slobodno donese svoje knjige (enciklopedije i sl.) ako želi, da mogu napraviti svi zajedno nešto na teme koje ga zanimaju. Samo, škola je ipak nešto drugo...
M. ima dodatnu nastavu iz matematike, ali ne na najbolji način, jer nema prostornih uvjeta da se djeca izdvoje na dodatnu nastavu. Osim toga, njemu bi trebala dodatna nastava i iz drugih predmeta.
Sad sam tek uočila ovu tvoju rečenicu, pa sam htjela pitati: a što je s glazbenom školom? Pomaže li ona u tom smislu?Citiraj:
Zdenka2 prvotno napisa
Ma da, glazbena škola sigurno pomaže. Nastava instrumenta jedan na jedan je ono pravo za njega, a profesor mu je izvrstan kao čovjek i pedagog i s njim ima jako dobar odnos. Na solfeggiu je manje zanimljivo, ali je zadovoljan svojom grupom i voli ići. Međutim, glazba ne spada među njegove najveće talente; on je baš onako kako literatura kaže "akademski darovit", pa se većina potreba, a onda i problema odnosi na OŠ.
Da,i nama je to živi užas.Citiraj:
Zdenka2 prvotno napisa
Njegova učiteljica drži konce u rukama,ali vjeroučiteljica i engleski.
Ovih sam dana dobila službeni poziv kod školskog pedagoga.Vjerojatno da im objasnim(ili oni meni) situaciju.Mi smo M.testirali pri polasku u prvi razred iako on drukčiji od kad se rodio.Uglavnom ,oni nikako ne mogu povezati njegovo ponašanje sa darovitošću.Nekad mi se čini da bi im bilo lakše da ima hiperaktivnnost ili ADHD ,ovako im ništa nije jasno...
Uglavnom ,drugi tjedan imam sastanak pa ću saznati njihove probleme...
Nisam mislila na bavljenje glazbom kao svojim talentom, nego na aktivnost u kojoj dobiva nešto posebno, nešto samo za sebe i što ga dodatno obogaćuje. A i odnos s nastavnikom jedan na jedan nije za zanemariti.Citiraj:
Zdenka2 prvotno napisa
Iz tog razloga mi smo Andreja upisali u glazbeni vrtić od ove godine - ne zato što bi bio neki veliki glazbeni talent (mislim da je na tom polju prosječno sposoban, koliko i druga djeca), nego zato da dobije neku aktivnost u kojoj će si dati oduška, a da to neće biti samo svrdlanje po brojevima, po Wordu, po enciklopedijama. Zasad mislim da je to pun pogodak, i imam dojam da se baš uspijeva nekako kreativno izraziti, na sebi svojstven način, a bez ikakvog pritiska (inače je sklon perfekcionizmu i drago mi je što vidim da ga to tamo ne drži).
Hoće li imati volje i samodiscipline i za glazbenu školu, u ovom trenutku ne znam, ali i vrtić već puno znači.
Samo da ja prijavim svoje nedavno iskustvo - moj mlađi se doslovce preporodio upisom u glazbenu! I stariji ide, ali mlađi je procvjetao... Djeca doma spontano pjevaju, izrone iz torbi knjige iz solfeggia i harmonike, isprobavaju... baš im je super! Moj mlađi se baš primirio (veliki nikad i nije bio nemiran) otkako je krenuo u glazbenu školu. Bingo! Jučer smo bili na produkciji starijih razreda, nije se dao doma iako je bio mrtav umoran. Sviđa mu se i pokupilo je dobar dio njegove energije koju je ranije ispucavao na manje prihvatljive načine. :heart:Citiraj:
tanja_b prvotno napisa
I još nešto - izgleda da to društvo u glazbenoj školi baš paše mojoj djeci... Individualna nastava je odlična stvar, učiteljica harmonike nam se jako sviđa, a i ona iz solfeggia - djeca napreduju tako brzo da sam se iznenadila!
To je ipak drugačije nego razredni hahari iz OŠ... i ima više djevojčica! ;)
Tanja_b, u tom smislu je glazbena škola doista puni pogodak. Tamo se dobro osjeća i dobro mu ide. Isto tako i B. - stvarno sva vesela ide u muzičku i našla si je tamo dobre prijateljice. M. baš nema prijatelje tamo, ali je dobar s djecom, profesor mu je zakon.
Sirius, kod M. je bio isti problem u vrtiću, a u školi su ga prihvatili takvog kakav je, skupa s njegovom darovitošću. Njegov sadašnji učitelj stvarno daje sve od sebe; nemam nikakve zamjerke na njega osobno, dapače, mislim da ulaže mnogo energije u M., trudi se razumjeti ga, daje mu riječ, omogućava mu da radi više. Ostali učitelji su isto u redu, pogotovo vjeroučitelj koji M. silno imponira. Nije stvar u pojedincima nego u školi u cjelini koja se jednostavno ne bavi darovitom djecom. Za njihove posebne potrebe mjesta ima samo na papiru. Škola nema psihologa i to smatram velikim nedostatkom u radu sa svom djecom, a pogotovo s bistrićima.
pozdrav zdenki2 koja mi je u određenim razdobljima jako pomogla savijetima
R.je sada 3g i prošao je testiranje i primljen u bistriće kao najmlađi
došla sam do toga kad nisam znala adekvatno objasniti što je država,većina i izbori
Hvala, pozdrav i tebi.
Pitanje za roditelje nešto starije djece: kako ste svojoj djeci objašnjavali njihovu "različitost" prema drugoj djeci?
Do sada nismo imali takvih situacija, ni približno, ali A. sad sve češće primjećuje da druga djeca (u vrtiću uglavnom) ne znaju toliko kao on, i ima potrebu to komentirati kod kuće, a ja nekako ne znam kako da mu odgovaram na te komentare... s jedne strane, ne bih htjela da postane umišljen, a s druge strane, ne bi trebao skrivati svoje znanje od drugih. Kako to uravnotežiti?
Zasad mu, kad komentira da ovaj ili onaj "ne zna čitati" ili "ne zna brojati do deset", samo odgovorim da xyz ima vremena, da će naučiti, itd. Samo ne znam dokle će ga takvi odgovori zadovoljavati.