Zahtjevna djeca

Trampolina ma naravno da neće tako biti kod svakoga. Ali ako netko od samog početka postavi stvari tako da čeka kad će konačno doći na red od djeteta, mogao bi doživjeti iznenađenje. Makar opet neki se tokom vremena sasvim lijepo nauče nositi sa time, neki pak nikada. Ne kažem da se to mora neophodno odraziti loše na zejednički suživot, a koji traje minimalno 2 desetljeća, ali postoje šanse. Mislim, ne znam, ja djecu ne vidim kao gnjavažu, ne kažem da uživam u mjenjaju pelena ili evo prateći malog u stopu i sijedeći svaku njegovu budnu sekundu pored njega, život nam se trenutno sveo samo na to. Ok sad mi je značajno lakše jer je muž doma, ali ne kažem da uživam u tome, ali opet kad me uhvati kriza, pitam se, a dobro a što si ti mislila što je malo dijete? Štene? E boga mi nije, i to me vrlo brzo spusti na zemlju.
Da, furam male noćne razgovore sama sa sobom :mrgreen: Još jedan dokaz da sam pukla :lool:

A što se tiče zahtjevnosti, pa ja na to gledam ovako, kako je kome i gdje prag izdržljivosti, strpljenja, tolerancije valjda, tako onda i ocjenjuje zahtjevnost vlastitog djeteta, a i tuđeg.
Meni na primjer ne smeta do te mjere da me grebe ispod kože recimo te nagle promjene raspoloženja kod moje cure, netko drugi bi valjda razvio odbojnost prema djetetu radi toga jer nekim ljudima, znam iz iskustva, takvo ponašanje drugih poremeti čitavu njihovu vlastitiu kemiju, baca ih iz ravnoteže i najradije bi im skočili za vrat.
Isto mislim da ni kemiju ne treba zanemariti, kemije nekad ima, a nekad je jednostavno nema između roditelja i djeteta, pa se roditeljstvo može (ali i ne mora) svesti na čisto odrađivanje tehnikalija, ono što neophodno moraš kad si već stvorio to dijete.

Dobro sad sam možda otišla već previše u filozofske vode, možda da bolje pričekam prvo pubertet :mrgreen:

Mi smo se vozili vlakom prije nekih pola godine, jedne subote...onako, bez veze i bilo joj zanimljivo, imamo frenda prometnika pa joj je pokazao i stanicu. Na proljeće bili i na turističkom vlakiću, nije se umirila dok joj barba vozač nije dao da sjedne za volan i pravi se da vozi, ali onda je nikako iščupati van.
Bez problema si ostvaruje ono što sam i ja oduvijek željela, a nisam imala prilike :)
Jučer pokazuje na panoramski avion i traži vožnju. Je, samo što je ova "karta" malo dosta skuplja od vlaka, mislim da ćemo ipak samo na kavu na uzletište :)

...Ajme, pa tko se nama toliko bavio kad smo bili mali? Pa i mi smo bili daveži (jesmo li???), samo što nas nisu toliko šljivili. Pod hitno moram pročitati knjigu onog Nijemca.

Ma sa mnom se jesu bavili, mi smo stalno negdje bili, nešto radili,.gledali... istina, možda ne ovoliko u ovako ranoj dobi, ali su se bavili puno više nego roditelji mojih vršnjaka. Moja
mama nije radila, pa je bilo puno lakše nego sad meni.

Vlakom smo se vozili već lani, ali to je zaboravljeno, avionom se (velikim) vozimo često, to joj je već normalno, ali je zato pogled na aerodromsku stajnu totalni užitak, sve se nešto kreće, dolazi, odlazi... panoramski let je u planu, ali mi se čini da je možda ipak rano, jako je bučno u tim malim avionima, radije odgodim nego da bude frka... Ali, vidiš, mogli bi do Lučkog.

Inače, na putu do plaže nam je bio bager... i uz njega mali valjak, pa je sjedila na valjku kad šljakeri nisu bili blizu. Neprocjenjivo! :)

Kojeg Njemca?

trampolina,
evo moj pubertetlija je skroz super. Malo iskrimo povremeno, ali ne previse. A bio je dijete koje se bacalo po podu i tantrumiralo do sedme godine, a to je u toj nekoj dobi vec izgledalo ko da mu treba u najmanju ruku egzorcist.
Ali ja nisam imala baš previše razumijevanja za tu zahtjevnost i nisam plakala pa se ispričavala zbog pucanja i vikanja, nego sam plakala zbog osjećaja nemoći. Onda sam ga odvela homeopatu i poslije se pitala koji mi je klinac bio da nisam to napravila i puno ranije. Naravno da sam se poslije naslušala stvari tipa, "ja NIKAD ne bih odvela dijete da mu netko nešto da, pa da mu se promijeni ponašanje" i sl. i prilično zamjeram na tim komentarima i dan danas, jerbo ko i jedna forumska kolegica, ne opraštam, samo zaboravljam povremeno tko je to i kad rekao.
Ono sto ja vidim na ovom topicu je hrpetina loše postavljenih osobnih granica. I moje su bile loše postavljene pa sam imala to što sam imala. Danas, kad sam ih odlično armirala i zabetonirala, nemam više problema s djecom, odnosno njihovim granicama, a nemaju ni oni s mojim. Povremeno naravno, dodje do pograničnih incidenata, al više ne dolazimo do "Push that button!"
To je stvar koja se nauči. Samo je teško započeti, jer većina nas to radi naopako, pokušavamo dijete naučiti da ima svoje granice bez da smo mi utvrdili svoje jer u našem djetinjstvu je bio bratstvo i jedinstvo, što je tvoje, to je i moje, pa malo štekamo po pitanju privatne imovine...

Citiraj:

---

marta prvotno napisa

Ono sto ja vidim na ovom topicu je hrpetina loše postavljenih osobnih granica. I moje su bile loše postavljene pa sam imala to što sam imala. Danas, kad sam ih odlično armirala i zabetonirala, nemam više problema s djecom, odnosno njihovim granicama, a nemaju ni oni s mojim. Povremeno naravno, dodje do pograničnih incidenata, al više ne dolazimo do "Push that button!"

---

Marta, ajd, pliz, ako imaš vremena pojasni ovo. Jako me zanima što vidiš, primjeri, kao i kako si ti izmijenila svoju situaciju. Podijeli znanje :)

p.s. kako je homeopat utjecao na ponašanje djeteta? Ili sam nešto krivo shvatila?

Pa da, baš i mene zanima, posebno ovo za homeopatiju. Ajde da se još radilo o nekom teškom psihofarmaku, ali homeopatija, pa to je jedina stvar koju u svako doba smiješ i u trudnoći i ranoj i kasnoj i dati djeci kad bole zubi, i hrpu problema itd...

Inače Zuska sjetila sam se nečega baš kad je Marta ovo spomenula. Nisam vjernik, ali mislim da ću početi biti. Mislim da drugu trudnoću ne bi preživjela bez homeopatije, mućnine i povraćanje su me skoro na kraj dovele, kad sam počela uzimati te neke tabletice fakat mučnine su se drastično smanjile, a povratila više nisam niti jednom.

Sad uzimam opet homeopatske Neurexan se zovu i čini mi se da fakat pomažu. Možda sam zato tako najednom pozitivna prema roditeljstvu :lool:
Probaj, možda ti pomogne malo te vraiti u balans.

Nakon homeopatije dijete mi se uravnotezilo i puno lakse je kontroliralo svoje ponašanje, odnosno, mogao je verbalno izraziti što ga frustrira i muči, bez da pomete pod.

Zuska, mislim da si baš ti pisala da pukneš, pa plačeš, pa se ispričavaš (nemoj ovo uzimati osobno, ne mogu isčitavat ovj topic detaljno, samo ga ovlaš gledam). Taj trenutak u kojem ti pucaš si sama stvorila jer si pustila malu da te pregazi ko potok, prešla je sve tvoje granice i utvrde i sad zida bespravno na tvojoj parceli. A istovremeno se jako brineš oko njenih granica. To je totalno kontraproduktivno. Treba naći i uloviti onaj trenutak u kojem dijete pokušava ukoračiti na tvoj teritorij. To ti je granica i odmah u tom trenutku trebaš prekinut sve nepozeljno ponašanje i sklonit se iz situacije. Vjeruj mi, teško je otkriti tu točku, jer nama samima fali to znanje i prepoznavanje.

Da ne bi izgledalo ko da sam ja tu dospjela na neki viši nivo svijesti pa popujem svisoka, prepričat ću ukratko jedan nedavni razgovor s jednom psihologinjom koja me je lahko prizemljila. Naime, u jednom neobaveznom druzenju sam priupitala zenu kako da shendlam situacije sa srednjim sinom s kojim često upadam u neke glupe svađe. Ja sam rekla da se te naše rasprave zakotrljaju, ali ako ih uhvatim i presječem dok su još oblačak da se i rasplinu ko oblačak na suncu. Ali da se ponekad zakotrljaju i da ih pokušavam prekinut jer mi se još uvijek čini da bi se trebale rasplinut, odnosno da bi se još uvijek mogle rasplinut, međutim sve se samo još više zakuha. Ona mi je odgovorila "znači, tebi se ČINI da bi se situacija trebala rasplinut. Pa, ČINI ti se. Samo ti se ČINI. Reagiraj ranije."

Bit je toga da nisam ja baš te granice tako savršeno utvrdila, ima tu raznih rupa kroz koje se ovi moji provlače, al kad imaš jasnu granicu, svoju osobnu onda ti se alarm puno lakše pali nego kad pojma nemaš gdje bi trebalo stati na loptu. Ne treba se ogradit dubrovačkim zidinama, ali granice ne ukidaju ljubav, nego povrede.

Sinoć sam gledala jednu francusku obitelj, roditelji i malac od jedno 3 godine, mozda malo manje il malo više, teško mi je procijeniti. Mali je prvo dugo plesao ispred benda koji je svirao, onda je odlučio da bi kod nas na radionicu iako su ga roditelji pokušali odvući na drugu stranu. Pa se i ukljucio tako sto mi je došao, obratio mi se s "gospođo, ja bih ..." (to je bio sve od francuskog što sam uspjela razumjet al mama je pomogla). Uglavnom on je htio crtati, pa sam mu dala papir i pero da crta. I nacrtao je, objasnio da je to more i gusarski brod, pospremio papir u kolica, dosao mi dati pusu i onda je otišao ODVESTI negdje dalje svoje prebijene roditelje. Mali je genijalan, al točno se vidjelo da on tu kolo vodi, da je njemu fino, a da su oni, pa, najbolji opis je da se vidi da nisu uživali. Slažem se da je teško uskratiti djetetu nešto što dijete želi, pogotovo na odmoru i pogotovo ako je to lako izvedivo, ne košta ništa, ugodno je društvo i sl. Al **** sve to, ako se pri tome ti osjećaš ko prostitutka koja ima još pet nestrpljivih mušterija, a upravo joj je ponestalo lubrikanta.

Hahaha, marta, i mmu je egzorcist pao na pamet, ko da su svi đavli u malome! Ja molim prije spavanja a on se baca po krevetu i psuje, hahaha, dobro je bidan mm preživio taj period :lol:

Homeopatija mi nije pala na pamet, da se nije stvar sredila vjetovatno bi posegnuoula za njom.

Osim postavljanja granica (svojih, armiranih) meni se čini da je ključno nametnuti ih z pravom trenutku, ni prerano ni prekasno. Moje su bile postavljene od prvog dana, alu ih E. iz nekog razloga nije prihvaćao. I onda sam malko olabavila pa probala ponovo i -bingo! To mi je slučaj s njim, H. ih od prvog dana prihvaća, ne samo moje nego svačije.
A T. je posebna priča, ne prihvaća ništa od nikoga, ni pomoć ni granice (ima sad.16 mjeseci), ali je ne šljivim. Ako je prvi naučio naučit će i ona.

Marta, moram priznat da tako nekako i ja vidim njihove pubertete.
Ponavljam, čini mi se da nijedan period neće biti zahtjevan kao onaj iza nas.

Šafran, mogla bi se ugodno iznenaditi kad ti cura napuni 5,6 godina, da vidiš vremenaaaa za sebe!

i ja se slazem s tobom o trenutku postavljanja granica.
iako, gledajuci sa starijom, ne znam jel se poklopilo njeno i moje sazrijevanje ili je samo bio to taj trenutak.

i sad me pitaju kako ne dopustam mladjoj da place i skacem cim kaze hop, kako me mota, i kako to mogu, zar nisam iscrpljena itd. jesam. totalno. al znam da jos nije trenutak.
za razliku od starije, ova tocno zna sta hoce, kako hoce i kada hoce i totalni je raspad sistema ako to ne dobije. ona sa svojih 15mj i nepunih 8kg je u stanju razvaliti sjedalicu kad je u svom elementu bijesa. toliko je uporna i "jaka". i moram priznati da mi je fizicki to puno lakse nego psihicki izazovi starije koja mora ali MORA biti u pokretu, sada ne vise fizickom vec mentalno (ne znam kako da to drukacije opisem), njoj mozak non stop radi u 6. brzini i za sve ima pitanja i brdo emocija s kojima se ne zna nositi. i patim za danima kada je izazivala zidice, stijene, lupanja nogama, tantrumi. vise energije mi i dan danas isisa ona nego mladja koja ili visi na meni ili puze a ja idem za njom i pazim da se ne strovali niz stepenice. od mrtvih muha koje pojede sam odustala :mrgreen:
i teze mi padaju njena prepucavanja nego mladja koja me gleda u oci i zna da nesto ne smije i kaze mi ne-ne, nasmije se ko vrazicak i to ucini pa me opet pogleda i kaze pogledom "ko te hebe!".

gore mi nakon granica fali dio, prosao edit:
daleko od toga da imam i dalje rupa, narocito od kad se mladja rodila pa opet imam neku griznju kako stariju "zapostavljam" i svjesna sam da je svaka paznja paznja, pa i negativna, stoga ni moje granice vise nisu onako cvrste. al to je do mene. ne do nje. tome sam ja kriva, ne ona. i cesto kad smo si super cool pricamo i o tome. nakon tga uslijedi jedno 4 savrsenih dana i onda ajmo jovo, nanovo.

Citiraj:

---

marta prvotno napisa

Zuska, mislim da si baš ti pisala da pukneš, pa plačeš, pa se ispričavaš (nemoj ovo uzimati osobno, ne mogu isčitavat ovj topic detaljno, samo ga ovlaš gledam).

---

Marta, hvala na pojašnjavanju. Ovo kvotano, možda si nešto krivo shvatila ili sam ja negdje bila nejasna. Pere me grižnja savijesti kad puknem negdje između 23 i 38 buđenja, potpuno neispavana i iscrpljena, pa znam malo podviknuti pa se ona malo rasplače pa mi bude bad...Racionalno znam da bi i on spavala da može, ali je nešto muči... I znam da se to spavanje definitivno ne može riješiti podvikivanjem i pucanjem.

Što se tiče dnevne varijante, o, imamo mi granice, i vrlo su joj jasne i ne ispričavam se na njima. Problem je što je ona dijete kojem bi se moglo svake minute govoriti ne, ne, ne i stalno postavljati neke granice, a to ne želimo.
Ograničili smo se na sigurnost, njenu i tuđu. Mada, većina roditelja koje srećem ne dopušta vratolomije koje mi dopuštamo, ali onda bi nam se boravak vani pretvorio u vječito sputavanje, ovako je puštamo da se vježba u našoj prisutnost i nauči onome što će raditi kad jednom nas ne bude blizu.
I na ponašanje prema drugima, zna da nikome ne smije nanositi bol, ali još smo u fazi tupljenja što točno boli. Jako voli grebati, štipati, gristi...pogotovo kad je razdragana, a voli i zamahivati prema onima koji joj idu na živce (iako ne tuče).

Kad čitam Leonisin opis, čini mi se kao spoj njenih curica. Zna što hoće i što neće, glasno, jako i uporno, nema kraja. I mora biti u pokretu, u konstantnoj aktivnosti. Tu je naše da pratimo, potičemo.. a ne sputavamo. I naporno je, ali čini mi se da idemo u dobrom smjeru. Sad me muči to griženje noktiju, taj njen nemir koji stalno ispoljava...

ma i starija je znala, ali drugacije. mozda me i sjecanje vara, mozda sam sama sebi cenzurirala neke stvari (recimo, MM je tvrdio kako starija nije ovako plakala ko beba, a ja mu kazem kako mladja nema ni p od placa koliko je starija, on se tog ne sjeca vise)
starija se nije znala nositi s frustracijama nemoci ili nemogucnosti neceg da na pravi. mladja se ne zna nositi sa zabranom da nesto ona ne moze. zna se nositi s vlastitim neuspijehom, starija nije.
s druge strane, sa starijom sam bila korak ispred pa bi stvorila situaciju ili sredinu u kojoj joj ne pada na pamet da ucini nesto sto ne smije. kod mladje to ne mogu bez da "kaznim" stariju.
recimo, mladja je vec jela sladoled i to par puta jer je razvalila hranilicu (prvi put) kad je vidjela da jede starija, a ona nije smjela. drugi put je u autu, tako da smo morali stati jer su remeni na AS popustili od silnog bacanja.
starija je bila uvijek (ok, kad se konacno pokrenula) fizicki u pokretu. mladja pak mora biti dio drustva. ona mora u svemu sudjelovati, s njom se mora pricati, ne dopusta biti, kako ja to velim, ruksak :D (asocijacija kad smo isli na plitvice i ona je samo bila nosena. poludila je. jer smo mi pricali, i nju smo iskljucili. kod nje je ta aktivnost. makar se ona zna igrati sama, ali paznja mora biti usmjerena na nju (kad je bila beba, surfala sam preko moba kad bi dojila, njoj iza ramena. onda je u jednom trenu stvorila sesto culo i tocno bi znala da iza nje imam mob. nema sanse ista raditi ako sam tada s njom. zahtjheva 1 na 1 ful inace siza. kakva knjiga, kakav film. uz stariju sam surfala na sisi na kompu, odradila sve i svasta sta sam trebala, procitala knjiga, odgledala serija...). sad spava. :mrgreen:

mrzim ovaj topic, sad sam osvjestila kakvu bikicu imam i da se bojim da ce mikka biti u pravu kad mi je rekla, pih ovnica (starija), da vidis sad bikicu :mrgreen:

sto se tice pucanja, umor cini svasta. bed je sto je ona mala pa to ne kuzi, odnosno ne kuzi tvoje stanje i kad se krenes plakati jos je vise zbunjena, isprika moze biti isprika ali ju ona jos ne moze u potpunosti razumijeti. meni se to dogadja sa starijom (fizicki me iscrpi mladja, psihicki starija) pa onda fasuje starija. pocela je vec sama govoriti, da zna da nije ona kriva, da sam jako umorna i da nije fer da godisnji traje tako kratko, a ljeto je dugo i da se tata morao vratiti doma (varijanta na moru) / sto tata mora tako puno raditi (varijanta preko godine) i da bi svi voljeli i svima bilo super da novci padaju s neba i da smo svi zajedno i uzivamo :mrgreen:

tako da znam da se osjecas grozno, al nisi ti kriva, ni ona...kriv je umor, a umor je bitch.

Citiraj:

---

leonisa prvotno napisa

kakva knjiga, kakav film. uz stariju sam surfala na sisi na kompu, odradila sve i svasta sta sam trebala, procitala knjiga, odgledala serija...).

---

Sram me reći, ali ja sam od studenog 2011. do danas pogledala možda 3 filma i samo jednu seriju, sad Borgen kad je išao (jer se navečer počela manje buditi).
Večeri su se sastojale od njenog (re)uspavljivanja, taman počnem gledati nešto, a ona "kme", ja u sobu, pa za 10 minuta nazad, taman se ufuram, pa opet kme. Jednostavno sam prestala gledati išta na tv, osim tu i tamo nek dokumentarac na kompu. Čitam samo kad je na čuvanju.

Rezime: kad smo skupa, nema čitanja ni gledanja, kave sam počela piti tek kad je napunila 18 mjeseci, ali ne sa društvom, nego s njom. Napokon je mogla sudjelovati, naručiti i piti svoju pjenu.
Kad spava, onda surfam ili forumiram jer je to taman toliko koncentracije koliko si mogu priuštiti s obzirom na buđenja.

Ipak, pod zadnje, dok spava, mogu čak prati suđe ili slagati suđe u mašinu, to je više ne budi :)

Citiraj:

---

Zuska prvotno napisa

Sad me muči to griženje noktiju, taj njen nemir koji stalno ispoljava...

---

Ili previše pod stresom, neuroza...možda da malo porazgovaraš s nekim stručnim o tome, intenzivno griženje noktiju kod tako male djece nije baš ono koliko znam uobičajeno.

Trampolina iz tvojih ustiju u božje uši kako se ono veli, samo kad me mali zezne pa se to produlji na još koju plus godinicu. Ništa, posijedila već jesam, šta me još gore od toga može snaće :mrgreen:

Citiraj:

---

Zuska prvotno napisa

Mada, većina roditelja koje srećem ne dopušta vratolomije koje mi dopuštamo, ali onda bi nam se boravak vani pretvorio u vječito sputavanje, ovako je puštamo da se vježba u našoj prisutnost i nauči onome što će raditi kad jednom nas ne bude blizu. .

---

Vratolomije?
Nažalost većina ljudi ne da ne dopušta, već sputava svoju djecu. One su nužne.

Ja još nisam pogledala film od kad se ona rodila... jednom sam bila u kazalištu... ali pogledala sam gotovo sve epizode Dowtnon Abbey-a, istina snimljene i ispresjecane, ali pogledala sam ih.
No, nedavno sam u roku desetak dana pročitala knjigu od gotovo 700 stranica, što sam doživjela kao mali osobni trijumf. :) Ne samo zato jer sam ju uspjela suvislo dovesti kraju već i zato jer nije bila vezana za djecu. :mrgreen:

Citiraj:

---

marta prvotno napisa

Ono sto ja vidim na ovom topicu je hrpetina loše postavljenih osobnih granica. I moje su bile loše postavljene pa sam imala to što sam imala. Danas, kad sam ih odlično armirala i zabetonirala, nemam više problema s djecom, odnosno njihovim granicama, a nemaju ni oni s mojim. Povremeno naravno, dodje do pograničnih incidenata, al više ne dolazimo do "Push that button!"
To je stvar koja se nauči. Samo je teško započeti, jer većina nas to radi naopako, pokušavamo dijete naučiti da ima svoje granice bez da smo mi utvrdili svoje jer u našem djetinjstvu je bio bratstvo i jedinstvo, što je tvoje, to je i moje, pa malo štekamo po pitanju privatne imovine...

---

Moj nakolon do poda :naklon: odlično sročeno. To i naknadni postovi.
pogotovo onaj o malom francuzu.

Slažem se, odlično si to napisala marta.

takoe! Marta je kao i uvijek kratka i vrlo jasna, a jasna je i svojoj djeci vjerojatno bas zato sto je kratka. I zato sto odreze i ne razbija dalje glavu jel bi bilo bolje ovako ili onako. Nekako mi se cini da drugo i svako sljedece dijete ubrza prosvjetljivanje. Meni je psihol.osvijestila da se sve bitno kaze u 2 recenice, a pri djecjim napadima na moj teritorij dobar je savjet i napustanje prostorije (naravno kod starije djece, ne beba).

Citiraj:

---

Zuska prvotno napisa

Rezime: kad smo skupa, nema čitanja ni gledanja, kave sam počela piti tek kad je napunila 18 mjeseci, ali ne sa društvom, nego s njom. Napokon je mogla sudjelovati, naručiti i piti svoju pjenu.
Kad spava, onda surfam ili forumiram jer je to taman toliko koncentracije koliko si mogu priuštiti s obzirom na buđenja.

---

Zuska, oprosti, jedini rezime koji ja ovdje vidim je da je sve podredjeno njoj.

Citiraj:

---

čokolada prvotno napisa

takoe! Marta je kao i uvijek kratka i vrlo jasna, a jasna je i svojoj djeci vjerojatno bas zato sto je kratka. I zato sto odreze i ne razbija dalje glavu jel bi bilo bolje ovako ili onako. Nekako mi se cini da drugo i svako sljedece dijete ubrza prosvjetljivanje. Meni je psihol.osvijestila da se sve bitno kaze u 2 recenice, a pri djecjim napadima na moj teritorij dobar je savjet i napustanje prostorije (naravno kod starije djece, ne beba).

---

Što to točno znači upad na naš teritorij? Mi ili toga nemamo ili ja to ne primjećujem, nisam možda dovoljno teritorijalna?
I onda mi se odmah postaljva pitanje ako mi branimo svoj teritorij, onda kako oni sve kopiraju od nas, počnu braniti i svoj, šta ne?
Ili sam ja tu nešto krivo shvatila?

Ovo što Marta piše kužim savršeno i ovo kratko i jasno i ovo sa 2 rečenice, sve stoji ono 100%, ali ovo sa teritorijem baš i ne kopčam ili sam možda zabrijala u krivom smjeru?

Citiraj:

---

Zuska prvotno napisa

I na ponašanje prema drugima, zna da nikome ne smije nanositi bol, ali još smo u fazi tupljenja što točno boli. Jako voli grebati, štipati, gristi...pogotovo kad je razdragana, a voli i zamahivati prema onima koji joj idu na živce (iako ne tuče).

---

Ovo me podsjetilo na jednog malog sad na moru..preslatko dijete, igrao se s mojim malim i jos jednim dječakom. I svako malo ih klepi..ili ugrize..ili počupa..a njegova mama uporno: joj vidi htio te podragati, joj on bi sad plesao s vama, joj nemoj to ih buba, ali on se samo igra..i tako ga stalno eufemizmima opominje, ali ništa zapravo ne poduzima. Na kraju se moj mali rasplakao pa sam joj rekla da moze ona to nazvat kako god hoce: igra, ples, ljubav, ali da njezino dijete tuče drugu djecu.

Zuska ovo se, naravno, ne odnosi na vas..samo me asociralo

Citiraj:

---

marta prvotno napisa

Zuska, oprosti, jedini rezime koji ja ovdje vidim je da je sve podredjeno njoj.

---

Kužim tvoj komentar. Ali, hebemu miša, da je drukčije, ne bih bila ovdje.

Koja nam je (bila) alternativa? Koliko smo puta razgovarali o tome MD i ja...

Bebu koje budna konstantno urla i ne misli stati dok ju se se uzme u ruke, ostaviti da urla?
Ima djece kod koje ta metoda ne pali. U AS je urlala 18 mjeseci. A vozila se skoro svaki dan.

Bebu koja loše spava i budi se na svaki zvuk, ostaviti da urla, da se sama uspava (urlajući)?
Ja sam bila i ostala zahvalna na svakoj minuti spavanja jer prolazili smo pakao s tim spavanjem, i noćnim i dnevnim, i na kraju sam sve podredila njoj samo da malo, barem malo, spava. A to to znači da ću hodati na prstima, hodat ću, jer je to bio jedini način da ona malo odspava, a ja da do kraja ne protučem. Jer kad ne bi spavala bila bi grozna, tek tad bi fasovali. Ma PTSP.
Evo, sad par mjeseci malo čvršće spava, ne moramo hodati na prstima...

Dalje, što sam mogla, piti kavu dok mi beba urla u kolicima? Nisam to mogla, niti je to itko mogao sa mnom. Niti je eksperiment s kolicima uspio, a pokušavali smo.

Što sam mogla, ne otići kod bebe ponovo je uspavati, nego nastaviti gledati seriju? Riješiti njeno spavanje? Kako?

Da sam čitala knjigu ili gledala film dok se ona sama igra? Bih, ali ta nije bila sama sa sobom budna dulje od 30 sekundi bez urlanja. Ovo urlanje ne pišem bez veze.
Ok, sad kužim da polako dolazi vrijeme kad ću moći, može joj se objasniti, pa objašnjavam ako treba i 50 puta.

Dakle, stvarno i iskreno pitam, ako vidiš da sam negdje zaribala reci, stvarno želim učiti, mijenjati, poboljšavati... Možda netko sa strane vidi nešto što ja ne vidim. Ja samo znam da sam dobila glasno i urlajuće dijete koje ni s 3 dana, ni s 3 mjeseca, ni kasnije nije posustajalo u svojim zahtjevima i pobunama.
Da nije tako bilo, sigurno ne bih najprije mislila da nešto sa mnom ili s njom nije u redu, pa onda našla ove teme i shvatila da se to još nekom događa, pa onda cmoljila na iskustva roditelja u The Fussy Baby Book, jer kao da sam čitala nas...

Ponavljam, hemebu miša, i meni se nekad čini da netko nešto radi krivo, ali šta ja znam kakvo on dijete ima... Moje je zahtjevno na taj način, a opet da si objasniti hrpu stvari (ne dirati to i to npr.), imamo frendove s malim koji nije nimalo zahtjevan po ovim našim pitanjima, ali niš mu se ne da objasniti.

Citiraj:

---

LolaMo prvotno napisa

Zuska ovo se, naravno, ne odnosi na vas..samo me asociralo

---

Dobro si reagirala.
Ovo što sam ja opisivala kod nje tiče se odraslih, a ne djece, nikad se nije postavila agresivno ili nanoseći bol ijednom djetetu.

Zuska, evo iskreno, ja ne mislim da si igdje pogriješila. Nego da bi sad polako trebala s time stati..jer je ona veća..i mora se naučiti biti član obitelji koja isto ima svoje potrebe..koje su jednako, a ne manje vrijedne od njezinih..barem ja to pokušavam sa svojim sinom..
A bilo nam je vrlo slično kao i vama..
Čekam jos martinih savjeta :-)

upad na moj teritorij znaci da pokusava preuzeti komande i određivati sto, kako i kada (ja sam šef). Ili kad me uvlaci u beskonacne rasprave oko necega oko cega apsolutno ne moze raspravljati (jer ja odlucujem). Ili kad dio dana skroz posvetim njima/njoj, a onda mi kasnije ne daju da se odmorim ili uzmem vrijeme za sebe, nego mi skaču po glavi, pile da im je dosadno ili im se bas ne da igrati se samostalno. I sve slicne situacije.

Je, marta, zboriš mudro. Sreća (ili nesreća :češčeš:) je da sam za priču o granicama i doslijednosti znala još u trudnoći, pa je od početka počelo drilanje. Eto je granice (moje) usvojio tek s 5 godina.

Ono što bih istaknula kao svoju grešku je da s prvim djetetom mm i ja nismo imali čvrstu obiteljsku dinamiku, sve je bilo 'labavo'. I onda dobijemo dijete koje robuje ritualima (i dandanas, iako ih uspješno smanjujemo). Tu se valjda nismo snašlu. pa smo sve centrirali prema njemu. Kad je došao H. samo se uklopio, on je jedno jako fleksibilno čeljade. Shvatila sam da griješim negdje s E.ove 2 godine i bome je trebalo vremena da stavim mma i mene u centar obitelji.
Nemojte me krio shvatiti, svakodnevnica i dalje izgleda isto, ali razlika je u roditeljskom stavu. A klinci taj stav itekako nanjuše.

Opet, nisam ni 100% sigurna da je do toga, djeca rastu a odrastanjem se puni toga mijenja. Bi li stvari bile drugačije da sam od početka tak-vjerovatno bi, ali težak karakter je svakako prisutan bez obzira na moj stav.

Ali stvari su definitivno postale bolje otkad sam ja prestala biti 'u otporu', i prihvatila ga takvog strastvenog i urnebesnog.

Ovo s granicama je bas tema za razmisljanje za mene. Mogu se vidjeti kako zavrsavam kao roditelji tog malog Francuza sa Rive. I u mene je vecina toga posvecena malome. Zapravo sam sad dozivjela mali sok na godisnjem jer se odjednom sve vrti oko njega. A dok radim ipak imam neki odmak. Slicno kao i Zuskina mala, ni on nije htio biti u kolicima i budio se sto puta, i trazio je (i jos trazi) stalno bavljenje samim sobom. I meni (uglavnom) nije problem pruziti mu sve sto trazi jer mi je nekako u glavi postavljeno da je on na prvome mjestu. Al mozda je bas tu problem, sto je on na apsolutno prvom mjestu, sto mi je najvaznije da je njemu dobro i da mu sve stima. A sto o svojim zeljama i granicama ne stignem ni razmisljati. Problem je valjda sto ja ni ne znam gdje su granice mog teritorija pa ih ne znam ni obraniti. I dok je on zadovoljan i dok se dobro slazemo i dogovaramo, sve je super. Al nek on postane nervozan, nek nam treba sto godina za nesto obaviti, i odmah se ja osjecam i lose i iscrpljeno i promaseno kao mater (dobro, sad malo preuvelicavam sve skupa).

Sad kad ovdje pisem, izgleda mi da grijesim. A opet ne znam sto i kako promijeniti. Nekako kad se vratim s posla, osjecam griznju savjest sto sam provela toliko vremena dalje od njega, i normalno mi je da mu se tada posvetim. Mada mi md uporno govori da zeli i da nas dvoje izadjemo negdje sami vani, i da odemo na pivu, i u kino, i na koncert povremeno. A meni to sve zvuci kao, kako cemo ga jadnog ostaviti. Makar ga ima tko pricuvati. Al meni ga je nekako tesko prepustiti nekom drugom, i uzivati u necem van njega. Valjda sam previse fokusirana na njega- A sta je najbolje, uopce ne mislim da je to dobro za njega :psiholog:

Ili npr. navecer, sad po ovim vrucinama, dok ga navecer uspavam, svaki put se iscrpim, i onda dodjem gundjat md-u kako sam crkla, ali nikad ipak ne prepustim md-u da ga uspava, jer, kako ce ga tata uspavati. Makar sam bila na dva sluzbena puta dosad pa ga je svaki put uspjesno uspavao.

Cini mi se da bi o svemu tome trebalo dobro razmisliti, ali problem je sto ja ni vremena ni volje za razmisljanje nemam.

Pa, bar je tu oko tih granica stvar jasna... Ako se osjećaš nadr... dok ispunjavaš želje i željice, prestaneš ispunjavat, odslušaš plakatanje i imamo granice. Samo treba razlikovat želje djece od potreba... Tu smo već u teškim problemima... Meni je s godinama sve lakše, ali i dalje mi je jaaaako teško dolučit čije su potrebe među djecom one s prvenstvom... Recimo jednom se piški drugom se kaki...

sad citam detaljno-jedna je stvar ako je dijete godina-godina i pol, a druga ako je 3-4godišnjak. Moja starija je adhd-ić i oduvijek je bila jurilica, nikakve koncentracije, stalno u akciji. Posvojeno je dijete i posvetili smo joj se maksimalno. Jedino kad je mirovala bilo je citanje. Pa sam citala sat-dva svaki dan do 7.godine. S nepune 4 dobila je seku i pocela uspjesno uciti da se ne vrti sve oko nje. S 5 sam shvatila da ima poremecaj paznje i sustavno s njom svaki dan za stolom radila (vjezbanje kroz igru) ukljucivsi u to i malu od 2g. Mala je imala uzasnu vrticku adaptaciju i doma tantrumirala mjesecima. Kako se nisam mogla raspoloviti, prednost sam dala starijoj, a mala se prilagodila i sjela s nama za stol. Odlicna stvar! Nakon toga (crtanje, pisanje, škare, plastelin, drustv.igre) "nagrada" je bila slobodna igra sto bi jedva docekale. I moj mir. Svakodbevno jurenje naokolo cesto bi bilo kontraproduktivno, one i mi premoreni pa smo malo usporili.

zaboravila sam još dodati da savjet za adhd dobro cini i obicnoj djeci: čvrsta i jasna dnevna rutina, pravodobna najava programa, neodstupanje (osim, naravno, iznimno) od zacrtanog pod cijenu histeriziranja, sve to malima daje sigurnost i oslonac.

Citiraj:

---

čokolada prvotno napisa

upad na moj teritorij znaci da pokusava preuzeti komande i određivati sto, kako i kada (ja sam šef). Ili kad me uvlaci u beskonacne rasprave oko necega oko cega apsolutno ne moze raspravljati (jer ja odlucujem). Ili kad dio dana skroz posvetim njima/njoj, a onda mi kasnije ne daju da se odmorim ili uzmem vrijeme za sebe, nego mi skaču po glavi, pile da im je dosadno ili im se bas ne da igrati se samostalno. I sve slicne situacije.

---

Aha, ok thx.

Ja shvaćam zusku jer je i nama bilo slično. Teško je postaviti granice malom djetetu koje ne zna ni što mu je. I da, ako imaš dijete koje plače i šizi odlučiš se nositi s tim najbolje što možeš, i svjestan si da to radiš na svoju štetu no da je alternativa još gora. Nije isto titrati oko djeteta da se ne bi osjećalo prikraćeno za nešto i pokušavati preživjeti dan sa djetetom koje puno treba. Razlika u nijansi postoji, ne znam koliko ju dobro mogu objasniti. Recimo ovako - nekad nije stvar u tome da dijete provodi svoju volju, jer to nije slučaj.
I kako dijete raste i više razumije, mogu se bolje postaviti granice.
Zuska, potpuno razumijem zacrtavanje planova kako bi preživjeli dan, jer je tako i meni bilo. Nismo toliko zujali okolo jer je moja bila teški introvert no tempo je bio ubitačan. A alternativa nije bila za preživjeti.
Gledajući unazad, mogle su se promijeniti sitnice, ništa značajno.

Citiraj:

---

Zuska prvotno napisa

Možda netko sa strane vidi nešto što ja ne vidim.

---

Pa evo ja ti pokušavam skrenuti pažnju, probat ću ponovno. Nemam petero djece, nemam ni nekog dugoodišnjeg iskustva sa vlastitom djecom, ako je to mjerilo, i sjvesna sam i da sama radim i greške i da ću ih još milion puta napraviti iako se stalno preispitujem, ali ono čisto zdravo seljački zaključujem.

Nakon pažljivijeg čitanja i malo razgovora sa mužem, sad smo imali nešto vremena, nakon par dana se nešto iščitalo, ups, kod nas ipak nije tako kao kod vas.

Ono što ja mislim da ste upali u začarni krug i da je vrijeme da se trgneš i malo drugačije prezložiš figurice i pozicije, kao u šahu na primjer jer je situacija sazrela i ona je već sad dovoljno zrela za to. Isto mislim da tvoje neuroze se relefktiraju na malu, nisam ti za džabe predložila one homeopatske tabletice, ako treba, uzmi inešto jače, samo na kratko, mjesec dana, jer mislim da moraš negdje napraviti rez i to dok mala još nije krenula u jaslice. Obavezno.

Inače sam opaki protivnik bilokakavih tableta, u životu sam ih popila valjda dvije, čak ni za pms nisam uzimala, mrzim tablete, ali mislim da u ovakvim situacijama ti prvo trebaš srediti sebe da bi mogla srediti malu i važ život iznova postaviti na noge. Pa izabrei sredstvo koje ti se čini najprikladnije za tebe, ovo je samo moj prijedlog.

I još nešto, probaj malo napraviti otklon od knjiga i razno raznih priručnika. Volim knjige, ma šta volim, obožavam, ali u tvom slučaju (referiram se i na neke druge tvoje postove) probaj malo napraviti otklon i poslušaj samu sebe, odnosno porazgovaraj sama sa sobom, poslušaj malo svoje majčinske instikne jer ono meni se stvarno čini da si ti negdje opako zabrijala i da što vrijeme ide dalje, da će teže biti povuči kočnicu.

Ja ti se ispričavam odmah unaprijed, ako ti je ovo bilo predirektno, ili ako misliš da ja griješim na temelju tvojih postova i da imaš situaciju pod kontrolom. Ako je tako, povlačim što sam rekla.

Isto mislim i za spavanje. Jedna stvar da se dijete sa skoro 2 godine tu i tamo probudi i potraži mamau i kad skuži da je mama tu, nastavi dalje spavati, a sasvim druga ovo što radi tvoja iako si ti tu. Negdje je pari mi se nastao kratki spoj.

Ja zapravo ne razumijem kako i zašto ljudi općenito uspijevaju tako cijeli dan podredit djetetu... On, čisto praktično, idete li vi na plac, kuhate li vi, radite li, plaćate li račune, stavljate li robu sušit... Mislim kako uspijevate živjet uz takav program kakav je neka od vas ranije navela?? Imam ih troje, i za najmlađeg mislim da je težak ( i žalim se na jednoj temi) ali stvarno nikad nisam provela nijedan dan u potpunosti posvećena samo njemu. I mm i ja i drugo dvoje djece smo ljudi, i zaslužujemo život, jednako kao i ovaj "težak" i tako i živimo. A nespavanje je dio mjačinstva, i kad se čovjek s tim pomiri bude mu lakše... Tu ne pomažu nikakve metode, osim psihičkog mira majke i genetike..

Sad smo se sve uhvatile Zuske :-)
Ja mislim Šafran da si ti malo preozbiljno shvatila i da nikakve tablete za smirenje nisu potrebne..Zuska ispravi me ako griješim, mozda sam ja nedovoljno ozbiljno shvatila vas problem..
Tu nabrajamo samo negativne i teške stvari pa slika onda nije realna..
Mislim da je vas problem, kao i nas, što treba reći dosta i istrpiti malo suza..i pogotovo ne davati tim suzama neki veći značaj kao što sam ja radila..o svemu sam definitivno previše promišljala i još uvijek to radim ponekad (kaj mogu kad sam takva) i time sam svemu kaj radim i ne radim davala težinu. Puno mi je pomoglo kaj je propričao, sad kad to zna verbalizirati znam da su neki njegovi prohtjevi i suze obična razmaženost, a ne neka "potreba"

Moguće, zato sam se i ogradila. I ne mislim da smo se uhvatile nje, sama je rekla možda netko vidi što ja ne vidim, želim učiti, podijelite znanje i slično.

Ono što je meni zapelo je griženje noktiju kod tako malog djeteta i taj urnebes oko spavanja iako je mama pored nje. Ona više nije beba od 4 mjeseca.

Meni je osobno Martino postanje također pomoglo da preispitam neke stvari kod sebe. Čovjek uči dok je živ i još na kraju ode bedast.

Meni je u preispitivanju i promjeni stavova jako pomogla misao koju sam nekad tada cula od nekog pametnijeg, a to je da ne moze i ne smije jedan clan obitelji terorizirati ostale. U teoriji mi je to jasno, u praksi se trudim da tako bude. Moja je sad 4g i nije nikad niti bila kao Zuskina ili curica od Mitovski, ali je zahtjevna i sve bi nas progutala da pustimo - ali evo sad s 4 je lakse, razumnija je, i da nas dolazak seke nije malo izbacio iz kolotecine vjerojatno ne bih ni bila na ovim temama :)