Baš smo mi jučer komentirali doma - ja nemam nikakve traume od tog tjelesnog iz studentskih dana. Na Sljeme smo išli kad smo morali i kad nismo morali, nego nam se htjelo. Bolje da ne pišem kako smo se zabavljali, jer se to ne smije (na povratku pekli jeger na štapu - a ne smiješ paliti vatru u šumi). Išli smo još i na plivanje zimi i moglo se na stolni tenis, ali to nije bio moj omiljeni sport.
Moj stariji sin lani je išao na Sljeme koliko je morao. Ove godine može i na pješačke ture po Maksimiru ako mu se uklapa u raspored (nije mu predaleko, mi smo na istočnom dijelu grada).
Problem će imati mlađi sin - oni na TVZ-u imaju neku aplikaciju kojom se prati koliko si kilometara prehodao/istrčao, koliko si se visoko popeo... Jučer je baš to gledao. Nešto će smisliti. Njegov izbor bio bi vožnja biciklom po savskom nasipu do Jaruna i natrag. Tja, vidjet ćemo, ni on još nema stabilan raspored, pa će tek vidjeti što mu najbolje odgovara.
Htjedoh reći - u eri korone, kad su puno unutra i online, taj tjelesni je stvarno bitan.

