ina33 prvotno napisa
Dobra si, cvijeta :). Ima li neki opis za onoga tko na pitanje postoji li Bog ili ne misli da je za njega nevažno - ja sam taj - pa onda nisam gorljiva ni u stranu znam da postoji ili ne znam postoji li i u kojem sam tu postotnom omjeru - ne razmišljam ja puno o njemu, važnije mi je sto drugih stvari a ako netko ima dar vjere i pritom nije kao Svimbalo bolnička susjeda, nego kao DiLaLa (karikiram sad, ali da znate na što mislim) ja sretna zbog njega jer je to sigurno duhovno obogaćenje te osobe i neka njena sreća i mir koji se vide i prema vani. Tj. meni je bitno je li osoba, ajmo reći, "duhovno obogaćena" ili je "duhovno osakaćena", pritom opet ne mislim opet na duhovnost as such, nego na neku širinu pogleda, na to kakva je, a je li tolerantna ili ne, je li općenito etična ili ne, ali pak nije mi blisko niti neko pretjerivanje u etičnosti, da se tako izrazim, koje je često i povezano s nepraštanjem (praštenje i sebi i drugima, iskreno pokajanje i učenje na greškama mi je baš krasan koncept) u tim svojim svjetonazorima mi je visoko na ljestvici moje osobne važnosti. Najbolje funkcioniram s onima koji se trude živit na dobroj strani ulice kako ja to zovem, ali, opet, kako su ljudi često su i u prilici zaći u sjenu, a opet da si te zalaske u sjenu oproste i nekako s humorom uzmu i poboljšanjem - strano mi je ono ja ovo nikad ne bi ili kako taj i taj može to i to (osim ako nije neki ekstremno čudovišni čin) tj. neki totalno čvrsti postulati ako ih osoba zauzme i onda je u tome, iz moje perspektive, kruta.