:heart:Citiraj:
Amondi prvotno napisa
Printable View
:heart:Citiraj:
Amondi prvotno napisa
Pozdrav svima!
Skolska godina traje oko dva i pol mjeseca, a ja nikad umornija od skole. Nakon duuuugih ljetnih praznika mladjem sinu niti danas nije sjelo da su skolske obveze opet tu, da je potrebno ulagati nesto vise vremena i truda kako bi se hvatao korak s ostalima. Jer..zahtjevi su sve veci, a njemu se sve vise ne da. I dalje s njim odlazimo dva puta tjedno u Polikliniku na vjezbe koncentracije, povremeno kod psihijatrice i soc. pedagoginje. Iskreno, mi pomak ne vidimo i dalje ima velikih problema s paznjom i fokusom. Uciteljica sve to hendla no ipak ne moze 45 minuta biti fokusirana samo na njega, a s druge strane, cim ga ostavi da sam napravi zadatak, od toga nista. Malo je reci da je razine nase frustracije ogromna, a mogu tek misliti kako je sinu. Poduzimamo sve, dobiva pomoc strucnjaka, muz i ja krenuli smo na savjetovanje kako bi osnazili sebe i dobili neke smjernice. Ponekad nam se cini kao da smo pred zidom i eto stojimo pred tim zidom vec jako dugo.
Stariji sin je u nesto boljoj situaciji no kako su zahtjevi u skoli postali veci, otpocetka sk.godine objasnjavamo mu kako je puno vise toga za savladati i kako ce biti potrebno ulagati vise vremena i raditi kod kuce zeli li dobre rezultate. Da odmah razjasnim; ne pucamo mi na odlicne ocjene, samo zelimo da steknu radne navike koje ce im u zivotu itekako dobro doci.
Starijem je ocjena vazna, voli se natjecati s drugima u razredu i to ga tjera pa ga je nekako lakse i motivirati. Kod mladjeg to nije slucaj, na zalost. S njim jos nismo pronasli modus. Stogod kod kuce trazili od njega, prvo imamo cirkus i dramu koja nas izbaci iz cipela, a onda mozda, samo mozda, napravi sto je potrebno (ne nuzno za skolu).
Uglavnom, jako smo umorni i iscrpljeni i nije me sram to priznati. Ne glumatam na van da je roditeljstvo uvijek bajno i onakvo kakvim ga prikazuju reklame na tv-u.
Kako bismo si olaksali, odn. kako bih olaksala sebi (barem malo), odlucila sam iskoristiti svoje pravo da radim na pola radnog vremena. Prije neki dan dobila sam potvrdan odgovor sa HZZO-a i nadam se da cu radeci krace u svojoj skoli, biti odmornija i spremnija pomoci svojoj djeci na svakodnevnoj razini.
Eto..opet se ovo moje pisanje oduljilo...a morala sam..da dobijete sliku gdje smo i kako smo sada.
Do sljedecg pisanja!
Pozzz :)
Uh, kako te razumijem. Sve sam to prošla. Neću te tješiti, koncentracija neće biti bolja nakon tih vježbi, jedino će on odrastati pa će time stvar polaaaako dolaziti na svoje mjesto. Oni iz škole dolaze kao prazne ploče (umorne prazne ploče!) po kojima roditelj mora cijelo popodne pisati.
Dobro je što si otišla na pola radnog vremena jer to nije lako izdržati.
Amondi, učinila si najbolje što si mogla za svoju djecu i za sebe. Trud će se i te kako isplatiti, a oni će odrasti brzo, prebrzo (kaže mama jednog maturanta i jednog studenta :-) koja još jako dobro pamti prisilni homeschooling, jer su djeca dolazila kući kao umorne prazne ploče, pogotovo mlađi sin. Postalo je lakše naglo, negdje krajem osnovne škole, ali treba to dočekati. Kako čokolada kaže - smetnje ne prolaze, ali oni odrastaju i nauče živjeti s tim, razviju kompenzacijske metode i radne navike i sve dođe na svoje mjesto.
Sretno!:ghug:
Amondi, sve sam to prosla. I prolazim i dalje s primjerkom br.2.
SRV ce pomoci da budes fizicki vise prisutna, iako ima dana ( vecina) kad ja u svoja 4 sata odradim vise nego netko u 8 sati i dodem toliko umorna da ne mogu mozak ukljuciti .
Sretno
:heart:
Lijepo da dijelis iskustvo. Nemam ti sto dodati, stvarno dajete sve od sebe.
Amondi,drzite se, dajete svoj maximum.
:heart:
Amondi, možda je glupa ideja - ne mogu procijeniti, ali jeste li s učiteljicom razmatrali mogućnost uključivanja asistenta u nastavi za mlađeg sina?
Nije mi cilj davati savjete (za to treba biti puno stručniji i iskusniji) ali to mi je palo na pamet, možda bi mu pomoglo dok ne stekne stabilnije radne navike. Imaš koga pitati.
Nema šanse za asistenta! Pogledaj koja je borba sad bila za asistente djeci s ogromnim poteškoćama. Čitala sam na nečijem FB zidu da je državna tajnica Putica na sastanku s pomoćnicima u nastavi izjavila da su se ove godine za njih nekako skrpala sredstva iz EU fondova, a da za sljedeću godinu nemaju pojma kako će naći novce (u proračunu ih naravno nema).
Da, eto zbog takvih stvari bih ja štrajkala (na svom poslu), a ne zbog plaće. Nemaš osnovnih uvjeta za rad, a očekuju se čuda.
Možda bi za to trebalo pritiskati i CZSS i Ministarstvo SS, jer dok su djeca u institucijama imaju neke "beneficije", a posvojenja su ipak kompleksnija od bioloških obitelji. Ne znam, to su dugotrajne borbe, nisu za posvojitelje koji su već iscrpljeni.
Posvojena djeca doslovno su zadnja rupa na svirali. Za njih se računa da će posvojitelji okrenut nebo i zemlju da im plate sve što trebaju. Veći su problem zanemarena djeca iz disfunkcionalnih bioloških obitelji, za njih ne mari baš nitko.
O, da. Tocno tako.Citiraj:
čokolada prvotno napisa
Iako nije to rezervirani samo za posvojenu nego i biolosku sa angaziranim roditeljima.
Imate pravo :heart:
Ovo okretanje neba i zemlje je tema za sebe. Baš sam jadna zbog nekih nedavnih događaja. Boli kad znaš da si sve napravio kako si najbolje znao i mogao, a opet ispadne kako ispadne i još dobiješ kritiku. Život na rubu ima neko drugo značenje.
to se deševa i u biološkoj obitelji
Dragi svi,
dugo nisam pisala, vrijeme leti. Kraj skolske godine je blizu i zbog svih izvanrednih dogadjaja tijekom ove skolske godine (prvo strajk pa prekid nastave zbog korone, potres, online nastava) cini mi se kao da se nalazim u nekom filmu.
Srecom, nasi klinci su to relativno dobro sve prihvatili, puno smo s njima razgovarali (sto i dalje cinimo) i nakon pocetnog otpora prije dva mjeseca, sad je vec tako da vec ujutro obojica pitaju za DZ koju onda uglavnom samostalno napisu (uz nase provjeravanje napisanog). Kako bilo..cijelo ovo proteklo razdoblje naucilo nas je kojecemu, a najvise smo sretni sto su se obojica u velikoj mjeri osamostalila po pitanju pisanja domacih zadaca i skolskih obveza.
Nadam se da ste svi dobro i da je svatko za sebe i svoju djecicu “ubrao” nesto za sebe za vrijeme trajanje karantene. Ja znam da mi jesmo :zaljubljen:
Umalo zaboravih!
Na FB sam otvorila grupu Roditelji & nasa djeca rodjena iz srca. Slobodno se prikljucite, vjerujem da nam je svima lakse kada podijelimo svoja iskustva i cujemo tudja. A i svaki savjet je dobrodosao. Kako za nas koji smo svoju djecu iz srca rodili, tako i za one koji ce to tek uciniti.
:heart::heart::heart:
Amondi, krasnooo ❤️❤️❤️
Pozdrav svima. Nakon deset godina braka I neuspjeha da imamo djecu odlučili smo se na posvajanje. 2.9 imamo psihološku testiranje u centru. Imam puno pitanja na koje se nadam da će mi netko pomoći.
Sretno! Roditeljstvo je uvijek neizvjestan put, bez obzira na način na koji smo došli do djeteta, ali ako slušamo svoje srce, sve ispadne dobro. Ima ovdje forumašica s iskustvom, sigurno će ti dati dobre savjete.Citiraj:
Svjetlanaaa prvotno napisa
Hvala punoCitiraj:
Peterlin prvotno napisa
http://forum.roda.hr/threads/25229-r...ga#post_650507
Ako te nešto zanima, pitaj.
Pozdrav. Da li je netko od vas u braku a da je sam u procesu posvojenja?
Koliko mi je poznato, ne može jedan bračni partner posvojiti. A zašto bi jedan posvajao, ako ste oboje odlučili da želite posvojiti (vidim u prethodnom postu)? Može jedan roditelj posvojiti ako nije u braku ili izvanbračnoj zajednici, ali to je puno teže. Ne znam kakve probleme imaš, ali mi se čini da nakon posvojenja oni neće nestati, nego se mogu samo pojačati jer se nemate više vremena baviti sobom onoliko koliko ste prije imali.
Ovdje će prije biti riječ o tome da jedan partner ne zadovoljava uvjete (godine, kronična bolest, loš psihotesr itd.)
U pravu ste. Prije dvije godine zbog dvije operacije srca mužu je oduzeta radna sposobnost pa zbog toga ja ulazim u proces sama uz muževu saglasnost i podršku .
Evo upravo bila na psihološkom testiranju.Super sve prošlo. Trajalo je dva sata. Sad čekamo da jave kad će u posjetu doći
Svjetlanaaa, sretno!
Nadam se da ćeš otvoriti svoju sretnu temu. Ovo je Amondina, pa bi se s daljim pitanjima i komentarima trebalo prilagoditi otvorenim temama ;)
Ok. Hvala
Pozdrav svima!
Nisam opet neko vrijeme pisala pa ako cu se ponoviti ne zamjerite.
Nakratko cu se osvrnuti na proteklih 6 mjeseci koji su bili i vise nego izazovni za sve, a da ne pricam za nasu djecicu. Prezivjeli smo nekako online skolu, ispadanje iz njihove rutine, sto je posebno mladjem, bio veliki problem te smo u skladu s tim imali svaki dam mjesec dana dramu i ispade. Uspjeli smo proslu nastavnu godinu dotjerati do kraja, iz svega pokusali izvuci najbolje.
Dogodio se nesretni potres, skola nase djece neuporebljiva do sljedece godine do kada ce trajati obnova. Od ove skolske godine nasa djeca su na dvije razlicite lokacije koje su udaljene jedna od druge, u autu dnevno po gradu odvozimo 30ak km.
Zasto ovo pisem? Zato jer nas ljudi koji nas okruzuju uvjeravaju da bi bilo bolje da djecu prebacimo u skolu u kvartu (dakle djeca su od prvog razreda upisana u skolu za koju smo buli sigurni da ce imati svu podrsku koja im je i koja ce im biti potrebna), a ne da se mucimo svaki dan razvazajuci ih uz brigu hocemo li stici svakoga na vrijeme ostaviti u njegovoj skoli, a pri tom stici i na svoj posao. Mi znamo sto mi mislimo, ali evo, nikad nije lose cuti i tudja misljenja.
A sto muz i ja mislimo? Mislimo da je zadovoljstvo nase djece prije svega. Mladji vec trecu, a stariji cetvrtu godinu imaju svoj razred, drustvo, ucitelje koje vole. Mislim da bi kontraproduktivno bilo micati ih iz okruzenja u kojem se dobro osjecaju bez obzira na trenutno povremeno nezadovoljstvo ranijim ustajanjem kako bismo sve stigli, bez obzira na cinjenicu sto ne idu vise u boravak jer mi naprosto ne mozemo fizicki to stizati. Puno smo razgovarali s klincima i oni niti ne pomisljaju na skolu u kvartu. Kazu, mogu oni to :heart:
Mozda djelujem malo zbrckano, ne zamjerite, budna sam od 5,30 :|
Pozz svima!
Okolina je uvijek najpametnija i iz nepoznatog razloga jako rado vrši pritisak. Radite ono što mislite da je najbolje za djecu i onako kako daje najbolji rezultat.
Djeca su vam sve rekla. Ako ikako možete, ostavite ih u društvu koje im je poznato i koje vole. Do sad je bilo dobro. Podržavam vašu odluku. Zanemarite ekipu koja misli da bolje od vas i djece zna što bi trebalo učiniti... Sretno!Citiraj:
Amondi prvotno napisa
Dragi svi,
opet me dugo nije bilo. Vrijeme naprosto leti. Usli smo u godinu kada ce biti tocno 5 godina otkako su djeca upotpunila nasu obitelj. 5 godina! Kada kazem 5, gotovo da ne vjerujem da je toliko proslo. A kao da je jucer bilo.
Borba. Zapravo svakodnevna. Ponekad mi se cini da sto vise vrijeme prolazi da je teze. Mislim...i logicno; veca djeca, veca briga, veci zahtjevi, veci izazovi. Ima dana kada potonemo skroz pa se onda zaredaju dobri dani. Skola je posebna prica; s mladjim (ADD) se svaki dan osjecamo kao da smo na vrtuljku, ne forsiramo ocjene no nemilosrdan skolski sustav tjera nas da mi guramo njega. Da ga se pita, on ne bi nista, a to opet ne mozemo dozvoliti. Stariji, kako su skolski zahtjevi postali veci, lagano posustaje, cesto ne bi, a vidimo da je to vec i lagano i predpubertet (Boze pomozi! :-o ).
Ipak, nije sve tako sivo. Ako mi to bas ne vidimo, vide drugi pa nam cesto govore kako nismo svjesni sto smo sve do sad postigli kad su nasa djeca u pitanju. I istina je. Nismo svjesni. Ono sto si stalno nekako govorimo je da ce se sav ovaj trud i strpljenje i dosljednost u odgoju jednog dana isplatiti. Ne zbog nas, nego zbog nase djece.
Isprike zbog malo depresivnijeg posta, trenutno nam je takvo razdoblje kad nam se cini da tapkamo u mjestu iako znamo da to realno nije tako i da zapravo idemo naprijed. Ono na sto smo se intenzivno usmjerili (malo vise ja nego muz) je rad na sebi, prerade nekih stvari unutar sebe jer...ako ti nisi dobro neces moci biti dobar niti svojoj djeci, zar ne?
Da bas ne zavrsim ovaj post u sivim tonovima u postam jednu fotku na kojoj je cvijece koje je rucno izradio satriji sin i poklonio mi za Dan zena. E u takvim trenucima zaboravite na svu muku i jad koji svakodnevno prolazite kad ste u losijim danima i osjetite da vas preplavaljuje ljubav.
Do sljedeceg pisanja :bouncing:
https://www.facebook.com/photo?fbid=...50337072057243
Dragi svi,
opet me dugo nije bilo. Vrijeme naprosto leti. Usli smo u godinu kada ce biti tocno 5 godina otkako su djeca upotpunila nasu obitelj. 5 godina! Kada kazem 5, gotovo da ne vjerujem da je toliko proslo. A kao da je jucer bilo.
Borba. Zapravo svakodnevna. Ponekad mi se cini da sto vise vrijeme prolazi da je teze. Mislim...i logicno; veca djeca, veca briga, veci zahtjevi, veci izazovi. Ima dana kada potonemo skroz pa se onda zaredaju dobri dani. Skola je posebna prica; s mladjim (ADD) se svaki dan osjecamo kao da smo na vrtuljku, ne forsiramo ocjene no nemilosrdan skolski sustav tjera nas da mi guramo njega. Da ga se pita, on ne bi nista, a to opet ne mozemo dozvoliti. Stariji, kako su skolski zahtjevi postali veci, lagano posustaje, cesto ne bi, a vidimo da je to vec i lagano i predpubertet (Boze pomozi! :-o ).
Ipak, nije sve tako sivo. Ako mi to bas ne vidimo, vide drugi pa nam cesto govore kako nismo svjesni sto smo sve do sad postigli kad su nasa djeca u pitanju. I istina je. Nismo svjesni. Ono sto si stalno nekako govorimo je da ce se sav ovaj trud i strpljenje i dosljednost u odgoju jednog dana isplatiti. Ne zbog nas, nego zbog nase djece.
Isprike zbog malo depresivnijeg posta, trenutno nam je takvo razdoblje kad nam se cini da tapkamo u mjestu iako znamo da to realno nije tako i da zapravo idemo naprijed. Ono na sto smo se intenzivno usmjerili (malo vise ja nego muz) je rad na sebi, prerade nekih stvari unutar sebe jer...ako ti nisi dobro neces moci biti dobar niti svojoj djeci, zar ne?
Da bas ne zavrsim ovaj post u sivim tonovima da spomenem; stariji sin sam je izradio crveno cvijece od papira (ne znam kako da dodam fotku ovdje pa vam ne mogu pokazati) i poklonio mi za Dan zena. E u takvim trenucima zaboravite na svu muku i jad koji svakodnevno prolazite kad ste u losijim danima i osjetite da vas preplavaljuje ljubav.
Do sljedeceg pisanja :bouncing:
Kao sto ste skuzili, dupli je tekst; isti su, samo sto je zapravo pravi ovaj drugi. kak izbrisati ovaj prvi, pojma nemam :-o
U prvom navodim da cu postat fotku, a kad sam shvatila da ne mogu, nesto sam kemijala i sve mi se poduplalo :cekam:
Amondi, jako mi je drago da nam se javljas.
Oprosti ako sam predirektna, ne moras odgovorit.
Kako je vama u obitelji nevezano iz skolu? Jel se lijepo slazete u slobodno vrijeme?
Pitam jer vecina tvojih postova je kroz prizmu njhovih skolskih obveza ili ja to tako dozivljavam.
Zašto se život vrti oko škole znaju samo oni koji su na taj vrtuljak skupa sa svojom netipičnom djecom sjeli. Škola te pritišće, ne dozvoljava ti disati, oduzima vikende, dijete se osjeća neuspješno, sve se ribice moraju popeti na stablo (kako je ono nacrtano na učiteljima omraženoj karikaturi koja ocrtava sistem) inače im razredne kolege, a i poneki učitelj rado i često daju do znanja da su niškoristi.
Ta niškorisnost pokreće nove frustracije koje pak budu okidači za daljnja nepoželjna ponašanja itd, itd.
Svakodnevna obaveza višesatnog zajedničkog učenja nakon što malo dijete dođe iz boravka, a roditelj s posla, toliko iscrpljuje da pojam slobodnog vremena postaje hm...moraš se jako potruditi da ga stvoriš.
Draga Lili,Citiraj:
Lili75 prvotno napisa
nisi predirektna. Tvoje pitanje je jednostavno, ali odgovor bas i nije.
Slaganje u slobodno vrijeme je kako kad. Kroz tjedan da ga gotovo nemamo, posebno tjedan kad muz i ja radimo popodne. S djecom se tada prakticki gotovo i ne vidimo. Vikend je prica za sebe.
Klinci vole jako biti vani (sad vec idu sami u park), ponekad odemo negdje zajedno u prirodu, vole kad zajedno obavljamo kupovinu. Kod kuce obicno to bude neka zajednicka drustvena igra. Mladji cesto opstruira bilo koju aktivnost u slobodno vrijeme jer mu jako brzo sve dosadi. Starijeg to onda razljuti pa gasimo njihove medjusobne sukobe. Onda se muz i ja znamo podijeliti pa jedan bude s jednim, drugi s drugim. Ugl. kada to nase zajednicko igranje prestane, kod starijeg nastane drama jer njemu niti jedno vrijeme nije dovoljno za provesti s nama (sto je i razumljivo).
Ne znam koliko sam ti uspjela docarati nase funkcioniranje u slobodnom vremenu (nadam se da jesam...barem malo :mrgreen:
Potpisujem svaku rijec!Citiraj:
čokolada prvotno napisa
Amondi, hvala na odgovoru.
Coksa, ma kuzim ja to sve, to se moze reci i za djecu koja nisu posvojena, pa imaju razne poteskoce u ucenju u skoli, samo nekako mi se cini jako bitnim imat nekad u tjednu npr vikendom te opustene obiteljske trenutke, ove koje Amondi opisuje.
Svima nam treba predah pa tako i djeci od tog napornog tempa preko tjedna.