Poznat mi je taj osječaj. Reci dragom da nije sam. I meni je puno puta tako....Citiraj:
lberc prvotno napisa
Printable View
Poznat mi je taj osječaj. Reci dragom da nije sam. I meni je puno puta tako....Citiraj:
lberc prvotno napisa
Drage suborke (a vidim d aima i jedan suborac, he, he) teško nam je znam, Iberc normalno je da si plakala, plači koliko god želiš (i ja sam nakon 4. neuspjeha plakala ko kišna godina) i izbaci sve iz sebe, ali nemojmo se ljutiti na Boga, on ima plan za sve nas! Iberc ti si upoznata, a ja pozivam sve koji se žele pridružiti u molitvi za nas i naše postupke od večeras u 22h, koga zanima može vidjeti današnje postove na temi "molitva za naš uspjeh", nas nekoliko (što smo tamo pisale) počinjemo sa molitvom od večeras u 22h, bitno je da svi u isto vrijeme molimo i tako se zajedno udružimo i Bog će nam pomoći, a to ne oduzima puno vemena, mislim da svi znamo izmoliti jedan Oče naš...
sara10 lijepo! sjetite se i nas nevjernika ;-)
U moju molitvu ćete svi biti uključeni, svakoj želim uspjeh kao i samoj sebi, a nikome ne želim da prolazi sve ovo, pogotovo ne po tko zna koji put!
Pozdrav prije svega...ne znam di da ovo napišem nekeko mi se čini da je ovdje najpriklaadnije. Kad pomislim gdje boli? Pa nema di ne boli...Trenutno sam čekalica bete (7 IVF+ICSI) i toliko se toga nakupilo da danas pucam na svako pitanje:pa kako si? Pa kako da budem najrađe bi pitala??????? Eto to me boli šta niko od ljudi koji znaju da smo na postupku ne da ne razume nego bi još ja njih trebala tješit:PA DOBRO SAM!!!!!!!!
slažem se,nitko to nebi smio prolazitiCitiraj:
sara10 prvotno napisa
s vama sam u molitvi
Razmisljam i citam ovu temu dugo, prosla sam ju uzduz i popreko.. nisam dugo u mpo-u i zapravo mislim da nemam jos pravo previse kukati ali ne mogu si pomoci...
Gdje boli? svih na istom mjestu vjerujem.. Boli u svakom trenutku kad prstom upere u moj trbuh napuhnut od stimulacije i pitaju ima kakvih novosti?.. Boli kad me susjedi u liftu zapitkuju kad ce beba, nadovezujuci se kako je divno imati djecu dok si jos mlad.. Boli kad ti dojade vise svi komentari pa sa suzom u oku kazes ''nije da ne zelimo vec ne mozemo'' pa umjesto da zasute nastave ''ma mozete, kako ne bi mogli, ma samo se opustite imate vremena doci ce to'' ...
I dok oko mene skakucu prijateljice presretne jer su nakon dugog truda od tri-cetri mjeseca napokon ostale trudne, i one kojima se od prve ulovilo.. Zavist..moja zavist me najvise boli.. Zavidim im kad kukaju kako im je muka, kako povracaju, kako im smrdi hrana a jede im se sladoled s cipsom.. u tom trenutku bi prazninu u svom trbuhu u svojoj dusi rado zamijenila s pet put jacim mucninama i gadljivoscu i napuhnutoscu i hormonima koji i mene svicu jer ili ih uzimam jer moram ili sam se naglo skinula s njih pa sam sva van balansa..Boli kad se prave da te razumiju a kad ih pokusas upoznat s problematikom vidis da ih uopce ne zanima sto i kako i zasto, neki ni ne znaju kako dolazi do trudnoce a kamo li sta vise o temi..i takvi mi se nadju davati ''pametne savjete''...
Boli jako kad se zapitas zasto bas ja, zasto oni koji mozda i ne zele zatrudne iz prve a ja koja to zelim iz zadnjeg atoma mog ''tijela s greskom'' ne mogu ni uz svu medicinu..
Svaki novi postupak boli, fizicki i psihicki.. cekanje do bete postaje mucenje i igra zivaca ,svaka tockica krvi ili neceg cudnog izaziva napad panike, neuspjeh razbije svaku nadu i navuce sivilo i nevjericu, tjera te da se boris,zainatis ali budi strah od ponovnog pokusaja..
A sta najvise boli? Kad te nakon neuspjeha tvoj muz zagrli i kaze drugi put ce biti sigurno,nemoj biti tuzna, a vidis mu u ocima da je razocaran, da ga boli jednako kao i tebe ali trudi se ostati stijena jer ako on padne tko ce te drzati.. Tuzni pogledi obitelji i tapsanje po ramenu ne pomazu..osjecas vlastiti neuspjeh, kao da sam sama kriva sto se nije ulovilo ili nije zadrzalo..
Sve boli, svaki dan proveden u MPO svijetu je bol za mene i zaista se nadam da za svih nas ta bol ima svoj kraj i da ce nam kad tad ta bol biti ''nadoknadjena'' srecom kad zagrlimo svoje dijete..
Joj jejja - rasplaka me :( Boli, ali sigurna sam da će jednom doći kraj i da će vam se želja ostvariti :heart:
jejja predivno napisano..
nazalost, nema garancije.. ja se borim tako da svaki dan pomalo vjezbam naci srecu u drugim stvarima. neki se zbog toga grizu, jer malo daje osjecaj odustajanja, ali vjeruj, nije odustajanje.
...mog tijela s greškom ..:-(
jejja :love:
Gledam ja jučer svog dragog,pomazim ga pa si mislim...već si odavno mogao biti tata,najbolji tata na svijetu.A njemu je najbitnije da smo skupa.Ako nam nije suđeno da budemo roditelji..a dobro,on je sretan da ima mene,da se slažemo i da smo zdravi.A meni svako malo prođe kroz glavu,a da si s nekom drugom,već bi bio tata :no:
ovo sam mm rekla jucer.. sreca moja draga uvjerava me da ako ne upali sada, upalit ce treci peti, sedmi put.a ako ne mozda bas negdje neki mali kinez ceka da bas nas zove mama i tata.. i to boli kad znas da te voli i zeli cak i ako mu ne mozes dati njegovo-nase dijete a ti smatras u tom trenutku da mozes voljeti samo vase..Citiraj:
žužy prvotno napisa
jejja :cry:
Jooj, opet ste me :cry:
Boli svaki dan...boli to što ja još uvijek imam snage za borbu, a komentari okoline su od "Bit će jednom, samo morate biti uporni!" prešli u "Bit će kako Bog da"... Jer ni upornost nije svakome recept za uspjeh.
A naj,najgore mi je bilo kada sam prije 2,5 mjeseca izlazila iz bolnice, shrvana nakon svega, i čekala MM u čekaoni. Baš u to vrijeme su bebe izlazile iz rodilišta, i sretni mame i tate su ih vodili doma. A mi praznih ruku..
Jejja,draga.. :-( Baš si me rasplakala,znam kako ti je,znam kako je teško,znam kako boli...
Joj boli,evo ide deseta godina..već sam mogla imati malog školarca... :-(
Boli kad idem na odjel humane,uvijek se spuštam stepenicama a gledam trudnice koje se penju stepenicama,pa mislim-uvijek idem u krivom smjeru,kad ću ja ući u bolnicu pa da i ja krenem prema gore!! kada?
Teško je,koji dan imam osjećaj da je lakše,da sam ojačala a nekad se raspadnem da ne znam hoću li moći nastaviti dalje,ali evo uvijek se nekako dignem,moram jer želim zagrliti svoje dijete,želim se još boriti dok sam relativno mlada..da si poslije ne prebacujem a mogla sam ići a nisam...
jejja Draga potpisujem svako tvoje slovo :cry:
Citiraj:
jejja prvotno napisa
Ko me tjero da čitam! Kako ste me rasplakale...Onda kad neko kaže da nismo povezane, nego kako nego jesmo, svaki post koji čitam je kao da sam ga sama napisala! Ljudi oko nas nisu krivi, neznaju kako bi s nama pričali o tome, dali da opće pričaju, pitaju, a godine idu...Nema pametnih pitanja, jer nema ni odgovora, zašto? Nadam se da ćemo svaka imati djecu pa će ovaj začarani krug između da na dođe M i da što prije dođe da krenem ponovo što prije završiti jer predugo traje... Ja sam prošli put zamolila sve oko sebe da me više ništa ne pitaju ni kad će, ni jesi li! Šta jesam, ste glupi, pa da jesam znao bi cijeli svijet toliko bi vrištala od sreće! Ali kažem nisu oni krivi, ali sad znaju, ne priča mi se u kojoj sam fazi, šta koga briga osim cura ovdje! A da boli što svi oko mene imaju ili dobivaju djecu, boli! Nakon ovog neuspjeha nisam bila kod frendice čijeg malog obožavam jer nisam mogla biti blizu beba! Grozno mi je bilo što me skužila pa ništa nije pitala zašto me nije bilo, kaže znala sam da ti je teško kraj beba...Uf, opet grozan osjećaj, ali boli me što sam bratovoj maloj bila na maturalnoj, a stariji me 4 god.samo, boli što mi mlađa sestra s grčem rekla da je trudna s dvoje blizanaca jer kaže bilo joj krivo zbog mene kako ću se ja osjećaj jer nije fer što je zatrudnila prije mene, boli što duga sestra nedavno kaže da će krenut na drugo, nije kaže još vrijeme, ali vidi mene kako se mučim, pa da njoj ne zapne, boli kad fendica na medenom mjesecu zatrudni i kaže vidim vas koliko imate problema pa nisam ni očekivala...Neznam više šta ne boli, ali vidim da se svi boje da ne zapnu ko ja! Nikom ništa za zamjerit, obožavam ih sve, nisam ljubomorna, drago mi je da ima beba oko mene pa ih obožavam kao da su moje, najviše me boli kad M ujutro ravno iz krevete ode vidjet 4.mala mačića koja su se omacila na moj rođendan i sad imaju mjesec dana...priča s njima, brzo ću doć s posla, ste gladni...Kako bi bio divan otac, jel moguće da mi to nećemo imat priliku prolazit? Jel moguće da nećemo imati bebu? jel moguće da nećemo biti roditelji nekom malom šećeru? A tako bi ga mazili i pazili...:-(
A jooooj...rasplakale ste i mene :cry: Stalno čitam ovu temu, i nikad naći pravih riječi da nešto napišem. A trebalo bi biti lako - kad te boli najviše, otvoriš i počneš pisati, nema tu pravih i krivih riječi, samo olakšavanje duše. I svejedno me uvijek dočekala blokada kad sam se uhvatila da nešto napišem. Valjda je razlog taj koji je i sama Frćka iznijela - svaki post zvuči ko da sam ga ja pisala. Gdje boli?! Pa gdje ne boli. Bez obzira na to koliko dugo traje nečija mpo priča, boli svugdje i boli jako, boli ujutro dok se probudim, boli dok sam na poslu i boli prije spavanja! Kako? Nije potrebano ni opisivati. I sad sam trudna - ne znam da li je "napokon" uopće prava riječ jer "projekt beba" traje nepune 3 godine, ako uzmemo u obzir svaku osobu kod koje traje duže. Ali meni to jest "napokon". I strah me svega. A zašto to pišem? Zato jer me neplodnost i dalje boli, i jako mi je teško čitati sve postove na temu, jednako ko i prije. Ako sam sad i trudna, i uspijem trudnoću savršeno privesti kraju, kakve veze ima...to ne znači da nisam neplodna, i da neću živjeti s tim i dalje, i da me možda ne čeka i još teža borba s neplodnošću.
I na kraju ovog mog prvog posta na temu mogu samo zaključiti da se, naravno, nisam uspjela izraziti kako sam htjela i kako se osjećam. Ali vas sve grlim, ljubim, razumijem i s vama sam ovdje! :love2::-(
:cry:...kao da sam ja ovo pisala, totalno poznat osjećaj :-( !!!Citiraj:
s_iva prvotno napisa
Sve se mi jako dobro razumijemo i da napišeš samo jednu rečenicu, sve znamo kako se osjećaš i šta je u pozadini svega što si htjela reći, jer se sve slično osjećamo, kao pred zidom, kao da je sve stalo(osim vremena koje juri) i samo je ovo važno! Teško je naći sreću u ostalim stvarima jer nam je dobiti bebu najvažnije, sve što želimo, čemu smo se predale i posvetile, a sve ostalo se čini tako nebitno! Ni nemožemo prestati od silne želje misliti na djecu, koliko ih želimo, a i teško je kad nas svakodnevno hrpa situacija i sitnica podsjeća na jedino što želimo!Teško je onda živjeti, uživati u svemu drugom, biti pozitivan, nadati se, kažu opusti se i ne misli...Lako samo reći! Nadam se da će ovo biti priče kojih ćemo se samo u daljini sjećati jednog dana, a u sreći živjeti i uživati s toliko iščekivanom djecom:love2:
eee da sta sve boli...kod mene je jos sto bi se reklo sve frisko...4 dana od negativnog testa poslje 4-tog pokusaja...da sve boli dusa najvise
O cure kako vas razumijem.
Mene je jučer jedna jako draga bliska osoba koju poštujem i cijenim izbacila iz takta cijeli dan sa svojim gluuupim savjetom kako da zatrudnim. I kako onda da ne budeš tužan kada kako je rekla Frćka trebaš normalno živjeti, uživati u svemu i nadati se.
I meni je muž jednom rekao da si s nekim drugim već bi odavno imala djecu, ali ja ih ne želim s nekim drugim već s njim i nisam se za njega udala radi djece. dakako želimo našu malu obitelj, ali moram priznati da nas to sve već lomi i to jako. Znam da su neki ljudi u mpo vodama puno duže od nas i ne odustaju, ali nažalost već smo skupili godina za prste jedne ruke i već nam je lagano dosta. Od početka smo mislili da će doći i naših pet minuta jednom, ali kako vrijeme prolazi, što ako nikad ne dođe...
A meni su najbolji poznanici, kolege s posla, koji svako toliko skuže da me nema, pa pitaju druge gdje sam, a onda me dočekaju kao najpametniji za moj slučaj! Neki od njih naravno nemaju ni curu ili dečka, ali ONI ZNAJU ŠTA BI TREBALA NAPRAVIT DA ZATRUDNIM! Tipa: Odi na Hvar, tamo ljudi zatrudne, u toplice opustit se malo, da odem u Prag u kliniku jer trošim vrijeme u našim klinikama uzalud, da se smirim jer imam previše energije i prebrza sam, a to nije dobro, da usporim!:zbunj: Da bi trebala pit: macinu travu, vrkutu, uzimat žitarice, ne pit previše mlijeka.. Jedni mi govore da nabacim kilu, dvije, drugi da toliko skinem?! A najgluplje i najbezobraznije od svega kad mi kažu: Jesi čula koliko puta su oboje dobili djecu nakon što su promjenili partnere!!!:cupakosu: Trebam li uopće komentirati!
Srećom oni najbljiži mi ako išta kažu, kažu ma bit će, sigurni smo! Hvala im što mi ne govore kako se to radi!
Kod mene je totalno druga priča...a isto žalosna.
S obzirom na 10-godišnji staž u MPO-u meni više nitko ne gleda u trbuh, mene više nitko ne pita ima li šta novo, meni više ni prijateljice ne čuvaju robicu svoje djece za moje, ne smetaju mi trudnice, njihove priče ili mala djeca (nikad ni nisu), više me ne smetaju ni dobronamjerni savjeti tipa opustite se, predajte papire za posvajanje, pa ćeš onda zatrudnit, odi na bioenergiju, pij čajeve, ma sve smo to prevazišli, mene smeta što me više nitko ništa ne pita!!!
Mene boli sve gore navedeno i nenavedeno, a najviše bespomoćnost
Cure pročitala sam cijelu temu i rasplakala se ko malo dijete...:cry::cry:
Boli,jako boli.
Boli što me ni mama ne pita kako sam i šta dalje,što niti moja sestra ni mama ni itko osim mm-a ni nezna da sam bila trudna ili da idem u postupak...
Bole me glupi komentari jel mm-u treba pokazat kako se bebe rade...
Boli me i moja ignorancija problema. To što se pravim pred drugima da meni ne smeta,a imam osjećaj da se svaki dan razbijem u tisuću komada...
I boli mi što uopće ima parova koji se moraju boriti s nečim što bi trebalo biti tako jednostavno....:-(
tigrical preteško je sigurno :-(
ja se divim svima vama koji to dijelite sa svojom okolinom. ja još uvijek nemam snage slušate debilne utjehe i savjete o mnogo čemu.
nekako mi je lakše sama sa sobom. inače nisam introvertna osoba, baš suprotno, al to me toliko boli i znam da mi nitko osim vas ne može razumijeti i hvala vam kaj postojite :cry:
meni curke znaju reći da će mi čuvati robicu kad rodim a ja im kažem da ne treba, da si želim sve sama kupiti, ne jer sam bahata već ne želim da me nitko ispituje da kad ću roditi pod isprikom da više nema gdje robicu čuvati :-(
čak sam dobila od papmersa neke knjižice i cd. sve sam bacila u smeće. i poživčanila. pa mislim si koji k...c će mi to; da unaprijed učim???
ahhhh
žužy nikome on nebi bio ni tata ni bolji tata osim vašem djetetu i zapamti to :kiss:
ljubek a znam,sve ja to znam...al nemreš a da ne misliš na to.
..nek odem na Susak,jer je tamo ona ostala trudna a ni nije planirala...
..nek promijenim skakača...
Zadnji savjet je bio od doktorice koja me primila na hitnoj,da nek razmislimo o posvojenju..zašto se mučimo s postupcima.
Zato jer sve dok imamo nade,snage,godine...ne mislimo prestat.Postupci mi nisu mučenje,već se veselim svakom novom..jer novi postupak je i nova nada,da budemo mama i tata.
tigrical :love:
Sve te savjete sam dobivala do pred godinu dana,polako prestaju.Za sad mi ne fale,ali razumijem te kako se osječaš.
Ma, ne fale meni ti "savjeti", mene smeta što vjerojatno vjeruju da nikad ni neću imati djece, pa više nitko niti ne spominje tu temu...Citiraj:
žužy prvotno napisa
tigrical... dobro te razumijem :love2::love2:
A žužy to sam i ja više puta pomislila.. Kako bi mm već davno bio tata,samo da je druga žena pored njega.. Sve dok nije bio problem u SG. Tad sam shvatila da ne želim dijecu radi dijece,nego radi muža... Odnosno da želim s njim imat dijete. Zašto bi to bilo obrnuto drugačije?:love2:
ja mislim da smo mi svima zanimljivi na svojim početcima. tipa jadni oni, njena baba ih rodila petero, da se opuste bila bi trudna, to je zato što je ona sjedila na hladnom betonu, to ih je bog kaznio jer su se seksali prije braka, jer piju kavu, jer......
i onda nakon nekog vremena prestanu jer im nismo baš toliko bitni jer se ništa ne događa.
pri tome naravno ne mislim na naše najmilije. njima je isto možda teško i tek sad došlo iz dupeta u glavu da od stalnog zapitkivanja njema ništa. i onda iz krajnosti da ih zanima kad smo se seksali dođu do toga da ne pitaju ni kako si/smo?
možda sam u krivu al čula sam raznih razloga zašto netko nije trudan. naravno niti jedan pravi razlog u vidu neplodnosti
žužy,tebi vele da promjeniš skakača...meni ti vele da promjenim kokota, užas
najbolja mi je bila izjava,pa dobro kaj vas dr hoće još na "umjetnu" oplodnju kad ste već bili tak puno puta
tigrical,i mene ti sve manje pitaju i ne smeta mi...najgore mi je bilo,pa kaj vi čekate,sad smo isto već dugo skupa,pa ljudi valjda već kuže,da ali nova je vijest da sam otišla od mm (jer mi se vratil svekar) i da sam neplodna..ma briga me,nek pričaju kaj hoće!
ne znam je li smješno ili žalosno ali izgleda da su svugje ljudi isti....meni je jedan "frajer" rekao da će mi on pomoć kad MM nemože.....toliko mi je pukao film da sam mu rekla: "ajde dođi da vidimo kakv si ti j...č tada nije znao šta bi pa se povukao! moj vam je savjet grubi odgovor i svi će pametnjakovići i zabadala nestati....
Još se nije taj rodio koji bi zamjenio MM!!!!!
ici žalosno je da moramo tako odgovarati, ali u potpunosti se slažem s tobom.
i frendici i meni je isti frajer rekao isto. samo tad niti jedna nismo znale da ne možemo zatrudniti pa nismo nit odreagirale. danas bi skroz drugačije. mislim da bi se u meni probudila jedna posebna doza agresivnosti prema tako glupim ljudima :gaah:
Apropos ljudskih gluposti, moja je prijateljica nakon mog 1. aih ostala šokirana kad sam rekla da ću ići ponovno...pitala me "i kaj, još se misliš mučiti?" :-o
Mene živciraju moji na poslu što su svi tako hepi i pozitivni, a ni ne kuže mpo postupak. I naravno, bilo je onih: dođi na Susak, tamo se zatrudni. Trebate godišnji i opuštanje.
Radije bih da šute i da ignoriraju ta moja bolovanja i gotovo.
Priznajem da sam jednom bila bezobrazna. Baš sam bila u pms-u, tata mi bio u bolnici i nešto komentiraju da sam sigurno trudna kad sam takva. Pa sam rekla otvoreno: za napraviti bebu su potrebne neke aktivnosti kojih kod mene tjednima nije bilo. Joj kako su zašutjele :roll:
I naravno, jako volim pitanje: a tko je kriv, ti ili muž? :evil:
A najteže mi nekad pada kad vidim da mi mami teško padaju moji neuspjesi. Mi smo jako bliske, i ona nije preko 10god mogla imati djecu. Sad znam da bi htjela unučad, super bi bila baka... i onda se i ona nada, i ništa. Zapravo želi znati, a ne želi. Nekako lakše podnesem svoj neuspjeh nego kad vidim da je drugima teško
Što se tiče glupih savjeta (jedan takav me izbacio iz takta 2 dana)
Dakle krećem: samo se opustite, to je sve u glavi (da naša dijagnoza je samo nama u glavi :roll:
gledajte njih kad su skoro posvojili dobili su svoje djete
odite travaru, bioenergetičaru (oni su pomogli ujni, strini sestrični od ujne iz trećeg koljena - mislim nabrajaju ljude o kojima im je netko drugi pričao a nemaju pojma tko su oni)
ma kada odustanete od svega i kada se ne budete više nadali onda će doći beba
i onaj kao što je već netko rekao - joooj jesi znala kada su promijenili partnere dobili su dijet,e ono ljudi dođe mi da :gaah:
Ono što sam primjetila, svi kada kažu takvo nešto misle da tako tiješe i pomažu.
E to kad kažu da se opustimo, ja sad govorim da nema to veze kad postoje dijagnoze. Da se ona ne bude promijenila ako ćemo piti kokteliće na plaži...
u meni definitivno jeste. ne prepoznajem se. ali ipak, moram biti i drska i gruba, jer je to toliko privatna stvar, i nema pravo niko da to komentariše, ako mu nismo mi dozvoliti. barem ne pred nama, tračanje iza leđa je uobičajno...Citiraj:
ljubilica prvotno napisa
Gdje boli neplodnost? Gledam i čitam ovu temu već tako dugo ali nikako ništa napisati sve dok mi jučer ujutro, pred ogledalom nije sinulo, odgovor mi je pred nosom cijelo vrijeme, ali ga ne vidim ili ga izbjegavam vidjeti.
Nanosim "ratne boje" i pogledam svoje oči! O bože, to više nisu moje oči! Gleda me neka jako tužna osoba na rubu plača.Tu nikakva sjenila ni maskare ne pomažu. Ta se tuga u njima teško sakriva. Pitam se samo kad se to dogodilo? Kad sam od vesele osobe koja uživa u životu postala ovo, tužno stvorenje na rubu plača?!? Nisam dugo u cijeloj MPO priči ali se već osjećam kao veteran. Prošla je tek 1,5 god. od našeg ulaska u taj svijet, a mi smo već prošli kroz skoro sve "kombinacije". Cijelo vrijeme si mislim kako sve to skupa dobro podnosim, svaki novi pokušaj, svaki novi neuspjeh, ne raspadnem se već sam puna nekog optimizma za dalje, za nove pokušaje ali oči, ogledala duše, pričaju neku drugu priču. Svaki novi promašaj ostavlja traga na njima. Za svaku betu sam saznala na poslu ili negdje među ljudima i nisam si mogla dati oduška, nisam se rasplakala ni jednom (a mogu se rasplakati bez problema na neki tužan film). Svi ti neuspjesi se nakupljaju negdje i bojim se samo da tamo ne ostanu. Da jednog dana kad (neću napisati "ako") postanem majka neću moći uživati sa svojim djetetom.
A okolina tu srećom ništa ne zna. Jer znam da bi bilo raznih komentara i pogleda i da bi me oni izbacili iz takta svako malo. Svako pitanje ili pogled upućen meni kad se priča o trudnicama ili bebama bi ja tumačila na svoj način i bila još više u depri. A tko zna možda bi onda i malo ove moje tuge izašlo van.
..jooj samo nek mi neko kaže da odemo na Susak ili Hvar..pitala bi ga onda jel će se tamo mom mužu nekim čudom pojaviti spermiji u testisima ?!?!:cupakosu:
Naslušala sam se i ja svega, svakakvih "dobronamjernih" savjeta..al hvala Bogu u zadnje vrijeme slabo (možda je to zato što sam 80% vremena sama kod kuće..) priznajem otuđila sam se dosta od svih..nemogu više slušati o trudnoćama, "mukama" u trudnoći, nespavanju zbog malog dijeteta...nemogu :cry: Ti ljudi ne shavaćaju koliko su sretni jer IMAJU djecu i još zdravu...trebali bi biti presretni..imaju ono šta ja i mm možda nikad nećemo imati...nemogu si pomoći zavidim..:cry:
I još k tome svemu, financije, samo mm radi, doslovno preživljavamo, i sad ćemo morati odgoditi konzultacije za biopsiju jer nemamo novaca da idemo u zg..i naš san se čini još daljim i nedosežnijim....:cry: I kako da čovjek bude optimističan na ovom svijetu.. nemožemo imati dijete, nemamo novaca, nemogu naći posao, ništa...imamo samo našu ljubav i velika srca i želju da budemo mama i tata...