Printable View
Ma ne nameće se to djetetu aktivno... Ono ja želim da ti budeš nadaren pa ćemo sad radit na tome jer tad i nije uspješno. Nego onako usput, u dijete ucitavas svoja uvjerenja, nadanja, očekivanja i okolinom stvaraš svog klona. Do druge, treće godine ako je dijete suradljivo. I ne radi to nitko valjda namjerno, ali s prvim djetetom to gotovo uvijek ide tako.
Kako mi je ovo tužno. I ružno ustvari. Zar čovjek ne može biti "dosadno neambiciozno prosječan" a da bi bio sretan i imao odobravanje svoje okoline?Citiraj:
čokolada prvotno napisa
A ako bude volio samo to da zna napraviti kakaosnite. Ili, još manje, ako ih samo bude volio jesti. A o engleskoj kraljici mu bude ravno :)Citiraj:
Jelena prvotno napisa
A bome sam ja u prvim namjerno radila s idejom povezivanja sinapsi jer nemam nikakvu ideju o mogucem nasljedju. I to ce sigurno isto imati neki utjecaj na dijete. Odnosno sigurno sam manje opusten roditelj od vecine ovdje. Ja sam aktivno promisljala aktivnosti, ali naravno u skladu sa svojim sklonostima jer se nekih stvari sigurno nisam ni sjetila. Tj. puno sam kreativnija i zabavnija u onome sto dobro poznajem pa i dijete uziva u tome. Ove dane puno slikamo s temperama. Ja tu nemam talenta i to se vidi, iako je njemu i to zabavno, ali nije to isto kao kad su u pitanju prirodne znanosti, tehnika, citanje, aktivnosti vani i ostalo sto bas volim.
E sad cemu ce to sluziti u pubertetu, ne znam. Mogu se samo nadati da doprinosim samopouzdanju koje ce mu trebati jer ce biti uvijek drugaciji u netolerantnoj okolini, cega me unaprijed strah. I onda ce valjda i lakse pronaci hobije kao sto ih imaju Peterlinini decki. Jer kako se ono kaze Nezaposlen mozak-djavolje igraliste.
A da, vodila sam ga sasobom kod zamjenske ljetne opce prakse jer nisam imala kamo s njim. Zena me ne zna i odmah je pitala je l on jedinac na temelju "odrasle" komunikacije. Tako da se opet vracamo da je i to bitno, a ne samo urodjeni karakter.
nije trud uzaludan, odgoj ima svoju ulogu, ali on je samo jedan dio koji oblikuje čovjeka.Citiraj:
Jelena prvotno napisa
Ako ima natprosječne sposobnosti, ne može, već zbog same svoje prirode. Tj. može, ali onda vjerojatno ne bi bio sretan (o odobravanju okoline ne bih ovom prilikom).Citiraj:
Beti3 prvotno napisa
Drugi je odgovor u Jeleninom postu, a koji mi se svidio - "nezaposlen mozak - đavolje igralište" :mrgreen: dobro zvuči, a ima i dosta istine u tome.
Beti, ne kuzim point. Meni je svejedno sto ce ga zanimati, dok je sretan. Na moju financijsku pomoc dugorocno ne moze racunat, jer sam stara. Znaci, morat ce se rano osamostalit. S boljim temeljima ima vecu vjerojatnost da smo nekog vraga potrefili i da ce se negdje pronaci. Ne mora pritom razmisljati o otpornosti bakterija, zakretnom momentu ili nekoj disonanci. Mozda ce biti bitno sto pjevamo puno, a mozda ce na kraju biti samo to bitno da zna da ga bezrezervno volimo. Ponudim koliko znam, mozda se nesto primi. A mozda i vjetar donese neko nepoznato sjeme. Samo da nije toksicno.
Ma.naravno da odgoj ima veze.
Sve je to mix karaktera, odgoja, okruženja, genetike ( i drugih specifičnih okolnosti recimo vaša Jelena).
Curke nemojmo bespotrebno potcjenjivat utjecaj odgoja. On postoji zasigurno al je u spletu s gore navedenim.
Ajme dosta postova nisam vidjela,idem čitat.:-)
Jako mi je zanimljivo ovo tvoje pitanje Jelena, vjerojatno zato jer si ga ja nisam nikad postavila i uvijek sam odgovarala na takva pitanja i to onako tehnički-znanstveno-logički-smisleno.Citiraj:
ocekujem li od djeteta previse da se ponasa kao ravnopravni covjek (vjerojatno da), trebam li zaista odgovoriti na pitanje zasto su nastale rupice u kolaču i kako se prenosi okret s pedale na kotač (vecinom odgovorim, ali sam u dvojbi trebam li)
Zamislila sam se u jednom trenutku kad je jedna mama na slično pitanje svog djeteta odgovorila nešto u smislu "kad vila puhne leptirići i vilinska prašina okrenu pedale" :-o i onda sam shvatila koliko god mi to u trenutku i zazvučalo fora i wow i zgodan odgovor trogodišnjaku, to jednostavno nisam ja. :neznam:
Ako sam zato lošija majka, so be it. :mrgreen:
Ja imam dvoje svojih i još dvoje u mirazu i sa svima imam odraslu komunikaciju tako da mi priča s jedincima nema smisla puno.
pa ako bude samo volio jesti kakao snite, morati ce se pobrinuti da nade nekoga tko ce mu te snite praviti.
a ako bude samo volio sam praviti kakao snite, e tu su mu vec mnoga vrata otvorena.
ja se jelena isto nisam dvoumila. odgovarala sam sve sto sam mogla odgovoriti. i nisam razgovarala onim buci buci jezikom.
to sam ja i bilo bi smijesno da izigravam nesto drugo.
Da, Barbi, ja se ni ne sjetim takvih odgovora. Mene kad pita je stvarno razmisljam o odgovoru. Sad me neki dan pitao zasto se kolac tako dugo pece (odatle i primjer s CO2 iz praska za pecivo) pa sam se zamislila sto da mu odgovorim jer ni ja tocno ne znam dinamiku pecenja pite od jabuka i sto se sad jos ceka.
Na moru je namjerno bacio jastucice za plivanje u neki grm i poslije je jedna ispustila, negdje se probusila. I onda ja nisam htjela da misli da moze bacat, a ja cu kupovat, a trebaju nam ti jastucici vrazji, pa sam ih kupila krisom i rekla kasnije kad je bio OK da mislim da mu je dobra vila donijela jastucice (kao nisam ja :)) Prokuzio me odmah. Lijepo je tati objasnio da sam mu kupila nove.
Kad mu netko (npr. baka) da tako neki povrsni odgovor, onda se on okrene meni i ponovi mi pitanje.Citiraj:
seni prvotno napisa
Al granica jos uvijek nije dokle ja znam, nego dokle znam objasniti. Npr. Mama, zasto je vatra vruca?
Pa ne ne možeš stvoriti nadarenost koje nema. Sve što možeš je potaknuti dijete (dvogodišnjaka lakše, šesnaestogodišnjaka malo teže ako nisi ranije počela) da ostvari maksimum svojih potencijala.Citiraj:
Jelena prvotno napisa
Evo, imam dojam da smo se opet odmaknuli od izvorne teme, a možda i nismo.... Baš si mislim da li bi na filozofskom kutku otvorila temu o tome što smo u životu propustili, što bismojoš stigli i voljeli ostvariti i sl.
Ont. O utjecaju roditelja u razdoblju odrastanja: Ja sam odabrala studij i struku svog oca, iako mi on to nikada nije nametao. Jednostavno sam igrala na sigurnu kartu onoga što mi je bilo poznato. Nije da sam se loše snašla u toj struci, ali danas se pitam jesam li mogla i bolje s nekim drugačijim izborom... Bila bih odličan logoped, agronom ili prehrambeni tehnolog. A iz nekog razloga mi u 18.godini nije na kraj pameti bilo to studirati. Samo sam znala da nisam za medicinu, a tu je bilo neizravnih sugestija unutar obitelji.... ne baš pritisaka, ali svakako očekivanja. I razočaranja s roditeljske strane.
Od svoje djece očekujem samo da se budu u stanju brinuti o svojim potrebama samostalno i odgovorno, a kako će to činiti i što će odabrati - široko im polje. Dobro se snalaze u tehnici, a i ne samo tehnici. Pa dobro, tu je također dosta mogućnosti. A opet, nije da se ne petljam... Kad je stariji poželio biti snimatelj i/ili montažer, nisam baš bila oduševljena zbog objektivnih razloga (problemi s vidom o kojima treba voditi računa) ali to je samo jedna mogućnost. Nisam sigurna ni da će me poslušati, vidjet ćemo, ali nisam mu namjeravala to braniti, nego samo ukazati na ono što treba uzeti u obzir.
Meni je posebno zanimljivo da na ovoj temi ideju o vrlo razlicitom odgoju ( i razlicitosti tog odgoja kao vrlo presudnoj stvari u zivotu) djeteta br.2 , br.3 itd zastupaju roditelji jedinaca . Zanimljivo.
Ne mozes stvoriti darovito dijete. S tim se rodi kao i sa plavim ocima, ili iznadprosjecnom visinom...Citiraj:
Jelena prvotno napisa
Mozes poticati darovitost, pa sto bude. Ali cak i u prosjecnoj okolini ( ne onoj koja zanemaruje ili nesto gore ) nadareno ostaje nadareno.
poznato mi je to. :mrgreen:
u neko doba bih rekla, da ne znam, ili da je nesto naprosto tako.
sto da odgovoris kada te pita, zasto koza i meso kod ljudi nisu prozirni, pa da se mogu vidjeti krvne zile? :roll:
apropo tvojih jastucica...
mislim da je curka imala manje od 8, 9, 10 mjeseci ili tu negdje, vise se stvarno ne sjecam.
uglavnom jela je i onda je pocela ispustati zlicu na pod i svaki pad bi popratila glasnim aaaa!
a ja sam joj (sasvim spontano, bez nekih didaktickih namjera) govorila:
tako je to sunce, sve sto pustis ili bacis, to pada, sila teze... i tako to.
i tako smo neko vrijeme provele u tom istrazivanju... dok se nije uvjerila da sila teze uvijek djeluje :-P i prestala.
moja mama je bila apsolutno zgranuta :-o i poslije je pricala svojim prijama da njena "luda" kcer pusta djetetu da baca stvari na pod, te da sto ce se desiti ako unuka odluci bacati stvari kroz prozor
I ja :-)Citiraj:
sirius prvotno napisa
ovo mi je super post. osobito ovo boldano. evo osobnog primjera. ja sam se kroz djetinjstvo naslušala negativnih poruka- da sam neuredna, nemoguća, preživa, zločesta, zahtjevna,neposlušna. moja je starija sestra puno mirnije naravi od mene,razlika između nas je mala, moji su sigurno bili iscrpljeni i na sve načine podkapacitirani za izazove koji su ih u životu snašli i dijete karaktera kao što je moj (koji je u usporedbi sa sestrom još više dolazio do izražaja) iz njihove je perspektive bilo užasno nesuradljivo i teško, zahtjevno rekli bi mi na forumu.Citiraj:
casa prvotno napisa
ja se tih poruka jasno sjećam. moja kćer je nakon mog sina koji je užasno miran i suradljiv, točno takva kakva sam ja bila. dakle živo srebro, ludača, brza, aktivna, vesela, jede tako da treba vatrogasni šmrk poslije nje čistit stol, razbije nešto valjda svaki tjedan jer juri, ne hoda, slabo sluša- tjera granice. nije to lako odgojivo dijete, ali način na koji se mi nosimo s tim je užasno različit od toga kako su se moji roditelji nosili s tim- iako su i oni tada, a i mi sada radili najbolje što znamo.
i još nešto-ja mislim da nije slučajnost da je u oba slučaja starije dijete mirnije- ja znam da kad se moj sin rodio MM i ja smo danima buljili u njega i divili se kako je prekrasan. kad bi otvorio oči vidio bi me odmah kraj sebe spremnu da ga nahranim, presvučem, zabavljam. kad se rodila mala ja sam jedva čekala da zaspi pa da odem malo vidjet i starijeg, osjećala sam puno krivnje jer mu se nisam mogla posvetiti kao prije i puno tuge i brige radi nekih drugih okolnosti vezanih uz njeno rođenje. kad je ona kao djenče otvarala oči morala je "zvati" moju pažnju. boriti se za nju. tako je sa većinom drugo/trećo rođenih. to je po meni normalno. ali to ih isto oblikuje u njihove karaktere.
Pa da, al ako imas manju pocetnu gustocu neurona, mozes kreirati ucinkovitiju mrezu.Citiraj:
sirius prvotno napisa
Gifted children's abilities may be related in part to these enhanced neural connections, either because:
They were born with a denser than normal thicket of neural connections associated with the traits in which they are gifted, and had the right kind of experiences to allow them to use and retain, or further develop, these connections; or
They were born with a sufficient amount of neural connections and had ample opportunity to form more and more efficient connections through an enriched environment.
I ova silna briga o neuronima... Puno me žešće smarala s prvim nego s četvrtim. Jer mi danas nije toliko važno da budu najpametniji što mogu i jer nemam vremena. Iako da ih imam deset, ne bih odgovarala vilinskim prasinama.
Sasa, i što sad kad smo svjesni da treći zahtjevni odgovara na naša očekivanja? Da naglasim, dijete smo vodili i po doktorima i dobili i neku opisnu poludijagnozu sa smetnjama iz spektra. To nam je pomoglo da shvatimo da nismo totalno lude, iskrivljene percepcije stvarnosti, no s druge strane to je potvrdilo to očekivanje ovo dijete je zahebano... Stvarno se trudim resetirati, ali to je tako teško. Ne mogu niti želim sve svoje postupke pripremati ni unaprijed promišljati. A ja jednostavno nisam dovoljno empaticna biti kulerka, da instiktivno djelujem bez očekivanja i predrasuda prema njemu.
Pa nisam ni ja jedinica, ni MM. Isto kao kod sase, kod nas oboje prvo dijete puno mirnije od drugog i masu je takvih slucajeva. Ali moj jedinac nije miran, mislim da je slicniji drugom djetetu :)Citiraj:
sirius prvotno napisa
Pa ipak, sasvim je druga perspektiva djeteta i roditelja. To iskustvo primarne obitelji mi nekako više govori kako smo se osjećali nego kako je bilo.
Ja sam iz ovih zadnjih stranica zaključila da je najbolje kad dijete dolazi iz zdravoseljačke obitelji, bez znanstvenika, doktora umjetnika itd..pa su ti najveća očekivanja da bude sretan. Nikad u životu nisam maštala o tome da mi djeca budu na visokim funkcijama, da budu akademski obrazovani i cijenjeni...to prepuštam njima. I najiskrenije, ja samo želim da su živi, zdravi i sretni, a oni neka sami odluče što je za njih sreća. Znam jedne ljude di je mama već u ranim dječjim godinama, po njihovim afinitetima, sklonostima i talentima već isplanirala što će koje dijete biti. I ima visoka očekivanja i to ne krije. samo što je ona na visokoj funkciji pa to njoj nisu uopće visoka očekivanja, a meni jesu. E sad, oće li moji mesti zbog toga ulicu kad narastu ili će biti neurokirurzi, ko to zna. Za mene srednja je obavezna, faks jako poželjan, biraš ga sam, ako ne ide ideš ća..posao obavezan onog momenta kad se prestaneš školovati. Čini mi se da sam malo skrenila s teme
casa, nisam sasa, ali eto par mojih razmisljanja.
ne znam koliko je star tvoj treci sin, ali daj si naprosto vremena.
meni se cini, prisjecajuci se tvojih postova na temu odgoja svih ovih godina, da ti odnos sa svojom djecom jako pametno i suvislo hendlas.
u tom korak po korak procesu, ce ti se neke stvari rasvijetliti, te ti se ukazati neka vrata koja nisi prije vidjela.
uz to prihvacanje necega na nacin da kazes: ok to je tako, s tim se da zivjeti, idemo dan za dan, pomaze.
da li je moguce da ga prihvatis, takvim kakav je?
Šta li je onda uzrok što je moja STARIJA kao tvoja mlađa? To što je na rođenju bila odvojena par sati od mene? To što je sasvim sigurno svojih prvih par dana života bila poprilično gladna dok nismo uspostavili stabilno dojenje? To što je u prvim mesecima osećala moju nesigurnost i zbunjenost, a delom i moju depresivnost i PTSP od najnormalnijeg bolničkog vaginalnog porođaja, itd.itd, itd?Citiraj:
sasa prvotno napisa
Jer i mi smo u stariju uvek gledali i divili se i bili uz nju i svaku željicu ispunjavali, a opet je ona od svog drugog dana života ista dosledna sebi: preosetljiva, preživa, nikad sasvim i na duže vreme spokojna i smirena...
A sa drugim detetom sam imala puno više objektivnih šokova i problema nakon njegovog rođenja, pa je opet on nekako prilično u ravnoteži sam sa sobom i ostatkom svemira.
Ja itekako priznajem moć odgoja, ali zaista mislim da sa nekim elementima karaktera on nema puno veze. I onako statistički, ne vidim vezu između redosleda dece u porodici i njihovog temperamenta. Znam podjednak broj "nemogućih" prvorođenčadi kao i bilo kog drugog po redosledu, prvi put čujem da je redosled rađanja u porodici bitan sa tog aspekta.
Ja te razumijem casa/ isto bih puno puta voljela da mogu djelovati van naucenih obrazaca i strahova. Ali na kraju price trudim se osvjestavati svoje unutrasnje i djelovati sto je moguce autenticnije i ispravnije. Ne znam- mislim da vec osvjestavanje toga da dijete suradjuje ima impact na odnos. Nisu odnosi s djecom u binarnim kategorijama, pa ili si resetirana do savrsene empatije i kula ili si uzas. Ja mislim da ta nasa djeca mogu podnijeti da nismo savrseni pogotovo ako im damo do znanja da i mi to znamo i objasnimo im zasto reagiramo kako reagiramo.Citiraj:
casa prvotno napisa
Sent from my iPhone using Tapatalk
u to bas nisam sigurna. sto je to kako je bilo? da li je to sto smo mi kao djeca osjecali, to kako je bilo?Citiraj:
casa prvotno napisa
ili ono sto su roditelji mislili da je bilo, a nije bilo? ako bi ti pitala moju mamu, sve je bilo fantasticno! ako bi pitala sestru i mene....hmmmm
uz to, uz lili tu je i sasa, kao majke vise od jednog djeteta.
a u mnogo knjiga o psihologiji vezano za odgoj i djecu ces naci vise nego dovoljno puta tu temu o razlicitosti odnosa roditelja i svakog djeteta ponaosob.
nije to nesto sto sam ja onako iz rukava napisala.
a da usput odgovorim sirius: ja sigurno nisam tvrdila da je razliciti odnos presudan, nego da je prisutan, te da osvjestavanje te cinjenice moze u nekim situacijama pomoci.
Pa ne mislim ja da postoji znanstveno dokazana spona u smislu 1.dijete- mirno, 2.dijete-zivo. Ja samo ono sto sam opservirala u svojoj primarnoj obitelji kao i ovoj sada povezujem uz okolnosti. Zasto je tvoja starija takva ja ne mogu znati. Opcenito kad dodje do tog vjecnog pitanja jel nurture ili je nature ja sam stava da je ionako nevazno. Vazno je da na nature nemamo utjecaja, ali bome na odgoj imamo. I zato mislim da ga je vrijedno promisljati i pokusati sto je moguce bolje i vise razumjeti- dijete, njegove osjecaje, strahove, kako do njih dolazi, cime ih podrzavamo, sto mu treba, etc.- a samo zato sto je to jedino na sto mozemo utjecati. Jedino kako ja stvarno utjecem na svoju djecu je kroz sebe- zato mislim da stav- on je takav, takav se rodio-Citiraj:
pulinka prvotno napisa
roditelja stavlja u bespomocnu poziciju i poziciju koja ga lisava odgovornosti. Ako sam stava- on je takav, takav se rodio, ali se mijenja i pod utjecajem naseg odnosa, onda imam moc (i odgovornost) da promisljam svoj dio u tom procesu i da na taj nacin utjecem na odnos i na dijete.
Sent from my iPhone using Tapatalk
Ae, tako nekako.Citiraj:
Trina prvotno napisa
Ali sigurna sam da ce nasa djeca nama prije ili kasnije prigovoriti zato sto ih nismo dovoljno poticali.:mrgreen:
xxxCitiraj:
sasa prvotno napisa
Kad smo mi posvojili veliku, strašno sam se trudila nadoknaditi propušteno kroz razne vrste stimulacija, puno pričanja i čitanja, kazališta, igranja, kućnih i vanjskih radionica....a vidjela sam da to nju samo kratkotrajno dotiče, da joj ništa ne ostaje, da nema strpljenja, što me bacalo u očaj (nisam tad još shvaćala poremećaj pažnje i hiperaktivnost). Ono na što je jedino bila spremna bilo je (moje) čitanje i pričanje. Imala sam dojam da uludo prolaze dani, da ništa ne pamti i osjećala sam se krivom jer ne mogu bolje.
Međutim, sad, 10ak godina poslije ona se sjeća svih detalja koje smo zajedno radili i vidim da je odrasla u predivnu empatičnu djevojku koja će se snaći u životu jer ima neke socijalne vještine koje su rijetke.
I za mlađu me pekla savjest da odrasta zapostavljena, ko neka sekundarna sirovina i samostalno se reciklira, tko zna - možda bi u nekoj drugoj obitelji kao prvo ili jedino dijete bila puno "brža" i aktivnija, s više poticaja...
A onda opet kad se sve zbroji, vidim da su jedna drugoj bile najbolje što im se ikad u životu dogodilo. Da je velika ostala jedinica, vjerojatno bih je dokrajčila vlastitim fokusom 24/7, a da je mala došla kao jedina, udavila bih je vlastitim očekivanjima jer ima memorijskog i drugog potencijala (i nažalost naslijeđen perfekcionizam).
A tko zna jesam li u pravu i hoću li biti u prilici čuti njihove dojmove.
pa ne znam trina da li ta tvoja teorija bas stima.
eto kad gledam siru familiju moje primarne obitelji, ni znanstvenika, ni doktora, ni umjetnika, ni visokih pozicija, a muke, svada, nesrece koliko hoces. :mrgreen:
u prijasnjim postovima navedeni primjeri su savim slucajno vezani na obrazovanje, mogli su biti vezani i na bilo sto drugo.
npr. kcer moze suradivati sa nesvjesnim i svjesnim ocekivanjima svoje zdravoseljacke majke, na nacin da uvijek bira zlostavljace za partnere, kako ne bi "izdalo" njenu poziciju zrtve, koja doduse pati, ali svaku odgovornost sa sebe skida, jer je ona zrtva, a drugi su krivi...u svakoj knjizi o zlostavljanim zenama moze se naci dovoljno primjera iz kako ih ti zoves zdravoseljackih obitelji.
a i knjizi otrovni roditelji (prije nesto godina smo o njoj pisali na forumu) je veliki broj djece koja suraduju ili obrnuto suraduju sa svjesnim ili podsvjesnim ocekivanjima roditelja i obitelji na svoju stetu.
i potpuno je svejedno da li su roditelji doktori primarijusi ili poljoprivrednici.
Potpis na sasu. Al ovdje se na forumu svi mi trudimo oko djece. Svatko sa svojim teretom primarne obitelji kojeg se pokusavamo rijesiti, al se vraca. Svatko sa svojom predodzbom sto je dobro, a na temelju iskustva samo jednog vlastitog zivota. I teorije i pristupi se mijenjaju i da radis po najmodernijoj preporuci, sutra ce se vidjeti da to nije bilo bas dobro. Kao i dohrana sada u kojoj se totalno olabavilo od stroge strukture.
Pa normalno. samo što to što nemam takva očekivanja uopće ne znači da ih ne potičem. Potičem ih itekako ali neću biti razočarana ako ne budu šefovi i šefice klinika, i oni to znaju.Citiraj:
sirius prvotno napisa
On je takav, jer se takav rodio - sa moje tačke gledišta ovo skida meni težak i nepotreban teret sa roditelja male dece: da je dete takvo i takvo jer roditelj je/nije u određenom periodu nešto uradio/zračio/projektovao... I skida nepotreban teret sa male dece: očekivanja da budu ono što možda u tom trenutku ne mogu biti - iako mogu taj neki hipotetički cilj dostići kasnije....Citiraj:
sasa prvotno napisa
Meni ta rečenica ne služi kao izgovor da slegnem ramenima i ne radim ništa, ali mi služi da tu i tamo resetujem i sebe i okolinu što se tiče kojekakvih očekivanja i poređenja dvoje dece iz iste porodice. Sve je stvar tačke gledišta :).
Generalno se najviše pronalazim u poslednjem čokoladinom postu o njenoj deci, tj. najviše me podseća trenutno na moju decu i naše međusobne odnose.
A što sam starija, to mi je nekako dalja i nejasnija ta teza o deci koja uvek sarađuju ili obrnuto sarađuju sa roditeljima - pa kako bi treće uopšte moglo da bude :)? (eventualno da su indiferentni?)
To nisu zdravoseljačke obitelji o kojima ja pričam, ti tvoji su primitivni, disfunkcionalni, zlostavljani itd...Zdravoseljačka obitelj je radnička obitelj, otvorena, vesela, vrijedna i topla.Citiraj:
seni prvotno napisa
XCitiraj:
pulinka prvotno napisa
i čini mi se da mi roditelji često imamo potrebu sebi objasniti zašto je dijete kakvo jest, a vjerujem da u tim analizama nismo uvijek u pravu (bar je kod mene tako).
Evo tu se opet barata krivnjom kao osnovnom mjernom jedinicom. Mislim moje dijete je takvo kakvo je izmedju ostalog i sasvim sigurno radi toga sto ja jesam odnosno nisam uradila/ ocekivala/ projocirala. Tomu je tako. Nije to stvar krivnje. Nego ja analizom istoga mogu vidjeti refleksije sebe (tih ocekivanja, projekcija, radnji) u svom djetetu pa u skladu s tim djelovati. Ako zakljucim da moje radnje/ ocekivanja i projekcije nemaju nikakve veze s tim kakvo je moje dijete onda ih sigurno necu ni sagledavati iz tog ugla. Ja kad govorim o suradnju djeteta s roditeljom uglavnom govorim o tome da djeca na podsvjesnom nivou uvijek pokusavaju zadobiti jos ljubavi. Cak i kad rade stvari koje bi se naoko proglasile standardnom nesuradnjom. Tj- bas kada rade takve stvari.Citiraj:
pulinka prvotno napisa
Sent from my iPhone using Tapatalk
Tako nekako...Citiraj:
Trina prvotno napisa
Ne tako davno moj mlađi sin je pitao kad će se moći odseliti od roditelja, a mm i ja smo složno rekli da može čim si to bude mogao priuštiti, tj.imati završenu nekakvu školu i posao čija plaća mu to omogućava.
On je u strukovnoj školi, radi povremeno u toj struci i kad je jednom komentirao kako je 3 tjedna samo servisirao printere, mm mu je rekao da bi bilo pametnije da ide studirati nego da ide raditi odmah nakon sreenje škole. Primio je na znanje. Iskustvo ljetnog rada omogućilo mu je uvid u to kako izgleda raditi puno raeno vrijeme, a ako moraš platiti za stan i režije i hranu, da to nije uvijek jednostavno. Nema tu nikakvih očekivanja s naše strane, ali moja su djeca dovoljno stara da mogu shvatiti jednostavne činjenice. Ako žele raditi posao koji vole za nekakav pristojan novac, za to se trebaju školovati i potruditi i čak ni tada uspjeh nije zagarantiran.