SVAKI izgovor je dobar :mrgreen:Citiraj:
Bubilo Bubich prvotno napisa
Printable View
SVAKI izgovor je dobar :mrgreen:Citiraj:
Bubilo Bubich prvotno napisa
Hvala ti Peterlin. :kiss:
Ali ja sam u zadnjih 10 godina cipele nosila 5 puta: na svom vjenčanju i još par sličnih događaja.
Uopće ih ne želim ni kupovati ni nositi. Možda nešto tipa balerinke, ali imam stopala kao hobit pa mi i za to treba 17 godina da nađem neke u koje stanem, pogotovo nakon 3 trudnoće. Odavno sam prestala isprobavati cipele. Kupim tenisice i vozi.
Ali to je drugi topic, već smo to pretresle.
:lol:Citiraj:
emily prvotno napisa
:kiss:
Realno, situacija ti jest vrlo specifična, i mislim da kad bi ovako nešto iznijela na razgovoru to ne bi dobro prošlo, osim ako bi bila kandidat za kojeg je firma iznimno zainteresirana.
Mislim da bi većina firmi izašla u susret svom radniku u tvojoj situaciji, ali jasno kad se radi već o dokazanom radniku, ali da bi baš primili nekoga tko dva puta mjesečno mora izostajati, to ne bih rekla.
Posebno ako se radi o nekoj velikoj organizaciji, tu su uvijek pravila stroža, odnosno nije tvoj direktni nadređeni onaj koji isključivo kontrolira tvoje radno vrijeme.
Ja isto mislim da cipele, parking, godisnji pa i 1000kn manja plaća nisu pravi problem. Ali radno vrijeme je. Ako nekome treba fleksibilnost radnog vremena kao BB onda je to jednostavno must-have takvog radnog mjesta.
Ja isto uopće ne bi razmatrala radno mjesto koje nema mogućnost kliznog radnog vremena i homeoffice bar dio dana u mjesecu. To imam sad i ispod toga ne bih više išla, osim da smo, kako se kaže, kruha gladni.
Mislim da je Mima pogodila
A jesi li sigurna da možeš obući cipele od vjenčanja,? Meni nakon treće trudnoće ,se sleglo stopalo i definitivno nisam stala u te cipele,istina za koju godinu bude mogla klinka možda obući.
Citiraj:
Bubilo Bubich prvotno napisa
danas su tenisice - in
slažem seCitiraj:
sillyme prvotno napisa
malo se šalimo, ali ako je fleksibilno radno vrijeme ključno za vašu obiotelj u ovom vremenskom razdoblju, onda treba tražiti i novi posao koji to omogućava, ili pak ostati na starom dok se ne ukaže prilika
XCitiraj:
Vrijeska prvotno napisa
Organizacija je sve...
Btw. ponekad mi fali razdoblje 1997-1999, kad sam radila na poslu koji je zahtijevao formalnu odjeću. U početku mi je bilo vrlo neobično, jer ja sam "plava kuta", došla iz tvornice u upravnu zgradu i onda ti kažu da hlače nisu preporučljiva odjeća :-o, ali brzo sam se snašla. Za zimu - pletene suknje su zakon https://odjeca.hr/modatak-pletena-su...oja__ByOzSFAJS, a gore obučeš sako ili tuniku... Uostalom, kolegica i ja smo postupno promijenile taj kodeks i počele nositi hlače, doduše ne baš traperice, ali kostimi s hlačama su bili prihvaćeni.
Imala sam dva ista klasična kostima s uskom suknjom (crni i pariško plavi), a ispod njih redovito majica, da se ne mora peglati košulja :mrgreen:
Da se kragna ne bi jako prljala, nosila sam šalove i marame, što je jeftin i praktičan modni dodatak.
Sorry na offt.
Da sad moram promijeniti posao (a ne da mi se, jer se bojim da bi mi adaptacija na novu sredinu pojela ovo malo preostalog vremena do uvjeta za mirovinu) vjerojatno bih isto kao Tanči.
Svakome tko se odluči mijenjati posao mogu dati savjet: ne možete NIKADA imati u isto vrijeme i na istom mjestu sve dobre strane svih poslova koje ste iskusili. Kad se čovjek pomiri s tim, lakše se fokusira na ono što mu je stvarno važno u sadašnjem trenutku.
Razumijem te... imam isti problem, ali ne nosim tenisice nego Creator cipele - ovakve: https://www.mass-shoes.com/zene/creator-cipele-20538-50 i povremeno balerinke. Pete ne mogu nositi već godinama i odustala sam.Citiraj:
Bubilo Bubich prvotno napisa
Natrag na temu posla - tja, promjena je uvijek teška i svakako je bitno da novi posao donese više prednosti nego nedostataka. Ovo što si rekla za radno vrijeme i mogućnost bolovanja razlog je zbog kojeg sam ja prije dooosta godina utekla s posla s menadžerskim ugovorom na referentski posao vulgaris.
Razlozi:
1. Posao s menadžerskim ugovorom bio je 17 km od mog doma, a referentski posao praktično u kvartu - postoje neke stvari koje nikakav novac ne može platiti. Za majku u ono vrijeme male djece to je bilo ključno.
2. Ovaj posao u kvartu je bio puno fleksibilniji, mogla sam voditi dijete logopedu i na ortooptičke vježbe kad god mi je trebalo, a nadoknaditi posao u slobodno vrijeme. Kad je sve bilo odrađeno, nitko nije postavljao pitanja jesam li prisutna 8 sati na poslu ili sam dio odradila vikendom i kad sam stizala...
3. Ovaj posao u kvartu mi je struka, a onaj s ugovorom je imao velik dio "natezanja s ljudima" - nije mi to odgovaralo bez obzira na veću plaću, službeni auto i druge pogodnosti.
Našlo bi se još toga, da ne idem dalje... Nikada nisam požalila što sam ovako odlučila. SVAKI posao ima prednosti i nedostatke, tome ne možemo izbjeći. Bitno je da stvari sagledamo realno, a ne crno/bijelo, jer takvih radnih mjesta nema na kojima bi bile zadovoljene sve naše želje... Život je niz odluka i kompromisa. Čak i isti posao nam ne odgovara najbolje u svakom trenutku karijere. Nije isto imamo li doma hrpu dječurlije ili smo slobodni ko ptice (na početku karijere ili s već odraslom djecom). Puno tu ima faktora koje treba uzeti u obzir. Lako za cipele... ali cipele su nešto čime si možemo popraviti raspoloženje u svakom trenutku. Moje današnje su ovakve :-):
https://ae01.alicdn.com/kf/HTB17tAga..._Q90.jpg_.webp
O, ove zadnje su super!
Možda bi se čak i potrudila kupiti ih ;).
Jelena, u one s vjenčanja sigurno ne stanem, ali imam jedne za razne prigode u koje znam da stanem.
Mislim da mi nećete povjerovati, upravo sam dobila mail da sam dobila povišicu. Nije senzacionalna, al ono. Gledam si u mail i mislim si “shit!”. lol:
MM je naručio te cipele, nisu financijska katastrofa - evo linka (nisam sigurna da je baš taj, ali isti je servis): https://de.aliexpress.com/item/32965525145.htmlCitiraj:
Bubilo Bubich prvotno napisa
***
Povišica je super, ali da bi radnik bio zadovoljan, mora uvijek biti veća od nezadovoljstva koje stvaraju neadekvatni uvjeti rada. Osim toga, povišica & plaća nisu sve čime se mjeri zadovoljstvo na poslu. Ako te stalno pile u mozak, nema tih para koje mogu platiti zadovoljstvo.
E, taj dio posla nisam podnosila na svom nekadašnjem radnom mjestu - natezanje oko plaće, stimulacije, godišnjeg odmora, bolovanja... uffff.... Odahnula sam kad sam se riješila tog dijela posla.
Čitaju rodu pa se boje da im ne odeš :-)
Ahahaha, Bubilo! :lol:
Ma onda ni ne gledaj poslove koji nemaju fleksibilno radno vrijeme. MM-u je isto fleksibilno radno vrijeme no1 razlog zašto je još uvijek na dosadašnjem poslu. Ko to more platit...
Sigurno :lol:.Citiraj:
Vrijeska prvotno napisa
Možda je ono što sam bila tražila onaj papir za natječaj ipak nešto značilo ;).
Ajde, ova tvoja followerica je hepi:Citiraj:
Bubilo Bubich prvotno napisa
1) shvatila si da ti nisi odgovorna za obveze koje preuzimaju, a znaju da je na knap
2) dobila povisicu
3) malo si propuhala glavu, ostani u tom znatizeljnom 'what's on the outside' modu, vidis da je zdravo za sve
Mi tvoji subscriberi cemo te bockat povremeno da opet ne upadnes u stanje 'ali moje ime i lijepe tablice, ja ne volim blitvu ni setnje, al zasto i kako onda radim x sati...i jel to onda normalno :)).'. Jer odg ce bit da nije, a uvijek svako svasta pokusava pa app.
I meni se sviđaju te šarene,lak i da su manje šarene ,ali mi izgledaju wowCitiraj:
Bubilo Bubich prvotno napisa
Bb kupi si te šarene cipke,d njima moreš na svaki posel,pa i na branje blitve
Tako je ina33.
Ja npr ne bih voljela fleksibilno rad.vrijeme jer se bojim da bi se to razvuklo ovako kao kod Vrijeske, ali jako volim klizno rad.vrijeme npr.pocetak od 7-9hh, konec 15h-17h.
Tu zaista ostaje dosta "slobode" radniku da si poslozi kako zeli.
Nekad nesto moram jutrom obaviti pa dodjem u 9h, iako najcesce volim doci ranije da mi popodne ostane za privatne obveze i gušte.
Trenutno imam takvo i prezadovoljna sam s takvim rad.vremenom. Prije korone je bilo klizno samo sat vremena.
Pa i u kliznom vremenu može biti fleksibilnosti.
Ma čovjek se navikne na sve... Mi smo imali fiksno radno vrijeme do prije nekoliko godina, do 15 sati. Sad je klizno i čini mi se da je efikasnost manja, pogotovo ako za posao trebaš suradnju drugih ljudi, pa je efikasnost dobra samo u satima preklapanja. Nije sjajno, ali eto... Osim toga, puno je poslova gdje klizanje ne funkcionira. To u principu funkcionira samo za uredske poslove, a poslove u smjenama (medicinsko osoblje, škole, prijevoz, proizvodnja, trgovine) to nije opcija.Citiraj:
Lili75 prvotno napisa
odlicno!Citiraj:
Peterlin prvotno napisa
ne da lako mijenja posao, nego i cesto, pa nedavno je pisala da je presla na drugi posao
svaka cast, ja sam u bubilo kategoriji
Da, mi radimo uredski posao i sve teče glatko ko po loju.Citiraj:
Peterlin prvotno napisa
I kod nas je uredski, sluzbeno radno vrijeme je od 8 - 17, ali svi osim administratorice rade kako im odgovara samo sad, kad smo opet otvorili ured za javnost (sto u praksi u principu ne znaci ama bas nista) moramo barem pokusati najaviti sto i gdje radimo preko dana jer je politika firme da, kad smo otvoreni, mora biti barem dvoje u zgradi u svakom trenutku.
Kad sam trazila posao prosle jeseni/zime, fleksibilno radno vrijeme s mogunoscu rada s Marsa, ako treba, plus adekvatan godisnji su mi bili glavna stavka. Dobila sam sto sam htjela, na kraju, cak i vise (ali ok, cekala sam ih oko tri mjeseca, s obzirom na pandemiju i zatvaranje Minnesote).
Ali to i je tako.
Ljudi se boje tražiti.
Meni su ovi moji ponudili premalu plaću i ja sam ih glatko odbila.
Mjesec kasnije su me nazvali i pitali koliko tražim pa sam im rekla i bilo im je previše.
I na kraju su mi ponudili i više nego što sam tražila.
I svi smo prezadovoljni. Za sad.
Ne budem li, u nekom trenutku, više zadovoljna opet ću promijeniti posao.
Ne dira me to uopće.
Znam, hoću, mogu i imam izvrsne preporuke tako da se uopće ne brinem i ne ustručavam mijenjati posao.
Mnogi ljudi ne bi tako jer se boje, a zapravo je to krivo.
Mene ne sputava ništa.
Prilagodljiva sam i bila i ostala, a raditi moram još 13 godina do mirovine i ne želim ih provesti u grču, strahu, s kuglom u prsima.
Sent from my iPhone using Tapatalk
Tanci jako lajkam tvoj stav :klap:
Ja takodjer cim osjetim naznake nezadovoljstva ili potrebu za promjenom, krecem u akciju :-)
:mrgreen: a ja na porodiljni:lol: sve je to promjena posla
Čitam temu i čitam i čitam i ne znam u čemu je moj problem. :mrgreen:
Pred zidom sam na poslu, razmišljam da dam otkaz. S jedne strane mislim pa pobogu, koja ti je to već promjena posla u tom tvom kratkom radnom vijeku, a s druge strane mi se plače što ujutro opet moram u isto radno okruženje. Moj posao je lijep, radim u struci, imam dobru poziciju i odličnu plaću. Stvarno, koji mi je?
Ne sviđa mi se više. Ne sviđa mi se to što sam apsolutno demotivirana, ne sviđaju mi se neke stvari oko menadžmenta, ne sviđaju mi se odnosi, ne sviđa mi se kako se šefovi ponašaju, ne sviđa mi se puno toga. Najviše mi se ne sviđa ta količina stresa. Konstantno sam pod stresom oko toga kakav je rezultat tima, koliko je moj tim prodao, koliko cilja smo realizirali.. svaki božji dan isti stres. Postala sam totalno buntovna, ulazim u konflikte jer znam da sam oko nekih stvari u pravu, a ne bih trebala, jasno mi je.
Jednostavno nisam sretna, a volim biti sretna. :)
Da isključim glavu i idem za onim što želim, sutra bih dala otkaz. Glava opet kaže da ne radim to jer ja stvarno mijenjam poslove tolikom brzinom da nema šanse da ikad negdje izgradim karijeru i kao valjda sam već trebala početi s tim do 30. godine, a ja eto nisam jer ih mijenjam ko čarape.
I na svakom poslu postanem toliko kronično nezadovoljna da se više ne znam s tim nositi pa odem. Mama kaže da sam razmažena. Muž kaže je*eš ga, idi sutra dat otkaz. Jesam stvarno razmažena?
Baš mi se ne da više. Ali na svakom poslu ja dođem do toga da mi se ne da više i stvarno me muči to što se na takav način nikad nigdje neću izgraditi. I muči me to što ispadam sama sebi takva da bježim od problema i da ne znam riješiti nezadovoljstvo na drugi način, a onda opet, koji bi to uopće bio način?
Postoji li način da to riješim sama sa sobom i da pređem preko toga što sam nesretna tamo za svrhu nekog višeg cilja?
Po godinama ti mogu biti mama pa znaš onda koliko radnoga staža imam, a i iskustva.
I ja ti kažem da se ne mijenjaš.
Onog trena kad ja počnem ići na posao s grudom u želucu, mijenjam ga.
I to je zadnjih 18 g svake tri godine otprilike.
Nemoj se mijenjati. To je samo posao. Ti i tvoj duševni mir ste važniji.
Sent from my iPhone using Tapatalk
Krenut ću od kraja. Mislim da nikako ne bi trebala biti nesretna na svojem radnom mjestu (uglavnom zato što tamo provedeš veliki dio dana), ali se trebaš pitati zašto si nesretna, je li uistinu stvar u tome da bježiš od problema ili je problem u nečemu drugome i zašto sa svakim poslom završi isto. Među svim razlozima koje si gore navela, a koji te čine vrlo nezadovoljnom, jedino ne bih mogla probaviti preveliku količinu stresa jer me doma čeka još jedna "šihta" i jednostavno moram biti funkcionalna. Samo jedna mala digresija - prošli sam tjedan bila na GO i dosta sam tipkala ovdje i nikome ništa, kao i jučer i fasovala zbog toga jer sam počela raditi. Jučer sam ostala raditi 2 sata duže i opet nisam dovršila sve što sam trebala i znam da si to danas sigurno više neću dopustiti. Radim za kompom cijeli dan i ode ruka (a čemu?)...znaš već kako to ide. Da je tako češće, bilo bi previše zaostataka, a to bi mi, naravno, stvorilo taj dodatni stres. Ali moj posao nije poput tvojega, koliko sam shvatila, sama priroda tvojeg posla je drukčija, stres stvara ta natjecateljska klima, odnosi s kolegama, šefom i sl., a kod mene toga nema, meni stres stvara samo količina neobavljenog posla jer imam rokove. Znači, koliko ću stresa imati, ovisi samo o mojoj dnevnoj učinkovitosti i to mi je sasvim prihvatljivo[IMG]file:///C:\Users\Korisnik\AppData\Local\Temp\msohtmlclip1\ 01\clip_image001.gif[/IMG]. Uglavnom sam vrlo disciplinirana, ali kod tebe, ponavljam, to nije dovoljno jer si timski radnik i samim time ovisiš i o drugima. Mene to frustrira, nekoga drugoga motivira.Citiraj:
Riri92 prvotno napisa
Što se međuljudskih odnosa tiče, danas s 46 godina mogu samo reći da su ljudi više-manje svugdje isti i da od njih ne bi trebala imati prevelika očekivanja (čitaj: nikakva, što ne znači da ne trebaš stvarati ugodno i pozitivno ozračje), a kakav ćeš odnos s njima razviti, ovisi i o tome kako si se "postavila" od samog početka i koliko si u stanju "mentalno" se ograditi od kojekakvih ljudi ili situacija. Trebaš postaviti neke zdrave granice i znati reći ne, posebno ako te netko nepravedno zatrpao poslom ili ne tebe prebacio previše odgovornosti u odnosu na druge. Ne možeš se razočarati ako nemaš očekivanja.[IMG]file:///C:\Users\Korisnik\AppData\Local\Temp\msohtmlclip1\ 01\clip_image002.gif[/IMG]
Ja sam duuugo bila u prosvjeti i bila poprilično frustrirana zbog različitih razloga, ali trenutak kad sam shvatila da se u školi ne osjećam dobro i da sam nesretna nastupio je tek kad sam shvatila da ja taj posao zapravo ne volim raditi, da me nimalo ne ispunjava. A dugo sam se zavaravala.
Mislim da će ti se perspektiva poprilično promijeniti i kada dođeš u moje godine, između ostalog i zato što će ti djeca biti veća. Meni je to jako utjecalo na raspoloženje - kad su bili mali, htjela sam što više kvalitetnog vremena provesti s njima dok su budni, a kad bi zaspali, ostalo mi je još puno i previše posla (kuhanje, priprema za nastavu...), bila sam kronično neispavana i često jako umorna. I danas s njima želim provesti puno vremena, ali zbog njihovih dnevnih obveza, ne samo svojh, provodimo puno manje vremena zajedno. Uglavnom, lakše je i kad klinci malo otfrknu.
Puno sam toga "nadrobila", ne znam ima li ičega korisnoga, ali sad moram ići delati da se ne ponovi jučerašnji scenarij.
A bježiš li od problema i jesi li razmažena? Ne, ionako te na novom poslu čekaju novi problemi pa im nisi pobjegla (koja mudrost[IMG]file:///C:\Users\Korisnik\AppData\Local\Temp\msohtmlclip1\ 01\clip_image003.gif[/IMG]), a i nisi se zatvorila u četiri zida i ne ovisiš o "tuđoj grbači" da bi se moglo reći da si razmažena.
Meni je btw. ovo treće radno mjesto i nekako se u njemu vidim do mirovine, sigurna sam da će i tebi tako kliknuti u jednom trenutku.[IMG]file:///C:\Users\Korisnik\AppData\Local\Temp\msohtmlclip1\ 01\clip_image001.gif[/IMG]
A sad baš da sam nešto ludo sretna zbog svojeg posla (jer si napisala da voliš biti sretna), i nisam, ali nisam ni nesretna, što nije mala stvar.
:-)Dakle, krasan post, nestali svi smajlići.
Uh, kad vidim ovu temu :facepalm: :mrgreen:.
Ne želim uopće čitati što sam ja pisala, al dobro znam što sam pisala.
Dobro je to što danas ne bih tako pisala… nije se puno toga kod mene promijenilo, ali nešto se je promijenilo. Ja sam još uvijek na istom poslu, u istoj vrsti posla, s istim timom, s istom šeficom… ali novim tim kako ja gledam na stvari i pristupam stvarima. Mislim, ne ono “ja sam se turbo promijenila”, ali sam se promijenila dovoljno da mogu na dnevnoj bazi podnositi stvari koje su me bacale u očaj. Što me dovelo do toga? Psihoterapija i stalno neke knjižurine. Ali nije bilo druge.
Riri, kreni od sebe. Imaš li simptome burn outa? (Izguglaj). Ako imaš, stani na loptu malo, nemoj donositi odluke u stanju burn outa. Probaj ovaj vikend malo usporiti, napuniti si baterije s nečim.
Probaj jedan od ovih dana na poslu “zabušavati” - u smislu malo otpustiti doživljaj svega oko sebe, i probaj gledati “sa strane”.
Razmišljaj o svojim granicama, perfekcionizmu… ne znam čemu još, ali riječima i stvarima kao što su te.
Ja jako volim to što radim i bilo mi je uvijek nekako krivo napustiti sve to zato što “su svi ostali budale”. Ali ljudi su stvarno svugdje isti. I dok mi je sam posao ono što me motivira, morala sam naći načina da se pomirim s ostalim.
Nije to neka senzacija u meni, ne mogu postati prorok i snimati video uratke “koji će svima promijeniti život”, ali je dovoljno dobar pomak u meni da me ne odvodi u stalne burn oute. A sve se počelo otpetljavati kad sam počela otpetljavati svoju anksioznost, perfekcionizam, granice koje nisu ni postojale, ljubav prema sebi i ostala šimlesovska sranja :mrgreen:.
Možda to nisu riječi od kojih ti trebaš krenuti kod sebe, ali to je lonac iz kojeg za početak treba nešto početi vaditi i osvještavati. Lonac = tvoja glava ;).
Drži se :kiss:.
Riri, nisi razmažena, nego si osoba kojoj bi vjerojatno najbolje odgovarao posao u kojem bi imala veći stupanj slobode (vlastita firma ili obrt na primjer). Nažalost, nismo svi u poziciji da to napravimo, niti smo svi u poziciji da preuzmemo odgovornosti i opterećenja koja nosi takva odluka, ako je uopće provediva.Citiraj:
Riri92 prvotno napisa
Bojim se da je problem širi i nema veze s konkretnim tvojim poslom nego s OKRUŽENJEM, a to će ti biti isto i kad promijeniš posao. Čak nisam sigurna da tome možeš izbjeći i ako imaš svoj biznis....
Ti si u dobrom položaju kad ti muž kaže da možeš dati otkaz, kad egzistencija obitelji ne ovisi drastično o tvojoj plaći ili doprinosu. Zbog toga ti mama kaže da si razmažena. Naša je generacija opterećena s tim i ne bez razloga. S druge strane, ja smatram da čovjek treba tražiti bolje za sebe. Nemam nikakav pametan savjet. Imam iskustva s promjenama posla (neke su mi bile nametnute - prekomanda, druge sam sama odabrala). Možda možeš nešto promijeniti i u ovom svom poslu ili barem u odnosu prema poslu, da ti bude lakše. Dalje - vidjet ćeš hoće li se stvari popraviti ili ćeš ostati pri odluci da tražiš nešto drugo. Uostalom, najpametnije je tražiti nešto drugo dok si na ovom poslu, pa otići kad nađeš. Sretno!
Riri nije nikakva sramota promijeniti posao. No ako ga opet mijenjaš iz istih ili sličnih razloga ozbiljno se zapitaj što je točno problem i pokušaj naći način da idući put ne budeš u istoj situaciji jer će se ponoviti isto. Da li je problem tip posla koji radiš, da li je problem u načinu na koji je tvoj posao organiziran u takvom tipu firme, da li je problem općenito u organizaciji tvog posla, da li je problem u tome što moraš biti u kontaktu s ljudima pa te oni ubijaju (svi ili samo neki, koji neki, u kojim situacijama ili uvijek itd...)
Evo ja sam nedavno isto promijenila posao jer sam se počela osjećati jako loše i preopterećeno poslom. Jedan klasični burnout realno, iako sam ga fizički jako dobro podnosila s obzirom da je već ne znam koji u živogu (takva mi je struka). Imala sam podulji popis toga što novi posao mora zadovoljavati odnosno zašto mi se ne mijenja trenutni posao, kad se desila prilika da su sve te potencijalne mane višemanje eliminirane - promijenila sam posao. Još je rano ali točno osjećam kako mi je stres pao jer čim imam prvi i najmanji znak stresa počnem imati noćne more jer mi je tolerancija na stres trenutno posve potrošena (simpotm burnouta) i treba mi sad malo vremena da izgradim toleranciju na novom poslu (i promjena posla sama je uvijek stres). Iako, planirala sam bila zbog mog zdravlja bar 3 mjeseca pauze između poslova, nije se desilo, ali što sad. Bila je prilika, prilike treba zgrabiti :mrgreen:
Brige o karijeri? Pa imaš 30g, još je 35 godina rada pred tobom do mirovine. Imaš koliko sam shvatila financijsku sigurnost (ja recimo imam dva kredita opet pa me i taj aspekt opterećuje, iako sve manje kako se glavnica smanjuje) - ako ti je muka daj otkaz, razmisli jako dobro što bi trebala promijeniti oko svog posla i probaj naći nešto takvo (ili stvoriti sama - jer nemaš "sjekiru" nad glavom zvanu stambeni kredit).
Riri, cure su svašta kvalitetnog napisale. Ja moram jedino reći da ljudi nisu baš svuda isti, pogotovo ne nadređeni, koji mogu biti inspiracija, a mogu biti i totalni kreteni. Kod mene su baš velike razlike bile. Doduše mijenjala sam prilično drastično poslove i države.
Svaka nova generacija ima drugačija očekivanja od tržišta rada pa i ti sigurno imaš drugačija od mene. Ovdje smo većinom dosta starije od tebe, ja apsolutno jesam, tako da mislim da bi svaki moj savjet bio irelevantan. Mogu samo iz svoje perspektive napisati da su za mene zahtjevi koje imaju nove generacije prilično opterećujući. Nekim zahtjevima se moram prilagoditi, a nekim ne moram, ali me svejedno nerviraju i opterećuju, jer dobivam dojam da se od moje generacije previše očekuje da eto mi kreiramo baš to okruženje koje nove generacije žele, kao da nemamo previše posla i sami.
Slažem se s ovim. Kad sam napisala "Ljudi su svugdje isti" više sam mislila na to da čovjek u sebi treba vidjeti koji ima problem s ljudima na poslu, i osvjestiti što mu na poslu smeta u odnosu na druge ljude... da sama promjena posla/ljudi s kojima radiš nije garancija da će se stvari za tebe popraviti ako sam ponavljaš neke za samog sebe loše obrasce.Citiraj:
Jelena prvotno napisa
Ja mislim da je najveći problem taj stres. Ta natjecateljska atmosfera, to što mi se rezultati ne mjere kad završi neki period, projekt, nešto, nego svaki dan. Mi za prodaju uzimamo uglavnom studente. Takva je politika firme. I onda imam dan da mi svi rade, da bez problema probijemo dnevni cilj, a imam dane da mi se petero studenata nije ni pisalo da će raditi, dvoje javi ujutro da je bolesno, ostalih dvoje nema šanse da dođe do cilja. O tome kako odradiš mjesec ti ovisi gdje će tvoj tim prodavati idući mjesec, ovisi kakav cilj ćeš dobiti opet, pa na kraju i bonus ovisi o tome.
Nemam problem s tim da sam prenatrpana, nije mi nikad bio problem postaviti granice. Ne radim izvan radnog vremena, a ako radim plati mi se. Tako da taj dio nije problematičan, ma stvarno mi je najveći problem toliki stres. Ono kad dođem ujutro na posao i dočeka me mail da mi tim nije ostvario cilj toliko dana zaredom. Nisu ni drugi timovi, ali oni me ne zanimaju, nego eto.. nije samo meni tako.
Bilo bi mi super da mogu imati svoj biznis. Samo što mi trenutno nema smisla ići u to jer su djeca mala, a planiramo i još jednu bebu. Već sam ja bila sam svoj šef i nije tu bilo da ja radim do 4, 5 i da sam gotova, a vidim i po mužu da ne može to nikako postići.
Nemam kredita, ne ovisimo o mojoj plaći, ne moram raditi, tako da mi je taj dio olakšan definitivno. Ali želim, nikako se ne bih našla u tome da nemam neki posao. Iako, mogu neko vrijeme bez posla dok ne smislim što ću. Uvijek mi se nekako ta prodaja uplete u marketing, a ne volim je. Izazovna je, snalazim se u njoj, ne mogu reći ni što se tiče bonusa, uglavnom ga ja i dobijem. Ali baš je stresna.
I da, definitivno imam simptome burn outa. Samo što mi ni to nije jasno zašto mi uvijek tako brzo dođu na nekom poslu. Možda jer mi se ta prodaja uvijek upetlja gdje god da krenem raditi. :)
Ne znam, nisam došla do odgovora zašto je to tako, sama sebi ne znam neke stvari objasniti.
U čemu je problem u tome što ti tim nije ostvario cilj?Citiraj:
Riri92 prvotno napisa
(Ne iz perspektive poslodavca/menadžera/firme). Iz tvoje perspektive? Što je tu tebi problem?
Ja vidim: Ovisite o studentima, dakle nemate stalnu radnu snagu i nije realno očekivati isti dan isti učinak. I drugim timovima je tako. Dakle, to što se događa je realno. Postavljeni cilj nije realan.
Što je tebi u tome problem?
Riri, da li ti volis prodaju?
Ili uvijek slucajno u tome zavrsis?
Prodaja je stresna i kada ju bas bas volis, a kada ne, onda je ona preopterecujuca.
Ako ne volis prodaju, trazi novi posao. Neki gdje si sigurna da neces zavrsiti u prodaji.
Ako ju volis, trazi nacina da ti sve ovo bude motivacija. Kada su ti svi na poslu, prebaci cilj da pokrijes i druge dane kad ste ispod plana... i vec sve tako nekako.