u dobru i zlu čuvajte tu vašu ljubav i velika srca :love2: jer to nam je sve
Printable View
u dobru i zlu čuvajte tu vašu ljubav i velika srca :love2: jer to nam je sve
Debeli potpis! Što se Hvara i Suska tiče, bila sam na oba otoka brdo puta, a i dalje se borim... Draga moja, glavu gore, doći će nekad neko bolje vrijeme! Grlim te!Citiraj:
ljubilica prvotno napisa
Piki, ljubilica i sve ostale osobe s ove teme :love2:
Nije prošlo ni 5 dana od zadnjeg neuspijeha i mislila sam da sam jaka nakon 7 x pa sve mogu izdržat dok nisam otišla na jednu kavu i tako me pitaju aj aiskreno ogovaram i kažem:" a nije uspijelo šta ću sad?,kad nije u mojoj moći" a odgovor je bio." a jadna,pa ko će se brinit o tebi kad ostariš bit ćeš sama!!!! a ja :?: ostala bez riječi,zabolilo me jako! poželila sam otiči.
Kad sam došla kući promislila sam da mi je žao te osobe jer u stvari ona nema ono što ja i MM imamo a to je ogromna ljubav koju niko ne može promjeniti,ustvari je jadna onajer misli da je život djetea stvoren da samo služi roditeljima......jadna ta djeca! MA više neću s nikim pričati o otme ko ne zaslužuje moju iskrenost a to je pored MM samo još jedna moja prijaeljica ovo sve drugo je jadno da jadnije ne može
cure, šaljem vam ogroman :love2:
ici, i ja sam čula takve komentare - imati djecu da ti razbiju monotoniju, idu u dućan kad ostariš, a poželjno bi bilo i žensko dijete da ti doda čašu vode u starosti jer sin, naravno, neće 8-)
Ograničenih umova svugdje, a sloboda govora je zajamčena, svima, nažalost...
Ja se, moram priznati, nikad nisam osvrtala na komentare, dapače, većina me zabavljala - od gore navedenih bedastoća preko izjava tipa pa ne moraju svi imati djecu do dizanja obrva na vijest da smo završili obradu za posvojitelje, a eto, jadni ne znamo, da su ta dječica genetski opterećena, falična i ako bude kakvih problema s njima znati će se zašto - jer valjda dijete koje rodiš mora biti savršeno?
Da ne ponavljam što su sve cure napisale, najvažniji je tvoj muž/dečko/zaručnik i vaš odnos, podrška i međusobno razumijevanje, sve ostalo je tako malo bitno, bilo bi lijepo da svi razumiju težinu situacije i pružaju potporu, ali svijet nikad nije bio slikovnica, a ljudi u pravilu misle samo na svoju kožu i nisu pretjerano empatični - ne možeš znati kako je u tuđim cipelama ako u njima nisi hodao (mada, u mojoj blizini imam veću podršku i razumijevanje od frendica koje su prvi mjesec ostale trudne, po planu, nego li od nekih koje su prošle MPO put i sve uspješno "zaboravile" - čitaj sakrile)
Neke žene, kad dobiju dijete, zaborave na sve muke i na svoje suborke na ovom trnovitom i neizvjesnom putu...ne pišem ovdje aktivno, ali čitam redovito i mislim na vas - samo je zrno sreće potrebno da s ovog podforuma preskočite na MPO trudnoća poslije svega/posvajanje i to vam svima od srca želim (Snekica, pratim tvoju priču, uvjerena sam u happy ending).
Kao što je Lea Boban tako lijepa rekla o svom MPO putu i posvajanju - bila sam strpljiva jer Bog svakoga pogladi po glavi, samo treba dočekati svoj red...
[QUOTE=orhideja.;2420031]jejja Draga potpisujem svako tvoje slovo :cry:[/QUOT
E sad sam se rasplakala a taman sam se tješila kako sam jaka i kako sam sve ovo prebrodila.Je prebrodila ja samo moja fasada a duša još boli tak sad vidim koliko:cry:
jai tri tjedna nakon cetvrte negativne bete nevidim izlaz iz mog ocaja...moj dragi planira sljedece pokusaje gdje cemo sta cemo a ja od ocaja i tuge neznam dal mogu dalje...vise neznam kako sam izgledala kad nisam dnevno sat dva plakala i neznam vise sta me boli i kako to da nekome objasnim...i neznam stvarno neznam dalje...
njanja1 nase boli su neopisive i bolne :love2: ali nekako moramo smoci snage da idemo dalje...
ne znam hoću li uopće od suza vidjet napisati post...
nisam došla kukati, došla sam se ispuhati i izbaciti barem dio tuge.
borimo se preko dvije godine, prošli 2 AIH tek, za razliku od većine vas...
jako me boli sve ovo...jako, jako....do granica izdržljivosti. inače sam po prirodi emotivna (malo previše) i naginjem pesimizmu. ponekad si mislim da je tako bolje, jer me svaki neuspjeh onda manje boli i razočaranje je manje. Danas sam vadila betu, rezultate još čekam....a suze mi se slijevaju već treći dan....od kad sam 13. dan nakon AIH popiškila samo jednu crticu (tisućitu prokletu jednu crticu na testu do sada)...i od kad mi je krenuo smeđi iscjedak...i negdje duboko u sebi sam odustala od ovog postupka iako nije gotovo. ali ''osjećam'' da ovaj nije bio dobitni.
boli me zbog njega...ljubavi mog života, čovjeka koji mi znači sve na svijetu i koji bi bio savršen tata....samo da možemo....kada bi samo ljubav bila dovoljna...ali nije...priroda nije htjela da nam uspije...imamo i plan ''što ako nikad ne uspijemo'', plan koji ovo sve ne čini ništa lakšim. Jučer sam jedinog pitala onako dječje, naivno i nevino hoće li me voljeti i ako danas bude 0...znam da hoće....i ja ću njega....uvijek...i vjenčali smo se iz ljubavi, ne zbog djece...ali opet nije ništa lakše.
a sigurno nije ništa lakše od komentara ''ma imate vremena, mladi ste, opustite se...''. puna mi je kapa ljudi koji mi govore da se opustim! ljuta sam na njih, ne mogu dovijeka ljude educirati, ljude koji ne znaju što znači imati dijagnozu i da ona nije ''zbog napetosti-začeće nemoguće!'', ljude koji ne znaju osnove ljudske spolnosti. ne mogu se boriti i s njima i njihovim riječima koje me svaki puta iznova ozljeđuju.
što reći ljudima koji te pitaju za postupke ''zar je to jedini način?'' ili ''tko zna s čijom spermom žene oplođuju tamo''....što im reći? kada u paralelnom svemiru vidim kako moj otvoreni i užareni dlan usporeno kreće prema njihovom obrazu i ostavlja crveni trag mojih prstiju željnih djeteta...nasmijati se? objasniti po 1001 put? okrenuti se i otići? ne znam...
boli me jer smo već proučili kako psa upoznati s bebom, jer znamo imena, jer se bake već nude da će one čuvati bebu, jer znam da će maleno imati muževe plave oči i moju kovrčavu kosu...
znam da moram dalje hrabro i uzdignute glave, ali ponekad je tako teško i ne mogu...jednostavno ne mogu i slomim se i suze ne pitaju da li je sada pogodan trenutak da krenu, nego one idu...i grizu me za obraze i mrzim ih tada...znam da moramo pokušavati, ne znači da ćemo ikada uspjeti...i ako ne uspijemo svijet neće stati...nastavit ćemo dalje sami nas dvoje i pas.
hvala što ste čitali...malo mi je lakše sada...jer ovo zapravo ne mogu nikome reći...nitko to ne razumije tako dobro kao vi drage žena koje ste u istoj boli.
pozdrav svima!
Eh opet sam se rasplakala ali ujedno nije lijepo reč ali mi je lakše jer se ne osječam kao ružno pače u svojoj još ne ispričanoj priči.Iskreno ja sam se već davno pomirila da možda neču moć biti mama i papiri za posvojenje čekaju več 3godine u nečijoj ladici.No nemogu da se ne slomim kad vidim svog muža kako me hrabri i kolko želi dijete.To me boli.On me oženio iako je znao da možda neče moč nikad bit tata.Ljubav nas je vezala i vezat če nas do kraja života zajedno smo u ovoj surovoj borbi za ostvarenjem cilja.Da teško mi je kad nam je došlo kumče koje ima tri godine.O bože kako mu se mali obavio oko vrata kako su se igrali na podu ja sam otišla u kupaonu i izlila more suza evo i sad teku kad se sjetim te slike.Da boli svake sekunde ali vjerujte sve jače.No nadam se da če jednog dana oko nas skakutati mali vražički i da čemo uživati u nihovom smjehu,prvim koracima,prvim rječima...Pred mužem sam jako kao stjena a u sebi se lomim na milion komadića,tako i on nakon moje negativne bete on je otišao do tete i tamo plakao,nije me htio još više rastužit...Eto cure moje moramo biti hrabre i uporne ako zbog nas onda zbog naših najdražih!
dubyaki i valiana drage, niste same :love2:
Dubyaki lijepo si to napisala, ustvari to je priča u kojoj se svi mi nalazimo koji prolazimo ovaj put, priča koja nas, htjeli mi to ili ne, obilježava i ostat će tragovi u nama kada i ako sutra (a nadam se tome) budemo i imali svoje dijete. Aj ja bi u svemu ovome dodala i malo pozitivnog duha, želim reći da ipak imamo način da dođemo ili barem pokušamo doći do svoga cilja pomoću medicine ako nam priroda već to nije omogućila. Na nam je samo da pokušavamo i kako je netko gore napiso pogladit će i nas Bog po glavi. A zamislite da nemamo ovu mogućnost ići na MPO i pokušavati, da ako ne možemo prirodno, ne možemo nikako, zamislite koja bi to tek tuga bila... Al imamo tu mogućnost da nam medicina pomogne, imamo jedna drugu i vjeru i nadu u naš uspjeh i doći ćemo do cilja, hoćemo, moramo :heart:
Bravo sara10 treba da smo optimistični i da guramo dalje,ja uvjek ponavljam dat če bog,znam da je teško i srce se lomi al suze neče pomoči mogu samo odmoči u cijeloj situaciji..život je borba a ako je Bog želio da je to moja borba ja je prihvačam i neodustajem.
Evo i mene :-(...očajna, sinoć opet nakon duuuuuugo vremena bila ljuta na sve oko sebe, na Boga, izbrojala Mu se (nisam Mu se tako izbrojala ni kad smo izgubili ove naše zadnje bebe)...dobila jučer nalaze briseva, i naravno opet i opet nekakva bakterija i gljivica. Dođem kod gin. po antibiotik, kad oni nalazi klamidija, uerplasma i mikoplasma nisu moji :-o, zamjenili mi, dali nalaze neke druge žene, i gin. mi ne dadne antibiotik jer da moram svoje nalaze donjeti - naravno. Odem jutros po ostatak svojih nalaza, ali moj gin., je na GO do 25.6....pa moram doći u drugu smjenu kod drugog gin po antibiotik....i tako do besvjesti se samo vrtim u krug. A planirala ovaj ciklus ići na biopsiju endometrija kako bih bila spremna za IVF na jesen. Sad ništa od biopsije vjerojatno tek na jesen, jer preko ljeta su GO i rade samo hitne stvari....i tako opet čekanje, čekanje do besvjesti. Nigdje svjetla na kraju tunela, samo tama u mome životu :-(...još kad napravim biopsiju nalaz se čeka 3 tj. pa ako opet bude beštija ( a već viidm da će biti), opet antibiotik, pa pauza, pa čekanje 4-5 DC za novu biopsiju, pa opet čekanje nalaza...i tu nema kraja! A najgore što sam ovih dana trebala rodit tj. bila sam si "zadala" izdržati do 35 TT, sve ostalo je privilegeja, i trebali smo uređivati krevetiće i postelju meku za naše male mačiće, za njihov dolazak u naš topli dom... a mi im sada grob uređujemo umjesto kerevtića, a oni leže u hladnoj zemlji umjesto u toplini moga naručja...joj Bože, raspadam se, ne mogu više... :cry::cry: Evo sam i doma došla s posla, uzela GO, jer danas ne funkcioniram nikako ....
Mury grlim te jako, jako :love2:
Doći će ovome kraj. Jednostavno mora.
Korak po korak.
Mury... gledam tvoj post i suze mi samo idu... nadam se da imaš nekog tko je danas s tobom. Grlim te.
:love2:
Mury :(:love2:
Hvala drage moje, ali danas želim nestati, želim se pridružiti svojim anđelima, želim samo s njima biti...ne mogu dalje ... :-(
Mury :love2: draga moja samo polako znam kako ti je i ja bi da su mi svi nalazi ok,al ne ide...samo puno strpljenja i vjere (koje ja više nemam na žalost)
Mury - plačem s tobom :cry:
Mury mila.... tu smo.... ako te treba povuc, samo reci.
da, o da. Hodaju oko mene ko oko vruće kaše i vidim da ih žulja pitanje. Ona neugodna tišinaCitiraj:
tigrical prvotno napisa
o Mury draga, tako sam ja nedavno imala potrebu nestati - no to nije moguće, nije.Citiraj:
Mury prvotno napisa
Moramo vjerovati, moramo se nadati, moramo imati strpljenja, moramo imati toliko toga....a nemamo ništa
drage zene,..citam vas vec jako dugo, ali do sada se nisam javljala,....pokusavam vec neko vrijeme napisati nesto na ovu temu,.....i sve sto napisem cini mi se tako nedovoljno jer rijeci su ponekad toliko siromasne da bi njima objasnila sve ono kako se osjecam!!!!! u skoro svakom postu ovdje pronalazim sebe,....svoju bol,...i nadam se od sveg srca da cemo jednog dana sve mi izaci iz ove borbe kao pobjednici,...sa najmanje jednom bebicom u rukama,.....svakoj od vas zelim puno puno snage, strpljenja i ljubavi da istrajemo do kraja,.....nadam se da se niti jedna od vas nece naljutiti ako ovom prilikom izdvojim mury (procitala sam kroz sto si prosla i jako mi je zao:-( svu snagu ovog svijeta ti zelim,......
jučer sam čekala ispred ordinacije uputnicu za mpo. izašao je jedan gospodin i držao je sliku bebice u rukama i smješkao se... dok je čekao suprugu da iziđe nije prestao gledati u tu sličicu, u svoju mrvicu... ja nisam mogla prestati gledati u njega i razmišljati kako se osjeća. nemogu tu sliku izbiti iz glave. netko od života traži puno - mi samo jedno, a izgleda da je i to puno!
Mury :( Razumijem te.....
Ovih dana sam i ja "malo" popucala. Da se barem mogu nekome požaliti.... ali nitko od mojih ne razumije. Niti me želi razumjeti. Kao ono.. budi sretna što si živa, ali meni to nije dovoljno.
Mury jao, sve naše riječi su toooooooliko nedovoljne za utjehu koja tebi treba i koju bismo ti rado dale, ali ne možemo. Šaljem ti milijun zagrljaja jer si i u mojim mislima, i nadam se samo da ćeš što prije otvoriti vrata sreće. :love2:
Mi te razumijemo :love2: i žao mi je da bližnji ne shvaćaju tvoju tugu...suprug/dečko/zaručnik?Citiraj:
Dodirko prvotno napisa
veliki potpis, mury, mislim na tebe...Citiraj:
Muma prvotno napisa
Hvala vam drage moje na lijepim i utjesnim rijecima!Evo,mrvicu je bolje,dosao MM doma,pa je lakse u dvoje.Evo sam preplakala cijeli dan,danas nesto posebno boli,i suze samo idu,natekla sva,lece ne mogu u ocima drzati...
Dodorko mila moja :love2:!!!
jojo upravo tu sliku sam ja gledala prije mjesec dana.ja trudna u sedam tjedana muž gleda u tu slikicu i ima smješak od uha do uha ja sretna nikad sretnija u životu taj osječaj kad ti više ništa nije važno nego ta mala mrvica i onda nagla promjena plod se prestaje razvijat i opet slika i suprug gleda al nema više tog pogleda....samo tuga u njegovim očima i tješi mene a ja slomljena...BOŽE do kad
mury, toliko si me rasplakala, toliko mi je zao zbog tvojih malih andjela.
toliko, toliko mi je zao.:love2:
Mury...:heart: grlim te
joj draga da samo znas kako te razumijem :love2::love2:Citiraj:
Mury prvotno napisa
:cry::cry:
nije ni meni nista bolje
toliko mi je tesko da mislim da cu puknut jednog dana i zavrsit na psihijatriji
Mury i Crvenkapice ne mogu, a da ne mislim na vas, svaki dan ste mi u mislima i molitvi. Znam da je preteško, znam da nema utjehe, želim vam svu sreću ovoga svijeta da ipak dođe kraj ovome i svjetlo na kraju tunela. Nemam pametne riječi koje bi vam bila utjeha...šaljem vam veliki zagrljaj i :-*
Crvenkapice :cry:Citiraj:
crvenkapica77 prvotno napisa
ne znam šta je gore - nikad ne vidit taj + ili ga vidit pa da se ugasi. cvijete, stvarno mi je žao:-(Citiraj:
cvjet prvotno napisa
mury i crvenkapice :cry:
Evo, jučer dođem na posao nakon mjesec dana i kad ono i posljednja kolegica trudna... Od njih osam ja sam prva krenula po bebu, a njima je trebao mjesec ili dva i eto je... i tako već 5 godina...Ne mogu a da ne osjetim zavist i gadim se sama sebi... Sedam tj je trudna koliko bi bila i ja da sam uspjela u zadnjem ivf-u.... Sva sam nikakva i ne vidim radost u ničemu, ni u ovom prekrasnom danu....
Mury moja draga nema dana da ne pomislim na tebe i molim boga da što prije donese radost u vaš dom. Od srca ti želim da što prije držiš svoju mrvicu u rukama. Hrabra si ti i jaka žena i uspjećeš draga moja.
Dodirko ogromni :love2: ti šaljem.
kika222 :love2:
Najsretniji dan u životu, definitivno, je dan transfera 3 8-stanična embrija....
Muž je dva sata prije transfera rekao da se slaže da mi vrate 3. Znala sam da neće moći ostaviti našeg mrvička bez obzira što se bojao da će troje odjednom biti ipak previše.
Stoji taj papir u spavaćoj sobi. Vadim ga, spremam ga, vadim ga. Do kada ću tako neznam. A davno je to bilo.
Sjećanje na jedan savršen trenutak.