Da li je netko čitao Rembrandtovu tajnu?
Printable View
Da li je netko čitao Rembrandtovu tajnu?
dječak kakvog nema
meni dosadno za poluditi
Opet sam ulovila VBZ-ovu Europom u 30 knjiga. Ovaj put Makedonka Lidija Dimkovska: Skrivena kamera. Pomalo nabacano sa svih strana, nekad mi teško pratiti tijek njenih misli, al interesantna mi. Ostalo mi 30ak strana i iščekujem završetak. Tak me zanima kaj bu bilo!
Te VBZove ja bas cesto ulovim u knjižnici. Zadnje sam uzela Portugalskog pisca
Neda Miranda Blažević-Krietzmann: Opseg otpora
Uzela sam ovu knjigu prije svega iz nekih svojih starih razloga (nebitno za priču), a potom, svidio mi se i naslov, pomalo houellebecqovski... :mrgreen:
Riječ je o autoričinoj autobiografiji, pa premda nisam apriori ljubiteljica toga žanra, osim ako se ne radi o meni turbo zanimljivim osobama, prionuh čitanju. Moram reći da mi je mjestimice čak bila i vrlo zanimljiva, pogotovo u onim dijelovima u kojima govori o svojoj obitelji, zatim o studiranju na Filozofskom fakultetu i atmosferi u Zagrebu i Hrvatskoj u to vrijeme. Opisi pojedinih profesora, rekapitulacija kolegija, pojavljivanje nekih ljudi iz kulturnog miljea Zagreba, vlastiti životni put, bolesti, putovanja, muževi... skroz neloše...
Na nekim mjestima je, barem meni, malo previše ulazila u nepotrebne detalje, a osnovna zamjerka mi je pomalo docirajući ton.
Sve u svemu - okej. :-)
Pročitala sam Nit, Victoria Hislop, nije ljetno štivo, ni blizu tome što sam očekivala (valjda zbog naslovnice i jer sam znala da se radnja odvija u Grčkoj). Prikaz grada Soluna kroz 20. stoljeće, kroz prvi, drugi te grčki građanski rat. Osobno mi je bilo zanimljivo jer sam bila u Solunu i imam tamo prijatelje, no smatrala sam ga samo tranzitnom zonom, što mi je tada, studentici, uistinu i bio. Sad sam saznala malo više o samoj povijesti grada, a i Grčke. Vješto Hislopica plete svoje niti kao pisac, no povremeno sam imala dojam da se na neke događaje mikrofokusirala i razvukla ih a neke je samo spomenula, po nekom svom ključu.
Sada slijedi ili tartičin Češljugar ili od Foletta Stupovi zemlje , 2.dio. Možda krenem paralelno jer mi je Češljugar prevelik za na plažu #firstworldproblems
La Temlanza vinograd života, Marie Dueñas. Ok za more. Roman. Nista spektakularno ali za ljeto skroz dobar izbor
Jonathan Coe: The Rotters' Club. Na 120. stranici sam zakljucila da ju *moram* preporuciti dalje.
Annie Proulx: Obavijesti o kretanju brodova
Svidjela mi se, iako mi je ispočetka teško išla. Smještena na Newfoundland i opisuje ga s ljubavlju, kao i njegove stanovnike. Odlični opisi prirode i vremena. Stil neobičan, jezik zgusnut, u skoro svakoj rečenici fali neki rečenični dio. Mislila sam da se ja sporo probijam jer čitam na engleskom, ali onda sam našla da se i izvorni govornici slabije snalaze. Napisana devedesetih, u desetljeću trilera, pa onda i pokušana biti predstavljena kao triler, ali daleko od njega. Meni zanimljivo osvježenje.
Sophie Dahl: Igranje s odraslima
Roman o odrastanju - koje ja uvijek volim i u kojima mi je uvijek najbolji dio na početku, kad se radi o ranim godinama, a što je protagonist stariji, manje mi se sviđa. Ono je vrlo dobar roman, ima nekih nedorečenih dijelova, ali meni je bio jako čitljiv, u jednom danu sam ga slistila. Privuklo me je što je autorica unuka Roalda Dahla a i svi drugi članovi obitelji su umjetnici pa sam ja mislila da će biti autobiografski. Nije, osim u naznakama.
Tracy Chevalier, "The New Boy". Toplo ju pnreporucujem dalje. Cita se u par sati, bez ispustanja iz ruku. Prica je moderni Otelo, zapravo (ovo nije spoiler, pise i na omotu) se radi o izdanjima Shakespearovih djela koje prepricavaju suvremeni pisci. I je radnja sasvim poznata, napisano je toliko dobro, toliko aktuelno, da se cita kao nesto sasvim novo.
Po mojoj ocjeni, mogla bih ju dati i E. (13,5g) da procita.
Inace, slijedeca izdanja Hogarth Pressa po Shakespearovim djelima su:
- Margaret Atwood, Oluja
- Howard Jackobson, Mletacki trgovac
- Jo Nesbo, Macbeth
- Anne Tyler, Ukrocena goropadnica
- Jeanette Winterson, Zimska prica
http://hogarthshakespeare.com/
Dopala mi se Skrivena kamera Lidije Dimkovske pa svakako namjeravam potražiti i njen nagrađeni roman Rezervni život.
Nakon nje Olja Savičević Ivančević: Pjevač u noći nakon kojeg namjeravam potražiti njen roman Adio kauboju.
Sad čitam tursku spisateljicu Ece Temelkuran: Žene koje pušu u čvorove. Za sad sam pročitala stotinjak stranica. Glavne junakinje su 4 suvremene muslimanke u potrazi za svojom biti. One su ranjive i snažne istovremeno, krhke i odlučne...
Sad sam se sjetila Tangerine kad je jednom rekla kako u zadnje vrijeme čita samo žene. To se i meni dogodilo. :lol:
Na polici me čeka Polovica žutog sunca jer mi se dopala njena Amerikana, a vjerujem da ću uskoro uspjeti uloviti i Purpurni hibiskus.
Uglavnom za 2 tj g.o. sam pripremila 4 knjige. Imat ću kaj čitati. :)
Nera, a Tangerina te čita i misli "vidi i ona čita samo žene" :lool:
Svetlana Aleksievič, Rabljeno doba
link nudi odličnu recenziju. ja ću samo reći da nije ljetna literatura, i da me bacila u bed i depresiju, ali sam presretna da sam je pročitala.
Dugo sam je vukla, inače pročitam po tri knjige u toliko vremena, ali jednostavno ne ide brzo, stalno je spuštaš i razmišljaš o životu, idejama, potrebama i željama, kapitalizmu, socijalizmu, okrutnosti, čovjeku, slobodi, sustavu...
preporuka za duge zimske noći.
Shoko Tendo, priča o djevojci koja je odrasla kao kći gangsterskog šefa.
Mislim da su me zapravo privukle tetovaže na njenom tijelu.
Vjerojatno će trajati dobrih godinu dana dok pročitam ovo. :coffee:
Franzen-Purity, na nekim mjestima su me zivcirali likovi, Pipina majka u mladosti recimo, vrhunski mi je isla na jetra
Bilo je jos situacija i likova koji mi nisu sjeli ali knjiga u globalu mi je sjela, iako ne mogu reci da mi je bas bas sjela
E.Ferantte- Dani zaborava; isto nisam odusevljena, iako moram priznati da je majstorski dočarala kako je to kad se čovjek naprosto rastoči i pogubi pod teretom problema i zivotnih stresova.
Genijalna prijateljica mi je puno bolja.
John Connolly: "Knjiga izgubljenih stvari"
U osvit 2. svjetskog rata glavni lik ostane bez majke, završi s maćehom, polubratom i prezaposlenim ocem u novoj kući, i odjednom se nađe u procjepu između svjetova. U tom drugom svijetu, sve je kao u bajci. Čudnovata bića, polu-ljudi, čarobnjaci, zle čini, daleko kraljevstvo, sve je to tako poznato iz grimovskoandersenovskoperoovskih priča. Ali ovdje je sve uistinu zastrašujuće. Poglavlje pod nazivom "O tri kirurga" u kojem djevojka lovi djecu kako bi njihove glave kirurški spajala sa životinjskim tijelima (ili obrnuto), vrhunac je užasa. Zbog lajtmotiva rata koji se proteže romanom i još gro detalja, Knjiga izgubljenih stvari jako me podsjetila na film "Panov labirint".
Sad čitam "Čudno je u mojoj glavi" Orhana Pamuka.
Monica Wood, Dječak kakvog nema.
Knjiga je izdana kod nas 2017 godine, slučajno sam ju uzela u knjižnici (privukla me naslovnica).
O 11 godišnjem dječaku za kojeg odmah na početku knjige saznajemo da je umro, i o nastavku života za rastavljene roditelje, oca glazbenika koji ljubi svoju muziku te majku, slomljenu i divnu, koja je prije djecakove smrti počela vezu s jednako divnim Tedom, dječakovim voditeljem s izviđača.
I o Oni; 104 godišnjoj Litavki koja je s 4 godine preselila s obitelji u Ameriku i koja je mislila da je na kraju života, sve dok nije upoznala dječaka.
Predivna priča, smijeh-kroz-suze osjećaj, kao da čitam o Akakiju Akakijeviču opet, dječak je mio i nesnalažljiv i drag i jedinstven i nježan.
Posljedice njegova odlaska nesagledive, više ih vidimo kroz perspektivu oca, uvijek odsutnoga glazbenika koji sada vraća svoj dug pomažući Oni, kao izravno nasljeđe stečeno od svog sina.
Jezik dječje jednostavan, protkan pravim malim rečenicnim poslasticama.
Preporuka!
I do samoga kraja mi je zanimljivo, lagano ljetno štivo... Iako je to priča o nesnalaženju u životu, prvo ignoriranju sebe kao osobe a zatim traženja samoga sebe, pisana je ležerno, ne zalazi u teške i duboke (psiho)analize. I taman kad bi pomislila da je dalje sve jasno i predvidivo, pojavilo bi se nešto/netko novi, a priča bi lagano nastavila dalje "ploviti" ...
Sad čitam Srebrna, Marina Roki.
Obečavajuća od samog početka.
Realistična, počinje skroz idealistično, sređeni život uspješne poslovne žene i samohrane majke, davno razvedena na pragu 50-tih pronalazi pravu ljubav,
Kratkim jednostavnim rečenicama provlači se nagovještaj da u priči postoji ALI ...
Mafija u Pragu M.Wievegh, odlicno, prikaz ceskog drustva kroz prizmu korupmpiranih politicara, drzavnih sluzbenika, policije
Sprega istih s ruskom, poljskom hrvatskom
mafijom...
Primjenjivo na nase drustvene okvire.
Napokon sam procitala Purpurni hibiskus.
Mislim da su mi ocekivanja bila prevelika, buduci je autorica napisala i Polovicu zutog sunca, roman kojim me je odusevila pa sam sad ostala pomalo razocarana.
Iako je roman jak i dobro oslikava razarajuci vjerski fanatizam, priznajem da mi je bio pomalo dosadan.
Sad se bacam na Minijaturisticu, za koju isto imam velika ocekivanja, ali nekako mislim da ce mi se ispuniti.
Meni su se te obje zadnje svidjele.
I meni, obje navedene su odlične knjige.
Ovih dana konačno sam se dokopala i pročitala "Buku vremena" J. Barnesa, o kojoj je već na ovoj temi bilo riječi. Što da kažem - izvrstan je u svakom pogledu. I po kompoziciji, ali prije svega u uvjerljivom prikazu anksiozne atmosfere SSSR-a i života u stalnom strahu (a Šostakovičeva glazba i jest takva - anksiozna, prožeta tjeskobom i strahom). Zbilja remek-djelo.
Jedini minus (koji to zapravo i nije) jest taj što sam se pred kraj knjige već dosta loše osjećala - ta tjeskobna atmosfera nekako se prelila i do mene :mrgreen: pa mi je trebalo nešto drugo za čitanje.
A to drugo je roman "Divlje masline" Williama Gravesa, inače sina engleskog pjesnika i pisca Roberta Gravesa. U tom romanu autor opisuje djetinjstvo i odrastanje na Mallorci, u vrijeme prije razvoja masovnog (ili ikakvog) turizma, i ti idilični opisi mediteranske prirode i sela djelovali su upravo opuštajuće. Jako mi je pasalo što se u knjizi zapravo ništa ne dešava - nema dramatičnih događaja, jednostavno se opisuje život u jednom vremenu i ambijentu. Doduše, roman navodi izuzetno velik broj imena - što rođaka, što poznanika i prijatelja, pa je potrebna određena razina koncentracije za praćenje tko je tko - ali nije bilo prezahtjevno. Osim opisa ambijenta i vremena, zanimljivo je bilo i čitati o odrastanju u sjeni oca-velike face, i koliko je sinu bilo važno afirmirati se u životu bez očevog utjecaja ili veza.
evo zapamćenog od pročitanog unazad par mj :
svima znan Ciganin, pa Vrata a od onog što nisam vidjela (a ne znači da nije ovdje)u preporukama su Najljuća jela tatarske kuhinje, Samoća primarnih brojeva.
Osmicu od Bužarovske taman pročitala kao uvertiru za go u Makedoniji ali me se nije dojmila, trenutno čitam Ferića( po nečijoj preporuci odavde) Na osami blizu mora, baš lagano, ljetno...
Završila Stupove zemlje Kena Foletta,
2 dio, odlicno! Sad je na redu Češljugar...
Kjell Westo: Privid 1938.
Odlična knjiga, iznad očekivanja.
Pored vrlo zanimljive priče, neočekivanog raspleta i gorko-teške intonacije čitavog teksta, svidjelo mi se to što sam na nenametljiv način dosta saznala o finskoj povijesti, o kojoj, iskreno, nisam imala pojma.
Topla preporuka.
Meni je "Ovuda smo nekad hodali" još i bolja :heart:
Nakon "Rabljenog doba" pročitala sam još jednu noviju "perjanicu" istočnoeuropske književnosti - "Pogranični teritorij", Tonu Onnepalu. Vrlo poetičnog jezika, fenomenalnih misli, cijelo vrijeme u nekom prostoru između stvarnosti i privida, svidjela mi se, iako je zapravo depresivna kao i Rabljeno doba, tako da mi sad stvarno treba godišnji i nešto lako, pitko i veselo :)
Zaboravila sam prijaviti da sam pročitala Adichienu Amerikanu.
Nisam znala da postoji snažan osjećaj različitosti između Afroamerikanaca i, da ih tako nazovem, Ameroafrikanaca, odnosno Afrikanaca koji su rođeni u Africi, a dosele su u SAD. Zanimljivo mi je da različito percipiraju svoje crnaštvo i da su Afrikanci na neki način egzotični Afroamerikancima.
Nisam znala ni koliko kompleksan odnos crnkinje imaju prema svojoj neukrotivoj kosi, da im ta kosa i ono što rade od nje služi kao poruka, bilo politička, bilo feministička.
Nisam znala ni koliko je nigerijsko kršćanstvo živopisno, prava kombinacija praznovjerja i karizmatskog pastorstva.
Amerikana je zapravo ljubavna priča o paru koji se zaljubi u rodnoj Nigeriji, a onda jedan od njih ode u Ameriku, a drugi ostane. Odgovor na pitanje tko se više promijenio nije jednostavan jer ostati u Nigeriji i biti uspješan znači pristati na korupciju i odanost "chiefovima" koji su prava vlast. A otići u Ameriku znači, neočekivano, otkriti pitanje rase i rasnog identiteta, koje eto, u Nigeriji ne postoji.