Trina, moram priznati da ne razumijem.
otvorena, vrijedna, topla i vesela može biti samo radnička obitelj?
Printable View
Trina, moram priznati da ne razumijem.
otvorena, vrijedna, topla i vesela može biti samo radnička obitelj?
Zadnjih mjesec dana sam intenzivno provela sa svojim teenom koji je na pocetku puberteta.
Ali kako smo skitali bili subtu prisutni i familija i nasi dobri prijatelji.
Ja sam na putu imala mrzovoljno dijete koje gleda samo u mobitel i misli na sebe. A svi drugi su vidjeli predivno dijete koje hoce pomoci, iskreno dijete i veselo dijete.
Sad ko je u pravu ne znam. Laskalo mi je njihovo vidjenje, ali i moje nije nerealno jer na sestru samo vice, ona mu smeta, a mene to baca u ocaj.
Razlika izmedju njih je manja od dvije godine.
I za mene je on bio problematican na putu a drugi su uzivali s njim.
Tako da odnos pubertetlija roditelji je skakljiv. U tom periodu svi nekako plivamo i "odgajamo" ali zapravo veliki dio posla je nadam se odradjen. Sad sve treba sjesti na svoje mjesto.
Kod mene je drugo dijete divno i krasno sa razvijenim socijalnim vjestinama. Dok prvonasljednik je krut u pravilima.
Moj pristup prema njima je definitivno razlicit. Ona otplese svaku glupost jako dobro dok on redovito ide glavom kroz zid.
Ali kako je neko vec napisao pravila su ista.
baš sam naletjela na fb na prigodan strip
https://www.facebook.com/16861038116...7870600796244/
:mrgreen:
Ako sqm ja dobro razumjela, bit stvari je da disfunkcionalnost nije rezervirana za radničke ni intel2ktualne ili umjetničke obitelji. Ima toga svuda. Isto kao i funkcionalnih i poticajnih obitelji.Citiraj:
seni prvotno napisa
Ali štajaznam, u našoj obitelji nitko se recimo umjetnošću ne bavi profesionalno. Ne mogu to promijeniti, jer takvi smo kakvi jesmo. A kad je stariji sin (a bome sad polako i mlađi, ali ne u toj mjeri) pokazao interes za film, ja sam mu zdravoseljački rekla da mu Akademija ne bi trebala biti prvi izbor. Ne zbog umjetničke komponente, nego zbog njegovog zdravlja. On je liječen od strabizma i ambliopije i nekako mi se ne sviđa pomisao da se bavi full time snimanjem i montažom. Logika mi je prizemna tj. zdravoseljačka i nema nikakve veze s našim odnosom prema umjetnosti ili nekim zanimanjima.
Mene zanima koliko ste se uspjele odmaknuti od nasljeđa svojih roditelja?
Dok smo bili bebe nas je majka dojila,koliko znam nježno brinula se o nama. Onda su u predškolsoj dobi i nižim razredima nastupili životni problemi i ona se malo pogubila. Postala stroga, nikad se igrala s nama, nije razumjela svijet djeteta, očekivala je da budemo odrasliji nego što je zdravo. U pubertetu se posložila i počela se prema djeci odnositi s ljubavlju i poštovanjem. To je dosta popravilo stvar iako su ožiljci ostali.
Gledam sebe, uživala sam dok su mi bebe bile male, dojila, budila se po noćii, nosala...Kad su malo porasli unatoč mojoj želji nisam se mogla uživiti u njihovu igru. Sad su na pragu puberteta i komunikacija nam je svakim danom sve bolja. Ne smeta mi to njihovo odvajanje, nove emocije, snaga koju grade u sebi. Dapače, baš se nekako sigurno osjećam.
MM. Njegov otac još živi u svijetu dok je on bio mali. Vodio ga svuda, igrao se snjim. U pubertetu se je izgubio u nastojanju da ga uvijek sluša i da mu nametne da mora biti doktor ili inžinjer( imao je potencijala..)
Ne govorim o konkretnim postupcima već o sigurnosti, dobrom ili lošem osjećaju koji nam sami dođu u određenim situacijama. Mislim da djeca jako osjećaju našu emociju.
Pamtim te scene kad je mm uživao maljajući stan s malom djecom, čišćenju hobotnice, vodajući ih svugdje i svagda ko priljepke. U to sam vrijeme ja samo gledala i morala sam se kontrolirati da ne kvarim užitak ‘s ozbiljnošću mrlja i života općenito’
Danas on mora kontrolirati sebe i svoju strogoću koja je nekako naglo nastupila.
Iako su konkretni postupci bitno različiti, čini mi se da je nasljeđe u našoj obitelji dosta jako.
Ne, nisam to rekla. Ali je interesantno da je tebi na moj spomen zdravoseljačke obitelji prva asocijacija bila zlostavljana žena. Tople i vesele obitelji mogu biti i ove i one ali ruku na srce, činjenica je da visokoobrazovani roditelji na višim funkcijama itekako očekuju da im djeca u najmanju ruku budu na istoj razini kao oni, ali je poželjno da budu i više. Kod zdravoseljačkih obitelji istina, ima i druge krajnosti, a to je da su očekivanja nikakva pa često djeca nemaju ni motivacije za išta više. Ali ja sam mislila na najobičnije obitelji srednje klase.Citiraj:
seni prvotno napisa
Na ovako generalizovan opis formiranja deteta, naravno, nemam primedbi. Ali na konkretnim primerima, i dalje mislim da se precenjuje uticaj odgoja na neke elemente detetove ličnosti ili ponašanja. I uticaj detetove saradnje/nesaradnje, i žudnje za roditeljskom ljubavlju.Citiraj:
sasa prvotno napisa
Npr. moja starija sa 9,5 god. na dnevnoj bazi ispusti bar jednu stvar iz ruku, zapne za bilo šta minimalno jednom i bar pet puta zakači rukom ili nogom dovratak, zid i/ili nešto od pribora na stolu.
Naravno, možda je takva zato jer se podsvesno uklapa u moju viziju nje kao večno nespretne ili možda zato jer svojom nespretnošću mami moju dodatnu pažnju, makar i negativnu.
Ili zato što je ja nikad nisam naterala da se ozbiljno i redovno bavi bilo kojom sportskom aktivnošću osim plesa i sviranja instrumenta koji voli.
A možda je takva zato što je od rođenja ista takva, distoni sindrom kao beba, oduvek konstantno u pokretu, odnedavno se ispoljila nasledna miopija, a za godinu dana izrasla preko 12cm jer je zaskočio isto nasledni prerani pubertet, plus nasleđene crte ekstremno rasejane pažnje?
Mislim, da, sport i vežbe koordinacije bi joj verovatno pomogli, da, verovatno sam trebala insistirati na tome, ali - da ću analizirati da li mi dete na početku puberteta nenamerno krši koješta po kući zato što ja projiciram neku svoju ružnu viziju na nju -pa, neću, dokle god postoje neka puno opipljivija objašnjenja.
Ili, da bude pozitivno o detetu: naježim se kad mi pedagoška struka i školska stručna služba kaže kako se vidi "da puno radim sa njom, jer ona tako sa lakoćom uči, pamti i reprodukuje sa razumevanjem". Jer se a priori podrazumeva da su inteligencija i lakoća učenja nešto što je odgojem usađeno, a ne, ne dao bog, preneseno nasleđem. Jer dete sigurno lako pamti zato da bi silno ugodilo meni, a ne zato što joj je to nešto prirodno i nenaporno?
Trina, ja uopce ne razumijem na sto tocno mislis i jesam li i ja u to ukljucena. Bome sam prosla nekoliko razgovora u kojima mi je objasnjavano da djeca koja se posvajaju ne dolaze iz visokoobrazovanih obitelji. Da mi je to vazno, ne bih ulazila u to. Al mi je vazno dati djetetu sto mogu, najbolje sto znam s tim da mi je jasno i da cu pogrijesiti i da ce mi predbacivati prvo u pubertetu, a ozbiljnije kad napuni 30 godina. Ali dok ja znam da vise od ovoga nisam mogla, ja sam mirna i cekam prigovore :)
I na tim razgovorima sam se morala opravdavati za obrazovanje i objasnjavati sto mislim da je vazno za srecu.
Pa, dobro, pulinka, sasvim je različito kad čovjeka brine nespretnost vlastitog djeteta ili nešto što utječe na njegovu psihu. Svi smo osjetljiviji na glavu nego na tijelo. I zar nije ljudski potražiti kako mogu pomoći.. Ja kad promisljam o svom trećem sinu ne zanima me kako i zašto baš meni. Zanima me kako mogu djelovati i vidjeti njega da mu bude bolje. A često imam osjećaj da ga ne razumijem, da i kad racionalno mogu objasniti kako i zašto on nešto, ne mogu se s tim saživjeti.
A obrazovaniji imaju viši standard obrazovanja jednako kao oni ljepši ili oni snalazljiviji....
To ti je kao ono kad mala djeca imaju tantrume doma i izluđuju roditelje, a vani, u vrtiću ili drugim vanjskim sredinama su divni i krasni i slatki i umiljati :mrgreen:Citiraj:
spajalica prvotno napisa
Imam vrlo sličnu situaciju (s tom razlikom da je moj jedinac, pa može šiziti samo na roditelje jer nema drugi ispušni ventil - doduše, da ga pohvalim, počeo se bolje kontrolirati u zadnje vrijeme). Doma svakakav, s čestim i naglim promjenama raspoloženja, vani je divan, pristojan i uljuđen.
Dok smo bili na godišnjem, nekoliko puta mi je prošlo kroz glavu da dolazi kraj zajedničkim ljetovanjima jer se s njim više ne može izdržati u ovoj kombinaciji. A opet, kad pogledam nakon svega, baš imam dojam da nam je bilo lijepo i da je koristilo što smo toliko vremena proveli zajedno. Iako je on na svakoj drugoj slici namrgođene face :mrgreen:
He, he...poznato načelno "Što ćete VI s djetetom kurve i drinkera?"Citiraj:
Jelena prvotno napisa
A ništa, izvući najbolje što možemo iz njih i uvjeriti ih da mogu. Ma koliko to nekom promatraču izgledalo kao bildanje ambicije. U školi sam jednom od učiteljice dobrohotno čula - a jadničak mali!
Ono...em ostavljena, posvojena, i još nikako da savlada čitanje i oduzimanje preko desetice. A njoj je za sreću u tom razdoblju trebalo najviše da je ne smatraju glupom.
Ja razumijem što je Trina htjela reći, iako se neprecizno izrazila. Treba imati mjeru u svemu i ne pretjerivati. Činjenica jest da što roditelji više kompliciraju i analiziraju pa ako je to još povezano s njihovim nerazriješenim frustracijama, to zaista može loše utjecati na potomke. Tako sam ja shvatila metaforu zdravoseljački.
mozda sam ja tvoj prijasnji post krivo procitala:Citiraj:
Trina prvotno napisa
To nisu zdravoseljačke obitelji o kojima ja pričam, ti tvoji su primitivni, disfunkcionalni, zlostavljani itd...Zdravoseljačka obitelj je radnička obitelj, otvorena, vesela, vrijedna i topla.
u svakom slucaju moja prva asocijacija na zdravoseljacku obitelj, sto god ta sintagma trebala znaciti, nije zlostavljana zena. pa u tom smislu ne znam sto bi tebi kod toga bilo interesantno???
djeca mogu suradivati sa roditeljskim ocekivanjima na svoju stetu na milijun nacina, koji nisu vezani ni na obrazovanje, ni na ovakvu ili onakvu poziciju u drustvu.
najobicnija obitelj srednje klase obuhvaca razne stupnjeve obrazovanja.
cipelica, to je jako tesko odgovoriti. ja sam recimo mislila da sam se prilicno odmaknula od nasljedja i od matrica ponasanja. i na nekom vidljivom nivou, to sigurno stima.
s druge strane, svako toliko se uhvatim u nekoj situaciji u kojoj nesvjesno ponavljam matricu...
tako da mislim da taj proces traje vise manje cijeli zivot.
pulinka, na ovom tvom primjeru, slažem se, ne može se i ne treba sve objašnjavati preko suradnje i u krajnjoj liniji, malo mi je i narcistički baš svaku djetetovu osobinu i postupak tumačiti preko odnosa sa nama prevažnim majkama :mrgreen:
ali to kako ćeš ti reagirati na njenu nespretnost ima utjecaj na to hoće li to postati issue između vas (ako ona doživi da si je zbog toga kritizirala ili smatrala da je to nešto jako loše, čak i ako ti smatraš da nisi, ali ona doživi da jesi pa se odrazi na njeno samopouzdanje, ili s druge strane ako je prihvatiš takvu kakva je može to doživjeti kao baš nešto što joj treba, ili može ti jednog dana zamjerati što je nisi upisala na neke sportove i nekako utjecala na to da ne bude uvijek smotana... milijun opcija)
dakle, na tu istu situaciju različiti roditelji će različito reagirati, a i djeca su različita pa će to drugačije protumačiti, pa se ista ta stvar može razviti u nešto važno ili potpuno nevažno, pozitivno ili negativno
Tako ja doživljavam tu nasljeđe-odgoj priču. Dijete se rodi s nekim svojim osobinama i sklonostima, nešto su mu jake strane i u tom području malo ili nimalo našeg truda lako donosi rezultate. Nešto drugo im je slaba strana i moramo se postavit na trepavice nekad i za mali napredak. Ali opet, unutar nekog okvira, mi možemo postić puno.
E sad, mi nismo niti približno objektivni kad procjenjujemo postotak utjecaja nasljeđa i svog odgoja, ovisno o tome kako inače razmišljamo. Netko će sve pozitivno pripisati sebi, netko će sve pozitivno pripisati drugim utjecajima. Netko drugi tako za negativno. Postoje doduše i objektivni izmjereni podaci (ne sveukupno, nego za razne stvari posebno), i čula sam ih puno puta, i svaki put zaboravila :škartoc:, što isto nešto govori
što se tiče ove krivnje, to mi je baš zanimljiva tema
ja sam još sva pod dojmom filma The tale, gledala sam i čitala neke intervjue sa Jennifer Fox
tko ne zna, žena je snimila film prema svom vlastitom iskustvu, gdje je doživjela seksualno zlostavljanje u dobi od 13 godina, i film je ustvari o tome kako se ona tek u četrdesetima suočava s činjenicom da je seksualno zlostavljana, jer je sebi, da bi lakše preživjela, malo ucifrala tu uspomenu da to sve skupa izgleda kao eto jedna ljubavna veza
na suočavanje ju je najviše potakla njena majka koja je našla sastav koji je o tome napisala (ovo se sve zna i iz trailera,nisam vam ništa spoilala, a i nije takva vrsta filma ustvari)
mene je naravno dosta takla ta uloga majke, kako je to nakon toliko godina suočit se sa činjenicom da ti je dijete seksualno zlostavljano, a ti to nisi primijetila, nisi ga zaštitila. Mogu samo zamislit koliko tuge i krivnje je osjetila. Ali, i to je bitan ali, ta je žena imala dovoljno hrabrosti da unatoč svojim osjećajima bude glavni faktor da protrese svoju kćer da se sa svim tim suoči, iako je to i njoj bilo teško. Nekoj drugoj majci to bi bilo toliko nezamislivo, suočit se sa tim, da bi sastav spalila i cijelu priču potisla, nauštrb svog djeteta.
Imam u obitelji jedan primjer djeteta koje je završilo kao najgora noćna mora svakog roditelja: droge, kriminal, bande, zatvorske kazne i ustvari u ovom trenutku baš i ne vidim nade za taj mladi život. Iako je to jedna vrlo složena situacija na koju je sudjelovalo puno faktora, apsolutno je bez sumnje da su roditelji jedan od važnijih. Ali to je kod njih naravno jedna silna količina energije koja se ulaže u to da sami sebi opravdaju da krivi - nisu. Što je sad relativno i svejedno, ali u nekom ranijem trenutku, uvjerena sam da bi sposobnost prihvaćanja "kriva sam" pomogla da budu sposobni promijenit nešto, ali umjesto toga išlo se intenzivno u bijeg "nisam ja nisam ja, netko je drugi, svi su drugi" dok nije postalo prekasno.
ja ne bih ovom sto je sasa napisala nista ni dodala ni oduzela.
na jednom globalnom nivou je meni sukus: ne znamo koliki je postotak nurture ili nature, a nije ni vazno. (naravno ljudi od struke tome prilaze dublje i sistematicnije)
znamo da je oboje ukljuceno, a cinjenica je da na na odgoj imamo utjecaja. i to je to.
koliko ce neki roditelj globalno i opcenito o svemu tome reflektirati je stvar njegovih afiniteta i njegove licnosti.
da li je neko dijete vise ili manje spretno, po meni spada u one uobicajne razlicitosti kod ljudi. neki roditelji nece to ni primjecivati, neki ce to smatrati uredu, neki sportski nastrojeni ce gledati da li da na to utjecu sportom, gimnastikom... no pretpostavljam da nitko zbog toga nece traziti psiholosku pomoc, ili danima razbijati glavu da li je nurture ili nature, te da li mu dijete s tim nesto porucuje.
no ako se dijete pocne samoozljedivati, postane nasilno prema drugoj djeci, ne moze se koncentrirati, kontrolirati, onda ce vecina od nas to percipirati kao problem koji se treba rijesiti, te ce poceti razmisljati i reflektirati i o odgoju, i o djetetu, sebi, odnosu, ne bi li pomoglo djetetu.
LOL na poslednju rečenicu :D.Citiraj:
tangerina prvotno napisa
Tako svi mi, mislim, doživljavamo tu odgoj-nasleđe priču, u globalu je razumevamo svi vrlo slično, ali na nekim nižim nivoima nam je često teško da razlučimo da li je nešto ili nije naša krivica/zasluga, da li je neka konkretna osobina i ponašanje deteta ikada mogla biti drugačija i u kojoj meri smo mi mogli i možemo uticati na nju. Što ne znači da treba odustati od odgoja, naprotiv, niti znači da ja ne verujem u moć i uticaj odgoja.
Evo moja starija i njen vršnjak, kao dvogodišnjaci bili jaaako slični-živi, komunikativni, brbljivi, ne mogu dve sekunde na jednom mestu ostati, sve ih zanima, svugde ih ima, "ne čuju" zabrane, ništa ih ne plaši.
I sada sa 9,5 godina im je karakter vrlo sličan, osim što je vršnjak još od vrtića mali bully sada naoružan borilačkim sportom, inteligencijom organizuje svoj razredni gang a zdušno ih podržava porodično bogatstvo i porodična načela da "niko neće tući njihovog sina", na šta se škola zdušno pravi da problema -nema.
A moja - pa, sukobe rešava komunikacijom ili ev. uskoči u ulogu žrtve - jer u životu nije dobila ni od koga ohrabrenje da bude bully niti je ikada tu vrstu agresivnosti pokazivala, u razredu je nekako u sredini hijerarhije- ili bih ja bar volela da je tako, ne znam zapravo.
Tako da je meni sasvim jasno da naizgled vrlo slična deca mogu otići jako različitim putevima u zavisnosti od spleta životnih uticaja.
vidim da sam nesto slicno napisala kao tang. :mrgreen:
:mrgreen: nisu tu samo prevazne majke :aparatic: u igri. imamo i ukljucene tate, bake, dide, blizu familiju, tete u vrticima, profesorice u skolama....Citiraj:
tangerina prvotno napisa
meni se cini da je krivnja nekako kao neki korektiv, kao neki dio konstrukta morala, etika, da ns podsjeti na nasu odgovornost.
s druge strane moze biti vrlo kontraproduktivna, jer te moze tako sunovratiti u bezdan ocaja i srama, da te zapravo na neki nacin ucini nemocnim.
krivnja naravno je korektiv, ali mislim da roditelji, a pogotovo majke, u našoj kulturi imaju usađen taj jedan tabu, apsolutno je nepodnošljivo da kao roditelj nisi dobar
nikad se nije lako suočit sa neuspjehom, ali u ovom području svi smo najosjetljiviji, a upravo ta otvorenost ka činjenici da nešto griješiš ključna da to promijeniš
Zanimljivo kako tema o problematičnom pubertetu nekako dođe na krivnju roditelja, ponajprije majke.
slazem se. nema idealnih roditelja. dovoljno dobro roditeljstvo ukljucuje i greske i nedoumice.
i sama mislim da taj tabu krivnje bas blokira roditelje. blokira i razgovor i refleksiju.
:mrgreen:Citiraj:
marta prvotno napisa
ma nije da dođe na krivnju majke, nego smo mi ovdje na temi majke, i logično mi je kad postoji problem da se pitamo koja je naša uloga i odgovornost u svemu tome
one koje ne mogu podnijet ideju da nešto griješe, s greškama će nastavit, na to se odnosila moja veza
ali generalno, problematičan pubertet može obuhvaćat toliko različitih situacija da je vrlo nezahvalno pričat ovako općenito
U filmu o kojem je tangerina pisala je krivnja majke, i roditelja općenito vrlo konkretna i opipljiva. Zlostavljana djevojčica je doslovno zanemareno dijete u velikoj obitelji kojeg se roditelji vrlo rado rješavaju i prepuštaju je u ruke zlostavljačima. Jako poučan film za roditelje, u smislu da je itekako važno promisliti zašto netko pokazuje pretjerani interes za našu djecu. Ima jedna vrlo upečatljiva scena kad majka pušta dijete van sa zlostavljačem, i kad joj je i samoj jasno da tu nešto nije u redu, ali naprosto pređe preko toga.
gdje ste gledali taj film? u kinima?
Na HBO
super! hvala! moram to pogledati.
Jasno da je uvijek mater kriva.:drek:Citiraj:
marta prvotno napisa
Osjećaj krivnje u kontekstu roditeljstva ja doživljavam jednostavno kao drugu stranu medalje od osjećaja zaslužnosti za djetetove uspjehe i vrline.
Ni više ni manje od toga.
Samo sto je u znacajnoj mentalnoj prednosti onaj koji osjeca uspjeh. :mrgreen:Citiraj:
Barbi prvotno napisa
Potpis na Sašu, Seni i Tangerinu.
:mrgreen:Citiraj:
sirius prvotno napisa
ja ću se nadovezati na ovo tanjino i spajkino, moja ni na van nije uljuđena kad je s nama :mrgreen:. A recept za dvotjedno zajedničko ljetovanje je pustiti ju dopodne da ima svoj ritam spavanja, ležanja u sobi sa slušalicama i onda drugi dio dan je spremna za turneju s nama ;-). A ako je plaža na korak od smještaja čak se i samoinicijativno dopodne zna doći okupatiCitiraj:
tanja_b prvotno napisa
Nisam pogledala film, pa mi uopšte ne izgleda tako kako ga opisuješ dok čitam ogoljeni siže priče. Devojčica je zapravo u kampu, a zlostavljači su instruktori jahanja, tj. teoretski ljudi od poverenja, ako sam dobro shvatila?Citiraj:
Mima prvotno napisa
Kod nas je sasvim uobičajeno da najugledniji sportski trener u selu godinama deli svoju kuću sa svojim talentovanim tinejdž sportistkinjama iz daljih i manjih sela. Kuva im njegova žena, of course, a devojčice time uštede novac za putovanje i pod njegovim su stalnim i strogim nadzorom. Mnoge devojke dalje nastave prestižne karijere u većim timovima.
Da li postoji nekakva mračna pozadina takvih odnosa, iskreno, diže mi se želudac i na samu pomisao.
Ali činjenica je da se ogroman deo našeg roditeljstva svodi na prepuštanje naše dece drugim ljudima kojima poklanjamo poverenje da će ih kompetentno čuvati. I nemamo baš uvek ni puno prostora da biramo. Sad, kako se u to uklapa krivnja roditelja? Onako, generalno, nevezano baš za konkretni film?
Pa što da ti kažem, nisi pogledala film, a čini ti se da nije onako kako sam napisala ?!
Ne radi se uopće o tome da je djevojčica u kampu niti se zlostavljanje dogodilo dok je bila u kampu. Radi se o tome da ju zlostavljači preuzimaju nakon škole i vode k sebi, da to ne radi samo vlasnica kampa nego i čovjek koji je tamo nekakav trener, i da je to sve skupa jako čudno, pa i njenoj majci je čudno, ali roditelji svejedno sve to dozvoljavaju jer imaju puno djece i opterećeni su, i paše im prepustiti jedno dijete nekome drugome na brigu.
I naravno najvažnije u priči je to što djevojčica dozvoljava da se sve to događa.
Nemoj se hvatati za svaku reč, ne kažem da si ti napisala nešto netačno, nego nijedan od nekoliko prvih sižea koji Google izbacuje ne implicira da je dete zanemareno i da ga se roditelji rado rešavaju i daju bilo kome, niti da su zlostavljači nešto posebno aktivni predatori koji "proganjaju" dete, više se odaje utisak neke ne tako neobične i retke situacije gde roditelji omogućavaju detetu da se bavi hobijem koji voli uz naoko kompetentne ljude. Ali ako ti kažeš da su situacije u filmu čudne, a roditelji ih ipak dopuštaju, onda za mene film dobija drugačiju dimenziju.Citiraj:
Mima prvotno napisa