Na taJ
Printable View
Na taJ
Nemoj to previše uzimati srcu... Nađite druge načine za iskazivanje naklonosti - zajedničke igre, zajedničko vrijeme... ne mora se sve svesti na fizički kontakt. Moj mlađi sin je takav, podnosi maženje, odradi ovako kako si rekla, ali nije oduševljen. Stariji je druga priča, taj se i danas u 22. godini ponekad dođe pomaziti. Kad bolje razmislim, takav je mm, a ja sam više kao mlađi sin.Citiraj:
Amondi prvotno napisa
Ima tu veze i okolina - u ovoj dobi jako im je važan stav vršnjaka, a to obično znači stav "grljenje je za male bebe".
Samo nađi način da im kažeš da su dobrodošli ako se žele pomaziti ili iskazati naklonost na drugi način. Npr. može poslužiti rečenica "kako ste samo brzo narasli, poželim da se više volite maziti kao kad ste bili mali" ... Time iskazuješ svoj stav, a oni opet biraju svoj. Kod mog mlađeg sina (koji se ne voli maziti) i danas najbolje prolazi komunikacija kad ga tretiramo kao odraslog i ravnopravnog. To cijeni i uživa u takvim trenucima. Sada ima 21 godinu, ali s tim smo počeli davno, u nižim razredima OŠ. Ključno je dati im osjećaj sigurnosti. Fizički dodir može biti dio toga, ali i ne mora. Sretno!
Amondi :heart:
Pretpostavljam da ste odslušali tečaj za posvojitelje (ne znam više jesi li pisala) i da ste čuli i temu privrženost. Naravno da je do karaktera, ali je i do povezivanja u prve tri godine na bilo koju osobu. Ako dečki nisu imali jednu osobu prema kojoj su mogli razviti privrženost, za očekivati je da imaju poteškoća kod povezivanja.
Razumijem da ti fali, ali nemojte sebi predbacivati da ste nešto krivo napravili. Koliko ide - ide. Čoksa ima korisno iskustvo, jer ima i biološko i posvojeno dijete. Ja imam samo posvojeno, ali nemam taj problem jer je dijete rano došlo u našu obitelj. Ja sam stekla dojam iz edukacije da je različita stvar individualist karakterom i onaj tko je preskočio tu fazu kada se "uči" privrženost.
Nema direktno veze s ovim što pišeš, ali donekle ima. Čitala sam članak jedne posvojiteljice pred mirovinom (dijete već odraslo), sveučlišne prof. iz USA, ne sjećam se više detalja gdje je objavljeno, ali me se dojmilo, možda sam već linkala prije par godina. Ona je pisala o tome da do pete godine dijete dominantno skuplja obrasce iz okoline, uključivo kognitivne sposobnosti. Od pete godine navodno dolazi u prvi plan genetika i ako je dijete bilo u naprednoj okolini u ranim godinama, a potiče genetski iz "slabije" okoline, kognitivne sposobnosti počinju propadati s pet godina. Ja nisam baš skroz uvjerena u to, samo pišem do kakvog je ona zaključka došla. Kod nas dijete i dalje ide po obrascu nas posvojitelja, i dalje isti interesi i sposobnosti. Jesmo li se slučajno potrefili s biološkim, čisto sumnjam jer smo i MM i ja iz manjinske skupine. Vjerojatno ti nije puno pomogao moj komentar. Više u smislu - svima nam se svašta vrti po glavi, i svi se bojimo da ćemo nešto krivo napraviti i ako je nešto naopako preispitujemo što je trebalo. Možda je to kod dečki faza, možda prođe, a možda i ne. Napravimo što možemo i nadamo se najboljem.
U nas je slično kao kod Peterlin. Jedan dečko je velika maza, jedan je samo maza, a jedan je anti-maza (i to od najmanje dobi; ono i kao beba nije volio da ga se puno ljubaka/privija uz sebe). Al, svi su privrženi - samo što jedan to iskazuje na drugačiji način - ne voli baš pretjerani fizički dodir - iako je fizički najenergičniji. Al meni to sve zvuči normalno, kod sve trojice. Takvi su.
Dugo nisam pisala, a tekst u nastavku jemopis svega sto nam se u zadnjih par mjeseci dogadja.
Biti roditelj je najtezi i najodgovorniji “posao” na svijetu. Nema tog zanimanja koje je teze od biti roditelj. Dugo sam razmisljala kako uopce da pocnem pisati o roditeljstvu koje mi trenutno pada teze nego ikad, a da me oni koji ce citati ne krenu osudjivati. I shvatila sam…i prihvatila; uvijek ce netko osuditi, uvijek netko nece shvatiti. I ne mora.
Ja sam odlucila progovoriti o roditeljstvu koje je vec neko vrijeme sve samo ne lijepo i ispunjavajuce kakvim ga prikazuju u filmovima. Progovoriti o nama roditeljima koji su svoju djecu rodili iz srca i koji su mislili, cak i bili uvjereni, da ce roditeljstvo biti prozeto ljubavlju, razumijevanjem, postovanjem i mozda tek ponekom suzom.
Kako sam se samo prevarila! Vec danima, tjednima, mjesecima pokusavam dokuciti gdje sam pogrijesila i jesam li mogla bolje. Jer kad imate dijete koje usprkos vasoj posvecenosti, ljubavi, razumijevanju krene krivim putem koji ne vodi u nista dobro, iznova i iznova premotavate film od proteklih 6 godina i nadate se da cete pronaci barem jedan odgovor. Ali nista! Vrtite se u jednom zacaranom krugu iz kojeg ne vidite izlaz i svaki dan jako, jako se borite da drzite glavu iznad vode. Trudite se zadrzati pozitivan stav, osmijeh i optimizam. A onda shvatite kad se pogledate u ogledalo kako se podocnjaci od nespavanja ne mogu sakriti nikakvom sminkom, kako oci manje sjaje i kako svoj zarazan osmijeh vise ne sirite tako cesto kao prije. Shvatite kako vam je i danas prva misao ujutro, kad ste otvorili oci nakon ono malo nemirnog sna, koji cu “samar” danas dobiti od svog djeteta i hocu li nakon toga i dalje uspravno stajati na nogama.
Umorna sam. Umorna sam ponekih osudjujucih pogleda susjeda jer sam se usudila podici glas na svoje dijete (jer nitko ne cuje onih deset puta prije mirnih i smirenih razgovora). Umorna sam od pogleda svog djeteta iza kojeg ne vidite niti tracak emocije zbog koje zelite svima reci kako ste sretni jer ste roditelj. Jednostavno sam umorna.
I mozak tisucu puta moze izracionalizirati cinjenicu da su na vase dijete prve tri godine njegovog zivota utjecale tako snazno, vas mozak moze razumjeti gdje je uzrok da je vase dijete takvo kakvo je, ali srce jednostavno ne moze shvatiti. Srce ne moze shvatiti pogled vaseg djeteta bez emocija, ne moze shvatiti postupke vaseg djeteta za koje znate da ga vode u smjeru gdje stvari ne zavrsavaju dobro.
Onda opet pokusate ponovno dignuti glavu, po tisuciti puta sami sebi reci kako ce sve biti dobro i da ce ovaj trnovit put kojim muz i ja koracamo jednom dobiti svoj smisao. Smisao koji sad ne vidimo. Previse toga se dogodilo, a mi zapravo za to nismo bili pripremljeni. Znam da niti jedan roditelj nije i zaista ne mislim da smo jedini koji prolaze pretezak period. No to ne umanjuje ovu tugu koju osjecam, ne umanjuje osjecaj bespomocnosti.
Tko zeli razumjet ce, tko ne i to je u redu. Samo ne osudjujte. Ili mozete, samo mi nemojte to reci. Jer…jednostavno nemam snage. Ovo malo snage sto jos imam treba mi da svaki dan koliko toliko normalna prodjem kroz njega i po tko zna koji put pokusam doci do svog djeteta kojem sam, nadam se, ipak majka kakvu zasluzuje iako ono to (jos uvijek) ne vidi i ne osjeca.
Mogu se samo nadati da cu jednom, kad budem sijede glave pila kavu sjedeci u omiljenom naslonjacu, reci prvo sebi, a onda i cijelom svijetu: vrijedilo je.
Amondi draga, samo izbaci sve iz sebe, emocije koje te tiste :ghug:...nemam neke rijeci utjehe, al zasigurno dobar dio roditelja prolazi takve faze koja trajuuu.
Koliko shvacam radi se o jednom djetetu od njih dvojice,a odgoj je isti ili slican. Logikom bih zakljucila da je do djetetove osobnosti i karaktera.
Cini mi se da ti pod hitno treba predah i odmor. Jel bi ti to bilo izvedivo barem pola dana-dan?
Da muz bude s njima,a ti se negdje odmaknes, neka setnja, odlazak u prirodu whatever sto ti vec odgovara.
Drzi se,veliki zagrljaj saljem :heart:
Teško je ovo čitati i nema se što pametno napisati. U potpunosti razumijem osjećaj koji imate. Htijenje, odgovornost, nadu i - nemoć.
Nemojte se samo (kao roditelji) do kraja izgristi vjerujući da su svi konci u vašim rukama i da sve možete promijeniti ako se jako potrudite. Vaša su djeca došla sa svojom životnom prtljagom, "prve tri su najvažnije" svakako vrijedi, ali tu je još i tkanje bioloških predaka, ne možete utjecati na karakter ili moguće nasljedne poremećaje.
Nadam se da ne zvuči glupo, ali hvala ti što pišeš o temi koja je, radi straha od osude, tabuizirana.
Amondi, stvarno te nitko ne treba osuđivati. Roditeljstvo je najčešće tesko i naporno.
Jeste li se konzultirali sa CZSS? Mogu li oni pomoći, mozda preporuciti stručnjake da razgovaraju s djetetom? Teške godine tek nastupaju, pubertet je pred njima. Ne plasim te, znas i sama da će biti izazovno.
Ne mogu znati da li posve krivo pišem, no mozda ti trebas promijeniti očekivanja.
Radi li se o negativnim ocjenama, o sitnim kradama, o alkoholu, o agresiji, nemoj pisati o čemu, samo mislim da još ima vremena to promijeniti.
Dan po dan, nista vise od toga. Ne očekuj, samo prihvati.
Ne znam možes li to.
Ne znam kakve druge opcije imaš.
ne znam o kakvim se problemima i izazovima radi, ali o čemu god bila riječ, ista stvar se može dogoditi i u obiteljima koje imaju svoju biološku djecu, nemojte sebi ništa predbacivati
vi ste zasigurno uložili puno više energije, želje i volje da djeci pružite obitelj i sretan život... puno više od mnogih drugih obitelji
u većini obitelji život s djecom i sama djeca su daleko od idealnih slika koje nam se stalno prezentiraju
ja vam želim puno hrabrosti i snage, i korak po korak ...:love2:
Amondi, drž se... Čokolada je u pravu, djeca su vam došla sa svojom emocionalnom prtljagom. To je teško riješiti i često dugo traje. S druge strane, u obiteljima s biološkom djecom isto ima svakakvih situacija i razdoblja, ovako kako Vrijeska opisuje. Našla sam se puno puta u situaciji da mi se ne sviđaju neke osobine vlastite djece. Oni su se bitno razlikovali od mojih očekivanja i za svakog pojedinačno trebalo je naći "radnu točku". To je uvijek tako - bez obzira jesu li rođeni ili posvojeni, djeca su uvijek "mačak u vreći" i ne znaš što te čeka s njima. Uglavnom izazovi... Za posvojitelje to je još višestruko teže. Djeca koja nisu posvojena kao sasvim male bebe često imaju problema s povezivanjem, a još više s kompenziranjem negativnih iskustava koja su imala prije nego su došla k vama. Pokušaj potražiti pomoć i za sebe, ne samo za dijete. Želim vam svu sreću.
Amondi, nemam šta puno mudro za reći, osim da ti pružim podršku i da ti kažem da te niti malo ne osuđujem, nego empatiziram
ako ti to nešto znači od potpunog stranca :)
ako imaš mogućnosti, ne bi bilo loše da potražiš podršku psihologa i za sebe, ne (samo) iz perspektive kako biti još malo bolji roditelj, nego baš kako se nositi s ovim, ono baš za tebe
Nije bitno da li će vas neko osudjivati ili ne, iako mislim da tu nema mijesta za osudu. Isto predlažem nekog psihologa za sebe da popričaš s njim, a ujedno sugeriram da je jako težko biti nevezan na rezultat (odgoja) ili bilo čega drugoga u životu, jer često nije do nas. Okreni se jogi, trčanju, pranajami (vežbe disanja), nekom hobiju koji te opušta i veseli. Pazi da ne pregoriš, jer trebaš paziti na sebe i na svoje zdravlje, jer u suprotnom je sve ostalo džaba.
A ujedno mi je drago da se piše i o tim težkim stvarima, kako bi se potencialni posvojitelji mogli još bolje informirati o mogućim izazovima. I nekim ljudi je jako težko s djecom (bilo posvojenom ili biološkom).
[QUOTE=tinkilinkixyz;3240695 Okreni se jogi, trčanju, pranajami (vežbe disanja), nekom hobiju koji te opušta i veseli. Pazi da ne pregoriš, jer trebaš paziti na sebe i na svoje zdravlje, jer u suprotnom je sve ostalo džaba.
[/QUOTE]
moram potpisati
jako je bitno da ne zaboravimo na sebe u takvim situacijama, izgubimo se pa onda bude još gore.
Amondi daleko smo svi od osuđivanja, pazi na sebe, tako ćeš najbolje pomoći svojoj djeci.
Amondi :heart:
Potpis na čokoladu. Iako su prve tri najvažnije, protiv biologije se ne može. Naravno da ima i kod biološke djece elemenata koji čude roditelje, ali to nikako nije usporedivo. Isto tako ne mislim da će 5 dana odmora promijeniti nešto.
Mislim da treba prihvatiti situaciju kakva jest, pokušat se emocionalno zaštititi. Ne znam kako. Ja bih intuitivno napravila emocionalni korak unatrag, ali mislim da je svakako bolje porazgovarati sa stručnjakom. Možda da se probaš obratiti Jasni Belamarić preko Adopte, ona je psiholog, možda ti ona može pomoći ili te može dalje preusmjeriti da sebi pomogneš. Ja ne vjerujem u ono da ako daš svu svoju ljubav, da će ti se kad tad vratiti. Ali vjerujem da treba dati sve od sebe, što uključuje i brigu o djeci, ali i brigu o sebi, jer ipak je to maraton.
Za poglede drugih kod vikanja se nemoj pretjerano opterećivati. Nekako je lakše kad je čovjek barem fizički jači, da može doslovno dijete odvući iz neke situacije, ali s dvojicom dječaka je sigurno teže.
Ako sam dobro shvatila s jednim dječakom nije takva situacija. Vjerujem da ćete se i o njemu morati na primjeren način pobrinuti da ne bude žrtvom.
U svakom slučaju, vidiš da osude nema. Iscrpila si se, moraš potražiti pomoć. Ovako na forumu ćeš ju teško dobiti, jer niti smo mi stručnjaci, niti ti možeš napisati sve što te tišti.
Od mene zagrljaj :love:
Hvala vam svima!
Slazem se da ovdje ne mogu dobiti pomoc, ali nekako zelim ovdje i dalje (barem s vremena na vrijeme) pisati kako teku stvari.
Sto se tice pomoci za mene, ponesto od onog sto ste spomenule ili predlozile i radim, a protekle dvije godine intenzivno radim na sebi kroz terapiju.
Vrijeme ce donijeti svoje, nadu ne gubim….
Hvala jos jednom svima.
Amondi, ako hoćeš možeš mi poslati pp jer i sama prolazim kroz neke krize s posvojenom djecom i vjeruj mi, ništ me ne može iznenaditi ni šokirati...lp
Pozz . Nov sam u ovome(upravo sam se registrirao
Amondi,
pratim tvoju i druge price o posvojenju jer me jako zanima tematika. nisam posvojitelj, mada sam razmisljala o tome. imam 2 decka..
Htjela sam ti napisati da se osjeca tezina koju nosis zbog osjecaja ne privrzenosti. I normalno da ti je tesko. Kome ne bi bilo? Sigurna sam isto tako da ces onu famoznu recenicu vrijedilo je reci puno, puno puta.
Kakve osude? radite najvise sto je u vasoj moci. jedan od mojih sinova je dosta specifican. Urednog je razvoja, ali nosi neke strahove u sebi, visoko osjetljivo dijete. Mi znamo biti toliko iscrpljeni. jos ako na to dodju neki drugi problemi osjecam se isto tako bespomocno nekad. Roditeljstvo je tesko.
Šaljem ti virtualni zagrljaj. Sretni su sto vas imaju za roditelje <3 . Pisi nam!
Dragi svi,
evo i mene opet :)
Prošlo je dugo, toplo ljeto; kako ne podnosim vrućine, konačno sam malo živnula, jesen i zima moja su godišnja doba :sing: Ljeto je bilo svakakvo; klincima smo i ove godine priuštili organizirano 15-dnevno ljetovanje s vršnjacima (bili su već dva puta). Dugo smo se lomili bi li ih uopće poslali (posebno starijeg koji nam je prvih 6 mjeseci ove godine priuštio dosta ružnih stvari) no na kraju smo zapravo odabrali svoj 15-dnevni mir koji smo imali kad su oni bili odsutni. Nekome će možda zvučati sebično, no taj mir trebao nam je više nego išta. Oni su uživali, bilo im je lijepo. Iskreno, i nama, iako smo cijelo vrijeme bili kod kuće (izuzev dva dana) kad njih nije bilo. Nakon njihovog povratka, uslijedila je gotovo idila koja je bila kratkog vijeka. Već nakon par dana opet smo se vratili na stare probleme, a ja sam brojala dane do početka školske godine. Jer ako ništa barem neće umirati od dosade tih pola dana koje provedu u školi. Neposredno prije početka nove školske godine saznali smo kako ćemo i suprug i ja biti suprotna smjena od njih dvoje koji su u istoj smjeni, što znači da ćemo se kroz jedan viđati samo u vrijeme ručka i nešto malo predvečer (ja kad radim popodne dođem ranije od supruga jer radim na pola radnog vremena). Dakle..to je stvarno katastrofa. Od toga da djecu praktički ne vidimo od ponedjeljka do petka preko toga da njih dvoje nikako ne funkcioniraju i inače, a kamoli kad su sami do činjenice da apsolutno ništa ne rade što se tiče školskih obveza kad su sami. Malo je reći da smo ludi. Mislim...ludi od brige na šta će to sličiti kad se školska godina stvarno zarola. Sjajno je što su mi i nadalje (do kraja osmog razreda mlađeg sina) odobrili rad na pola radnog vremena i što je dobio pravo na asistenta. Od ove šk.godine mlađi ima i prilagođeni program.
Mislim da je ovo (zasad) sve što mi pada na pamet. Znam da nismo jedini sa sličnim, ako ne i istim problemima, ali eto, nama se sad ovi problemi koje sam gore spomenula čine veliki kao kuća. Ma šta kuća...kao dvorac od 1000 kvadrata. Dva tjedna škole, a mi smo već iscrpljeni kao da je prošlo cijelo polugodište. :-(
Tješi me što sam po prirodi optimist i ne predajem se lako...nadam se da će tako i ostati :roll:
Pozz svima! :bye:
Sretno :heart:
Kako majka dva djeteta sa poteskocama u ucenju uopce ti ne zavidim. Moja manja je sad isto 8 r i unaprijed se veselim stresovima koji nas cekaju .
Ono sto mene tjesi, a pokazalo se da sam u pravu jer sam tako i ocekivala, stariji koji je bio u najvecim otporima i glupiranjima za vrijeme skolovanja sad je zaposlen na ozbiljnom poslu puno radno vrijeme. I zaista nikakvih problema nema sa poslom , odlaskom na posao, radom i kolegama opcenito. Ni sa novcem koji zaradi. Pazljivo sve rasporeduje, cuva i stedi. :mrgreen:
Amondi, ovo s rasporedom baš vam se posložilo užasno (iskreno, ja bih i nebo i zemlju okrenula da mi kolege izađu ususret i zamijene turnus). Znam dobro taj osjećaj kad ne možeš ništa kontrolirati i kad doma dolaziš s grčem u želucu jer ne znaš kakav te i koliki posao čeka.
S druge strane, tko zna, možda ta prisilna samostalnost donese i nešto dobro.
Amondi,
baš mi je žao za turnuse i htjela sam predložiti upravo ovako kao čoksa da zamolite da ipak promijene turnus jednome od vas dvoje.
Sretno dalje!
Da, bilo bi super da je to s turnusima moguće. Međutim... Škola u kojoj radim dijeli zgradu s drugom školom. Dakle, kad je moja cijela škola i učenici ujutro, naravno, i ja sam (jer što bih ja radila u suprotnom turnusu kad nema mojih učenika?), a druga škola je popodne. I obrnuto. Tako da...turnus zamijeniti ne mogu. Ista stvar je i kod supruga. Vidjet ćemo kako će to dalje funkcionirati.
U svakom slučaju, cure, hvala na podršci. :ghug:
Amondi, suosjećam... jer nemate pomoć bake, dede, nama je to bio spas iako nije bilo idealno al opet sam znala gdje je. No još gore je taj virtualni svijet jer ne znaš s kim komunicira (imali smo velikih problema s tim). Sad smo mu stavili svakakve zabrane na mob, samo čekam kaj je uspio provalit...Ima neke prijatelje s kojima se čuje preko telefona (verbalno) i čujem ga preko vrata kako priča. Lovi ga pubertet, jakooo. U školi je dobio prilagođeni program (8.razred) i nadam se da bude sve ok (bez stresnih razgovora). Kod mene je obrnuto; odahnem kad su praznici, kad počne škola napeto čekam kaj bude...
Odobrili su ti rad na pola radnog vremena zbog prilagođenog programa mlađeg? Samo me zanima, da li je to moguće.
Jer s posvojenom djecom ima pune ruke posla. Mi imamo doma punu kuću (baka, deda , teta...) al opet kad sam jedna na njih 3 (3.je beba) se polomim i još sve ne funkcionira jer svaki od njih treba nekog za nadzor, svašta im pada na pamet.
E sad, za one koji nemaju logističku podršku u obitelji, možda ne bi bilo loše kad bi se obitelji s posvojenom djecom bolje povezale...možda u gradu ima više takvih, pa pomoć udruge, itd. iako znam da je i to nedostatno.
Potpuno vas razumijem da ste tih 15 dana malo odahnuli kad dečkih nije bilo, mi smo znali starijeg poslati udomiteljima na praznike, vikend (prije nego baki i djedu) jer smo si ostali dobri i on ih je jako htio vidjeti i provoditi vrijeme s njima. Čak nedavno kad smo išli na jedan ručak gdje nas se molilo da dođemo bez djece, ja sam djecu taj dan odvezla k udomiteljima da provedu tamo cijeli dan- mlađa je bila kratko kod njih, a i njima je zanimljivo jer imaju još djece pa su imali društvo.
Sretno!
Pozdrav svima!
Stvarno dugo nisam pisala ovdje, vrijeme leti, gazi i evo, kao da se nisam niti posteno okrenula a prosli su mjeseci od zadnjeg pisanja ovdje.
Uopce ne znam otkuda bih krenula. Vidim po zadnjim postovima da je bila rijec o suprotnim turnusima djece i nas roditelja, nekako smo prezivjeli to prvo polugodiste, posteno smo se s djecom vidjali vikendima. Strasno. U drugom polugodistu vratili su se u svoju skolu pa smo barem svaki drugi tjedan sad s njim u smjeni jer su klinci sad stalno ujutro.
Mjeseci iza nas bili su turbulentni, zahtjevni, teski. Mladji sin poceo je s pocetkom nastavne godine pokazivati vrlo agresivno ponasanje, svaki i najmanji zahtjev bio je okidac (nevezano nuzno za skolu). Takvo njegovo ponasanje je toliko otislo daleko, da je u veljaci zavrsio u Kukuljevicevoj na hitnoj, primio ga je (meni barem) fantastican psihijatar. Oduvijek sam zazirala od Kukljeviceve no nismo imali izbora nakon sto je po tko zna koji put imao agresivan ispad koji je ugrozavao sigurnost i brata i nas. Taj dan bio nam je najtezi otkako su postali nasi. Ne znam kako sam to prezivjela. Jesam nekako. Muza je isto cijeli taj dogadjaj izuo iz cipela. Ugl. u bolnici ostao nije, uz psihologa kod kojeg ide godinama, krenuo je i kod psihijatra (ne u Kukuljevicevoj). Od tog dogadjaja u veljaci, od njega ne zahtjevamo gotovo nista i tako jedino trenutno mozemo kupiti mir. Hodamo po rubu i molimo Boga da se takvo sto ne ponovi. Mislim..ponovilo se, ali ne u takvom obliku kao taj put.
Stariji ide naprijed nekim svojim ritmom, u skladu s pubrtetom, lijenost ga je potpuno preuzela, a nacin razgovora prema nama vrlo cesto bezobrazan. I kod njega vidimo tu crtu agresivnosti, no on ima kudikamo vise kapaciteta za samokontrolu pa kod njega ta agresija ne dolazi do izrazaja.
Malo je reci da smo zabrinuti, osobno agresiju prezirem iz dna duse. Dajemo sve od sebe, ali to sve vrlo cesto nije dovoljno. Mozemo se samo nadati da ce jednog dana sve imati puno vise smisla nego nam se sad cini.
Zao mi je sto sam ova put pisala samo o onim ne bas tako lijepim carima roditeljstva, no zaista mislim da je itekako potrebno pricati kako o onom lijepom, tako i o onom manje lijepom.
Vjerujem da ce biti lakse kad za dva tjedna konacno zavrsi nastava. Odbrojavamo :-D
Draga Amondi, želim vam snagu da prebrodite pubertet. Nemojte zazirati od farmakološke terapije za sina ako vam je psihijatar predloži.
Slažem se s čoksom.
Žao mi je zbog mladjeg i svega što je vas i njega zateklo.
Držim fige da sve krene u boljem smjeru kad škola završi, držite se :heart:
Amondi, sretno!
Ovaj period ulaska u pubertet težak je u svim obiteljima, a u ovom slučaju je višestruko kompliciraniji nego u prosječnoj obitelji. Meni je upravo taj period ulaska u pubertet bio najteži, ali nije to usporedivo s ovom situacijom. Vidim da oboje dajete sve od sebe, ali u cijeloj toj priči nemojte zaboraviti i na sebe i svoje potrebe. Vjerujem da će djeca u malo odraslijoj dobi razumjeti vaš trud. Držite se!
Amondi :heart:
Vjerujem da će na feriju biti bolje, kada ne bude nekih termina na koje mora stići i kada ne bude umoran od svakodnevice. Želim vam svima strpljenje i relaksaciju stresa.
Mi imamo usvojenu devojcicu koja sada ima 14 godina. Nama je pomogla brošura Bostonske dečije klinike namenjena roditeljima koji imaju decu sa ADHD-om . Ovde je link: https://www.pediatricassociatesct.co...eens-13-17.pdf
Možda biste mogli da pokušate da promenite psihologa. Možda bi neki drugi psiholog imao veći uticaj na vašeg mlađeg sina. Usvojiti i odgajiti dete ili decu nije za slabiće, a mi svi koji smo se u to upustili nismo slabići. Želim vam da nađete rešenje za mlađe dete. Slažem se sa Čolokadom ako vam psihijatar ponudi medikamente za mlađe dete nemojte odbiti.
Draga Amondi,
citam postove, ali ne ukljucujem se cseto. Zelim vam svu srecu i puno strpljenja. I ponovila bi ono sto je netko vec napisao. Ne zaboravirte na sebe. Ja imam zahtjevno dijete, puno manje pa opet zaboravim na sebe.
Mene zanima kako je taj psihijatar bio izvrstan po tebi, kako mu je pristupio?
Ako stignes napisi...
Hvala vam svima na komentarima i podrsci.
Da, sad je lakse otkako je skola zavrsila. Nema skolskih zahtjeva, nema ganjanja gradiva, zadaca. Obojica su dobro prosli sto se tice uspjeha (iako, mi ne ganjamo nikakve ocjene), prosli su s 4, iako su starijem sinu poklonjene dvije zakljucene dvojke (iz aviona se vidi da to nije bilo za prolaz, ali eto..). Kako bilo, evo ih sad u drugom problemu, a taj problem se zove dosada :lol: Vjerujem da je tako vecini djece pa eto nisu niti oni izuzetak :-) Sve je ok dok su im mobiteli u rukama; kad istekne vrijeme za ekrane na dnevnoj razini ne znaju kaj bi od sebe. Dosta su vani, ali dan je i dalje predug, a dosada neizbjezna.
Sredinom mjeseca idemo na obiteljsko putovanje van Hrvatske; zeljeli smo jos s njima nekuda dok jos zele ici s nama, jer budimo realni, oni su sad u dobi kad su im vrsnjaci top, a mi roditelji ziva dosada :mrgreen: Potpuno razumijem, jer i ja sam bila takva.
Jos cekamo da se muz i ja rijesimo svojih poslovnih (citaj skolskih) obveza, s obzirom da radimo oboje u skoli (ne, za nas obveze jos nisu gotove kako mnogi misle) i da se konacno skroz mozemo opustiti i uzivati u zajednickom vremenu.
Tocno sutra je nas 7 dođendan, 7 godina otkako smo postali bogatiji za dva djecaka znatizeljnih ociju i zeljnih ljubavi i paznje :zaljubljen: 7 godina! Vrijeme zaista leti!
:bye:
:-D:bouncing::preskaceuze:
Hvala!Citiraj:
pepka prvotno napisa
Sto se psihijatra tice, nama se svidio jer je bio direktan, odrijesit, jasan, nije podilazio djetetu, cvrstog stava i granica. Tocno je objasnio djetetu sto i kako, koje su mogucnosti, a sve u odlicnom balansu, nazovimo strogog pristupa i razumijevanja za problematiku. Ne znam kako bih bolje objasnila.
Sretan vam dođendan! :heart: :heart:
:ghug:sretan:kuhar::gumi::gumi::kuhar:
Čestitam!Citiraj:
Amondi prvotno napisa
Kad se sjedim svojih dečki, u toj dobi ljeta su bila najgora noćna mora. Skoro tri mjeseca praznog hoda... Trebalo je dosta mašte i kreativnosti za popunjavanje ljeta.
Imaju li smisla za neke radove rukama? Vole li kopati po zemlji? Imate li priliku za to? Mi imamo vikendicu koja je raj za poljoprivredne početnike. Moj mlađi je dobar u tome, orezivanju granja, košnji trave i slično, jedino mi je upropastio puno škara za granje (ljevak je pa ih stisne u kontra smjeru)... Stariji je dežuran za ispumpavanje vode iz šahta, čišćenje i rastavljanje kosilice i slično - svaki prema afinitetima.
Još ideja: rad s drvom - rezbarski luk, čavli, čekić, pila, turpija... Najbolje ono čime se i roditelji u slobodno vrijeme bave i o čemu nešto znaju. Mogu uskočiti i drugi članovi obitelji. Mog mlađeg sina je deda učio vezati flaks na udicu.
Električna željeznica je mojima u višim razredima OŠ bila neiscrpni izvor zabave (još im je bilo zabavno, a mogli su slagati sami). Imali smo posuđenu garnituru koju smo kasnije vratili. Osim toga, Elektropionir (to još imamo, mm je to dobio u osnovnoj školi, a ima i sada za kupiti: https://www.grafocentar.hr/pokus-set...97921/product/)
Mikroskop imamo klasičan i digitalni koji se veže na računalo, imamo dva teleskopa (iako su nam se bolje pokazali u vikendici gdje nije toliko svjetlosno zagađenje), origami, izrada kućica od kartona (naravno, dok su bili mali mi smo im to radili, a kasnije su sami preuzeli), u vikendici imamo šator za dvoje koji je također bio odlična i dugotrajna zabava. Dok su bili mali - mi smo ga sastavljali, ali kasnije su sami preuzeli.
Pravi alat je isto korisna zabava - popravljanje bicikla, zamjena gume i zračnice, bušilica i električni odvijač itd... Za dečke dušu dalo. Zaboravih lemilicu, ali ne mogu se sjetiti kad smo im nabavili prvu. Zadnja je upravo krepala. (Offt. Spremam se mlađem sinu za rođendan nabaviti neku malo bolju lemilicu. On je radioamater, veselit će ga. )
Kuhanje i priprema hrane - to je isto korisna i zabavna aktivnost. Čišćenje kuće, krečenje, gletanje... Mi smo obično djecu u početku puštali da farbaju i gletaju u vikendici, a sad ravnopravno rade gdje god treba. Zabavno je i korisno.
Eto, probajte ponuditi nešto od toga. Ne očekuj u početku da će se zainteresirati na dulje vrijeme, ali nikad se ne zna - možda nešto od toga ispadne baš korisno.
Sretno i uživajte u odmoru.
Citiraj:
Peterlin prvotno napisa
Hvala na super idejama!
Na zalost, vikendicu nemamo, ali neke stvari su izvedive kad odemo kod dede i bake na selo. Zivimo inace u stanu s ne bas puno manevarskog prostora.
Hvala! :-)Citiraj:
čokolada prvotno napisa
Hvala!Citiraj:
jelena.O prvotno napisa