betty blue prvotno napisa
Slažem se, a a propos scene o kojoj govoriš, kada zlostavljač pokupi malu i usput donosi poklone za roditelje - baš kao da joj je dečko i došao je u prvi posjet roditeljima (ona je čak kasnije pitala je li bio božić, valjda da si objasni poklone) - je za smrznuti se i mami se upale svi alarmi ali pređe preko toga
podsjeća me na prošlo ljeto kad je moja mala udarila glavom, tj. nosom od deblo pa sam se mislila je li slomljen ili nije, a mi na moru, a bolnica daleko pa sam si rekla, a valjda nije slomljen - i jbg i dan danas joj gledam taj nos i vidim buduće operacije a sve zbog moje komocije (iako drugi ne vide ništa, mene krivnja izjeda)
ono što je mene u tom filmu najviše dojmilo je bilo to njeno iskrivljeno sjećanje - kako se sjeća baš svega, a uopće nije svjesna koliko je to bilo pogrešno i koliki je utjecaj na nju imalo, kako se sebe sjeća (izgledom) starije nego je bila, koliko je sjećanje varljivo. Osobito mi je hrabro od autorice koliko je autobiografskih elemenata unijela u film. One fotografije na odjavnoj špici su me potresle.
