meni nije :mrgreen:Citiraj:
tanja_b prvotno napisa
ovo bih potpisala i dodala da je meni trebalo dosta rada na sebi da napokon prevladam osjecaj krivnje i prevelike odgovornosti koju sam osjecala ali za tudje postupke.Citiraj:
marta prvotno napisa
Printable View
meni nije :mrgreen:Citiraj:
tanja_b prvotno napisa
ovo bih potpisala i dodala da je meni trebalo dosta rada na sebi da napokon prevladam osjecaj krivnje i prevelike odgovornosti koju sam osjecala ali za tudje postupke.Citiraj:
marta prvotno napisa
Anita, daleko od toga da mene moja mama vise ne izbacuje iz takta. Samo ja to vise ne dozivljavam kao svoju, a ni kao njenu gresku. To je jednostavno stanje stvari.
Ja sam definitivno tatina kćer :mrgreen:
Mama i tata su prije mene izgubili troje djece i to nakon rođenja. I brat i blizanke su rođene sa 7 mjeseci, a tada nije bilo inkubatora i nisu ih mogli spasiti, tako da sam ja bila jako željeno i jedva dočekano dijete. Mama u početku nije imala mlijeka, ali je bila dovoljno pametna i pribrana da me daje na podoje ženi koja je ležala s njom u sobi i dojila blizance (koji su, BTW, sada moji dobri prijatelji i uvije se šalimo da smo braća po mlijeku :lol: ). Poslije me nastavila dojiti, ali uz nadohranu. Nošena sam i mažena jako puno, a poseban odnos imala sam s tatom od samog početka, jer sam bila njegova princeza i svuda me vodio sa sobom i užasno je bio ponosan na mene (i sad je :raznjež: ). Brat je bio mamina maza. Spavali smo dugo s njima u krevetu, a svoju sobu smo dobili tek negdje u osnovnoj školi. Naravno da je bilo i situacija kad smo i dobili packu ili kaznu, ali ipak djetinjstvo mogu okarakterizirati kao skladno, puno ljubavi, igre i radosti i jako često pomislim da bi jednog dana željela da moje dijete ima djetinjstvo kakvo smo imali brat i ja.
Ivory... :heart:
ovo kod mene ne vrijedi. srećom ili na žalost. zato je odnos s mamom do te mjere kompliciran da često puta zaboravim da imam i tatu. s njim smo sestra i ja provodile svo slobodno vrijeme: šetnje, kino, luna park, igranje, pričanje, zezanje, ukratko emocionalni raj. i ono najvažnije, tata je uvijek bio utočište pred pobješnjelom mamom koja je sve rješavala ozbiljnim batinama i vikanjem.Citiraj:
tanja_b prvotno napisa
zato mogu reći da je tata bio pravi ap roditelj: brižan, suosjećajan, nikad nije digao digao glas ili ruku :heart: .
međutim, mama se i tu upetljala kada smo sestra i ja ušle u pubertet pa smo tako brzo shvatile da je "neprihvatljivo" tati reći da imamo menstruaciju, divljati s njim kao prije i tu je nastala distanca između tate i mene.
dugo sam se trudila shvatiti mamu i opravdati njezine postupke zbog kojih je i sama žalila, ali odustala sam.
ipak, zahvaljujući jednom ali i drugom roditelju znala sam da moram pokušati svojoj djeci biti ap mama jer ne želim biti mama kakvu ja imam.
dojena 3 mj. uz čajeve, vodu na žličicu i dudu, od tada pa nadalje kravlje mlijeko, teleće juhice i sl.
spavanje sa starcima u sobi, ne i u krevetu... sestra 2,5 godine mlađa, ista stvar...
ali... nošena sam do besvijesti jer sam bila "zahtjevna" :mrgreen: , pa me mama mazila, pjevala, plesala, uspavljivala na rukama... i za to sam joj zahvalna. (i danas se sjećam pjesmica i uspavanki koje mi je pjevala, pa ih i ja pjevam svojoj djeci. ima toga popriličan repertoar...) nikad me nije puštala da se uspavljujem iscrpljena od plakanja, kao što je većina žena po raznoraznim naputcima činila... vukla me svugdje sa sobom, jer u tati nije baš imala podršku. vodila me i na posao (škola - ona na nastavi, ja s njom; ona u zbornici, ja s njenim kolegicama. bila sam hit!) tu i tamo dobila bih ipak po guzi (uglavnom zbog ne-jela i mamine nervoze, jer je sav teret zajedničkog života s mojim tatom bio na njenim leđima, sad to kužim. naravno, onda mi to nije bilo jasno, ali ne sjećam se tih trenutaka s grčem u želucu)
... sestra nije nošena jer je do 8 mjeseci i prvog zuba bila "dobra". samo je jela i spavala. a to i dan-danas radi :roll:
sve u svemu, s izuzetkom nekih kasnijih tatinih s*anja u životu, ranog djetinjstva se sjećam kao lijepog, bezbrižnog i sretnog perioda života i takvo ozračje bezbrižnosti nastojim pružiti svojoj djeci (istina, s malo više AP odgovornosti: dojenje, primjerena dohrana, zajedničko spavanje, nošenje...)
Gdje se može nabaviti ta knjiga? Ja sam to htjela napraviti pomoću reikija, ali još uvijek nisam... :/Citiraj:
Anita-AZ prvotno napisa
ako je to "kidanje veza" mogu ti ja posuditi. meni nije sjela.Citiraj:
anchi prvotno napisa
meni je naprotiv super sjela i od 99 kad sam bila na tom seminaru sa mamom više nemam tako napet odnos......
svakom koristi očito nešto drugo,različiti smo,puno toga ovisi i o tome kako precipiramo pojedine stvari
Ma nije sama knjiga niti bitna, vec te vjezbice... meni ih je frendica opisala, tako da ni ne moram citati knjigu.... vjerojatno je bolje procitati, ali nije nuzno.
isto sam philys crystal davno citala(ako se ne varam,anita,ista nam ju je frendica posudila)... super za citatiali isto nisam nista primijenila.. mislim da je bolje kad se ode kod nje na seminar,'u zivo'... inace,dosta ljudi hvali njezine tehnike koje se baziraju na vizualizacijama... posebno za kidanje veza tj onog u vezama sto nas koci da idemo dalje...Citiraj:
maria71 prvotno napisa
Kod mene je problem uvjek bila mama. Moji su imali jako los brak i ono mama je cesto odlazila i vodila sestru a mene ostavljala s tatom.
Cesto su se svadjali a njena cesta uzrecica je bila(pa cak i kad je tata umro) ista si tvoj otac. :( A njega nije podnosila nikad. Dio mene je zauvjek otisao sa mojim tatom onog dana kad je umro. Dva mjeseca poslije sam se odselila na drugi kontinent i u drugu drzavu da budem sto dalje od nje.
Naravno da sam mislila da sam puno problema rjesila tim ali su me samo pratili i dan danas me prate u nekoj mjeri ali se nedam i koprcam se.
Ako još itko sumnja u ispravnost odgoja djece po instinktu i zdravom razumu (APu), nek si malo promisli ovaj topic. :cry:
Mendula... da, bas tako! 8)
____________________________________________
Moja mama i ja smo sad kao u nekoj vrstoj rivalstva.... kao da nismo mama i kcer vec dvije zene koje se trude pokazati da su bolje od ove druge... ja to radim tako da joj pokazem da je ne trebam, a ona tako da mi dokazuje da mi treba kad god je i najmanju stvar zatrazim (od kad se Liam rodio nisam je ama bas nista trazila iako bi ona to i s gustom napravila... ne, ako sama nema feeling da se ponudi.. necu je traziti.. valjda i sama zna da mi nekad treba pomoc kad mi je muz na putu, ja s dvoje djece... ).
Ovog vikenda sam vidjela baku svoju (njenu mamu) i setale smo se vrtom i brale mamine krastavce i skuzila sam da su i one u istom rivalstvu. Dokazuju jedna drugoj koja je sposobnija. Smjesno mi je bilo kad je baka iskritizirala mamu ovom recenicom: "Sad kad su na moru, sve ce joj to propasti. Naucila je te krastavce zalijevati i sad ne budu rasli."
Naucila je zalijevati krastavce? JEl to uopce moguce?:lol:
Znam da je off-topic ali vec danima okidam na te naucene krastavce. Sto ce sve ljudi smisliti da bi "neodobravali" svoju djecu... cak i kad su ta djeca na ovom planetu i 6 desetljeca...
ne znas za onu o magarcu? taman ga naucio da nis ne jede a on - krepao :lol:
sad o temi.
ja cesto kazem (pogotovo u ovom svijetu, internetskom), da ja ne mogu pricati o svom odgoju. vec o dresuri :(
ovako moja mama prica moje prve dane: "dojila sam te u bolnici, jer sam morala (valjda su onda prakticirali podrsku dojenju), al sam cim smo dosle doma kupila (kršitelj koda). nisam bila glupa da se ponovno zahebem ko s tvojim bratom. kad bi dosla patronazna, pitala dali dojis, ja bi prije nego dodje spremila kutiju (kršitelj koda)a da je ne vidi, a njoj rekla da dojis bez problema. a plakat? a da, probala si i plakat, plakala si par dana ali si brzo naucila. poslije nikad nije bilo problema. spavala si cijelu noc i nije te bilo cut..."
tako ja sa svojom mamom dan-danas. sve moje intimne probleme, dileme, radosti i nadanja - ona sazna zadnja. a i tada jer mi bude malo (ali malo) bed da sazna od neke susjede... i to vrijedi za sve, od najbanalnijih stvari do onih zivotno vaznih.
kad pricam o tome, na kraju uvijek placem i znam da bi se bila u stanju ubiti kad bi moja djeca jednog dana osjecala prema meni toliku indiferentnost kao ja prema njoj :cry:
jednom sam s njom o tome svemu razgovarala, plakala je, rekla da nije nikad na sve to tako gledala, bilo joj zao. valjda. nekoliko godina nakon toga otisla sam iz kuce (nakon jos jednog zadnjeg gadnog s*anja) i sad nam je odnos na razini: pada kisa? ne pada? mozda sutra bude padala...
tata? pa on je umro pred 13 godina. nije nikad digao ruku na mene, ali je znao "biti ljut" i dovoljno bi bilo da me pogleda (za razliku od maminih batina koje pamtim za cijeli zivot...). mislim da bi se on drugacije sad odnosio prema svemu i imam osjecaj da bi s njim mogla pricati i razrijesiti te davne nelijepe uspomene. no, to opet moze biti samo moja projekcija da bi do toga stvarno doslo... dodje nekad da o onima kojih vise nema imamo (cesto bez razloga) bolje misljenje sto ih duze nema...
recimo da me vise ne dira to sto je bilo. deset je godina da sam otisla od kuce (skoro). ne raspravljam i ne ispravljam krive drine jer nemam potrebu. ona se jest promijenila. iako je na pocetku mog roditeljskog staza bila i puna onih glupih i ispraznih savjeta (ne nosi, ne doji, ne ljubi...), uvidjela je s vremenom da sam debelo u pravu i postuje moje izbore. cak i drugima prenosi ono sto je od mene naucila. moju djecu postuje (iako joj ponekad izleti neka nebuloza...) i posvecuje im se totalno kad su s njom. i oni je obozavaju. meni je drago da je tako. ja nemam potrebu junacit se ni njoj dokazivat. imam svoju obitelj koja mi je zivot cijeli. svi van nje su mi stvarno manje bitni. nazalost.
Isto i kod mene :(Citiraj:
tako ja sa svojom mamom dan-danas. sve moje intimne probleme, dileme, radosti i nadanja - ona sazna zadnja. a i tada jer mi bude malo (ali malo) bed da sazna od neke susjede... i to vrijedi za sve, od najbanalnijih stvari do onih zivotno vaznih.
kad pricam o tome, na kraju uvijek placem i znam da bi se bila u stanju ubiti kad bi moja djeca jednog dana osjecala prema meni toliku indiferentnost kao ja prema njoj
moji su starci mene odgajali u pravom AP duhu :P
rekli su mi da sam greskom zaceta, naime pukao im je kondom, i da me mama htjela pobacit al joj tata nije dao....
osim toga ja sam kriva sto je moja mama u trudnoci samnom nabacila 50 kg i ne moze ih se rijesiti ni dan danas....dojena dok nisam dosla doma iz bolnice, onda blazeni (kršitelj koda) i przeno brasno....no, ok... spavala u krevetu s njima nikad nisam a najvise sam ih voljela zahebavati(jednogodisnje dijete) nocu kad sav normalan svijet spava a mene boli uho pa ajd na hitnu... onda nismo imali auto pa smo morali i susjede budit radi mene....
tucena dugo i zestoko..odrasla u zabranama i kaznjavanjima... ako sam dobila jedinicu u skoli nisam smjela van iz kuce dok je nisam ispravila, a ako sam kao cura rekla da mi se neki decko svidja, dobila sam batina ko kakva mula....
onda se oni danas pitaju zasto ja nemam potrebu razgovarati s njima, zasto ja mogu i po mjesec dana da ih ne cujem i ne vidim( a zivimo doslovce deset metara jedni od drugih) a cuvanje svoje djece moram najaviti po nekoliko dana unaprijed da oni mogu sebi isplanirati drugo...
ni ja nisam sasvim AP roditelj ali ucim i trudim se i ispravljam svoje greske iz dana u dan...jedno samo znam.. bez obzira na sve svoje greske koje sam ja ucinila kao roditelj, ja NISAM I NIKADA necu biti kao moji roditelji....
cure :love:
citam vas i prepoznajem sebe i svoje roditelje u mnogim postovima.
ne znam koji mi je roditelj bio veci problem... na prvu loptu bih rekla tata, jer nas je odgajao u duhu 'tata je uvijek u pravu' i 'JA znam kako se osjecas, a ne ti' - i to nam je govorio!, ali s druge strane puno sam se poistovjecivala s mamom, koja zivi klasicnu ulogu zrtve (npr. govori da osjecaji prakticki ne postoje, vazno je samo racionalno... da nije vazno da li bebu grlis ili ne, jednako ce ispasti... koliko samozavaravanja!). istovremeno sam pokusavala naci onu stvarnu osobu sto se nalazi negdje unutar mene, ali tesko mi je bilo izaci iz kalupa u koje su me umetnuli, odnosno dala sam se umetnuti, jer sam bila i dalje sam jako vezana za njih.
u neku ruku bi se moglo reci da su bili ap roditelji - mazili su nas, spavali smo s roditeljima u krevetu do osnovne skole, jos u osnovnoj me mama i dalje uspavljivala... ali koliko god mi davali, meni je trebalo vise. nisam dobivala vrstu paznje i ljubavi koja mi je stvarno trebala, pa sam trazila po sistemu daj sta das. brat i ja smo dobivali dosta vanjskih stvari (mazenje itd) ali nedovoljno, odnosno uopce ne, onih bitnih, sustinskih - nisam osjecala da vjeruju u mene i da me postuju. nisam osjecala da me vole jer naprosto jesam, nego jer sam dobra i poslusna, odlicna ucenica, bla bla... odrastala sam u strahu da cu ih razocarati.
zanimljivo je kako nekoga mozes istovremeno mrziti najvise na svijetu i voljeti najvise na svijetu. :/
volim ih jer vidim puno sebe u njima i jer otkako sam roditelj znam koliko je to tesko, znam kako su i sami imali teska djetinjstva i koliko su zapravo osjecajni. mrzim ih jer su toliko svojih strahova, problema, mrznji itd. jednostavno prenijeli na mene, bez isprike.
jos uvijek, sa svojih skoro 30 godina, nisam u stanju otvoreno razgovarati s njima. tek odnedavno to cinim indirektno, kroz razgovore o jagoru i kako ga odgajati. jos uvijek nisam rijesila taj odnos koji me duboko muci, iako radim na sebi, sto knjigama, razgovorima, psihijatrima... vec pola zivota.
citam ovaj post i vidim da je sav zbrckan. nadam se da cu za koju godinu jasnije vidjeti nas odnos. sad samo znam da necu odgajati djecu kako su oni svoju.[/i]
Felix.. da sam napisala tekst potpuno isti tvojem, bolje bi opisala svoje djetinjstvo i ponasanje svojih roditelja prema meni, nego sto sam vlastitim rijecima.
Moja "ogorcenost" koja se u mom postu osjeca rezultat je upravo nepostovanja i uvjetovane ljubavi. I mi smo se grlili i bila sam dojena (ne znam koliko dugo..) i mazena... to mi sve zvuci tako nebitno kad me ustvari nisu istinski voljeli i postovali i kad vise nisam bila slatka nemocna beba.
Iako povremeno osjecam rivalitet izmedju mene i mame u odnosu s Emom, ne smeta mi jako jer odmah cim iskrsne situacija rjesavam i razjasnjavam i trazim pravo prednosti jer sam ja Emina mama. I moja mama to postuje, samo joj nekad treba podsjetnik.
Mama mi nikad nije puno komentirala i solila pamet o odgoju, jedino sto mi ponekad kaze je da kako god odgajamo dijete, koliko god se trudimo, uvijek cemo na kraju biti za nesto krive.. .za neku zamjerku, za neku traumu ili los osjecaj. :)
Tata je probao (osobito sto nisam dozvolila ikad da se pusi u Eminoj blizini, a oni su pusili u kuci s nama i "vidi, nista nam nije" (osim napada spastickog bronhitisa i alergija u djetinjstvu)) soliti pa sam ga otkacija vrlo direktno... malo se durio, onda sam jednom cula kad se trecoj osobi hvalio da sam ja divna mama, super roditelj i bolja od njega i mame. (tu je dobio kredita, ali mu necu reci)
Svekiji su nas otkacili jer nisu mogli prihvatiti da ne dozvoljavamo da prelaze granice pristojnosti u mijesanju u nase roditeljstvo i nacin odnosa s djetetom. Njihov propust.
Zao mi je kad procitam pojedine postove o losem djetinjstvu i odnosu sa roditeljima.Moj je tata umro kad sma imala 6 god.i pamtim ga kao njeznog i nasmijanog.Mama me htjela dojiti,ali kaze da ja nisam htjela pa je presla na dohranu,tu i tamo zaradila sam pljusku kaoveca curica i ne zamjeram joj.Bila je uz mene u svim mojim trenucima srece i tuge,bila mi je podrska i oslonac,pomagala oko djece,razgovarala sa mnom o svemu i svacemu.Naravno ne dijelimo uvijek isto misljenje,ali te razlike postujemo.Buduci da zivimo u dva grada cujemo se svaki dan telefonom,ljeti i zimi ja idem k joj na 3 tjedna,ona k meni tokom godine kad uhvati vremena.Ne postoji roditelj koji ne grijesi,niti savrsena mama,ali mama je samo jedna...
e da, kao slag na tortu, moji starci i danas pricaju kako sam ih ja osramotila svojim pokusajem samoubojstva, a ne pitaju se zasto sam ja to napravila....
danas znam da je to bilo pogresno, ali s petnaest ne razmisljas o tome....
Rasplakala si me s ovim... :heart:Citiraj:
daphne prvotno napisa
Čudno je to kako smo danas zreli ljudi, imamo svoje obitelji, a još uvijek patimo zbog njihovih propusta. Eto, mene ne pogađaju ni šamari, niti deračina...ono što je na mene ostavilo trag jest emocionalno ucjenjivanje od mame. Ako sam nešto učinila krivo to je bio za nju znak da ju ne volim. Sjećam se kako sam satima znala ponavljati nakon neke svoje greške "volim te, volim te, volim te....", a ona bi šutila i radila kućne poslove ignorirajući me. To je isto pokušala i mojoj djeci napraviti (tako da ako oni npr. ne pospreme sobu dok sam ja na poslu, kaže im da onda oni sigurno ne vole svoju mamu kad joj ne žele pomoći), no poludila sam i plačući joj ispričala kako sam se ja osjećala, no ona nikada ne priznaje svoju grešku.
MM je imao stvarno nesretno djetinjstvo, razvedeni roditelji, otac otišao, a majka...hm...em ga je ostavila kod bake i dede, em kad bi ga i uzela koji dan u tjednu, bio bi prisutan i njen ljubavnik. Uvijek drugi. MM i ja nikada nismo išli na ručkove u one idilične restorane izvan grada, jer on ih je prošao sve i ne želi više nikada vidjeti niti jedan. U glavi mu je slika kako on mora za stolom šutiti, pristojno jesti, kako ga uvijek neki drugi tip gladi po glavi, a mama se hihoće uz litru vina.
Ali baš mi je prekjučer MM ispričao što mu je povjerila kolegica s posla, nekako se uklapa u ovu našu priču. Dakle, kolegica, 30ak godina, vrlo uspješna u poslu. Njen otac izdaje knjigu i izdavač ga pita ima li koga poznatog te i te struke, radi lakšeg izdavanja. Nakon kraćeg razmišljanja, čovjek odgovori da ne, na žalost ne zna nikoga. Zanimljivo, kćer mu je baš te struke!!!!
Uh,Bomballurina, baš tužno :(
Daphne, sad si mi izvukla iz sjećanja nešto što sam duboko zakopala jer mi je prebolno...
Kad sam imala cca.12 god, preplavio me u jednom trenutku takav osjećaj beznađa da sam spakirala nešto stvari u ruksačić i pobjegla od kuće!
Dugo sam lutala po bregovima oko Sv. Nedjelje gdje smo živjeli, spuštala se u okolna sela ali nisam znala što ću sa sobom :sad:
Željela sam nekome pokucati na vrata, bilo kojim strancima i isplakat dušu na pragu, moliti ih da me uzmu sebi jer me doma nitko ne voli :sad:
(Da podsjetim, mama i tata u Njemačkoj, ljubav prema marki je uvjerljivo pobijedila potrebu da budu uz svoje potomče, a baka i deda potpuno nesposobni odgajati dijete, pogotovo teenagera)
Kad je pala noć, uplašila sam se i nekako našla put doma...deda me istuko ko vola u kupusu zbog sveg straha koji sam im priuštila :/
Drugi dan sam pred bakom uzela mesarski nož i sva u suzama prijetila da ću si prerezati žile...
Ona me hladno pogledala i rekla: Pa, hajde onda!
Bože, nikad to neću zaboraviti...Ispustila sam nož, samim čudom mi nije otfikario prst na nozi :roll: i počela tako gorko plakati i tresti se da sam dobila i pljusku "da me izvadi iz histerije"...
Na pamet joj nije palo da me zagrli i utješi...
Poslije mi je rekla da je tako hladno reagirala jer da je napravila bilo kaj drugo napravila, da bi sigurno napravila što sam naumila...
Fakat, da me zagrlila i rekla da me voli, fakat bi mi to bilo previše, jelda :/
To bi me sigurno ubilo :/
Uh Kloklo :cry:
Nisam znala da cu ovdje naici na toliko tuznih prica...
Tuzne price :(
Baš ste me rasplakale....
Da ne bude sve tako crno ;) moram vam pohvalit svoju sveki i na nevjericu vas koji imate divne biološke mame, moram vam otkriti da nije samo jedna mama, možete ih imati dvije, moja druga mama, a po osjećajima moja prava mama - je moja sveki koju ostali ukućani zovu Seka, a mi djeca mayo :heart:
Naše obitelji su otprilike u isto vrijeme doselile u Sv. Nedjelju i ja sam se često igrala kod njih s Mirekovom mlađom sestrom...
Mayo mi svako toliko sa knedlom u grlu priča kako je vrlo brzo shvatila da kod nas doma nešto ne štima jer kad sam se s vrha ulice spuštala k njima, ako bi je vidjela na dvorištu, ja bi se njoj zaletjela u krilo s takvom privrženošću, grlila sam je i ljubila "Teta Seka, moja draga teta Seka" i ona me morala dugo maziti prije nego bi je pustila :sad:
Rekla mi je da joj se srce kidalo jer nikad prije nije vidjela dijete koje je tako očito gladno ljubavi :sad:
Tako je ona postala moja emocionalna mama davno prije nego je sanjala da ću joj postati snaha :mrgreen:
Beskrajno je volim i ona mi je velika sreća i utjeha u životu iako nekad znam plakati od tuge što vidim kakav bi mi odnos trebao biti s biološkom majkom, a nije nam dala šansu, yebali je novci, da je yebali novci i velika kuća i sve ..uf, oprostite, ali morala sam :mrgreen:
A i moja sveki je profitirala...odavno ima i treće dijete koje se o njoj bolje brine i više je pazi od ovo dvoje rođenih zajedno :lol:
koliko daleko neka djeca moraju otici da bi prizvala ljubav a ona im se ni u tom trenutku ne zeli pokazati... a nekad samo u tom trenutku... cesto se sjetim samoubojstava djece zbog ocjena (jedne cetvorke,npr :shock:) u skoli ili neceg naizgled jos banalnijeg...
bas si razmisljam koliko je i udovoljavanje roditeljima bez obzira na vlastite potrebe - ne ista- ali slicna stvar, koliko to ide u istom smjeru... ocajnicko trazenje iskaza ljubavi...
bas tamo gdje taj put pocinje moramo paziti... nasa djeca,uz sve nase greske, ne bi smjela ni na tren pomisliti da ih ne volimo!!!
nije samo bitno da MI to OSJECAMO (jer sam sklona vjerovati da i najgori roditelji iskreno vole svoju djecu), bitno je da im to svakim nasim postupkom PRENESEMO!!!
Lucky day, sve potpisujem :)
Konkretno u slučaju moje mame mi se čini da je ona sama ima toliko emocionalnih rupa za zakrpati da je sve raspoložive resurse koristila za sebe i jednostavno nije bila u stanju obratiti pažnju na moje osjećaje...
Poto joj je mama bila moja luda baka, niš se ne čudim...
A onda opet ako je moja baka bila tako loša mama i loša baka, kakva je tek onda bila njena mama? I mama od njene mame ako je moja prabaka bila toliko shebana da je baku odgojila u nevjerojatno inhibirano i sasvim čudnovato biće? Jesus, pa koliko to generacija unatrag ide :shock:
Ali samodopadno tvrdim da ja razbijam začarani lanac i bože r'n'r daj mi snage i mudrosti da Leonu obasipam s toliko ljubavi i poštovanja da traje i prenosi se barem deset idućih naraštaja :)
hell yeah, kloklo!
Cure, super ste! :D
ja imam svoju malu dnevnu misiju - da svojoj djeci barem desetak puta dnevno kazem kako ih beskrajno volim. svaki, svaki dan.
meni mama nikad nije na glas rekla - volim te.
mozete li pojmiti koliko mi je vremena trebalo da s idom smognem snage otvoriti usta i izgovoriti te dvije, tako slatke i male rijeci? :( to je ono sto nikad, dok sam ziva, svojoj majci necu zaboraviti ni oprostiti. sto me toliko lisila sposobnosti da izrazim emocije da svom rodjenom djetetu mjesecima nisam mogla na glas reci - volim te. :cry:
ajme cure, koje tužne priče :(
:heart:Citiraj:
kloklo prvotno napisa
u par navrata sam se rasplakala citajuci ove price. ali, u isti mah mislim kako je divno sto ste u sebi nasle snage da se posvetite svojoj deci na potpuno drugaciji nacin i da razbijete taj zacarani krug losih osecaja.
divne ste! :heart:
:heart:Citiraj:
litala prvotno napisa
Sinoć legnem ja u krevet nakon ovog istresanja duše i gledam svoju malu bubicu kako lijepo pajki i srce mi veliko ko kuća...
Valjda je osjetila da je gledam pa se počela protezati prema meni mrmljajući "cici, cici"...
Napravila je svoj presmiješan ritual koji se sastoji od trljanja nosića uz bradavicu uz "maz, maz", podragala rukicom "draga, draga", dala joj pusu i onda povukla- ravno dva puta, cijeli pripremni ritual je trajao dulje od cicanja :lol:
I kak mi se jednostavno prebrzo odljepila, htjela sam još malo zadržati kontakt s njom, pa sam je nježno dragala po leđima, ona to inače voli da je dragam i čoham kad se uspavljujemo...
Ali se u polusnu okrenula i šapnula: mama, nemoj me gnjaviti, spavam :lol:
Lastane, odlazim li u drugi krajnost kad me dijete mora nježno, ali odlučno odbijati :lol:
litala, znam ja kako je to tesko...
kloklo, ja cu radije da me gura dijete od sebe zbog viska emocija koje iskazujem, nego da bjezi od mene jer me se boji....
cure, ja sam nedavno procitala knjigu autorice DR.Christiane Northrup, knjiga se zove Majke i kceri, emocionalna veza....
najtoplije preporucam, meni je otvorila malo drugaciji pogled na sve ovo o cemu smo pricali....