No sports!

moja sestrična se bavi atletikom, profesionalno.
doduše, tek joj je 15 godina, ali trči od svoje pete, jer je to htjela sa 5 i hoće sa 15.
najbrža je u klubu, i klub joj je drugi dom.
ima pametnog trenera, koji je potiče i za školu i za trenige i pripreme i natjecanja.
upisala je srednju, osnovnu završila sa peticama i tonama medalja i priznanja.
uz sve to, ona stigne imati prijateljice i van kluba i unutar kluba,zaljubiti se, otići u šoping i istrčati 100 m kao strijela.
nikada joj se ništa nije nametalo (doduše, dolazi iz sportski orijentirane obitelji, to dakako ima utjecaja, ali jednako kao da je iz glazbene ili likovne obitelji)
zdrava je, lijepa i sretna i jedva čeka olimpijske.
nikada joj ne bih uskratila to što sada ima jer vidim koliko je zaljubljena u svoj život.

Citiraj:

---

josie prvotno napisa

nikada joj ne bih uskratila to što sada ima jer vidim koliko je zaljubljena u svoj život.

---

A to nam je svima poanta odgoja, zar ne?

ma naravno :)
kako bi vi svom djetetu, koje se želi baviti sportom, doista želi, objasnili da to ne može?
zato što se možda bude drogirao, zato što možda padne pa se ozlijedi, zato što to nije za njega, zato što će biti nepismeno?
zar su to nuspojave profesionalnog bavljenja sportom ?
sve mi se čini da su to "nuspojave" života...

josie, to je point!
koja je razlika između roditeljskog guranja djeteta u sport i branjenja istog?

nikakva.
osim ako sami nismo talentirani za sport pa ne želimo da nam dijete nabija komplekse :P

Ja tek sad skontala da smo na "odgoj" a ne na kamo s ovim.... :P
Ja govorim u svoje ime kad je sport oliti rekreacija u pitanju.
"Dete" nek radi sta hoce...

Apricot, formulacija tjelovježba mi se sviđa. Izraz "sport" se svakako kompromitirao i iz izvornog značenja zabava, druženje otišao je u nekom čudnom smjeru: lova, doping, klađenje, marketing pića.
Ovo je svakako tema na koju ne znam procijeniti što je OK, jer ne znam gdje je mjera. Mislim da se itekako tiče odgoja, jer uključiti dijete u bilo kakav "sport" podrazumijeva ugrađivanje nekih spartanskih odlike koje rijetko koje dijete prirodno posjeduje - dakle nasilje.
Onima uspješnima okus pobjede može kompenzirati odricanja pa se može reći: OK, dijete mi je u tome uspješno, neka to gura.
S druge strane je očito da su svi rezultati već postignuti i da je potrebno biti bolji od najboljega kako bi se i dalje pobjeđivalo, dakle doping i skalpel.
Mislim da je romantična era sporta jedno deset godina iza nas. Brine me ono što dolazi, jer trendovi su poražavajući.

Sport (sori Apri, tjelovjezba mi je jako mrzak pojam) - svakako, ako bude htjela i "profesionalno" (iako, osobno, nece mi biti drago ako bude zeljela ozbiljno trenirati), ali ne na ustrb razvoja kompletne osobe (i tu smatram da je kljucan dobar odnos izmedju trenera i roditelja, kao i pametan odabir trenera).

Vjerujem da je nametanje vlastitih ambicija djetetu jednako stetno u oba smjera - i potenciranju da bavljenje sportom preraste igru i prijedje u posao, ali i sputavanju da se dijete okusa ozbiljnije u sportu za koji je talentirano.

Medjutim, ono sto mene malo muci i skepticna sam prema svakom sportu koji iole prerasta igru je cinjenica da je sport danas doista prekomercijaliziran i izgubio je svaku car nadmetanja i zdrave konkurencije i definitivno namece stancanje superljudi-supersportasa pa se vracam na Davorov point da bi vrlo skoro mogli zaista biti u prilici da djecu trebamo stititi od sporta.
Iako, nadam se da jos uvijek ima ljudi (trenera) koji ce znati djeci prenijeti ljepotu sporta i tijela u pokretu bez nametanja nadljuskih ciljeva i ambicija. Vjerujem da je na nama roditeljima zadatak da na takvim ljudima inzistiramo, a bojim se da nas je sve manje ovakvih kojima ce uvijek biti vaznije da dijete uziva u sportu, od rezultata koje postize.

Citiraj:

---

Mislim da je romantična era sporta jedno deset godina iza nas. Brine me ono što dolazi, jer trendovi su poražavajući.

---

Mene tjesi sto smo mi u svemu jedno 20-30 godina (bar!) iza svih pa se nadam da ce o ovome morati ipak brinuti vise moji klinci za moje unuke. A mi bi to, na lokalnim razinama mogli nekako i izbjeci. ... nadam se

Citiraj:

---

BusyBee prvotno napisa

Citiraj:

---

Mislim da je romantična era sporta jedno deset godina iza nas. Brine me ono što dolazi, jer trendovi su poražavajući.

---

Mene tjesi sto smo mi u svemu jedno 20-30 godina (bar!) iza svih pa se nadam da ce o ovome morati ipak brinuti vise moji klinci za moje unuke. A mi bi to, na lokalnim razinama mogli nekako i izbjeci. ... nadam se

---

ma daj, davore, kad vidim da se na rodinom forumu nešto (ili odustajanje od nečeg) opravdava trendovima, zlo mi je. pa zar nije trend i odustajanje od dojenja, u krajnju ruku? što mi onda uopće tu radimo?

Josie, moja mala je nešto kao tvoja sestra, pretpostavljam. trči najbrže u vrtiću i dok trči potpuno se transformira: uspravi se, korak je duži od mog, sjaje joj oči, leti ko strijela. i tko sam onda ja da kažem: trči, ali pazi da bude samo rekreativno. to je njena stvar, već sad.

Citiraj:

---

Davor prvotno napisa

uključiti dijete u bilo kakav "sport" podrazumijeva ugrađivanje nekih spartanskih odlike koje rijetko koje dijete prirodno posjeduje - dakle nasilje.

---

Daj Davore, djeca koja toliko treniraju sigurno to ne rade jer ih netko tjera već zato što uživaju u tome. Sjećam se da sam jedva čekala svaki trening iako ih je bilo jako puno (2x2 sata dnevno).

Citiraj:

---

Davor prvotno napisa

S druge strane je očito da su svi rezultati već postignuti i da je potrebno biti bolji od najboljega kako bi se i dalje pobjeđivalo, dakle doping i skalpel.
Mislim da je romantična era sporta jedno deset godina iza nas. Brine me ono što dolazi, jer trendovi su poražavajući.

---

Nije pobjeđivanje samo na svjetskoj razini i ne zahtjevaju svi sportovi obaranje rekorda. Slatki okus pobjede možeš osjetiti i na lokalnom nivou, gradskom, državnom ili pak samo kvartovskom.

Koliko ja sada vidim neiscrpnu energiju svog sina, mislim da će itekako voljeti sport. Ne mogu znati, ali imam neki predosjećaj. Ali, ja mu želim da se bavi s onim što si sam izabere. Da li profesionalno ili rekreativno, neka sam odluči.
Da je život sa profi sportašem težak, jest. Imala sam bivšeg dečka profi jedriličara s kojim je stvarno bila muka živjeti. Nikad ga doma, uvijek mokar, na pripremama, putu, treningu, natjecanju itd...Jednom sam ga pitala, "Koga voliš najviše na svijetu?", a on meni, "Barku." :mrgreen:
Ali, on je zaista bio zaljubljen u svoj život kao što je Josie rekla. I s time sretan. Završio je faks (duže mu je trebalo, ali jest), zdrav je i sam za sebe kaže da ima neki svoj unutarnji mir.
Uostalom, MD i ja se nadamo da će Lucian biti pobjednik Wimbledona, pa će nam otplatiti sve kredite ;) .
Uglavnom, ja sam za profi sport, a i rekreativni ako se dijete s time želi baviti. Radije za to nego za drndanje na playstationu Što mu se bude svidjelo, time će se baviti.

Citiraj:

---

on je zaista bio zaljubljen u svoj život

---

ovo mi je najbitnije-mislim da je Marelica najslicnija mojem razmisljanju - jer sto ako ona bude tip streberice duboko zaljubljene u izucavanje zvijezda pa cu je morati tjerati da uopce izadje iz mracnih sobicaka...ili bude htjela biti glumica-a njihova slava je kratka i iscrpljujuca ili bude svoj zivot htjela provesti kao casna sestra...ma na tisucu stvari se moze tako lamentirati. Ako je veseli ako joj to daje sjaj u ocima, onda neka ide...ono sto ja znam da ju ja necu u to gurati, kao niti u glazbenu, dramsku ili astrolosku sskupinu...ona bira :)
trenutno zeli postati Nindja :) trazi da se upise na karate...

Malo cu braniti Davora :lol: mislim da kod vecine nas (pa i Davora) nije uopce upitno hoce li ili nece braniti djetetu da se bavi sportom ako to ONO SAMO ZELI. Stvar je u tome da Davor (a i neki drugi od nas) nece gurati dijete u sport niti ga usmjeravati prema njemu (ajmo to nazvati narodski: nece "reklamirati" bavljenje sportom niti ga spominjati u nekakvom uljepsanom svjetlu).

Mislim da je to bitno, jer znam vise nego jednog roditelja koji svjesno guraju dijete u smjeru sporta iako ono ne pokazuje neku veliku zelju za time. (ovo nije samo prica, zaista osobno znam takve ljude)
Za razliku od toga ne sjecam se da sam ikad cuo za nekog roditelja koji svjesno gura dijete u bavljenje naukom ili nekom slicnom granom ljudske djelatnosti (mislim da je tu iznimka jedino muzika - znam ljude koji guraju djecu u muzicke skole iako to ona ne zele).

Daklem, ako dijete zeli u sportase, onda OK, nek mu bude sretno i bericetno, a ja mu sigurno necu pricati bajke o vrhunskom sportu niti mu preporucati treninge 4 puta tjedno. A ostalo, rekreacija i tome slicno, za to sam uvijek. :)

Ma daj!
Davor govori o vrhunskom sportu, a koliko je postotak vrhunskih sportaša u svijetu?!

Što se "guranja" tiče - to nije stvar sporta, nego roditelja: ne valja ako gura u bilo što.

Citiraj:

---

apricot prvotno napisa

Ma daj!
Davor govori o vrhunskom sportu, a koliko je postotak vrhunskih sportaša u svijetu?!

Što se "guranja" tiče - to nije stvar sporta, nego roditelja: ne valja ako gura u bilo što.

---

Mislim da nije samo o vrhunskom sportu ... i kod nevrhunskih amatera imas treninge po nekoliko puta tjedno i to za djecu. Meni to zvuci too much ... ali OK, to je isto stvar koliko to djeca toleriraju, a i do roditelja, neki zele da im djeca imaju isprogramiran svaki sat tokom dana sa nekom aktivnoscu, a neki preferiraju slobodni raspored pa nek dijete samo odabere sto zeli raditi.

Nas primjer: Vedran je lani isao na engleski, no ove godine je rekao da ne zeli pa onda nece ni ici. Lani je zalio sto ne ide na nogomet, no to je rekao kad je vec bilo proslo pola godien pa se niej mogao upisati. Ove godine ne zeli. Zakljucak: ove godine nece ici na nikakvu slobodnu aktivnost.

E, vidiš, ja nisam baš za takvu samovolju djece.
Vrijedi li to onda i kod prehrane: Vedran neće meso i povrće, pa ćemo mu ove godine davati samo čokoladu?

Svakako treba poštovati i njihove odluke, ali za sada je još uvijek odgovornost na nama. Oni su premali da bi je preuzeli.

I... naravno da je sport nekoliko puta tjedno... inače koja je svrha? Tijelo "pamti" rekreaciju ako je u nekom ritmu - sporadičnost ni ne doživljava.
Koja je razlika između svakodnevnog (sedam dana u tjednu) jurcanja po vrtu i organiziranog npr. plivanja četiri puta tjedno: dijete se rekreira, zvao ti to sportom ili igrom.

Citiraj:

---

apricot prvotno napisa

E, vidiš, ja nisam baš za takvu samovolju djece.
Vrijedi li to onda i kod prehrane: Vedran neće meso i povrće, pa ćemo mu ove godine davati samo čokoladu?

Svakako treba poštovati i njihove odluke, ali za sada je još uvijek odgovornost na nama. Oni su premali da bi je preuzeli.

---

Gle, do sada su se svi ovdje izjasnjavali da djeca treba odluciti zele li ili ne baviti se nekim sportom (nisi li i ti bila u toj grupi?). I ja zaista tako mislim i pri tome ostajem - on ima pravo izabrati cime ce se baviti u svoje slobodno vrijeme,a ja imam pravo nagovarati ga na ovo ili ono, ali odluka je njegova. Lani sam ga nagovarao na engleski (i ove godine cu), ali mislim da ove godine zaista ne zeli ici i tu necu biti uporan.
Na sport ga ne zelim nagovarati i to je moj point. Ako zaista zeli, necu mu braniti. Ako sam ne izrazi tu zelju, ja ga necu nagovarati.

Sto se tice prehrane naravno da su stvari drugacije. ;)

Da, djeca odlučuju, ali mi smo ti koji ih možemo motivirati.
Pri tome ne mislim na roditelje kojima su dolari u očima, nego na roditelje koji prvenstveno brinu o zdravlju svoje djece.
A sport je svakako dobar za zdravlje.
Pa i Davor je malca vodio na plivanje prije no što je imao godinu i pol. To mali sigurno nije sam predložio.

I meni analogija između prehranjivanja čokoladom i biranja slobodnih aktivnosti ne stoji i grozim se pristupa "to si odabrao, izvoliš završiti" (što je vidljivo iz moje fakultetske priče :mrgreen: ).

Slobodne aktivnosti, bio to sport, učenje jezika ili glazbena škola, ne čine mi se toliko bitnom stavkom da bi na njima ustrajala ako dijete izgubi interes. Slažem se s tatekom.

Citiraj:

---

apricot prvotno napisa

Da, djeca odlučuju, ali mi smo ti koji ih možemo motivirati.
Pri tome ne mislim na roditelje kojima su dolari u očima, nego na roditelje koji prvenstveno brinu o zdravlju svoje djece.
A sport je svakako dobar za zdravlje.
Pa i Davor je malca vodio na plivanje prije no što je imao godinu i pol. To mali sigurno nije sam predložio.

---

Istina.
Ja sam odabrao da motiviram Vedrana za izlete i planinarenja, a za sport ga necu motivirati, jer to ne smatram prioritetom.
Za engleski i slicno cu ga uvijek rado motivirati, jer smatram da je to korisno.
A najvise ga motiviram za radionice PC Medvescak, mislim da je to zaista korisno vrijeme.

A-ha... sad smo stvari nazvali pravim imenom.
Neka se ovdje jave svi oni koji misle da je veći teror dizati dijete vikendom i voditi ga na planinarenje, nego utorkom i četvrtkom ići na ritmiku.
Koja je razlika?
Samo u tome što je tebi planinarenje ok, ali ti je nogomet bljak?

tatek 8)
Moja poanta je da je sport u različitim varijantama - amaterski, profesionalni, rekreativni... prestao postojati. To je sada samo sport, a zasniva se na novcima, tržištu i marketingu. Ako se nekom roditelju učini da su mu dijete besplatno ili uz simboličnu naknadu primili na treniranje nogometa iz čistog altruizma ili želje za boljim zdravljem mlade populacije - štanga. Radi se samo o krdu za selekciju. Sve ostalo su fraze.

Citiraj:

---

aleta prvotno napisa

ma daj, davore, kad vidim da se na rodinom forumu nešto (ili odustajanje od nečeg) opravdava trendovima, zlo mi je. pa zar nije trend i odustajanje od dojenja, u krajnju ruku? što mi onda uopće tu radimo?

---

:D Točno tako - uviđamo problem i rješavamo ga.

Ovaj trend mi je totalno problematičan, jer se događa zatiranje rekreativnih aktivnosti od strane sportskih. Sport ima sve veću lovu, rekreativne aktivnosti koštaju, a resursi su ograničeni. Sport treba samo vlasniku resursa ponuditi cijenu koju rekreativci nisu u stanju pratiti i - više ih nema. Svi postanu sportaši.
U trenutku kad sportaši više nisu interesantni - prijeđu na playstation ili nastave biti sportaši s kriglom ispred televizora na kojem je teletekst.

Dakle, bez procjene jesu li u pravu ili ne, roditelji rekreativaca trebaju biti spremni svoj stav potkrijepiti nešto većom količinom šuštavih novčanica i odvoženjem djece na treninge u nemoguće vrijeme.

Malca sam na plivanje vodio od navršene dvije godine iz potrebe da prebrodi strah od napuhanih stvari u vodi :cry: Umjesto toga je proplivao.

Citiraj:

---

apricot prvotno napisa

Neka se ovdje jave svi oni koji misle da je veći teror dizati dijete vikendom i voditi ga na planinarenje, nego utorkom i četvrtkom ići na ritmiku.
Koja je razlika?
Samo u tome što je tebi planinarenje ok, ali ti je nogomet bljak?

---

Evo javljam se

Citiraj:

---

apricot prvotno napisa

A-ha... sad smo stvari nazvali pravim imenom.
Neka se ovdje jave svi oni koji misle da je veći teror dizati dijete vikendom i voditi ga na planinarenje, nego utorkom i četvrtkom ići na ritmiku.
Koja je razlika?
Samo u tome što je tebi planinarenje ok, ali ti je nogomet bljak?

---

Pa o tome se i radilo od pocetka, nije se nitko igrao skrivaca - neki smtraju da je sport OK, a nekima je bljak. I ja sam odmah rekao da mi/nam je sport bljak, a rekreacija (posebno ukljucivsi planinarenje) sasvim OK i prema tome se i ravnamo doma u odgoju. Sport ne zatiremo, ali i ne poticemo, a rekreaciju/planinarstvo zagovaramo.

I koliko sam skuzio nije bilo govora o tome sto se vise svidja djeci, vec o tome sto sport i/ili rekreacija nose uz sebe - komercijalizaciju, moguce probleme sa zdravljem u buducnosti itd.

Svatko ima svoj stav o tome, to smo vec vidjeli, a onaj od MZ i moj je taj da nismo preveliki ljubitelji sporta (cak ga ni ne gledamo na TV) i da bismo radije da Vedran nauci svirati neki instrument, uclani se u izvidjace, pronadje se u folkloru ili dramskoj grupi ... nego da trenira nogomet ili tenis. No, ako ga bas to bude privuklo i to bude radio sa srcem - neka bude, bit ce mi drago sto radi nesto sa voljom. Nije fora u tome da imamo nesto protiv da on ide 4 puta tjedno na nesto, vec da bismo radije da se bavi nekom drugom aktivnoscu, a ne sportom.

Ni mi ne gledamo sport na TV 8)

sad se tu, moram primjetiti, ne radi više o tome što sport nosi sa sobom nego o tome da ga tatek i Davor ne vole i nemaju afinitete za njega.

ja recimo ne gledam koncerte klasične glazbe na telki pa nisam Ianu još ponudila, niti ću, violinu. A sport volim i smatram ga korisnim pa je išao na plivanje dok mu se dalo, a i sad ćemo ga ubaciti na nešto po njegovoj volji

Citiraj:

---

ninochka prvotno napisa

sad se tu, moram primjetiti, ne radi više o tome što sport nosi sa sobom nego o tome da ga tatek i Davor ne vole i nemaju afinitete za njega.

ja recimo ne gledam koncerte klasične glazbe na telki pa nisam Ianu još ponudila, niti ću, violinu. A sport volim i smatram ga korisnim pa je išao na plivanje dok mu se dalo, a i sad ćemo ga ubaciti na nešto po njegovoj volji

---

Logicno.

A cijeli topik je i poceo tako sto Davor smatra da danasnji sport nije prikladan za djecu (u cemu ga dijelom podrzavam), a dobar dio pucanstva smatra suprotno.

Mislim da smo sto se toga tice sad vec rekli vise manje sve. Znamo sto se kome svidja i sto tko podrzava pa onda mozemo i prekinuti raspravu.

Jel tko od vas pratio razriješenje ubojstva dječje missice u Americi?

Sad ne govorim o ubojici ,već o životu te curice u tih 6 godina,vidjela sam par isječaka na tv

MENI TO NIJE NORMALNO! da mama šminka i gura kćer u takva natjecanja,zapravo mi je bolesno

isto tako mi nije normalno da dečko iz 7 razreda hoda tjedan dana slomljene ruke jer se boji trenera ( trenira borilačke vještine i jedan je od boljih u svojoj kategorijiI)

i tek na moje inzisitranje dobije gips

Gle, u marketingu je skoro sve normalno. Ako ti nešto nije jasno prouči Ferenghi pravila stjecanja pa će ti se samo kasti.

Što se tiče zloupotrebe djece u marketingu industrije ljepote i industrije sporta IZUZETA SU IZ DEFINICIJE ZLOPORABE DJEČJEG RADA iako tamo itekako spadaju.

vrlo zanimljiv topic. o ovoj temi često razmišljam.
živimo u centru grada gdje djeca ne izlaze pred zgradu pa se do sutona rolaju, igraju gumi-gumi i sl. kćer mi žudi za time da negdje s vršnjacima uz zabavu trči za nekom loptom. to ne bih nazvala ni sportom, ni tjelovježbom već nekim oblikom tjelesne zabave. pokušavali smo je upisati na razne s portove, ali nju ne zanima tko je bolji, nego da li se dobro provela. nazivali smo i nazivali sva udruženja, društva, klubove i ine organizacije u gradu da je damo negdje gdje se djeca rekreiraju. nju je konkretno počeo zanimati rukomet jer su ga često igrali u školi. svugdje je odgovor bio poražavajući - prestara, preniska, uzimamo samo ako je talentirana..bili smo zgroženi. i definitivno shvatili da mi uopće pojma nemamo što je sport.

srećom, u školi se netko sjeti da za djecu organizira igranje tog famoznog rukometa. igraju ko ludi, ali nikad u istim timovima i nikada još nisu odigrali ozbiljnu utakmicu. malena se preporodila. mi se samo molimo da nitko od nadležnih ne skuži da se djeca tamo zezaju i da iz te dvorane neće poteći šampioni, pa da ukine novce za takovu glupariju i investira u pravi sport iz kojega će onda izleći se gladijatori poput naše janice nacionale. ko šiša koljena.

Zatiranje rekreativnog sporta traje već jako dugo. Sjećam se da sam se bila zagrijala za veslanje na prvoj godini faksa, pa mi je kolegica koja je veslala rekla da nemam šanse nigdje rekreativno veslati. Isto tako, MM je sa svojim društvom morao zakupiti dvoranu za košarku, jer nisu imali gdje igrati (svi radili, vremena samo kasno navečer, po zimi da ne pričam, pa otvorena igrališta nisu dolazila u obzir).
Što se tiče planinarenja, ja sam u suprotnom taboru: ono nije samo fizička aktivnost, nego puno više - boravak u prirodi, učenje o njoj - to nam u gradu jako fali. Mislim da vrijedi ranog ustajanja (ako se možemo dizati za doktore, zašto ne bi za planinarenje?).
Ja ipak mislim da bi bila možda i zdravija da su me starci više pustili u sport. Htjela sam ići na plivanje (ne može, bazen na drugom kraju grada, bit ćeš stalno prehlađena, udebljat ćeš se kad prestaneš /ko da sam bila mršava/), krsna kuma me htjela voditi na skijanje (oni su bili sportska familija) - a to su sportovi za koje sam imala fizičke predispozicije. Ovako sam s 18 krenula u alpinizam (totalni antitalent ali magareća upornost) a sa 30 na malo oštrije jedrenje (ajme skupoooo). Htjela sam ja i jahati (ne, susjedina kćer je poginula, lupila glavom u preponu) - to još uvijek nisam probala, sad bi trebala dizalicu, svirati klavir (dobro da nisam, puno muke nizašto, poslije sam učila gitaru i bilo mi je super).
Poanta života u vati: kad sam na planinarenju/penjanju prvi put morala prijeći potok po kamenju, to sam radila četveronoške :roll:
I nikad nisam naučila kraul :(
Sad mi se teško pokrenuti do dječjeg igrališta, pitam se gdje je ona cura koja je u petak popodne brisala iz škole, vozila se par sati vlakom, busom i stopom, hodala po noći po šumama i gorama (ma kakvi medvjedi...), cijeli vikend visila po stijenama, a u nedjelju oko ponoći još učila za ponedjeljak...

mamazika, pa ja sam rekreativno veslala, za vrijeme faksa. dva puta tjedno s trenerom, a u proljeće na jarunu regata na nivou sveučilišta. jest da mi s filozofskog nismo imali šanse u usporedbi s difovkama, ali, koga briga. nitko se nije utopio :) .

Citiraj:

---

Brunda prvotno napisa

Mene osobno više brine ta okupiranost djece sportom kada počnu gubiti interes za sve ostalo, pogotovo školom. Imam previše slučajeva oko sebe mladih ljudi sa nezavršenom srednjom školom zbog posvećivanja profesionalnom sportu i uvjeravanja trenera kako je to jedini način za postizanje vrhunskih rezultata uz zaklinjanja da baš to dijete ima sve predispozicije da postane svjetski ili europski prvak. Ali tu nije problem sport kao takav nego sebični i needucirani treneri i roditelji koji se tu moraju ispravno postaviti. Nažalost, u takvim situacijama roditelji snose velik dio krivice jer postanu zasljepljeni mogućim uspjehom u sportu i popuštaju u svemu drugom.

---

Nažalost, mislim da se tu ne radi samo o pojedinačnim slučajevima sebičnih trenera nego je sustav takav da ne ide za tim da uključi masu djece u rekreativno bavljenje sportom nego da od malih nogu izlučuju 10% talentiranih i onda ih naganjaju tako da za njih više ništa u životu ne postoji. A roditelji su tu svakako vrlo bitni. Često je i njihova ambicija ta koja djecu tjera u to.

Djeca i sport


Mali veliki sportaši

Zdrav je i potreban za pravilan rast i razvoj, ali sport može biti i opasan pretjera li se s intenzitetom ili se loše odabere

Pedijatre primarne zdravstvene zaštite danas sve više brine kako očuvati i unaprijediti zdravlje svojih malih pacijenata, a ne samo kako liječiti određene bolesti. U razvijenim i naprednim zemljama svjedoci smo sve češćih, novih pandemija nezaraznih bolesti kao što su debljina, kardiovaskularne bolesti, dijabetes, maligne bolesti, osteoporoza i druge, a za njihovo sprečavanje jako jevažna prevencija upravo u najranijoj životnoj dobi.
Jedan od glavnih problema modernog načina života i rizični faktor za mnoge od spomenutih bolesti je nedostatak kretanja i tjelesne aktivnosti. Sve je više djece i odraslih koji se ne kreću dovoljno, a prema najnovijim statističkim podacima to vrijedi za čak dvije trećine ukupne populacije.
Iako smo danas više nego ikad svjesni važnosti zdravih životnih navika, opći je trend da se sve manje krećemo, a sve više sjedimo. Stoga uvijek iznova treba upozoravati i podsjećati na ono što svi dobro znamo, ali često zaboravljamo ili zanemarujemo: tjelesna aktivnost, kretanje, bavljenje sportom iznimno su važni za zdravlje djece i mladih.
"Sport i zdravlje djece i mladih" bila je tema nedavnog simpozija socijalne pedijatrije u Vodicama, na kojem su se okupili pedijatri, dječji kirurzi, nutricionisti i kineziolozi kako bi dali nove smjernice iz tog područja. Sport je, prema službenoj definiciji, tjelesna aktivnost povišenog intenziteta s ciljem postizanja rezultata, ali i moguće nagrade za uspjeh (simboličke ili materijalne). No, sportska aktivnost direktno i indirektno utječe i na zdravlje djeteta, i to na više načina:
- razvija samosvijest, smanjuje anksioznost i stres
- razvija zdravije navike hranjenja
- sportaši manje puše i manje konzumiraju alkohol
- treniranje smanjuje učestalost pobolijevanja
- sportski aktivno dijete stječe navike za bavljenje sportom u odrasloj dobi
- sportski programi razvijaju vještine, smisao za timski rad, samodisciplinu i pridonose socijalizaciji
- ispunjavaju društveni život mladih
- djeca sportaši imaju pozitivniji pristup životu.

Sport, dakle, poboljšava djetetovo zdravlje i razvoj, ali se ne smiju zaboraviti i njegove moguće negativne posljedice. Naime, kvalitetan ili vrhunski sport sadržava elemente nadmetanja i prestiža, ali i otvara mogućnost za manipulacije i zloporabe (komercijalizacija, ekstremizacija i profesionalizacija). A tu su i financijski aspekti obiteljskih sportskih "radionica" sa svjesnim ulaganjem u dijete, s pokrićem ili bez njega.
Stoga svaka odluka o aktivnom bavljenju vašeg djeteta nekim sportom ne smije biti donesena naprečac, već mora biti dobro promišljena i isplanirana te praćena savjetima stručnjaka.

Izbjegnite sindrom prenaprezanja

U svakom slučaju potrebno je voditi računa o funkcionalnoj sposobnosti. Naime, vrlo se lako dogodi da lokomotorni sustav djeteta u razvoju ne izdržava sve intenzivnija opterećenja. Takvim se opterećenjima danas izlažu sve niže dobne skupine djece koja se uključuju u profesionalni, vrhunski sport. Dakle, dječji je organizam u intenzivnoj fazi rasta i razvoja, te je potrebno obratiti posebnu pozornost na velika opterećenja kojima se sportom izlaže lokomotorni sustav. Svaka sportska aktivnost kombinacija je brzine, snage, izdržljivosti, spretnosti i fleksibilnosti. Narušena ravnoteža egzogenih i endogenih faktora koji djeluju na rast može za posljedicu imati ozljede ili oštećenja, a zbog prirode aktivnosti u sportu su moguće i akutne ozljede. Ozljedama djece sportaša posebno se bave dječji kirurzi iz Klinike za dječje bolesti u Klaićevoj. Važno je naglasiti da oni, uz to što liječe, prate dijete i sugeriraju vrijeme kad ono može nastaviti treninge.
U sportu se događa i jedan poseban problem koji često ostaje neprimijećen, a to je "sindrom prenaprezanja". Najčešće je latentan i teško se dijagnosticira, a ostavlja trajne posljedice. Riječ je o trajnoj mikrotraumi koja s vremenom dovodi do kroničnih promjena poslije kojih se dijete više ne može baviti sportom, a neprepoznata, stvara oštećenja za cijeli život. Svaka povezanost boli sa sportskom ili bilo kakvom drugom fizičkom aktivnošću alarm je da se u organizmu nešto događa te je potrebno hitno nešto poduzeti, potražiti pomoć specijaliziranog liječnika koji će na osnovi slučaja propisati pretrage.

Za buduće sportaše

Sportski rezultati postići će se samo ako se dijete bavi sportom koji je primjeren njegovu psihofizičkom razvoju, ako je intenzitet bavljenja sportom primjeren djetetovu uzrastu te ako se pravilno usmjerava i pod stručnim je vodstvom i nadzorom. Stoga se kategorizacija djece neizostavno provodi ne samo po dobi i spolu nego i po psihomotornim sposobnostima te konstituciji, ovisno o vrsti sporta. U sljedećoj tablici prikazani su pojedini sportovi i idealno vrijeme kada se dijete može u njih aktivno uključiti.

Je li dijete spremno

U našoj je sredini uvriježeno da roditelj prema svojim afinitetima bira sport za svoje dijete, što ponekad može biti sasvim subjektivno (primjerice otac se nekad bavio nogometom pa misli da bi i za njegova sina bilo dobro da se time bavi), a ponekad i neadekvatno dječjim sposobnostima.
Za aktivno bavljenje sportom potrebno je da dijete bude zdravo i za to su predviđeni preventivni pregledi koji bi trebali biti standardizirani. Osim toga, dijete sportaš zahtijeva i multidisciplinarno praćenje pedijatra, liječnika školske medicine, liječnika sportske medicine, kardiologa, ortopeda, psihologa, nutricionista te trenera i kineziologa, a u slučaju ozljede, dječjeg kirurga koji ima poseban senzibilitet za dijete sportaša. Od velike bi koristi bilo savjetovalište za djecu sportaše u kojem bi dijete i roditelji mogli dobiti sve informacije.
Pojedini sportovi iziskuju prave potvrde da se dijete može baviti tim sportom, a izdaju se u sportskim ambulantama gdje se pregledavaju svi sportaši. U pregled je, osim sistematskog pregleda s antropometrijskim mjerenjima i opširnom anamnezom, uključen i EKG srca. Drugi, manje zahtjevni sportovi (karate, džudo, plivanje) traže samo potvrdu ili žig u sportsku knjižicu liječnika primarne zdravstvene zaštite. Obje varijante su dobre, ali imaju i nedostataka.
U prvom slučaju u sportskim ambulantama pregled obavlja liječnik sportske i medicne rada, što za djecu nije dobro. Smatra se da bi bilo bolje da to bude pedijatar ili liječnik školske medicine s dodatnom edukacijom iz sportske medicine. U drugom slučaju mnogi liječnici primarne zdravstvene zaštite (pedijatri i liječnici obiteljske medicine) smatraju da nisu kompetentni te da to ne spada u opseg njihove djelatnosti.
Važno je napomenuti da samo preventivni pregledi ni u kojem slučaju nisu dovoljni, nego je potrebno i sustavno timsko praćenje djece sportaša. Dakako, veliku ulogu imaju i trener i roditelji, koji bi također morali biti uključeni. Treneri bi morali biti kvalificirani da ritam i opterećenje treninga budu sustavno pripremljeni i izbalansirani.



Skinuto sa stranice www.ucitelji.com

Citiraj:

---

Zdenka2 prvotno napisa

Nažalost, mislim da se tu ne radi samo o pojedinačnim slučajevima sebičnih trenera nego je sustav takav da ne ide za tim da uključi masu djece u rekreativno bavljenje sportom nego da od malih nogu izlučuju 10% talentiranih i onda ih naganjaju tako da za njih više ništa u životu ne postoji. A roditelji su tu svakako vrlo bitni. Često je i njihova ambicija ta koja djecu tjera u to.

---

Slažem se sa ovim. I mislim da se današnja situacija uopće ne može uspoređivati sa onom dok smo same bile djeca jer je tada bilo neko drugo vrijeme. Kad sam ja išla u osnovnu školu, u školi su bile organizirane besplatne slobodne aktivnosti. Bila je sportska grupa, košarka, rukomet(samo za djevojčice), nogomet (samo za dečke) i svatko ko je htio mogao se upisati u grupu bez obzira na talent i godine. Jedino u zbor nisi mogao ići ako ti nije išlo pjevanje, ali na košarku si mogao bez obzira koako trapav bio. Danas svi samo hoće trenirati buduće prvake.

Mamazika, još ti nije kasno da naučiš kraul. Ja sad učim i MM veli da se tučem sa bazenom. Postoje tečajevi i za odrasle koji žele naučiti ili usavršiti plivanje. Još imaš vremena. Samo ako imaš volje.

I Nik Titanik ima svoje mišljenje o sportu, a izražava ga ovako: http://www.monitor.hr/niktitanik/2006/08/1059.jpg

to je parodija. ili misliš da se ne treba baviti sportom da se dijete ne bi počelo drogirati :?

Ja bih se vratila na roditeljsku motivaciju i podršku, i posebno na onaj dio o samostalnom odlučivanju djetce "danas bih - sutra ne bih".


Ja ću to pojednostavniti: smatram da treba poštivati dječje mišljenje, ali ja sam ipak mama od svojih 30 i kusur godina i znam da ako ju danas i sve dok ne ode od kuće (a i tada ću nastaviti):
- tjeram da uči taj engleski i druge strane jezike
- vodim na sportske aktivnosti, izlete
- čitam knjige, učim pjesme
- podučavam o ovome i onome iako ju to previše ne zanima

to će joj se u životu isplatiti višestruko (i jer sam ipak pametnija od nje i znam što je dobro za nju). Pokatkada je potrebno ići i protiv djetetove volje, ali za njegovo dobro.


Nadalje, imam u kući primjer: MM koji barem jednom u nekoliko mjeseci spomene kako mu je žao što ga roditelji nisu tjerali na sport nego su poštivali njegovu volju da jednu godinu ne bi trenirao, drugu bi itd. On ke pravi primjer koji potkrepljuje moje mišljenje kako talentirano dijete bez motivacije treba poticati, sve do određene dobi kada počne samostalno rasuđivati (neki prije, neki kasnije)...

Citiraj:

---

ninet prvotno napisa

Htjeli mi to priznati ili ne....vise je akademika docekalo pozne godine, nego li sportasa... :D

---

Da..i stvorile su se nekima paučine kako na liku tako i na djelu. Mislim da bi akademija također trebala imati svoje emmerituse...(naravno..OT)

Ja bih ukazala na nešto što je po meni jako bugovito. Nastava tjelesnog odgoja u školama. Zna se da velik broj ljudi u srednjoj i starijoj dobi pati od ozbiljnih bolova u kralješnici, raznih discus hernia, kifoza, lordoza u ekstremu...zbog nepravilnog držanja, nepravilnog sjedenja i nepravilnog dizanja tereta. Zašto se to ne uči na tjelesnom? Što će meni u životu visit naopako na karikama ili učit taktike rukometa, ili prebacivanja centra mase preko štange, kad me čeka bol u križima ;)..Ocjenjivanje tjelesnog odgoja je također malo suvišno. Mada bi neki to argumentirali..ocjenjivanje tjelesnih sposobnosti, poput ocjenjivanja sposobnosti u matematici...nije to isto. Netko napravi premet bez upute..drugi ga neće napraviti ni u milijun pokušaja. Vježba samo iznimno poluči rezultate, za razliku od matematike. Isto kao da te netko ocjenjuje da li neku boju vidiš u pravoj ili iskrivljenoj nijansi. Ovisi o tome kako je sve fizički-vestibularno polinkano. Zato i samo neki ostaju vrhunski sportaši.

Rekreacija je OK. Sve je dobro što je umjereno..pa bio to sport i/ili rekreacija..za djecu bar sat vremena dnevno bilokoje zrakoudišuće-aerobne aktivnosti..a nama..hm..malo manje..jedno pol sata-pet minuta :)...mislim, u biti da nama to više treba nego našoj djeci..jer se njima osim što im treba..to i vole..a mi osim što nam treba to i ne volimo baš svi ..umrijeti na orbitreku, npr... :)

Ja sam aerobna ljenjivica, moja rekreacija je dnevno prohodati barem 5 km po raznim nagibima, toliko da mogu bez uspuhivanja i gubljenja srca potrčkati do recimo 6 kata šesterokatnice.

Oduvijek sam se divila ljudima koji mogu pretrčati, ne znam, 5 km. Meni se nakon 300 m okrene nebo i zemlja, postane dosadno, preznojim se...a recimo..plesati disko mogu cijelu noć...tko će ti ga znat..sve je u psisi...i motivaciji...y-m-c-a.. :D