meni se čini da i moj markan ide u ovom smjeru,ja bih rekla težak čovjek na prababu i pradjeda :mrgreen:Citiraj:
marta prvotno napisa
Printable View
meni se čini da i moj markan ide u ovom smjeru,ja bih rekla težak čovjek na prababu i pradjeda :mrgreen:Citiraj:
marta prvotno napisa
he, he...
welcome to the club.
ja sam svojevremeno u dobi od jedno 4-5 godina zabranila da mi se daju puse i da me se mazi po glavi. osim roditeljima povremeno.
razmotri homeopatiju, dijete se doima zadovoljnije, al mislim da je jedina prava pomoc odrastanje u smislu osvjestavanja vlastitih osjecaja i razvijenja sposobnosti za izrazavanje istih.
Da. I djeluje većinu vremena (ne uvijek).Citiraj:
tatek prvotno napisa
Kad lupne bebu, samo ju odmaknemo i ne dajemo joj u tom trenu nikakvu pažnju, pa ni negativnu, a svu pažnju usmjerimo prema bebi.
Tek kasnije joj idemo objašnjavati da to nije bilo lijepo, bla bla.
Kad napravi nešto lijepo (da bebi pusu, doda joj igračku, da mi pelenu ili kremicu za guzu), obavezno ju pohvalim, grlim, ljubim, kažem da je najbolja seka na svijetu i slično.
Djetetu je u određenoj situaciji bitna pažnja, a manje je bitno da li je pažnja pozitivna ili negativna. Bitno je ne dati pažnju onom tko je u tom trenu agresivac i posve se usredotočiti na žrtvu. Nakon par puta će jednostavno skužiti da lupanjem svoje seke neće dobiti pažnju, dapače, pa će se to ponašanje prorijediti. A ponašanje koje hvalimo u pravilu ima tendenciju postati sve učestalije. (Kuc-kuc, pljuc-pljuc.)
Tatek, Marta, imam jako slično doma...starijeg Daniela i mlađeg Luku koji je kao martin, maza koja ti se ugnjezdi tako da imaš osjećaj da je dio tebe, a stariji kad se dođe "maziti" sva se ukočim i gledam gdje ću zaraditi modricu. I tako je od početka, s godinu dana je počelo grizenjem, s 2-3 zaletavanjem glavom u trbuh, pa je sad kat više (sise) i ja već imam traume. Razlika je manja (3 g.) i ne mogu reći da je bio agresivan kad je L. bio beba, mi smo sigurno pogriješili što mu nismo dali da ga previše hendla, ali bio je grub a u to doba (prva godina vrtića) i stalno bolestan. Sad su 4 i 7 godina i znaju se zajedno lijepo zaigrati ali ima i ružnih scena. Nije uvijek samo D. krv, L. zna isprovocirati, ali D. zna da ne smije fizički rješavati sukob. Kazna je zatvor za igračke (i to one koje su upravo najomiljenije) i moram reći da to pomaže. Za L. je još uvijek kazna timeout, ali on nikada ne krene prvi lupati, no ponekad vrati. Jedino je nekad gadljivo tužibaban i cmizdrav :roll:
Meni je ovo bilo najgore razdoblje, osobito što se tiče igranja i igrački - D. s 4-5 godine pun sitnih igračaka, zaljubljen u čekiće i matice, a L. s 1-2 u fazi sve u usta...
Što se tiče Zrinke, mislim da u toj dobi višesatno dojenje stvarno nema smisla. No ja sam dojila samo do 15 mjeseci i nemam pojma u što bi naše prešlo da sam nastavila (a završilo je s zadnjih par mjeseci 1-2 puta na dan, za uspavljivanje i ponekad buđenje). Možda bi Zrinka svratila pažnju s dojenja da se TŽ počne baviti nečim s Vedranom dok je doji.
Ja sam našla rješenje za ovakvu situaciju u svome dom. Najvažnija stvar od svega je veliki i jaki zagrljaj. Na svaku grubu reakciju ja reagiram zagrljajem. Za doručak, ručak, večeru, užinu, kupanje, spavanje, šetnju, gledanje televizije...u svakom trenutku, to traje tako kratko, a vrlo je učinkovito.
Oni samo traže našu ljubav i pažnju, ako je neko dijete do sada bilo jedinac u obitelji i "centar svijeta" svojih roditelja, ono sada mora naučiti dijeliti roditeljsku ljubav sa bračom i sestrama, dijete samo ispoljava svoju "želju", što vrlo često ispada vrlo glasno i grubo, ali tada se stavim u djetetovu poziciju, razmislim, smirim se i grlim ih sve sreda i muža.
Čarobno rješenje ne postoji, živaca ponekad ima manje, ponekad više, ponekad do granice ludila, ali sve su to faze koje nasreću brzo prolaze.
Ja sam mama dvoje djece, radim od 7,30 do 15,30 ponekad i duže, kuća mi ponekad sliči na bojno polje, vječito imam piramidu veša za peglanje, kuhati moram za to nema isprike, ali svaki svoj trenutak kvalitetno provodim sa tim svojim malim limačima i uspjela sam prekinuti "ljubomoru starijeg brata", "ugrize mlađeg brata", "razbacijvanje igračaka"...bezbrojnim zagrljajima.
Blago tebi rinama. :)
Kod nas zagrljaji ne prolaze. Pogotovo kad je kriza. Kod Lovre da, ali kod Andre samo pogorsaju situaciju.
i kod nas - u nekim situacijama zagrljaj je ok, a u nekima nema sanse da ih pipnem :roll:
Na zalost, i kod nas zagrljaji ne pale (barem ne u kriznim situacijama), Vedran tad uvijek vice "Vruce mi je, vruuuuce, pustiiii meeeeeee!".
ako sam dobro prebrojila - ispada da je u svim navedenim slucajevima rijec o starijem djetetu (prepoznajem malo i sebe u tome, kao starije). Sto to znaci?
To sto Vedran, npr. ne zeli pusu ili zagrljaj to mozda ne znaci da ih on ne treba ili starno ne zeli, moze to znaciti i da je tako odlucio jer se po necemu zeli razlikovati od svoje seke koja je jos mala, dobiva puno njeznosti i fizickog kontakta.
Čitam na nekoliko topika i vidim Tatek, da s jedne strane pricaš kako ste cijelo vrijeme koje provodite sa djecom ti i supruga usmjereni na djecu (bez TV-a, ovog ili onog) a s druge strane mislis da dio problema lezi u tome da niste dovoljno zajedno?
Ja osobno bi poludila da sam, i ono malo vremena što sam s B baš 100% usmjerena na njega, a vjerujem da bi poludio i on. Zna bez problema reći: "Odi ti sada mama, ja ću to sam" (npr. kada se igra na kompu ili sl.). Njihov je život jako strukturiran u vrtiću, ne znam koliko je nužno da im bude jako strukturiran i doma, možda je to dio problema.
Još nešto - djeca jako osjete našu podvojenost. Npr. gledam ovo ljeto svojeg oca kojeg je B maltretirao crticima i koji mu je bez problema davao da mu prekine gledati nesto da bi ovaj pogledao crtic ,ali je sam bio mizeran zbog toga. I to dijete osjeti. Rađe mu ne daj! To je pitanje postavljanja granica, također.
tako možda i Vedran u vašoj komunikaciji osjeti nesigurnost, nervozu, obeshrabrenost bez obzira koliko ju vi provodili po svim pravilima.
Kako sam rekla, čitam vas na nekoliko topika ali sam napisala sve na jednom mjestu.
[quote="Bubica"] Čitam na nekoliko topika i vidim Tatek, da s jedne strane pricaš kako ste cijelo vrijeme koje provodite sa djecom ti i supruga usmjereni na djecu (bez TV-a, ovog ili onog) a s druge strane mislis da dio problema lezi u tome da niste dovoljno zajedno?
Ja osobno bi poludila da sam, i ono malo vremena što sam s B baš 100% usmjerena na njega, a vjerujem da bi poludio i on. Zna bez problema reći: "Odi ti sada mama, ja ću to sam" (npr. kada se igra na kompu ili sl.). Njihov je život jako strukturiran u vrtiću, ne znam koliko je nužno da im bude jako strukturiran i doma, možda je to dio problema.Citiraj:
Da, upravo tako. Kad mu mi damo slobodnog prostora i/ili vremena, tad on za minutu dodje nazad i opet nas "uposli" i uplete u igru ili razgovor, nema sanse da on nesto radi, a da nas stalno nesto ne zapitkuje, izvjestava nas, uvlaci u igru, crtanje ... prije Zrinke je toga bilo puuuuno manje, no sad je tako, vjerujem da on na taj nacin "osigurava" nase trajno prisustvo.
MAlo je i meni tesko to opisati, nekad je on vrlo samostalan i odlucan (recimo, u komunikaciji sa nepoznatim ljudima, u pravilu starijima, penzionerima i slicnima), a nekad je vrlo ne-samopouzdan (ne voli isprobavati nove stvari, srami se komunikacije i sa nasim priajteljiam koje je vec cesto vidio, nekad cak toliko da zavlaci glavu medju moje noge i ne zeli ni pogledati ljude, a kamoli pozdraviti ili odgovoriti na koje pitanje) ...
Uglavnom, on je definitivno najsretniji kad je s nekim od nas ili jos bolje oboje.
[quote]
Vedran nema taj problem, taj problem imamo mi (da nam je ta paznja postala teret).
Tu se slazem, no kad ga pokusavamo nagovoriti na samostalnu igru, onda se cesto vrati nazad za minutu i pocne maltretirati Zrinku ... vrlo cesto se to moze jasno iscitati kao "niste se htjeli igrati sa mnom, no sad cu vam skrenuti paznju na sebe na drugi nacin".Citiraj:
Još nešto - djeca jako osjete našu podvojenost. Npr. gledam ovo ljeto svojeg oca kojeg je B maltretirao crticima i koji mu je bez problema davao da mu prekine gledati nesto da bi ovaj pogledao crtic ,ali je sam bio mizeran zbog toga. I to dijete osjeti. Rađe mu ne daj! To je pitanje postavljanja granica, također.
tako možda i Vedran u vašoj komunikaciji osjeti nesigurnost, nervozu, obeshrabrenost bez obzira koliko ju vi provodili po svim pravilima.
Da sam obeshrabren - ponekad jesam. Nervozan - isto tako, kao i svi mi, nekad da, nekad ne ...
Ah, sve mi se izmijesalo u postu, ajd da probam to popraviti ... :oops:
Citiraj:
Bubica prvotno napisa
Da, upravo tako. Kad mu mi damo slobodnog prostora i/ili vremena, tad on za minutu dodje nazad i opet nas "uposli" i uplete u igru ili razgovor, nema sanse da on nesto radi, a da nas stalno nesto ne zapitkuje, izvjestava nas, uvlaci u igru, crtanje ... prije Zrinke je toga bilo puuuuno manje, no sad je tako, vjerujem da on na taj nacin "osigurava" nase trajno prisustvo.
MAlo je i meni tesko to opisati, nekad je on vrlo samostalan i odlucan (recimo, u komunikaciji sa nepoznatim ljudima, u pravilu starijima, penzionerima i slicnima), a nekad je vrlo ne-samopouzdan (ne voli isprobavati nove stvari, srami se komunikacije i sa nasim priajteljiam koje je vec cesto vidio, nekad cak toliko da zavlaci glavu medju moje noge i ne zeli ni pogledati ljude, a kamoli pozdraviti ili odgovoriti na koje pitanje) ...
Uglavnom, on je definitivno najsretniji kad je s nekim od nas ili jos bolje oboje.
Vedran nema taj problem, taj problem imamo mi (da nam je ta paznja postala teret).Citiraj:
Ja osobno bi poludila da sam, i ono malo vremena što sam s B baš 100% usmjerena na njega, a vjerujem da bi poludio i on. Zna bez problema reći: "Odi ti sada mama, ja ću to sam" (npr. kada se igra na kompu ili sl.). Njihov je život jako strukturiran u vrtiću, ne znam koliko je nužno da im bude jako strukturiran i doma, možda je to dio problema.
Tu se slazem, no kad ga pokusavamo nagovoriti na samostalnu igru, onda se cesto vrati nazad za minutu i pocne maltretirati Zrinku ... vrlo cesto se to moze jasno iscitati kao "niste se htjeli igrati sa mnom, no sad cu vam skrenuti paznju na sebe na drugi nacin".Citiraj:
Još nešto - djeca jako osjete našu podvojenost. Npr. gledam ovo ljeto svojeg oca kojeg je B maltretirao crticima i koji mu je bez problema davao da mu prekine gledati nesto da bi ovaj pogledao crtic ,ali je sam bio mizeran zbog toga. I to dijete osjeti. Rađe mu ne daj! To je pitanje postavljanja granica, također.
tako možda i Vedran u vašoj komunikaciji osjeti nesigurnost, nervozu, obeshrabrenost bez obzira koliko ju vi provodili po svim pravilima.
Da sam obeshrabren - ponekad jesam. Nervozan - isto tako, kao i svi mi, nekad da, nekad ne ...
je li vedranu dolaze prijatelji doma. B ima najboljeg prijatelja koji nam je susjed i njih su dva skoro svaki dan skupa, kod njih ili kod nas. I to jakooo pomaže.
Naravno da smo svi povremeno nervozni i obeshrabreni ali je razlika imamo li jasni cilj, tj. jesmo li sami dovoljno sigurni što želimo od djeteta, tj. našeg odnosa. Ja mislim da sam ja vrlo sigurna, vjerujem da je moj suprug puno manje i da je to, npr. vrlo važan razlog zašto ja puno bolje hendlam B nego on, i zašto njih dvoje češće ulaze u sukobe.
Good point.Citiraj:
Bubica prvotno napisa
U nasoj zgradi ima dosta djece, cak i dvojica njegovih vrsnjaka na istom katu, no ti nasi najblizi susjedi su vrlo zatvoreni ljudi i ne samo da gotovo nikad ne izlaze na igraliste sa njima, vec se jedva i pozdravljamo (odnosno, mi pozdravimo, a oni cesce ne nego da).
U kvartu imamo prijatelje sa 2 decka priblizno njegove dobi, diljem grada imamo jos nekoliko razasutih, no sa svima njima se uglavnom samo vikendom kad idemo na izlet ili posjete.
Bilo bi nam drago kad bi bilo vise tog Vedranovog druzenja sa vrsnjacima izvan vrtica, no na zalost nema ga bas puno. Jedan od zadataka koje smo si postavili MZ i ja za ovu sezonu je da se cesto druzimo sa njegovim vrsnjacima.
Kod nas je suprotno, MZ cesce ulazi u sukobe, no ja bih rekao prvenstveno radi tog trokuta u koji je uvucena dojenjem, a ajd, mozda ima i nesto tanje zivce od mene.Citiraj:
Naravno da smo svi povremeno nervozni i obeshrabreni ali je razlika imamo li jasni cilj, tj. jesmo li sami dovoljno sigurni što želimo od djeteta, tj. našeg odnosa. Ja mislim da sam ja vrlo sigurna, vjerujem da je moj suprug puno manje i da je to, npr. vrlo važan razlog zašto ja puno bolje hendlam B nego on, i zašto njih dvoje češće ulaze u sukobe.
MM ima teoriju da se stvari pomalo normaliziraju kada mlađe dijete napuni 3 godine.
Ja ti, iz iskustva mogu reći da ja pomalo osjećam kako mi je lakše iako K. još nema te tri.
Puno toga što pišeš pronalazim i kod nas.
Sada je tako da se oni već pomalo međusobno igraju, mada to izgleda tako da obično su 5 minuta zabavljeni igrom a onda on počne, ona mu ne ostane dužna i onda lom. Ali, ovo ljetovanje nam je već bilo ugodnije, doma ponekad uhvatimo koju minutu a da se nemoramo baviti niti jednim od njih.
Naravno, kada smo s frendovima koji imaju djecu njegove dobi, praktički ga niti ne osjetimo. Gotovo da nas ignorira.
kod nas su oboje više vezani na mene, ali polako to K. popušta - momentalna zabava nam je Jarun. Tata trči uz K. koja vozi bicikl, a ja uz F. koji rola.
Kada dođemo doma svi smo mrtvi umorni i baš onako nekako zadovoljni i nema nekih većih ekcesa. (kucam u drvo).
Pred spavanje im isto zajedno čitamo priču iako baš nije lako naći nešto što paše oboje, ali obično K. popusti njemu.
Pa o tome i je rijec, da nam cijelo vrijeme svi nude savjete za djecu od 2 do 4 godine. A nama to uopce ne treba. Andro ne zeli da ga se grli kad je ljut. A ne zeli ni inace imati neke fizicke kontakte osim s roditeljima i to samo ako je dobre volje.Citiraj:
ako sam dobro prebrojila - ispada da je u svim navedenim slucajevima rijec o starijem djetetu (prepoznajem malo i sebe u tome, kao starije). Sto to znaci?
Evo nase jutrosnje epizode koja se rasteze ko zvaka cijeli dan.
Jutros: Mama ocemo ici u setnju?
Vani se totlno smrklo, dolaze crni oblaci i u daljini grmi. Ovdje nema situacija kad kisica mirno paducka a ti veselo skakuces po lokvama. Kad pada onda usput ili puse ili grmi ili oboje.
I kazem ja njemu: Kisa ce, ne mozemo sad. Mozda se razvedri kasnije.
On visokim cvilecim glasom s prekrizenim rukama i namrsten ko iz japanskih crtica odgovara: Taataaaaa je rekao da cemo iciiiiiiii. (tata je odavno na poslu)
Ja mu odgovaram da ne mozemo i necemo setkati po grmljavini. S obzirom da je kisa uskoro pocela padati nije bio bacanja po podu (jako vesela stvar kad se 135cm i 25+kg baca naokolo i udara nogama).
Da kisa doista nije odmah pocela padati on bi po obicaju zalegao i krenio udarat nogama i derat se. I sad konacno dolazimo do tog detalja. Ako ga tada pokusamo dirati, zagrliti ili smiriti rijecima, postizemo kontraefekt. Onda urla Neeeee, neeeeeeeee, ne diraj me, pusti me.
Jako lijepo opisano u homeopatiji. :P Ono, skolski slucaj.
E i jos jedna stvar. :?
Npr. pita me: Mama, mogu li ici hraniti zeke?
Ja kazem: Mozes, ima npr. korica od krumpira.
On krene prije nego ja uopce zavrsim recenicu: Daaaaaj, zasto ne moguuuuu. Ja nikad nista ne mogu. A pri tome se ili zajapuri, ili se namrsti ili krene udarati nogom po podu.... :?
Meni je jasno da on pretpostavlja da cu mu ja reci NE i to bez ikakve osnove i vec je unaprijed spreman na dramu. Danas je takav cijeli dan. Ko da uopce ne vidi moguci pozitivan ishod situacije?
Vec sam negdje napisala, kad uklonim sve poznate fitilje, on nadje novi jer mu treba da se ispuse.
Jos nesto. Njegova nervoza nije moja nervoza. Znaci on bude nervozan i kad nitko drugi nije. Vec mi ide na zivce ta teorija o prenosenju nervoze. Ima on svoju(da, dovoljno je veliki da ima svoju osobnu nervozu). Ne moram mu ja nista prenositi. Vise on meni prenosi.
I jos jednom da naglasim, ova tema doista nema nikakve veze s dojenjem i fakat mislim da bi trebala na neki drugi podforum, recimo odgoj.
i moja tako urla i onda ju pustim, sto drugo? lijepo mi kaze da je ne diram i ne diram je...sjedim negdje u miru i brojim u sebi...Citiraj:
Onda urla Neeeee, neeeeeeeee, ne diraj me, pusti me.
zasto prijenos nervoze? imaju oni sigurno i svojih nervoza - mi to zovemo shiza dan...jel danas shiza dan - je... kuku nama :P i meni tako dodje...slatka je kad kaze - jel i tebi danas...ponekad si bas popricamo ko dvije totalno lude babe.
pa naravno da ga pustim. ne pada mi napamet pogorsavati situaciju. samo sam htjela reci da kod nekih, pogotovo vecih zagrljaji ne pale.
marta, kažeš da je ponašanje tvog sina školski primjer u homeopatiji. Možeš prenijeti u kratkim crtama?
I da, topic treba podhitno preimenovati i preseliti.