Ako gledamo na problem tako, da će "zeki tup u glavu" izazvati kod djece neosjetljivost prema nasilju i bešćutnost prema patnji životinja; je, vrlo je neugodna scena "zeki tup u glavu" pred djetetom koje tek formira životne stavove. Naravno da vuk mora dobiti svoju mesnu umjesto porcije maslačaka, a ja vjerujem (iz osobnog iskustva) da se djeca u sebi ograde od takve vrste nasilja ne povlačeći paralelu između pileta na dvorištu i pileta na tanjuru.
Negdje sam pročitala kako je četverogodišnje dijete pitalo mamu (koja je tranđirala pile) kako će koka sada trčati kad joj je ona odrezala nogu (heh, nezgodno pitanje), ali svi smo (manje više) imali roditelje koji su mazili zeca - ručali zeca :/ . Kako ne biti dvoličan, a ne osjećati krivicu jer smo zaglibili u smjernicama roditeljskog odgoja? Ja jedem meso. I djetetu nudim meso. Propagiram ne nasilje. Učim dijete voljeti i brinuti se o životinjama. Da li bi ih trebali učiti kako su neke životinje manje vrijedne od drugih jer nam služe isključivo za hranu? Nemoguće. Tu sam sad ispreplela ovu temu s drugim vrlo živim topicom "Treba li djetetu nuditi meso" i došla do jednostavnog zaključka: da je to dvoličnjaštvo koje nam prišiva Davor povodom kuknjave zbog "zeko - tup", a tamo poslije janjca ližemo prste u stvari dio naslijeđa koje je teško izbrisati preko noći. Ja sada u svojim zrelim godinama tek razmišljam o tome, možda tek moje dijete sačuva dostojanstvo neke krave u toru, ako je zaobiđe u tanjuru. :/.
Teško je ne biti dvoličan kad su stvari postavljene uvijek tako, da se vide iz nekoliko kuteva.
