Kako vi nakon godina borbe?

Citiraj:

---

wewa prvotno napisa

Mi tek punimo 3 godine borbe, kad citam vasa iskustva vidim da smo na pocetku. Ali ipak ovo traje dugo.
Ja opet nikad nisam mogla reci da sam sigurna da cemo uspjeti. Nekako mi je osnovni motiv da se mogu jednog dana okrenuti i reci: pokusala sam sve. Ako beba dodje, super, tim bolje. Ako ne - paaaa, recimo da me strah da mi u medjuvremenu ne prodje zivot i ne strada brak. Zapravo kako vrijeme odmice, sve se manje posvecujem bebi, a sve vise nama dvoma.

Mene najvise umara upravo to balansiranje. I ne diraju me vise toliko ni bebe ni trudnice. Mene dira nepravda - kad vidim da neko ima ono sto ja najvise zelim, a nije mu stalo do toga. Kad vidim trudnice koje puse, majke koje djecu ne vode na kontrole, ne rade s njima, majke koje dijete nasopaju adaptiranim ne zato jer nemaju mlijeka, vec zato da bi se naspavale...

Koliko god zeljela imati dijete, toliko bih voljela da sto prije zavrsimo s ovim poglavljem. Da se jednog dana ne okrenem i shvatim da mi je xy godina i da nisam postigla nista, da nemam ni djeteta niti sam sretna. Jezim se i na samu pomisao.

---

Baš ovako se i ja osjećam :/

Cure moje... evo me noćas čitam vaše postove... i osjećam se kao da čitam redove u svom dnevniku od prije godinu i pol...

Da, tako je. Sve osjećam što ste napisale jer sam SVE TE MISLI prošla. Bile su to misli čistilice za neke bolje dane. Pronalazak Rodinog foruma promijenio mi je život...
Pitala sam se kao i magda želim li ja doista takav život - pun glupih punkcija, želim li uopće dijete kad mi je teško i bolno pa odustajem od postupaka na i po par godina... pa ima li smisla, pa hoćemo li izgoriti u toj borbi i uništiti sebe.... hoće li mi biti žao kad ostarim ... i hoću li si moći reći da sam pokušala sve... dogovarali smo se o posvanjanju ali bili inertni i uplašeni zbog papirologije... natovarili si more poslova, magisterij, možda ja i nisam stvorena za majku... možda postoji za mene neki drugi put... još sam i pušila... kako neozbiljno... a 37 godina... i mislila sam kako je lako nekome pisati postove podrške kad uspije, kad već ima bebu... kao što sad ja pišem vama...

... I ONDA se sve sumnje rasplinule kad sam vidjela visoku betu i srčeko!

Moj cijeli svijet sad mirno spava u sobi dok pišem. I ponekad joj šapnem kako ću nastojati da je ne opteretim svojom brigom za nju, nek ona živi svoj san slobodna od mojih godina borbe... I samo je zagrlim i kriknem u sebi da je ne probudim!

Želim vam ovaj osjećaj što prije! :heart:

p.s.
I, ima nešto u tome da sve ide nekim svojim tijekom. Prije me je bilo strah zbog godina i biološkog tika-taka, a sad mi se čini kao da su ove godine najbolje za majčinstvo i da se Ela rodila baš kad treba... Da sam barem znala!

Zvrk rasplakala si me.
Ljubi svoje zlato :heart:

I mene si u dusu dirnula... Oci su mi pune suza :heart: :love:

Zvrk :love:

Zvrk

Citiraj:

---

Zvrk prvotno napisa

nek ona živi svoj san slobodna od mojih godina borbe... I samo je zagrlim i kriknem u sebi da je ne probudim!

---

Zvrk, dirnula si u tananu zicu, rasplaka me :heart:

Zvrk ... :heart:

Evo me opet kasno... Ljubim Vas puno i stalno očekujem sretne vijesti. Ja se još nisam ''skinula'' s ovog pdf-a, ipak tu ima najviše srca...

Mija, stalno gledam tvoj potpis kad će se promjeniti prefiks kao kod Odre u ''dočekali'' smo Katju i jedva čekam da se Tigyin blog zaružičasti i okiti... a stalerina, arkana, sretna su još curice u usporedbi sa mnom... i neće ih boljet križa i koljena kao mene evo već 8 mjeseci...

Samo me Magda ljuti svojim potpisom - kakav je to pesimizam... Daleko si ti od toga! Mijenjaj lozinku!

:heart:

Evo, cure moje, moram se i ja javiti...uvijek se ponovo vratim vama i ovaj Magdin topic me taknuo u žicu. :love:
O, da, dobro se sjećam takvih osjećaja... Najbolja ilustracija za to je i reakcija mojih najbližih na moju trudnoću - ja sam umirala od sreće i mislila da će tako reagirati i moji roditelji, moje sestre...a oni su se veselili,naravno, ali ne kao da se desilo nešto "čudesno". Bila sam razočarana, ali dobila sam odgovor koji me malo bacio u razmišljanja: "pa ti si se ponašala kao da to sve nije ništa strašno, nisi htjela o tome razgovarati kao o problemu,sve ste obavljali bez puno muke" I to je istina! Takva sam bila na van, ali često sam se i osjećala tako. Rutinirano. Kao poglavlje iz medicinske enciklopedije. Iz ove perspektive to mi se čini kao obrana, kao prirodni štit od neuspjeha, od provalije...
A sad, zahvaljujem Bogu svako veče na ovom anđelku koji me, evo, već 5 puta zvao otkad je zaspao. i trenutno mi je vrlo blisko i poznato to što Zvrk piše - o nečujnom vrisku i potrebi da to malo biće ostane zauvijek u mom naručju, da ga ne takne ništa izvana...

Ljubim vas, vi hrabre velike žene!!! :heart:

Ni ja nikako da se maknem odavde, potpisujem ovdje stvarno ima najvise srca, cure prave ste. Sjecam se i ja svojih 7 godina borbe, ali valjda je sedma bila carobna, nedajte ste, carolija postoji i prekrasna je. Bit ce carobna i vama samo vjerujte. Puse drage moje hrabre zene!!!!

Cure drage,

ustrajte,

i mene je stalno pratio osjećaj da se spontane i MPO trudnoće događaju drugima, da ja, eto, nisam iz nekih razloga zaslužila biti mama, da je roditi živo i zdravo dijete Mission Impossible, sjećam se da sam se znala buditi po noći i plakati od straha, tuge, nemoći i jada JER NIKADA NEĆU IMATI BEBU, bila sam kivna, ljuta, razočarana, često sam u afektu pomišljala na odustajanje, jer mi, osim što do bebe nikako da dođemo, prolaze najbolje godine u čubljenju po bolnicama, boljeli su me komentari i žaoke, podbadanja, zločesti komentari, nakon šest negativnih beta bila sam uvjerena da ovo moje tijelo nikad neće imati snage obaviti ono do čega mi je najviše stalo; da se mrvica zalijepi, da iznesem trudnoću i rodim bebu..itd. itd.

Ali, opet me je neka sila tjerala dalje i dalje...

Mislim da sve poznajete taj spektar emocija, no, da sad ne duljim, nakon šest negativnih beta; dvije inseminacije, dva IVF, četiri embriotransfera, operacije septuma, snižavanja povišenog prolaktina itd, itd, dočekala sam 9.5. 2005., dan koji ću pamtiti cijeli život, dan kada sam spoznala da svatko dočeka svoj red...

Želim vam snagu da ustrajete, svakoj ponaosob želim iskreno, od srca, puno, puno sreće i jednu čudesnu bebu

Draga magda,
pronađoh sebe u tvojem postu. I mene je prije 3 tjedna ćopilo i to prvi puta takva depresija da sam sama sebi bila suvišna. Umorna od posla, na antibioticima, bez trunke snage i iskre života vukla sam se na posao sa posla i tako iz dana u dan. Oko mene ekipa dogovara skijanje, raspravljaju gdje bi išli, a ja (koja inače sve organiziram) samo sam šutila i slušala i ništa- ravna linija. Jedno veliko ništa. Nisam imala volje niti koga nazvati nit se sa kim naći na kavi dok jedne večeri nisam pukla i rasplakala se ko rodna godina. Shvatila sam da me ulovila depresija i da je to pregrozno stanje kakvo nikad nisam iskusila.
U 3. mjesecu idemo u MB jer sam obećala sama sebi da VV neće biti jedino mjesto gdje sam pokušala, a ako i to ne uspije definitivno odustajem i idemo na usvajanje. Još jedino što mi je preostalo su bila 2 smrlića po koja sam jučer otišla. Preživio je samo jedan i sad čekam razultate i pitam se da li ću samo napraviti test ili da odem vaditi betu. Ne znam, dosta sam ravnodušna (znam da zvučim bezdušno) ali nakon 7 godina prvi puta mi je svejedno. Što bude bude. Smirena sam i bit ću doma dva tjedna da se odmorim od svega.
Shvatila sam da sam se pomirila sa činjenicom da smo nas dvoje sami i da nam je i tako lijepo, volimo se imamo određene navike i način života na koji smo se navikli.
Naravno da želimo dijete iako sa njim ništa neće biti isto ali biti će bolje.
I dok sam hodala na UZV u jednoj sekundi zapitah doca da li bi me zapisao za stimulaciju za drugu godinu, mislim za jesen, a lijepo sam rekla da je MB zdanje. Bože i kad odlučimo da je gotovo, nikad nije gotovo stalno nas nešto tjera dalje. Već sad planiram postupak iako idem u MB, iako trenutno očekujem da se moj anđeo ugnjezdi. 35.-ta me gazi i grozno sam konfuzna. Nemojte zamjeriti na ovom postu malo je zbrkan ali tako mi je došlo.
Vibram za sve koji pokušavaju i pokušavaju i kad mislite da odustajete, ne to je samo privremeno stanje duha koje će vas proći. Eto i mene je prošlo imam planove za cijelu iduću godinu. A možda mi ovaj anđeo pokvari te planove.

Uporna,
daj Boze da ti andeo "pokvari planove :D

Cure :heart:

Hvala magda i tebi i ostalima da čim prije dobijemo naše anđele.

Ni ja se još uvijek ne skidam s ovog pdf-a... Čekam da se isprazni. Ono što je mene, kad bih bila na dnu, tješilo je da svima na kraju uspije. I zaista je tako! Znam da većini vas to sad zvuči isprazno i kao fraza, ali evo, iz nekog 'mojeg doba' ovdje - a dugo je trajalo (na forumu kraće, ali u životu šest gdina) - svima je uspjelo! Tko me se ne sjeća, samo ću reći, kad sam išla roditi (išla sam na carski), samnom je dugo razgovarala jedna doktorica koja je tih dana išla na specijalistički ispit: ja sam joj bila ispitno pitanje! Cure, ne dajte se!!!!!

Lijepo je znati da sav ovaj trud ipak na kraju ima smisla i presretna sam zbog svih vas koje ste uspjele ostvariti svoj san. Samo da nas bude što više!
Ja sam se u početku osjećala kao najveća očajnica, ali što sam išla dalje imala sam nekakve faze promjene raspoloženja. Čas mislim da mi je svejedno, a onda padam u nekakvu depresiju. Onda slušam savjete o smirivanju, kao, bit će kad prestaneš toliko razmišljati o svemu, ali ja se ne mogu osjećati drugačije nego što se osjećam, ma što drugi rekli.
I sad sam nekako mirna i razmišljam koliko ću si vremena još dati, koliko još pokušavati, kao, možda mi se više i ne da (možete misliti!). ali znam, čim se približi vrijeme novog postupka sve se mijenja iz temelja. Tada više nema ni govora o nekakvom odustanku. Ali što mogu - kakva sam, takva sam.
U svakom slučaju, uživam u svakom vašem uspjehu i sve to jednostavno upijam jer mi je to znak da je sve moguće.

Pitam se ovih dana želim li stvarno ponovo IVF, i sve što on donosi. Već 2 mjeseca nisam sposobna nazvati doktora i naručiti se za briseve.. Kamoli što dalje. Odugovlačim.. nemam realnog objašnjenja, osim što puštam da vrijeme klizi.
Jednostavno.. ne znam kako ponovo.
Znam da ću krenuti.. jednom.. možda već drugi tjedan.. Ali sada.. ne mogu..
Jednom..

Razumijem te sanja74 skroz. I meni je nakon pauze i stecenog mira tesko ponovno se vratiti u sve to i kad se termin priblizi dobijem impuls da pobjegnem tj. preskocim, odem iduci mjesec i sl. Ja to ne mogu jer su kod ti termini fiksni i menadziram dvije klinike odjedanput, ovulacije mi bas ne sljakaju, pa nemam ili ne dam sebi bas manervarskog prostora... Sretno, slusaj sebe, grli svoju djevojcicu i otidji na novi IVF kad i ako budes spremna :heart: ...

Citiraj:

---

ina33 prvotno napisa

I meni je nakon pauze i stecenog mira tesko ponovno se vratiti u sve to i kad se termin priblizi dobijem impuls da pobjegnem tj. preskocim, odem iduci mjesec i sl.

---

potpisujem :heart:

Evo i mene k vama..baš kad sam mislila da nema više suza i da sam pomalo već bezdušna nabasam na vaše priče i suze opet krenu. Iskreno vam se divim kad vidim sve te godine muke..moje su još jako friške a opet imam osjećaj da sam se pozdravila sa životom i srećom. Možda mi je najteže od svega cijela ta konfuzija u koju sam upala..kao da trčim utrku na koju se nikako nisam prijavila a k tome sam još invalid..da bar znam kako to sve ide i koliko će potrajati..mislim nije važno je li tjedan, mjesec, godina, stoljeće..samo da znam koliko me dijeli i od samog nadanja da ću i ja ugledati plusić..ovako mi se sve čini kao da sam u dubokoj jami glatkih zidova i ma koliko se ja trudila samo uporno klizim na dno..svakim trenutkom još jedan dio mene umre jer stvarno nemam osjećaj da mi vrijedi živjeti bez da nekoga iza sebe ostavim.

Citiraj:

---

sanja74 prvotno napisa

Pitam se ovih dana želim li stvarno ponovo IVF, i sve što on donosi. Već 2 mjeseca nisam sposobna nazvati doktora i naručiti se za briseve.. Kamoli što dalje. Odugovlačim.. nemam realnog objašnjenja, osim što puštam da vrijeme klizi.
Jednostavno.. ne znam kako ponovo.
Znam da ću krenuti.. jednom.. možda već drugi tjedan.. Ali sada.. ne mogu..
Jednom..

---

Sanja ... :love: ... ista situacija i kod mene ovih dana,
također nisam bila u stanju nazvati doktora, a naručena za prirodni ciklus ... :/

Mada me samo razmišljanje o tome uvjerava da ja to neophodno želim, dopuštam vremenu da nepovratno leti,
a ja tražim pravi trenutak i skupljam razloge za i protiv kako i kada krenuti, mada sam svjesna situacije i svojih nemogućnosti,
trenutno sam u nekoj fazi mirovanja - što ja nazivam fazom "čahure" i pripreme za nadolazeći postupak ... ma, sve u svoje vrijeme. :heart:

Bas kad malo potonem evo vas ovdje s istim mislima, strahovima, zeljama.....
A s obzirom da u subotu navrsavam 38 depresija se pojacava
( udala se tek prosle godine, iza nas dva neuspjela IVF-a, treci put bez JS iz prirodnjaka)..
Kod nas jos pomalo neobicna situacija, jer MM ima dvije kceri iz prvog braka ( znaci godine pusenja ucinile su svoje, dijag.Astenotheratozoospermia). Ponekad se pitam da li sam normalna jer kad one dodu provesti vikend s nama ja osjecam ponekad ljubomoru, na njih, njega.. i pitam se da li cemo mi imati svoju malu obitelj ?
Inace, cure su mene dobro prihvatile ( jedna 15, druga 12,pa se sad borimo s pubertetom) i ja imam s njima tu odgajateljsku ulogu, ali ja im nisam MAMA !!!!
Ma konfuzne su mi misli ....
Cure da li se vi nalazite uzivo? Naime ja sam na ovom forumu negdje od zime i nisam naisla na tako nesto. Ponekad osjetim potrebu da upoznam neke od vas.........

p.s. danasnji nalaz spermiograma je dijagn.Asthenozoospermia - to je 1.put da smo se pomaknuli !!!! :D ( inace sopam ga raznim tabletama, priznajem cak da je jako odgovoran, jedino se borimo s cigaretama,mada je i to smanjio, ali ja bi da skroz prestane)

nela37, ne znam za sve cure.. ali ja se s ponekima čujem, dopisujem, vidim.. prošle zime smo se jednom-dvaput okupile u većem broju na kavi. možda je krajnje vrijeme da to ponovimo. :)

Nela37, nemoj sad umrit od smijeha ili užasa, ali ja se koji put tješim i sa mužem šalim kako tko zna što život nosi, možda se i rastanemo, i ja "upecam" kojega starijega pa ću se možda s njegovom dječicom makar družit kad nemam svoju, a nećakinje mi daleko... Šala, šala... BTW, moja dobra kuma imala je sličnu priču (muž drugi brak, lošiji spermiogram, ona OK) i nakon 3 ili 4 inseminacije kod Šimunića u ZG-u ostade prirodno trudna, što i tebi od srca želim :heart:

I ja bih se rado pridružila sastancima, onda kad su se organiziravali sam bila u "incognito" i peep-show fazi svog forumskog bivstvovanja...

I dobro kad pada kava? I ja sam bila u početnoj fazi virkanja dok su seprethodne kave dogovarale, pa mi bijaše malo neugodnjak se nacrtati tamo.
Treba naći mjesto gdje bi bilo malo mira i dosta mjesta što klasični kafići u centru nemaju, a i nema smisla da se nadvikujemo sa našom terminologijom po bircu kako škvadra nebi mislila da smo prolupale.
Ako bi mogli ovaj tjedan u kasno popodnevnim satima (da stignu i one koje rade) bilo bi supać. Znam i jednu lokaciju tj. kafić koji ima posebnu prostoriju i parking pa bi imali mira. Poznam i konobare i gazdu pa bi mogla dogovoriti da nam se rezervira (tamo sam kao doma). Naravno možemo bilo gdje.
Javite se kada bi vam odgovaralo.

Tko god organizira "skupnu kavu", neka otvori topic. :) Ovako curke neće vidjeti..