Printable View
Dojenje Pie je bilo skoro pa savršeno jer onaj početnički strah od prepunih cica sam zaboravilau trenu...
Dora je već druga priča, ona mi je izgrizla bradavice još u bolnici jer nije uvijek dobro uhvatila bradavicu.
Dva tjedna sam imala ranice na bradavicama, ali sam šutjela i trpjela jer sam znala da mogu dojiti i da ću uspjeti u tome.
Dora je visila na cici po cijele dane, a noću se budila svakih sat vremena...no izdržala sam... :heart:
ja mrzim sterilizirati :lol: ali stvarno, pomisao da ako prekinem dojenje moram stalno spremati bocice i ine prckarije mi je bila jedan od motiva za nastavak kad sam mrzila dojenje... pa onda: sta ako dobro ne sterilziram pa mi mali zavrsi sa nekom crijevnom virozom u bolnici jer sam automatski primila kvaku od vrata pa bocicu... grozota...
inace nisam imala nekih vecih problema iako bol u bradavicama koju opisujete prepoznajem ali dovoljno je bilo stisnuti zube oko 30 sec i proslo... meni je i to bilo dovoljno da me oblije znoj prije podoja ali nakon par mjeseci je proslo...
prije dva mjeseca sam isto imala malo love-hate odnos prema dojenju jer je luka bio kao aa od mommy-plesacice... no opet proslo... mislim, razvalcenje i natezanje nije ali barem nije tako ucestalo... a po noci nemam pojma jer sam ga u toj dobi opet ubacila sebi u krevet pa (polu)spavam dok me nateze... ajd bar sad mogu lezecki dojiti sto prvih mjeseci nikako nisam mogla...
ovako iz prve čini mi se da sam prošla sve osim soora: sukrvicu iz jedne dojke, mastitis, sos, krastice koje otpadaju od "24x7" dojenja, pa i radgade nakon 2,5 godine staža.
cijelo vrijeme me mučilo samo jedno: dojenje je apsolutno predivan intiman čin između majke i djeteta i niti u jednom trenutku nije mi na pamet pala ikakva alternativa pa ipak...mrzila sam sebe jer mi je bilo neopisivo naporno. ponekad sam znala doslovno ridati u tišini dok bi ona blaženo spavala noću na ciki. unatoč svemu nisam pomišljala prestati, ali sam htjela prorijediti podoje...eeee, ali lada je imala druge planove.
sad polako grabimo prema trećoj godini, ali sad joj lakše kažem da sam umorna, da me ugrizla i da je sada dosta. učim se postavljati svoje granice i valjda ću taman kad to naučim shvatiti koji smo put pregrmile.
sigurna sam da bi mi sve skupa bilo puno lakše da sam na početku znala ono što sada znam: ne treba ništa očekivati, a ponajmanje savršenstvo u majčinstvu i dojenju.
sve više vjerujem u ovo, iako znam da bi mi bilo i gore da se usporedno i nisam educirala, ili još gore: vjerojatno bih jednostavno odustala prije...Citiraj:
Maja prvotno napisa
ono što me zapanjuje je da sam se našla u društvu svoje tri prijateljice-rođakinje koje nisu pročitale ni slova o dojenju, a dojile bez ijednog problema i duže od mene
Hm, ja sam se izdajala prva dva mjeseca, tako da mi je bio pravi spas kada sam stavila Lovru na ciku a on ju prihvatio bez problema. Bilo je tu previše mlijeka, bolne grudi, soor, ali sve u svemu ok. Dok nije počeo gristi. A onda dojenje u trudnoći....slabo mi je bilo kada bi ga vidjela kako navali na ciku, a mene bradavice bole, nastojim se opustiti a najradije bi ga makla brzinom munje.
Sada više ne doji-ili doji, više ne znam ni sama, svako malo ujutro povuče moju majicu i par puta povuče. Ali nema tu više neke tehnike, nalazim ga u onome što je M_P napisala.
Kod nas je dojenje došlo spontano i bez ikakvih problema.Činilo mi se da je to najprirodnija stvar na svijetu..............a onda se Dora prikačila i nije cicu pustila 4 mjeseca.Nekad me od tjeskobe znalo boliti cijelo tijelo i imala sam osjećaj da ću iskočiti iz kože.Sažaljevala sam se,nisam spavala,pa k tome još i grčevi,pa cice čas prepunjene da pucaju a čas se čine prazne da se bojim da nema dovoljno...........Predivno zar ne? :heart: :heart:
Ja sam mrzila dojenje prvih mjesec dana.
Isfrustrirana boravkom u bolnici, idealizirala sam dane koji nas čekaju kada dođemo doma. MM, naša bebica, ja, dojenje, maženje, zajedničko spavanje...
Umjesto toga dočekala nas je zelena stolica, patronažna koja me uvjeravala da nemam dovoljno mlijeka i nagovarala na "samo jedan obrok (kršitelj koda)a", izdajalica, dudica jer jednostavno više nisam mogla, flašice, šeširići, ragade, mastitis, temperatura, svježe zelje, hipov čaj za dojilje....
A bila sam uvjerena da mi za dojenje treba samo moja volja (a imala sam je jako puno) i moja bebica, te eventualno Rodini leci i broj SOS-a. Jer šta je tako prirodnije i jednostavnije od dojenja?
Scenarij naših podoja je najbolje opisala Ege.
Bilo je prestrašno. On je plakao na jednoj strani sobe od gladi, a ja na drugoj jer sam znala da mora jesti i da mu moram dati, a to je tako opako boljelo.
Ali gore od tih bolova bio je osjećaj neuspjeha.
Svi doje, samo ja ne mogu:-( Kakva sam ja mama??? I zašto se baš meni događaju takve stvari? Da mi je bar netko potiho šapnuo da dojenje ima i tu drugu stranu kroz koju sam prolazila vjerujem da bi mi bilo lakše, jer taj osjećaj nemoći i neuspjeha je prestrašan.
L. je sada malo više od 3 mjeseca, ima 6700 gr, isključivo je dojena beba, oboje uživamo i sada je dojenje ono čemu sam se ja nadala od prvih dana :heart:
ja sam sretnica (bar do sad, da pokucam, kuc-kuc). :) I to velika sretnica, jer uz edukaciju, prije poroda me bilo full strah kako cemo mi to..kad ono..sve 5. Sreca je odigrala svoje.
Ni ragada, ni mastitisa, ni soora, ni dugog cicanja..nicega losega. Cvrckica je od prvog puta cicala kao velika, kad bi pojela 90% slucajeva bi sama ispustila bradavicu, a ono malo puta bi moj mali prst pomogao. Nikad se nije igrala s njom, a ugrizla me samo nekoliko puta, i to apsolutno nije vrijedno spomena kad vidim kakvih problema ima.
Nadam se samo da se nece promjeniti na gore.
znam da je topic otvoren za jadanje, ali morala sam se pohvaliti
E ovo je bas tema za nas... pocetak nam je bio jaaaaaako tezak.
Prvo smo bile razdvojene 5 dana (ja na intenzivnoj nakon carskog) za koje vrijeme sam ju dobila jednom (na moje inzistiranje, poviseni ton ... da ne pricam) na dojenje - potpuno neuspjesno naravno. U bolnici katastrofa, izdajala sam se i nadam su joj barem davali to moje mlijeko. Cicu nije uspjela uhvatiti, imala sam uvucene bradavice i tvrde cice prepune mlijeka. Njena mala ustasca to nisu mogla uhvatiti. Kada smo dosli doma pocela sam ju gnjaviti, stavljati na cicu, ona je vristala nije znala uhvatiti. Svako dojenje je bilo veliko maltretiranje, prvenstveno za nju a naravno i za mene. Nakon pola sata gnjavaze, pocela bih se izdajati i davali smo joj flasicu. To je trajalo jedno tjedan dana i BINGO - Anna je napokon uhvatila grif i naucila cicati cicu!
E sada, problemima tu nije bilo kraja. Bolne ragade mi nisu toliko smetale, koliko to sto Anna nikad nije jela istim intenzitetom. Cice su bile ili prepune ili preprazne, uvijek na rubu mastitisa... ma katastrofa. Desnu nije voljela, cesto bi je odbijala, hranila se uglavnom na lijevu. Cesto je bila gladna jer nisu imale dovoljno mlijeka (ajde ju ti sad stavi gladnu spavati kada ti svi govore da joj das formulu!!), nekad pak nije postojao nacin da imam suhu majicu - toliko su curile. I kada su se stvari stabilizirale - paaaa... tek nedavno (a Anna ce za deset dana imati 8 mjeseci). Sada nam je dojenje pocelo biti pravi gust!
I da, nismo posustali niti jednom, Anna je iskljucivo dojena beba do 6 mjeseci a sada ima osim dojenja jedan vocni i jedan povrtni obrok dnevno. Bez podrske to ne bi uspjeli! Jako sam nesretna kada vidim svoje prijateljice koje uglavnom "nemaju mlijeka" i daju formulu. Zakljucila sam da uglavnom tko zeli dojiti, doji i ima mlijeka! A da nije lako - i nije.
ma i meni je isto dojenje do "#$%#$%&&$% zuba bilo pjesma i uživancija... na sreću sam jučer i danas bila skoro cijele dane na faksu pa su mi se cice kolko tolko oporavile. al već ozbiljno razmišljam o izumljivanju neke navlake za zubiće :D ak izumim neš takvo, odmah ti pošaljem 8)Citiraj:
Luna Rocco prvotno napisa
i ja sam prvi mjesec dana muku mučila sa ragadama.....već na samu pomisao da treba dojiti cijela bih se preznojila :shock:
tada sam mislila da je to nešto što nikada neće proći..ragade, osjetljive bradavice...cjelodnevni (i noćni) podoji....ali sada vidim :mrgreen: da je to bilo zaista kratkog daha....
zasad uživamo i svaki negativni osjećaj prerastao je u sreću.... :D
najžalije mi je kad čujem za mame kojima nema tko pomoći pa se isprepadaju i odustanu zbog takvih problema i neznajući da će proći...
Draga Majo,Citiraj:
Maja prvotno napisa
Nisam procitala cijelu temu, vraticu joj se kad budem imala vremena (i to nekoliko puta), ali vec na osnovu uvoda i prvih par postova mogu samo reci: Hvala za ovu temu!
Kao buduca mama koja prvenstveno razmislja o cinu dojenja, a tek nesto malo o porodu, moram priznati da je kolicina informacija kojom sam zasuta sto sa Rode sto s drugih izvora u meni izazvala poprilican strah, jer o dojenju nisam nikada razmisljala kao o necemu potencijalno problematicnom, uvijek sam mislila da to "samo ide". Onda se u mom zivotu odjednom pojavljuju neki sasvim novi pojmovi poput ragada i mastitisa, za koje ni sada ne znam sto su ali ima vremena, pa price o povisenoj temperaturi, price majko cije bebe placu jer su gladne, pitanja oko bebinog napredovanja, dilema da li bih u strahu pokleknula pred formulom.
Lijepo je u svakom problemu znati da nismo sami, lakse je i ohrabrujuce je. Koliko god topline oko srca su izazvale sve one lijepe price o dojenju i bliskosti mame i bebe, ova tema meni osobno je zatvorila krug o dojenju kao iskustvu, jer smatram da je izuzetno vazno ne romatizirati dojenje (molim da izbor pojma ne shvatite pogresno), nego iznijeti sve realne cinjenice, te dati prostor mamama koje otvoreno kazu da su se pribojavale samog dojenja zbog sve oni boli i neugode koju su osjecale. Prica poput one od egemame:
ima za mene neprocjenjivu vrijednost.Citiraj:
egemama prvotno napisa
Puno srece i uspjeha i dalje u ulozi savjetnice, svijest koja te inspirirala za ovu temu uopce ne ostavlja prostora sumnji da ce biti drugacije :heart:
Znači nisam jedina koja je muku mučila napočetku sa dojenje. Najgori su bili prvi dani- ragade,jao. Znali su me trnci proći od boli, ali nakon pola minute bilo ok. I meni su se motile misli po glavi vezane uz adaptirao mlijeko, ali srećom nisam odustajala jer sam se hrabrila kad mogu tolike žene mogu i ja. Dora će dr tjedan imati 5 mjeseci i dalje papa mamino mlijeko, a nadam se da će moći i htjeti do godine dana. Valjda će sa drugom bebom biti lakše na početku.
evo mene opet, krivca za ovu temu ;)
preboljeli smo i jedan mastitis uz 24-satnu visoku temperaturu, ragada nema, bradavice su i dalje osjetljive ali ipak manje nego prije par dana...
zvjezdica je pocela lijepo dobivati na tezini pa je sve lakse kad vidim njene debele rumene obrascice...
otkrila je navlacenje bradavica pa je sad to novi izvor boli...
ali idemo dalje..... i sve vise uzivamo :heart:
prva tri mjeseca bol je bila jedva podnosljiva
sljedeca tri je bila podnosljiva
sljedeca tri je bila umjerena
nakon devetog mjeseca je postala jako mala
nikada dojenje nisam mrzila
ponekada mi je bilo naporno (nocna dojenja 18-30 mjeseca)
uvijek mi je bio jedina opcija koju imam
poteskoce i probleme prihvatila sam kao zivotno iskusenje
kroz njih sam jako puno naucila; najvise o strpljenju, predanosti i povjerenju te o tome u kakvom, ustvari, drustvu zivim.
Sada blazeno brodim u nirvani, dok cujem Shantanu kako danas prica, nekoj svojoj zamisljenoj sugovornici, o svojoj bebi:
"Ona ne moze jesti ovu hranu.
Jos je samo dojim." :heart:
Mi smo tijekom prva dva mjeseca imali problema. Sjećam se da sam neko vrijeme polako brojala do 10 na početku podoja koliko me boljelo njegovo izvlačenje moje bradavice (ravna bradavica zbog skraćenih kanalića). I položaj nam nije bio dobar, držala sam ga previsoko, pa sam imala ragade. Fora mi je bilo da me ragade nisu boljele za vrijeme podoja ako sam uspjela pogoditi dobar položaj. Ali sve je prošlo, išli smo iz dana u dan i znala sam da će proći. Nisam mrzila dojenje, ali sam se bojala boli pa nisam rado dojila na početku, no poslije sam ga baš zavoljela.
Umorna sam, strašno sam umorna, ne znam jel dojenje krivo ili šta, ali ja padam s nogu, čak sam pomislila da sam trudna :shock: jer mi je apetit naglo porasao, testirala sam se tri puta iz straha :mrgreen:
Jel normalno biti tako umoran i imati toliki apetit?? (dobro, mališa zbilja dobro napreduje, ali neznaš jel gladniji on il ja).
nisam nikad ni pomislila na odustajanje, mada, da mi je netko mogao pokazat fotografiju mojih jadnih bradavica prije par mjeseci, mislim da se nikad ne bi usudila stavit joj sisu u usta :(
ono šta mi je bilo užasno, užasno bitno, je podrška MM.
i dan - danas po jedan zrinkin sms tjedno; jeste li dobro, je li sve u redu.
pa tko bi mogao odustat :nono:
ta podrška... onaj tko je nema, ne zna o čemu pričam.
dojila bih dok sam živa.
nakon svakog podoja sam jelaCitiraj:
ador prvotno napisa
o daaa poznam taj osječaj
biti će bolje, priviknuti ćeš se (dobit češ kondiciju dojenja :) )
ador, da nisi anemicna?Citiraj:
ador prvotno napisa
mayaa :love:
Zrinka; nisam.
evo danas se bolje osjećam, zna mi svako malo doći ta slabost.
Ajme ovo zvuči utješno :*Citiraj:
MGrubi prvotno napisa
ovo ''kondicija dojenja'' sam morala dvaput pročitati :lol:
ma bit će da je to, moram se naviknut na konstantnu proizvodnju jer malić jede za dvoje :)
Hi !
Ja sam nova na ovom forumu i ova tema me razveselila da mogu svoja iskustva podijeliti sa drugima jer sam se i ja nalazila u ovoj situaciji. Pitala sam se, pa kak netko može reći da uživa u dojenju. Moj prvi porod je bio carski rez, naravno uopće nije bilo upitno da li ću dojiti, to mi je bilo toliko prirodno. Bilo je to prije šest godina. Trudila sam se zaista, mlijeko mi je navrlo preko noći, bila sam mokra od glave do pete, moja mala princeza nikako nije mogla prihvatiti moju pretvrdu dojku. Kao neiskusna mama povjerovala sam sestrama da stvarno nemam bradavice i pokušala dojiti uz pomoć šeširića. Ni tako nije išlo, došli smo doma, nahranila sam bebu i izdojila doslovce 300 ml mlijeka. Dojila sam bebu i dalje, no nisam je znala postaviti na dojku tako da sam dobila ragade i velike rane. A onda šok, beba nije nadoknadila porođajnu težinu, nisam znala kaj da radim, tako da sam se izdajala iduća tri mjeseca i davala joj svoje mlijeko.
Strašno sam bila deprimirana zbog toga.....
Drugi porod je bio vaginalni, ujutro rodila, u 2 poslije podne su mi donjeli moju drugu princezu i tako je krenulo dojenje. A onda nakon dva dana dojke su se tako poćele puniti, ali ovaj put nije bilo te izdajalice kojom bih si olakšala, svi kanalići su bili totalno zaštopani, kak me je tad uhvatio baby blues....jedva sam dočekala da dođem doma. Kad smo stigle doma nastavila sam sa dojenjem, MM mi je puno pomogao da doslovce "razdrobimo" te kvrge, da nije bilo njega neznam kako bih ja to sama.
Užasno me boljelo, prilikom svakog podoja, suze su se slijevale u potocima, bila sam očajna. Ok, da je krivo postavljam na dojku sigurno bih već imala ranetine, a moja princeza se ne bi tako na očigled zaokruživala, stalno mi je to bilo u glavi. MM je bio također očajan, rekao je da je stvarno super kaj dojim, ali da on jednostavno ne može me gledati ovoliko očajnu, ako odlučim prekinuti da je on uz mene i da ne osjećam krivnju. Sama pomisao da odustanem odmah je u meni izazvala suze, jednostavno bi krenule i nisam ih nikako mogla zaustaviti.
Koliko sam u tom trenutku mrzila dojenje, ova stranica mi je puno pomogla. Nikako nisam mogla odustati i evo nas moja princeza ima četiri mjeseca i ja jednostavno uživam u dojenju dok gledam nju kako papa i kad digne glavicu i pogleda me sa svojim velikim okicama neizmjerno sam sretna što nisam odustala.
Sorry na ovak dugom postu,
Pozdrav od mene i moje male princeze !
Sutra će moj mali imati 4 tjedana, a ja se radije izdojim i dam mu papati na bočicu nego da ga stavim na dojku. Zbog toga osjećam grižnju savjesti, stid me je priznati ali ne mogu više podnositi tu bol u bradavicama. Prije poroda sam bila sigurna da ću dojiti barem do 6 mjeseci, imala sam predrasude prema mama koje su brzo prestale s dojenjem zbog boli i upala... Sad potpuno suosjećam s njima.
Rodila sam carskim rezom i rana je jako boljela prvih par dana ali u usporedbi s bolovima u bradavici kad mali počne vući, carski rez nije ništa!
Iskreno se radujem danu kad ću bez grižnje savjeti moći prestati s dojenjem.
Bok svima!
Ja sam prvi imala carski i bila sam dosta nepripremljena sto se tice dojenja.
Moj L jednostavno nije htio prihvatiti cicu. Stvarno sam bila uporna i svi su mi pomagali u rodilistu, ali jednostavno nije islo. Tako da sam se ja pocela izdajati i izdajala sam se sest mjeseci. Poslije toga sam pocela citati rode i upijati sve informacije vezane uz dojenje i obecala sama sebi da cu drugo dijete dojiti i gotovo.
Drugi porod mi je bio isto carski, ali cim sam V stavila na cicu odmah je primila bradavicu i ja sam bila presretna :D .
Kad smo dosle kuci iz rodilista V je dobila grceve i bilo je dana kad je znala neutjesno plakati po tri sata bez prestanka. Skoro svaki put kad sam ju stavila na cicu ona je dva tri put potegnula i tada je pocelo plakanje. Tada su poceli razno razni savjeti , da bi mozda trebala ipak dati V adaptirano i bla, bla, ali ja nisam odustajala, bila sam stvarno uporna. Bilo je stvarno perioda kad sam mislila da cu puknuti, ali sam se uvijek sjetila kako sam jako htjela dojiti prvi put i kako sad imam priliku i ne smijem odustati. V je sad stara 21 mjesec i jaaakoooo puno cica , tako da mislim da cemo tako jos neko vrijeme .
nakon čitanja ovih postova, kolko tolko se opet osjećam normalna...moja beba ima tek 12 dana. još tražimo neki ritam. plačemo zajedno. papa i spava na bolnim cicama. jednostavno ne želim uzeti bočicu kad je vidim da vuče, ali sam stalno na vazi... zar da dijete mučim jer nemam mlijeka? zar i sebe da izludim do kraja?...a tek grčevi.... ludnica... ne spavam već 12 dana. dok god budem izdržala, dojit ću....samo da se ne slomim.
nazovi sos, suzi :)
kolicinu mlijeka mozes povecati, ako ga je malo
Ja sam zeljela dojiti ali nije islo.Mlijeka je bilo i previse,ali moje dijete je imalo velikih problema sa sisanjem.Ponekad je trebalo sat i pol vremena da uspije uhvatiti sisu kako treba.Sjecam se samo dva puta da me nije boljelo i da je on ispustio zadovoljan sisu,a malo mlijeka mu je iscurilo kroz kut usana.To je bilo tako dobro.Sve ostalo tragedija.Izdajanje koje me uzasno boljelo.Doslo je do toga da sam plakala kraj elektricne izdajalice i skupljala hrabrost da je ukljucim.Tusirala sam se prije izdajanja i dok sam se tusirala mlijeko je znalo curiti ili bolje receno strcati,ali kad bi dijete pokusalo sisati,uzasno je boljelo i on nije uspijevao povuci mlijeko.Izdajanje je isto tako ubrzo presusilo.Maltretirala sam se zbog nekoliko kapljica.Upotrebljavala sam sesirice,ali nije islo.Bila sam frustrirana,ljuta,zabrinuta.Znala sam da ce moje dijete vjerovatno biti operirano u dobi od godinu dana sto se i desilo,tako da sam bila i zbog toga prestrasena i sludena razmisljanjima koliko se on muci dok dobije mlijeko.Tri mastitisa,antibiotici i konacno otvaranje desne sise 30 dana nakon porodaja(uzasno je boljelo unatoc lokalnoj anesteziji,jer je kirurg zelio istisnuti sto vise sadrzaja).Mjesec dana previjanja.Od toga dvadeset dana svaki dan a onda deset dana svaki drugi.Iracionalni strah da cu imati tu rupetinu u sisi.O Boze kad se sjetim,uzas jedan.Stavljali su mi veliki plasticni flaster da se mogu normalno tusirati,a onda se desilo da se od iritacije cijelo podrucje oko bradavice pocelo zagnajati.
Sve sam zbrkano napisala,ali nemam strpljena za pisat detaljno.Dijete je sad dvije i pol godine,za tri mjeseca ce dobiti brata kojeg zelim dojiti.Mlijeko mi je vec curilo u nekoliko navrata.Sise su vec jako velike,a ja se bojim sto ce biti.
Kad citam o vama koje niste imale problema cudno se osjecam kao da nesto ne znam napraviti.Moja nevjesta je dojila tako da bi stavila dijete na sisu i super.Cak me muci i pitanje griznje savjesti ako cu ovo dijete dojiti...
Najgore je to sto nikad necu dobit odgovor na pitanje zasto nije islo kod mene i mog djecaka.Ja jos uvijek znam plakati kad se sjetim kako bi s gustom popio izdojeno mlijeko.Kad pomislim da je on bio gladan i da se mucio izludim i sad placem jer to je jos uvijek ziva rana za mene.Sto ako sam nesto krivo radila?U svakom slucaju sam se trudila,ali mozda ne na pravi nacin.
Koristim priliku da trazim savjet.Sto i kako da radim ovaj put?
Prvih mjesec dana užas: Regade zaradila još u bolnici, Sonja štrajka 2 dana, cice prepune, temeratura 39, sa užasom isčekujem dojenje, podoji traju satima, noću i ne spavam. U tih mjesec dana isplakala sam se više nego ikad u životu. Ne da nisam voljela dojenje već sam ga se bojala, strahovala sam od svakog podoja. No preživjele smo i Sonja i ja. Puno nam je pomogao forum a posebno anchie76. Uvijek se osječaš bolje kad znaš da nisi jedina koja se tako pati. Sad smo profesionalke, dojenje nam za sada ide glatko. Sonja već nešto više od mjesec dana spava čitavu noć pa sam i naspavana. Drago mi je da smo izdržale taj grozan period i da danas uživamo u dojenju.
Pravi topic za mene. Moram reći da sam Niu dojila do 6,5 mjeseci i da mi je to razdoblje bilo prestrašno i ne bih to više ponovila. Ona je lijepo napredovala od dojenja ali nije se skidala s moje cice. To je bila ludnica, nisam mogla otić niti na tuširanje niti na wc, NIGDJE, ona je stalno htjela biti na cici a dudu tada još nije htjela. Kad se sada toga sjetim, svaka mi čast da sam toliko izdržala. A izdržala sam toliko jer sam htjela bar 6 mjeseci dojiti. Toliko o dojenju.
Možda je glupo pisati o mržnji prema dojenju nakon troipogodišenjg dojenja, koje ide i dalje, ali sad sam stvarno u fazi da ga ponekad mrzim.
I ja sam sretnica bez zastoja, mastitisa, ragada (jedino mi je V jednom provukla bradavicu kroz zube i ogulila je kao bananu, ali to je bilo samo jednom).
Ali sad imam problem da mi se stalno kači za sisu, evo sad smo popodne malo legle i ona je zaspala na sisi, ali ako je ne sisa, mora je držati u ruci "čuvati" i to me više fizički smeta, kad sam je maknula počela je tako histerično plakati da sam i ja dobila histerični napad.
Ne želim ništa na silu, ali umorna sam više od tog stanog zavlačenja ruke u majicu.
OPET imam zastoj mlijeka. Lastane, javi se.
Mene bole bradavice. :( Dečki cicaju SVAKIH 15 MINUTA već pola godine. :predaja:
uf lex, kod tebe je sve na kvadrat :shock:
ova je tema ko stvorena za mene. Ja sam zbilja mrzila dojenje. Za vrijeme trudnoće pročitala sam sve što se moglo naći o dojenju.no ništa mi nije pomoglo. bradavice su ravne i malac je od početka krivo hvatao i prije neg smo došli doma iz bolnice već sam imala ragade (na lijevoj mi je doslovce pola bradavice visilo).Usljedila su 3 masitisa sa temperaturama do 40. Od zadnjeg mastitisa su mi ostale 2 kvrge koje ne mogu nikako razbiti i bojim se da ću to morati kirurški. Malac nije htio jesti i nakom mjesec dana on je dobio samo 70grama. Pedica je rekla da se izdajam i tako mu dam mlijeko. to i dan danas radim. Nemogu vam objasniti koliko sam plakala kad mu je mm prvi put dao flašicu. na moju ogromnu žalost malac se naviknuo na flašicu i za cicu više neće ni čuti. svaki put kad ga stavim (a stavljam ga svaki dan bar jednom)počne jako plakati. :cry: Ne odustajem, izdajam se i dalje. Samo je na mom mlijeku i tako će bit dok god budem imala mlijeka.
slijedeću trudnoću ću se masirati i izvlačiti bradavice. Nadam se da će biti bolje.
i mislim da bi skroz prolupala i pala u depru da mi nije bilo mm i moje mame koji su mi velika podrška. Jer kome god pričam kak ga hranim svi govore da kaj se maltretiram. Za mog anđela mi zbilja niš nije teško. :heart:
Uhhh, slučajno naletih na ovu temu i osjećam da moram napisati i moje iskustvo...
Prve ragade u porodilištu, sestre mi se smiju sa komentarima tipa: vidi ove, stalno doji malu, nije normalna :shock: Nijedna se nije ni potrudila da mi objasni kako da pravilno dojim...
Dolazak kući, stalni bolni podoji, mastitis svaki drugi dan, ragade kilometarskih razmjera, slušam priče rodbine kako trebam da dam djetetu umjetno mlijeko, jer je dijete gladno. Psihički sam skroz nestabilna, plačem svakih sat vremena i stalno mislim na bol koja me čeka pri narednom podoju. Zastoj mlijeka u desnoj ciki, bolna kvrga, masiranje, izmuzavanje, ragade iz kojih teče krv, i uz sve to, dvadeseti dan završavam u bolnici, jer sam dobila sepsu. Spašavaju mi život a ja spašavam mlijeko, svi me čudno gledaju što uspijevam da ustanem iz bolničkog kreveta i da pod temperaturom od 40C izmuzam mlijeko, igla mi je stalno u desnoj ruci, na ručnom zglobu, što mi izdajanje čini skoro nemogućim, ali ustrajavam. Sedmi dan u bolnici, pod teškim lijekovima, mlijeko se gubi, ja plačem i pumpam, nemam više snage. Srećom, preživjela sam :mrgreen: i dolazim kući, cike su kao prije trudnoće, skoro ni kapi nema u njima (dragi moji lijekovi :roll: ).
Ponovo uspostavljam dojenje, dan po dan, mic po mic, ponovo ragade, soor, krv i gnoj, mastitisi i temperature od 40C (zaista ne znam broj mastitisa, čini mi se da sam ga dobijala svaki drugi dan). Po naredbi ljekara obustavljam dojenje na desnoj ciki, jer mi je bris katastrofalan, opet lijekovi, pumpanje. Moja curica počinje da posustaje, kreću štrajkovi dojenja, pumpanje, kašikica, flašica, i najgori psihološki momenat- nervoza, užasna nervoza, plač što ne mogu da je dojim normalno.
Onda su prošle upale, mastitisi, ragade, sve, ali curica počinje skroz da štrajkuje. Pokušavam na sve moguće načine da otklonimo štrajk, uspjevam je normalno dojiti još jedno pola mjeseca, zatim nastupa totalni štrajk, koji traje i dan danas (maloj je 6 mjeseci).
Sada se izdajam i dajem joj to mlijeko na flašicu. Svaki put prethodno pokušam da je stavim na ciku, ali ništa ne bude od toga. Sve manje sam tužna i pomirila sam se sa činjenicom da nisam uspjela da je dojim, ali je najbitnije da ona još pije moje mlijeko. Ponosna sam na sebe što sam uspjela da ga održim a bila sam na rubu smrti. Ništa nije teško, kada se radi o zdravlju mog djeteta :heart:
prvo mastitis i izranjavane bradavice, onda relaktacija 8 tjedana s tim da ta prva 3 tjedna dok nisam otisla na vjezbanje kako stavit bebu ispravno plus frustracija kad sam saznala da nemam mlijeka. dan danas imam osjecaj krivnje sto nisam skuzila da nemam dovoljno mlijeka i mali je bio na pol gladan u tom periodu
onda mir do trena kad su izbila prva 4 zuba pa onda pakao sa grizenjem, opet ranetine po bradavicama
blisteri su se povlacili jedno 2 mjeseca
sa 2 godine je krenulo sa novim grizenjem jer sebastian ima otkrhnut prednji zum a ovdje (ne morate vjerovati) nisu zainteresirani to srediti, nas zubar to ne radi sa malom djecom, nema zubara za klince a doktor opce prakse veli da to njega ne boli i nemre se tu nis
i tako sa tom skrbom mi vec godinu dana svako toliko busi rupe plus pravi sljive
nekad mi padne mrak na oci kad smo u ducanu i imam pune ruke i jos drzim njega i on sam digne majicu i ide sisati. nekad jednostavno nisam dovoljno umorna pa mi smeta kad pokazuje moje cice citavom ducanu
Citiraj:
mamma san prvotno napisa
Također. Dvije ranice su zanemarive.
Kad savjetujem :love2: , koristim vaša iskustva.
Hvala vam
Tema baš nije friška, a ni moje ishustvo, ali HVALA VAM SVEJEDNO!
I ja sam jedna od onih koja je tek otvaranjem ovog topica shvatila da nije jedina i da se dojenje smije mrziti. Priča ide ovako: 5 dana prije termina selimo se u novu kuću gdje nemamo telefon i signal za mob. Još dok sam radila isprintala sam si letke o dojenju i zapisala SOS broj. Nakon par dana sam rodila. Mlijeko mi je došlo treći dan i sve je krenulo super. Došli smo doma i mali frajer je cicao non stop. Sve je to bilo divno i krasno dok se jedan dan nije vratio moj neuro dermitis koji je u trudnoći potpuno nestao. Problem nije u tome što se on vratio, nego zato što me RAZVALIO. Lice, ruke, noge, tijelo, bradavice, sve. Svaki podoj sam plakala, let down mi je bio strašno bolan, a beba mi je gulila kožu s bradavica. Bolilo me, svrbilo i nikako si nisam mogla pomoći. Svi moji lijekovi su na bazi kortikosteroida, a to nije dolazilo u obzir. Između podoja mi se bradavice nikako nisu mogle oporaviti jer su zbog neurodermitisa stalno ispuštale onu prozirnu tekučinu koja se pojavi kad ogulite sloj kože. Mučili smo se neko vrijeme i onda sam počela sa izdajanjem i hranjenjem na bočicu. Na žalost ni to nije trajalo dugo. Nakon divne scene koju mi je moja draga svekrva priredila i bebine operacije, moje mlijeko je gotovo preko noći nestalo. Izdajala sam do krvi, ali nije više išlo.
Sad se polako spremamo na drugu bebu i iskreno užasno me strah kako će dojenje ovaj put izgledati.
Hvala za ovaj topic jer se ipak osjećam malo manje jadno i imam malo manju grižnju savjesti.
Svaki savjet je dobrodošao.
cure, koja grnijalna tema! :D
90 posto dojenja sam frustrirana totalno.
necu odustat, sam boga molim da uspijemo bar do 4. mj. - da mi dijete bude zdravo i dobiva na tezini, a ja ne poludim. ostalo mi je sf.
a zapravo je sve ok, kakvih prica ima na topiku ja sam sretnica.
mali vuce, kaka redovito, budan je dovoljno... :heart:
nemam ragade, nemam upale, kvrge dobila dvaput, vruce i bolne, al uzeh lupocet i izdojih se. bila masnica ujutro. iscrpčjena, dojenje svakih 2h po 1h, mali ne pusta sisu NIKAD, podriguje, bljucka i sisa istovremeno :shock:
samo taj vjeciti alarm u mojoj glavi - gladan je... polugladan je...
znam da bih trebala spalit mostove, bacit adaptirano, dat susjedovom pesu da zakopa bocice :P ... a ne usudjujem se.
to! :lol: bas tak.Citiraj:
MGrubi prvotno napisa
POTPISUJEM!Citiraj:
lara01 prvotno napisa
ovaj forum mi je spas. :love: