Printable View
Potpisujem, 100%Citiraj:
snorki prvotno napisa
A ovo za batine... hm... čula sam djecu koja su vikala kad su ih tukli "baš me niš ne boli i beeeeeeeelj" :shock: za tu djecu je sigurno bilo poniženje i kazna poslati ih u kut... Joj... kama mi je sad kad sam ovo napisala :cry:
Kako roditelji "liječe" na djeci svoju nemoć i frustracije, uh... a znam da sam i sama ponekad takva :(
Nesavrseni smo... ali, barem se trudimo ;)Citiraj:
cekana prvotno napisa
Ja se recimo, nikad nisam susrela s tom metodom osim na starim filmovima u učionicama pa mi je to nekako i izgledalo kao zastarjela metoda!
Meni to izgleda kao kontrola dječjim osjećajima... idi da se smiriš! a kada to dijete to iskusi u okolini gdje nema roditelja? onda ga nitko neće poslat da se smiri! zar nije prirodnije da sam nauči kontrolirati osjećaje!
I mislim da je bijes ponekad produktivan, jer iz njega možemo saznati neke stvari koje ne možemo iščitati kada je dijete spremno reći: oprosti!
Naravno, obje je ok!
To su osjećaji koje svi osjećamo i prirodno ih je osjećati!
ne znam, možda se varam, ali to mi je prvi utisak! možda promijenim mišljenje!
A da ovisi o djetetu, 100% točno!
kužim, ali kad vid šizne ne bi ga ni superman odvukao u neki kutak u koji bi ja željela da se on tad ode ohladiti, ma nema šanse;Citiraj:
Ancica prvotno napisa
a ne mogu ga tad niti fizički odvući jer mi se u tim trenucima čini jači od mene :roll:
ja ga znam ostaviti tamo gdje je - da se malo ohladi, pa da dođe k nama kad se skulira; znači ne vodim ga u nikakav poseban kutak - već ga malo ostavim samog sa sobom. i to zna funkcionirati; on se smiri i dođe za nama; kaže da se npr. "odljutio" i sl.
slažem se s tobom; ali i odraslima odgovara ponekad nekakav nazovimo to "trenutak mira" za sebe i svoju silinu emocija; ne vidim ništa negativno u tome - naravno ne pišem uopće u kontekstu nekakve kazne za dijete.Citiraj:
Adrijana66 prvotno napisa
i to kod nas nije nikakvo pravilo, već ovisi od situacije do situacije; nema univerzalnog pravila rješavanja.
I meni, tj. za moju djecu mi se cini bolje da se ih ostavim gdje jesu i kazem da, kad budu htjeli, da dodju opet do mene. A ja npr. sjednem na kauc ili pocnem nesto drugo raditi. Cini mi se da puno vecu dramu dobijem udaljavanjem djeteta. Valjda bas zato sto onda moram ukljuciti i fizicku silu pa uzeti dijete i odnijeti ga. Ovako je lakse, udaljim se ja. Jer ja sam ta koja ne moze vise izdrzati. :mrgreen:
upravo tako.Citiraj:
Zorana prvotno napisa
a oni tada ako žele mogu vrištati, bjesniti i izražavati sve te silne emocije /naravno da je to o.k./, pa "kad ih prođe" i smire se, dođu ispuhani, umireni.
Kako smo mi ljudi različiti! Meni recimo ne odgovara time-out, ja želim taj trenutak reći sve što mi je na duši, pa makar i požalila... a kad se smirim, možda kad prespavam, sljedeći dan i ako sam u krivu, reći ću: oprosti!Citiraj:
anek prvotno napisa
Ali za mene bi time-out bio samo odlaganje problema! I grizla bi se zašto nisam rekla a htjela sam... :evil: Ali ja sam ti baš dobroćudna, nikada ne prelazim granice i ne vrijeđam!
Što ne znači da će možda moje dijete biti takvo! možda ću baš na njoj trebati to razumijeti i slati je da se skulira!
Očito ovisi...
Za Marka ne vrijedi time out
samo razgovor i analiza
Ja stvarno rijetko uradim to da se udaljim i kazem djetetu da dodje do mene kad se ispuse. I nije da su to problemi koje ostavljam za kasnije. Ali, jednostavno ne vidim kako bi mogli rijesiti problem dok dijete vristi, place i odbija svaku komunikaciju. Kad se stanje malo smiri, razgovaramo.
Osim toga, nekad mi se stvarno ucini da je bolje skloniti se jer nekad situacija bude takva da mi se stvarno ucini da cu "puknuti" i reci nesto sto cu kasnije pozaliti. Zato, prije nego sto uletim u black out, sklonim se. :roll: A nije da nekad ne puknem i ne izderem se...pa se kasnije izvinjavam...
I jos nesto.....jednom ili dvaput sam poslala stariju kcer u sobu. I ova mladja je tako grozno reagirala na to sto sam uradila, mislim da se derala i plakala pet puta gore od ove starije. Pa mi je i to bio jedan od razloga zasto sam odlucila prestati izdvajati djecu. Jer mi se cini da se onda sva djeca osjecaju kaznjeno, ne samo ono koje ode u time out.
Partizanko, zar ne pravis kolace? :P
ne, mm peče
Meni slanje u kut, sobu, stepenice... što li već, djeluje jako ponižavajuće po dijete i nisam nikad pribjegla takvom kažnjavanju.
Kad šizi, pokušam joj nekako odvući pažnju da zaboravi oko čega uopće tolika dreka- najčešće to provodim okretanjem na šalu. Npr. kad se baca na pod i šizi jer se neće penjati po stepenicama do stana, ja počnem zapomagati "Jadna ja, mene nitko neće nositi!!! Buuu.. pomozite, ljudi! Otpast će mi noge..." Njoj to bude smiješno, pa tako s noge na nogu i uz smijeh ipak dođe sama. Nakon što je par puta protestirala, sad već unaprijed počne s mojom forom "Jadna ja!!!" i odvaljuje se od smijeha i nije joj na kraj pameti tražiti da je nosim.
Uglavnom, gotovo svaki ispad riješimo nekakvom šalom. Ako zaista prijeđe granicu moje tolerancije (koja je dosta velika), ignoriram je i kažem da je to ružno ponašanje i da mi se javi kad bude opet ona stara Megica.
Jedino nisam baš ponosna na sebe što u situacijama kad se pravi da me ne čuje, često povisim glas. Nakon što tri puta lijepo zamolim npr. da dođe oprati ruke, četvrti put se već osjeti strogost u glasu, petu put i ljutnja, a šesti put, bogme, zavičem poštenski. I onda ona meni: "Pa, kaj se dereš?"
Sad mene zanima kako vi reagirate na to "pravljenje gluhim"?
Probaj u tim situacijama spustiti se na njen nivo, obavezno uspostaviti kontakt ocima i jasno reci sto zelis - ne vikanjem, ali dovoljno ozbiljnim glasom. Isto tako probaj ne koristiti naredbe "idi oprati ruke", nego "zelim da sad operes ruke da mozemo ici jesti/igrati se/itd." Vece su sanse za slusanjem ak je ta recenica izrecenao kao nesto sto TI zelis da bude ispunjeno a ne neka opcenita naredba.Citiraj:
Linda prvotno napisa
Ma, ja se zaista nikad ne obraćam s izravnom naredbom. To najčešće zvuči ovako: "Hajde, patuljčići, oprati ručice!", aludiram na Snjeguljicu iz crtića koja šalje patuljke prati ruke. Onda opet "Patuljčići, jeste li me čuli? Ručak se hladi. Poslije idemo van!" Onda opet: "Megice, hajde oprati ruke, čekaju nas djeca u parku. " Pa četvrti ..."Megi, mama ozbiljno misli. Hajde oprati ručice".... i tako par puta, ali svaki put s malo ozbiljnijim tonom, dok na kraju ne puknem i viknem "Megi, operi ruke, kad ti kažem!" E, tad se isti tren pokajem, jer sam zaurlala, ali tad me posluša.
Uvijek, ali uvijek se spuštam na njezin nivo i osmislim cijelu igru oko nečega što znam da neće odmah poslušati, ali puno puta ne upali, nego me jednostavno ignorira, uglavnom ako radi nešto što je zanima. Imam dojam da upravo zato što se toliko trudim, na kraju moje strpljenje ode k vragu. Ljuti me to. Hoću reći ljuta sam na samu sebe kad se ne uspijem iskontrolirati. :evil:
nisam jučer vidjela ovaj topic, ali sam dobrano razmišljala o ovoj temi jer me u vrtiću dočekao tužan prizor: na klupici (kazneničkoj) u garderobi ispred Laurine sobe sjedio je dječak sam samcat. bio je u kazni, koju međusobno nazivaju "razmišljanje"... gledao je u pod i vrpoljio se... za stolićem teta s drugim dječakom i njegovim ocem, razgovarali su o dječakovom "neprimjerenom" ponašanju... ja sam ušla u sobu po Lauru, izašla u garderobu i dok se ona obuvala, meni je bilo užasno neugodno... nisam mogla ne čuti o čemu razgovaraju, i najradije bih se bila umiješala i izmijenila tijek razgovora, jer mi se taj njihov nije činio produktivnim... pa da se ne izletim, obratila sam se dječaku na klupici, pitavši ga kako je i zašto je u kazni... od njegovog pogleda doslovno sam se sledila... gledao me bistrim pogledom, lica potpuno bezizražajnog, bez ijednog treptaja, šutke... ja sam ga nekoliko trenutaka gledala u oči i očekivala da će progovoriti... tajac... imala sam potrebu nešto reći, pitati, ali ostala sam bez teksta... nikad neću zaboraviti taj njegov pogled. takvo nešto u životu nisam doživjela od djeteta... ne znam ni kako bih sve to protumačila, ali od kažnjavanja takvog tipa prolaze me žmarci... ne znati o čemu dijete razmišlja i kakve posljedice takva kazna ostavlja po njegov emocionalni razvoj... i još k tome ustrajati na takvoj odgojnoj metodi... :/
strašno :(
i ja i Laura smo u određenim situacijama živčenjače i lajone... sukobljavamo se svakodnevno oko sitnica (na svu sreću, nikad se ne radi o ozbiljnim "prijestupima"), ali dajem sve od sebe da u kriznim situacijama izađem iz svoje kože i sagledam situaciju objektivno i pravedno. u skladu s tim, nastojim stati na loptu, smiriti doživljaj i preusmjeriti razgovor u neke mirnije vode... najčešće je njen odgovor "nemojmo pričati o tome" (ako osjeća krivnju), ali tada ja upravo inzistiram na razgovoru jer time-out u toj dobi ne smatram ispravnim pristupom... pokušala sam u nekoliko navrata i primijetila da se koristi potiskivanjem kao obrambenih mehanizmom pa mi se s vremenske distance svaki razgovor čini zbunjujućim po nju... zato nastojim svaki nesporazum razgovorom izgladiti ODMAH, a po mogućnosti lekciju i adekvatno oprimjeriti.
linda
vidis, mi smo istu scenu s pranjem ruchica imali danas. bila je na wc-u, pa se zna, da se nakon wc-a peru ruke, nije htjela. stajala je tvrodglavo pored lavaboa i vikala "necu" (odjednom joj tako doslo), pokusala sam dva puta lijepim ju zamolit (ne moze se nazvati naredbom, al nije ni igra. nego ozbiljna molba), mm je stajao cak pored nje i htio joj je na silu brzo oprati ruke (pa da stvar bude gotova), ja sam ga preduhitrila, uzela ju za rukicu i odvela u sobu i ostavila samu. derala se. udjem u sobu, ona se dere (al u isto vrijeme i skache po krevetu i gleda kroz prozor, toliko o tome koliko je to nju sve "pogodilo"). kad me vidjela, usutila je. pitam ju hoce li oprati ruke, pa da se ide igrati. veli da hoce. zagrlimo se, poljubimo. ja njoj, eto, umjesto sto gubis ovdje vrijeme, mogla si to odmah uciniti i odavno se vec igrati. odgovori mi ona nesto potvrdno.
ne trazim previse od nje, al kad nesto zelim da uradi (ili da prestane raditi) nema sto puta ponavljanja i moljakanja i objasnjavanja s moje strane (posebice za neke stvari za koje se DOBRO ZNA da se moraju uraditi), dva puta je mogu zamolit (naravno nastojeci uzeti u obzir i njene zelje, recimo necu ju u po igre prekinuti il cu saslusati sto mi veli), treci put slijedi odlazak u sobu. otkako smo uveli ovu metodu, sve je gotovo za manje od minute, a ja ni glas ne povisim, nit ona suzu pusti.
Nisam nikad ni pokušavala te metode tipa, dva put ponovim, treći put reagiram (ide u svoju sobu, mirni kutak i sl.)
Prvo, preokrutno mi je to. Drugo, sigurna sam da kod nas to uopće ne bi imalo učinka. Na kraju mislim da uopće ne bi oprala ruke, samo bi šizila.
Ono što kod nas pali, je motivacija da nešto napravi kroz igru. Je, da i sam treba biti motiviran za uvijek nešto "izvoditi", ali se isplati.
Npr. pranje zuba nam nije dobro išlo. Nekad hoće, nekad neće. Ma kako ja njoj ozbiljnim tonom rekla da se zubi moraju prati, nekad jednostavno ne bi htjela.
Pa onda glumim primjerice da sam ja mali miš koji će velikom strašnom vuku oprati zube da ostanu zdravi i jaki (nešto joj je došlo da stalno glumi da je vuk, ali onaj "dobji :lol: ), ili joj četkica priča kako čeka malu djevojčicu da joj opere zubiće da budu zdravi i lijepi.
Tak, majmuniram se uglavnom :mrgreen:. Uživamo i ja i ona, a "nevoljke" poslove ipak obavimo.
Dijana, baš tako i mi.
A što se tiče pranja zubi, mi izvodimo nešto u stilu "Superheroji napadaju zle bakterije!!! Bježite van, zločestoće jedne!!!" Njoj je to ultrasmiješno i jedini način da bez protesta obavi nešto što baš ne voli. To iziskuje dosta energije i volje, pa mi je zato ponekad teško kontrolirati se kad niti to ne upali, iako su to zaista rijetki slučajevi.
Tjeranje u sobu mi nikako nije drago, a kut mi je zaista ponižavajući.
Da se razumijemo, nije mi niti drago kad viknem na svoje dijete, ali to zaista djeluje trenutno i nakon toga joj objasnim da mi je žao što sam povikala, ali da se to ne bi dogodilo da me je ranije poslušala.
premda sam bila uvjerena da se necu koristiti time outom, imam nesto sto je slicno, a to je da je posaljem u sobu. medjutim to nije kao da ona sad tamo mora stajati u kutu, nego dok ja npr. pocistim nesto sto je isprolijevala, smirim se, i onda joj na miru objasnim sto je napravila i da se to ne smije itd.itd. dakle to je vise time out za mene da se ne pocnem derati na nju.
moram priznati da kad je dosla nova beba, par puta sam totalno izgubila kontrolu, prije mi se to gotovo nikad nije dogadjalo. ali nekako sam se sad opet sredila...do slijedece krize :roll:
tocno tako. ni ja nisam vjerovala da cu se koristiti metodom koju upotrebljavam (koja mozda - priznajem - rigoroznije zvuci nego sto izgleda), niti da cu ikad pomisliti, a kamo li javno izreci, da smatram da manje priche (objasnjavanja i sl), a vishe dosljednosti (izrecene u kratkim recenicama) je bolje i za nju i za mene. kad je vrijeme za igru, igramo se, budalesemo, kad je vrijeme prati zube, ruke, piskiti, ici leci, spremati se (za van i sl) - onda se to radi, naravno prilagodjeno ipak njenom sporijem tempu (i naravno ne smrtno ozbiljno, nego veselo).Citiraj:
a to je da je posaljem u sobu. medjutim to nije kao da ona sad tamo mora stajati u kutu
...
dakle to je vise time out za mene da se ne pocnem derati na nju.
ponavljam da na ovaj zakljucak nikad ne bih dosla, a kamo li ga izrekla, da nisam i sama majka. da i nisam na tako losem putu u svojim razmisljanjima potvrdio mi je tekst na zidu vrtica kojeg zxuja posjecuje. gdje pise da roditelji precesto boluju od prodiko-blebetitisa. :mrgreen:
Upravo tako. Uhvatim se da sam sama sebi naporna..a kako li sam tek djetetu :roll:Citiraj:
gdje pise da roditelji precesto boluju od prodiko-blebetitisa.
I ja sebe uhvatim u logoreji i onda se sjetim sebe kako su mi mamine riječi na jedno uho ulazile na drugo izlazile. Manje je više, definitivno.
Ja ne volim "mirni kutak" kaznu. To sam primjenjivala samo nekoliko puta i to kad je on imao tantrume - da smirim njega, ne sebe. Mislim da se te kazne puno previše "naužije" u vrtiću, a da ja doma mogu imati više strpljenja i druge metode. Jučer sam ga kaznila nakon što je tri puta učinio nešto za što smo zajednički ustanovili da je loše prvenstveno za njega - kaznila sam ga da poslijepodne ne smije gledati nijedan crtić, s tim da u 19.00, u sklopu priprema za spavanje smije pogledati jedan. On je potpuno mirno to prihvatio, jer je znao da je kazna zaslužena. Ja sam kazno tako formulirala kao što jesam da bi on čitavo popodne mislio kad će doći 19.00 i pri tome mislio i na ono zbog čega je u kazni, da se to više ne bi ponavljalo. Cijelo popodne je bio izuzetno dobar, nimalo ljut, igrali smo se, škakljali smijali, u 19.00 je pogledao jedan crtić. E sad, moram vidjeti hoće li to dati učinka na ono o čemu se radilo.
Kod nas u vrtiću za kaznu mora složiti neke puzzle ili nešto slično napravitiCitiraj:
ms. ivy prvotno napisa
sinoć smo imale scenu :(
dreknula sam na nju na jako ružan način :oops: , nakon što je učinila nešto o čemu smo već 100000000000 puta razgovarale (uletavanje usred razgovora i zapovjedni ton: "ajme meni!!!! gledajte me!!!!").
naravno da sam istog trena požalila, ali šteta je učinjena, pa sam se pokušala iskupiti na način da sam joj se smirenim glasom obratila, ispričala na preburnoj reakciji i zamolila ju da dovrši započeto (svjesna toga da je dječja potreba za pažnjom jača od socijalno poželjnih obrazaca ponašanja)....
šokirala me njena reakcija: sjela je na kauč, spustila ruke u krilo i rekla "pričekat ću da se smiriš" :shock: ne sjećam se da je ikad prije takvo što od ikoga čula...
rekla sam da sam smirena i da mi je jako žao zbog načina na koji sam reagirala, ali samo je ponovila: "ne, ne, u redu je, zbilja... pričekat ću da se smiriš"
nakon par minuta najavila je: "evo sad bih vam pokazala..." otplesala je svoju koreografiju, svi smo pljeskali i scena je "zaboravljena", ali...
kad sam se nakon cca. pola sata još jednom ispričala i htjela popričati s njom o svemu, ona je već mislima i djelima bila u sasvim nekom drugom svijetu i moje riječi nisu dopirale do nje :/
što li moje dijete misli o meni?
Ne kažnjavaju ih oni mirnim kutkom samo kad izgube kontrolu nego za svaku sitnicu.Citiraj:
Mimek prvotno napisa
e baš znaš što ćeš napisati mami čije dijete za desetak dana kreće u vrtić :P
Ovo mi je identično sa stajanjem u kutu u osnovnoj školi, što se prakticiralo dok sam je ja još pohađala.Citiraj:
Zdenka2 prvotno napisa
Poniženje najgore vrste.
Mislim da u našem vrtiću toga nema (ili nema u ovoj mlađoj grupi). Teško bi mi bilo da saznam da mi je dijete bilo u tom "mirnom kutu".
Ne znam šta tako grozno djeca mogu napraviti da to "zasluže"?
Nisam te htjela plašiti. To ovisi o teti. Moj M. je imao tete koje to nisu nikada radile, ali i one koje su stalno tome pribjegavale. Povod je bilo kakav nemir kod djeteta, a razlog taj što se dotičnoj teti ne da raditi ili smatra da djecu treba silom "staviti u red".Citiraj:
ms. ivy prvotno napisa
ma znam :*
ali strašno mi je čuti a uopće ima teta koje se ne mogu nositi s djecom koja odskaču od prototipa poslušnog vrtićarca.
Joj, da vidiš samo kakvih ima. Znaju biti tako bezobrazne prema djeci, tipa: Mene nije briga što ti želiš/misliš/hoćeš, a kad dijete na bilo koji način uzvrati onda ga kažnjavaju. Moj M. je doma naučen na to da mi jesmo autoriteti, ali si zbog toga ne uzimamo pravo da ga vrijeđamo, pa onda reagira i na bezobraštinu u vrtiću. I onda nije ni čudo da je "na piku". Ali, ima mamu koja ga zna zaštititi. Tako bude i tvoj imao tebe, za slučaj potrebe, a još bolje ako mu teta bude dobra, pa neće ni trebati intervencije.
mislim da ne misli ništa loše, ona je vjerojatno nakon svoje koreografije, već zaboravila na dotičnu scenu, dok se ti, normalno i dalje grizeš.Citiraj:
džez prvotno napisa
Al njena je reakcija i postupak svjetski!!! Ja bih bila jaaako ponosna na nju!
Jadna djeca. Grozim te takvih isfrustiranih teta, ali mislim da su u manjini (tješim se).Citiraj:
Zdenka2 prvotno napisa
Kad je Miha bio mali došla sam u vrtić i onako usput primijetila kako nema puno djece, a ona će meni: Šta bi vi vama je i vaše jedno previše,a šta mislite kako je meni s njih 10 !
Srećom bila je to teta na zamjeni.
Suptilno sam ispipala situaciju u K vrticu...je l' netko spominjao neku motornu p... Ubit ću se.
Pitam ja nju: K., je l'ima kod vas ona fora da morate sjediti u kazni ili nešto sl.
Kaže ona:"ima, ima, kako ne." Ja ju pitam: Pa je li i ti ponekad sjediš tamo? " Da, neki puta puno, neki puta malo" (Grr. Tu se već počinjem pjeniti.) "A zbog čega sjedite tamo?" Kaže ona:"Ako beremo tratinčice(
:shock: ), ako se posvađamo s prijateljima..."
I sta sad ja da radim?
Sutra moram ići razgovarati..ali, dajte neki prijedlog, što da predložim kao alternativu?
Ja totalno nisam za ova sjedenja sastrane, time-outove i kako god da se zove, pogotovo ne u vrtiću !!! Baš mi je to ružno. Mislim, negdje u meni progovara onaj neki glas da ih ipako moraju srediti ako podivljaju, ali tu nikako ne mogu biti objektivna, želim reći, NE ŽELIM da moje dijete bude sređivano na ovakav način.
Ali što da im predložim?
ne razumijem, sto ti mislis da tvoje dijete misli o tebi ?Citiraj:
svi smo pljeskali i scena je "zaboravljena", ali...
kad sam se nakon cca. pola sata još jednom ispričala i htjela popričati s njom o svemu, ona je već mislima i djelima bila u sasvim nekom drugom svijetu i moje riječi nisu dopirale do nje
što li moje dijete misli o meni?
iskreno receno, isprepadana ovim grozomornim pricama o tetama, i ja sam danas suptilno pitala tetu jel kod njih postoji "kazna". i reche mi teta (radi se o vrtickoj djeci od 3 godine, nota bene) da oni ne upotrebljavaju tu rijech, niti nekog stavljaju u time-out, kut, ALI dijete koje nece poslusati, koje bjesni, udara drugo dijete i sl. oni ga IZDVOJE od druge djece i zamole ga da se malo smiri (il ga okupiraju necim drugim). al to sve traje nekoliko sekundi i onda se svi opet igraju. i dok smo nas dvije tako pricale, ona je dva puta opominjala jednog malog da olovkom ne udara, ne ozlijedjuje drugo dijete.
elem, za sada mogu zivjeti s tim da ce moje dijete, u slucaju da napravi nesto slicno gore navedenom na ovaj nachin biti izdvojeno iz grupe. radije to nego da drugome iskopa oko.
i da, cijela ova prica me podsjetila na nash proslogodisnji pocetak time-outa na stolici. doslovno 3. put kad sam joj u zivotu zaprijetila stolicom (prvi put je sjedila, drugi put je odlucila poslusati), pitajuci ju:"hoces li se smiriti il hoces na stolicu ?" (bacala se po podu i histerizirala), rekla je:"hocu".. :shock: :roll: . otisla je sama do sobe, uzela stolicu, sjela na nju, izvristala se. umirila se. pitam ju:jel sad dosta? veli ona je. kazem joj: okej onda. ustade, vrati stolicu na svoje mjesto i nastavila se igrati. :? odustala sam od stolice.
Kod nas se u vrtiću prakticira baš to:"mirna stolica";a kod kuće imamo mirni kut.Nikad ne vičem,stvarno sam poradila na tome,djetetu "odbrojavanjem" 1,2 dajem šanse da prestane činiti ono što je po našim kriterijima nepoželjno ponašanje.Stvarno najčešće prestane na 2,a ako dođemo na 3 ide u kut.
Tamo stoji četiri-pet minuta i onda razgovaramo o tome zašto je do odlaska u kut došlo i isprika.
Taj način stvarno odlično funkcionira(barem kod nas).
:lol:Citiraj:
kod nas nema time-outa.
ni sa čije strane!
viče ona, vičem ja... i nakon minute-dvije dernjave... smirimo se!
Tak i kod nas, makar je Irma puno bolja deračica od mene.
A ja nakon dernjave udahnem i ko' zrela osoba sredim stvar.
op eto ja opet nemocna.naime toncek sada ime dve god i jako je svojeglav.ne samo to cendra i urla za sve kaj mu ne pase,kada mu ne dozvolim npr penjanje na polucu da sve ne zvizne na njega ili furanje vrata ormara gdje bi stradali prsti ili se nece premotati pa se baca i onda se obvezno svom snagom mlati po glavu rukama i vristi----ja umirem.a da ne kazem kada nece van iz kindaca ili kuci od gostiju kakvo je to urlanje udaranje bacanje i sve kaj ne mogu ni reci.danas ujutro kad je vidio snijeg nakon sto sam mu ga pokazala nije htio uc u auto,kad sam ga stavila u sjedalicu da ocistim auto se bacao i histericno plakao i vristao i svasta,ja sam bila na rubu onesvijescivanja i onda u voznji pokusaji bacanja iz stolice i sl.da kuci ga probam staviti na fotelju da odsjedi ali nist od toga.shvatila sam da sam grozna jer samo urlam ko sotona i ljuta sam sama na sebe ali vise si ne mogu pomoci,preumorna sam usajem oko pola sest lijezem iza ponoci,on se budi nocu,ne stizem osnovno-nabava,depilacija da ne pricam o kavi ili frizeru.nisam izasla dve godine van.nikad nigdje nisam bez njega i sad sam vec luda-dal sam grozna???odem do mame dva do tri puta tjedno na sat ili dva ali ona nikad nije sama s njim jer ga ne moze premotati ili podignuti u hranilicu...da ne objasnjavam,moj buraz povremeno proseta s njim-to je jedan do tri puta mjesecno a ja onda jurim u ducan ili kuham ili sl.moj tata ne zivi u zgb,bivsi zivi van hr,njegovi nikad nisu bili sami s njim ,ja ga ne bi ostavila samog tamo.da ne objasnjavam a i u centru su a ja u n.zgb.
uglavnom mislim da sve krivo radim.da nisam uspijela u odgoju ,da grijesim puno,zeljela bi ne urlati ali jednostavno nakon konstantnog inacenja ili kada stalno radi ono sto mu objasnom da nije ok a on me gleda pa opet.nakon sto mo visi na nozii-ja puknem i zaurlam.priznam da ga nekad kresnem po peleni i onda mi je uzasno i ja se rasplacem ko ljuta godina jer nisam imala kontrolu a tijelo i um i dusa su mi van funkcije.
nemam lovu za cuvalicu ,a moj afrendica koja je teta u vrticu mi je rekla da taj mirni kutak nikako :shock: jer da je to za djecu bez kontrole,a ne za njega,da je on dvogodisnjak i da bi trebala se organizirati trako da se posvetim bar jednom tjedno po sat dva sebi pa bi bilo ok. ne znam bas a i nemoguce je.sada cete sevi reci nije-e ja znam samo kako zivim,kakvku i od koga pomoc mogu dobiti ili ne i koje su moje mogucnosti.
ne odobravam svoje vristanje i urlanje niti sto nekad dobije po peleni,ne odobravam sto ne pustam lonac a on me drzi za nogu-ali ja moram skuhati navecer za sutra jer se nece samo. i onda kada prije spavanje pol sata sjedimi zagrljeni i citamo meni se kida dusa jer sama sebe ocu odalamiti zbog toga kakva sam a vidim sta imam pored sebe.
kad bi nekako uspijela kao tete u jaslicama nekukontrolu ili stav u odgoju postici bilo bi mi ok.tete kazu da on vidi da moze od mene to raditi i bez obzira kaj se derem ili sam stroga-on kuzi da sam to ja i tjera do kraja.
cemu ovoliki post-jer sam nakon danasnjeg jutra kad je ostao u jaslicama,krenula na posao i shvatila da na semaforu ne znam gdje moram skrenuti i kojim putem do posla,onda sam se prepala i htjela izaci iz auta van i plakati i vristati od nemoci i boli i svega jer ne znam biti jaca i pametnija i mudrija.
eto,htjela bi biti bolja mama u odgoju i ako mi imate kako pomoci-slusam,ne zelim da me dijete ne postuje i voli i zelim biti bolja za njega i sebe.
no sada sam vas ugnjavila i idem raditi :cry: :*
Draga Jassi, potpuno znam o čemu govoriš!!! Ima nas još.
Ja sam već odavno rekla da sam zahvaljujući svojoj djeci doživjela potpunu transformaciju sebe (kao osobe). Od kako sam rodila sina(pred 8,5 godina) stalno učim i mijenjam se. Ono što je loše- je da se mijenjam uslijed posljedica, odnosno i ja ponekad imam takve kaotične situacije(nekad gotovo non-stop, a sada puno rjeđe) koje su dovele do toga da se moram dobro izanalizirati i neke stvari promijeniti. Nisam znala unaprijed predvidjeti što će mi se dogoditi i zauzeti stav,odnosno prilagoditi se situaciji.
Ono što ti ja preporučam je najjednostavnija i najiskrenija analiza sebe i svojih postupaka. Moraš biti svjesna da oni stvarno reagiraju na naše raspoloženje i čim si ti nervoznija, nesigurnija ili kad osjete da ti situacija polako počinje izmicati kontroli oni ti to jasno pokažu. Da li na način da cendraju, traže nemoguće, imaju potrebu skakati s ormara...(karikiram)...
Probaj uzeti papir i olovku i napisati sve situacije od prethodnog dana. Probaj vidjeti (iskreno) gdje i kako si mogla drugačije i što misliš kako bi bilo bolje. Unaprijed te upozoravam, nije to lako-prema sebi moraš biti iskrena i željeti se promijeniti.Mislim, ono što ti hoću reći-je da se sve može(svaka situacija) i drugačije. Npr.presvlačenje. Možda bi želio ostati malo gol, možda bi se mazio.
Ako nemaš neke druge mogućnosti-svoje potrebe zaboravi. Kratko i jasno.To ti je nepotreban izvor frustracija. A samo da znaš da nas ima puno što smo nedepilirane, s izrastom od bar 10 cm, a radimo svaki dan i stalno smo u konkurenciji s onima koje imaju svo vrijeme samo za sebe. To valjda mogu samo one iz Glorije...tak si ja brijem i lakše mi je. Odnosno, znam da to vrijeme kada ću imati vremena za sebe na pretek i nije tako daleko.
Sve ti je to prilično teško. Diši duboko, započinji dan s lijepim mislima(možda s malo meditacije), probaj što više možeš predviđati situacije i zamisliti scenarije.
Sve što možeš-probaj odgoditi za vrijeme kad će ti on spavati (kuhanje..), a s njim kavlitetno provedi čim više vremena. S vremnom ćeš shvatiti kako odnos jedan na jedan je užasno važan.
Znam da padaš od umora-i ja se održavam na 1gramskim C vitaminima(nekoliko dnevno).
STRPLJENJA; STRPLJENJA;STRPLJENJA, mirno i polako, budi svjesna svega što činiš!!!
Ja još uvijek učim i mijenjam se i daleko sam od mame kakva bi htjela biti. Ali idem k tome, vidim da mi cilj nije daleko!!! Držim ti fige i nadam se da ti nisam napisala nešto što bi te moglo povrijediti jer znam da ti to sada ne treba. Znaj da nas ima još ( barem ja, jedna )sa sličim situacijama!!!
Jassi, draga, i ja te razumijem…i ja sam se tako osjećala pogotovo pred godinu dana kad je H. bila u toj dobi, a bila sam u prednosti u odnosu na tebe jer sam imala pomoć MM. Danas ti je grozan dan, ali proći će…opet će doći večer kad ćeš biti sa svojim dječakom i podsjetit ćeš da imaš super razlog da izdržiš…
Da, sad nemaš vremena za ništa…ali već za kratko vrijeme će biti bolje i ti i tvoj dječak ćete se lakše dogovoriti.
A tvom dječaku ne treba "mirni kutak" ili bilo kakva kazna…trebaš mu ti mirna i prisutna…jer, kao što i sama znaš, on osjeća tvoju nervozu i žurbu i potrebu da ga što prije obučeš, staviš u AS, nahraniš…a želi svoju mamu za sebe i zato se tako ponaša + što zna da si to ti i vjeruje ti da može u potpunosti ispoljiti svoje osjećaje….Ja sam primjetila da se Hanino loše ponašanje pojavljuje gotovo isključivo kad se mi bavimo nečim drugim…zato ja u takvim trenucima prekidam sve što radim i sjedam provesti vrijeme s njom na način na koji to ona želi…
Znam da je teško jer poslova i obveza je puno, ali…
Kako ti je Vikiikatja napisala, probaj drukčije organizirati dan…
Napisat ću ti par svojih "trikova"…
Odlučila sam svjesno zanemariti sve druge obveze izvan radnog vremena (osim što baš ljuto moram), nakon što Hana zaspe (a to je prilično kasno)…ostane budna još oko sat – dva…skuham ručak za sutra, pospremim razbacane igračke i robu, prebrišem pod i skupim mrvice, istuširam se i to je to. Nekad nešto (ili sve) od tih poslova ostavim za ujutro pa se probudim u 5. Istina, često spavam 5 sati, ali i to već ide na bolje… Nije to sve idealno ni kod nas, bude i izvanrednih situacija i nervoze, ali sad, kad sam skužila u čemu je problem, nastojim ovako…
Ne bih htjela da misliš da se ja sad tu pravim pametna…samo ako možeš iskoristiti neki od ovih mojih primjera, bilo bi mi drago, a da će uvijek biti ovakvih dana…bit će…ali smanjimo ih na najmanju moguću mjeru.
Jassi, držim vam fige!