I ja želim podijeliti svoje iskustvo
Rodile sam curicu sa niskom porođajnom težinom 2300, pa je pala na 2180. Curica je bila u inkubatoru 5 dana jer je bljuckala, pa sve dok nije počela normalno jesti i to na bočicu. 10 dana smo bile u bolnici i niti jednom mi je nisu stavili na prsa. Mlijeko nikako da krene. Počela sam se izdajati na "suho" i jedva uspjela izdojiti po 30 ml. Užas. Vjerovala sam da kada dođemo kući ja ću je samo staviti na prsa i to ćr biti to, međutim uz sva čitanja, informiranja, savjete, stvarnost je bila drugačija. Malena se derala svaki put kad bi je približila prsima, a kamo da bi uhvatila bradavicu.
Tu je moja mama bila velika podrša kao i savjet sa se ne odustaje barem 6 tj. Dok me moja svekrva kočila i stalno napominjala da mi je mlijeko slabo.
Probale smo s dojenjem na umjetnu bradavicu. Nekako je krenulo ali još uvijek jako slabo i frustrirajuće, a izadajanje je postala nemoguća misija jer kada bi vidjela izdajalicu samo bi se ukočila.
Svako tolko sam je stavljala na prsa, pila puno tekućine i ****-ov čaj za dojilje, malo bi uspjele i uvijek se vratile na adaptirano mlijeko jer je bebe bila premala za eksperimente gladovanja.
Točno nakon mjesec dana nakon prvog pregleda kod pedijatrice došle smo kući i beba je bila jako gladna. Stavila sam je odmah na prsa bez umjetne bradavice (s kojom mi je inače i onako malo milijeka iscurilo van), cura ju je zgrabila kao od šale i počela sisti. Koje veselje i koj osjećaj!!!!
Iako smo savladale tehniku još uvijek joj moram koji put na dan dati na bočicu adaptiranog oko 40 ml jer ako je ne dobije kao da nije niti jela. To mi je sada sitnica u odnosu na pomisao da sam je od početka morala hraniti samo adaptiranim.
Cura uživa na cici i ja se još uvijek i dalje trudim iako će za tjedan dana 4. mj, a mlijeko još uvijek nema koliko njoj treba.
I stvarno mi je žao što mi je u rodilištu nisu stavili niti jednom na prsa....