Kazu li vam 'glupaco/glupane'?

jooooooooooj, mi doma nekad brojimo glupace po minuti. Mladji sin to kaze za svaku sitnicu. Inace reagiram kao Zdenka2:

Citiraj:

---

Ja nisam nedodirljivi roditelj i ne padam u očaj kad mi kaže nešto ružno, ali reagiram uvijek, jer ne želim da itko sa mnom tako razgovara. Prvo, uvijek kažem to: da ne dozvoljavam da mi se tako obraća; ako ustraje, prekidam dotadašnju aktivnost dok se ne ispriča. Redovito kaže da on nije tako mislio, a ja kažem, nemoj govoriti ono što ne misliš i budi obazriv prema drugima. Osim toga, kažem ja, ti vrlo dobro znaš da sam ja pametna.

---

a o tatinom rijecniku ne bih ovdje :/

Citiraj:

---

e sad, mene "glupa si" smeta jer je to uvreda, etiketiranje i ne volim takav nacin komunikacije. ja osobno isto ne koristim recenice tipa ti si ovakva ili onakva, nego recenice tipa tvoje ponasanje je... ili ja se osjecam.... i ocekujem to i od nje.

zato mi je "ne volim te" nesto sasvim drugo, uopce me ne smeta jer je to njen nacin da izbaci iz sebe trenutnu frustraciju i ocito joj je to lakse reci nego "ljuta sam na tebe". odnosno, na taj nacin ona izrazava svoju trenutnu emociju, i bila ona meni ugodna ili ne, ja ju prihvacam i pokusat cu vidjeti o cemu se radi i zasto me "ne voli"

---

Ovako i ja razmisljam, a postupam slicno kao Zdenka.

tko je davao "PEC" kada je to bilo potrebno taj sada ubire plodove svoga rada.. :P .........takve stvari iz usta mog djeteta nebute čuli

Citiraj:

---

Mima prvotno napisa

Neki dan je rekla da je Pooh bedast jer ne zna napisati svoje ime (to je iz slikovnice). A tko joj je to rekao - baka :roll:

---

da nemamo istu baku? :roll:

na ovakve etikete odgovaram otprilike: nije bedast, samo nešto ne zna. to nije sramota, naučiti će.

i andrej sad isprobava koješta, prvih nekoliko puta objasnim a kad znam da je skužio i da provocira, ignoriram. onda mu dosadi. jedino što nikako ne dozvoljavam je da me lupa, kažem mu da ne želim biti kraj njega kad se tako ponaša i da ću se maknuti.

bubimirko, ma super. a s kime bi dijete trebalo isprobavati što je dozvoljeno a što ne, s kime bi trebalo biti najslobodnije i osjećati najveće povjerenje? mmm... s roditeljima..?

btw, tvoje dijete je više nego duplo starije od većine djece o kojoj ovdje razgovaramo.

bubimirko, ja sam nekad davala pec, i po guzi, ali mi se nisu svidjali rezultati. Pa sam prestala, i nisam primijetila da je onda bio poslusniji, a sad manje poslusan. Naprotiv.
No, hajdemo ovdje preskociti raspravu o 'pec'.

mene zanima ovo sto kazu ancica i lutonjica i sorcie - da one to ne dozvoljavaju i da to kod njih ne moze proci.
Prevedite mi to, molim vas, u jezik 'akcije' - ako vam dijete kaze glupaco, vi kazete da tako ne moze (kako god vec to formulirate), dijete kaze opet - i sto onda?

ja ne vidim nacina da takvo ponasanje u trenutku srezem u korijenu, da napravim nesto pa da se vise nikad ne ponovi, vec jedino da sustavno ponavljam da to nije u redu i pokazujem da time ne postize cilj. Rezultat takve taktike je da ce on jos sigurno koji put to reci, ali sve rjedje, i da ce s vremenom shvatiti poruku i prestati.

ms. ivy, poceli smo raspravu o dvogodisnjakinji i sestogodisnjaku. Mislim da to sto bubimirko ima za reci isto mozemo poslusati. mene cak vise zanima ponasanje tih malo starijih klinaca.

Citiraj:

---

Rezultat takve taktike je da ce on jos sigurno koji put to reci, ali sve rjedje, i da ce s vremenom shvatiti poruku i prestati.

---

eto, upravo tako.

kad sam napisala da ja to ne prihvacam i gotovo, to znaci da cu joj svaki put kad to kaze odlucno dati do znanja da takav razgovor nije u redu i zasto nije u redu

opet nisam jasna :roll:

dati do znanja = verbalno dati do znanja, objasniti joj, a ne se derati ili nedajboze udariti

Citiraj:

---

a zakaj prvotno napisa

ms. ivy, poceli smo raspravu o dvogodisnjakinji i sestogodisnjaku. Mislim da to sto bubimirko ima za reci isto mozemo poslusati. mene cak vise zanima ponasanje tih malo starijih klinaca.

---

nisam mislila da ne moramo poslušati, nego da mi je smiješno uspoređivati dvogodišnje dijete koje je u vrtiću čulo "glupačo" pa trenira na mami sa šestogodišnjakom koji je tu fazu već odavno prošao.

ok, jasno mi je.

I mene zanima ponašanje starijih klinaca, odnosno metode kako spriječiti nepoželjno ponašanje (pod uvjetom da to nije udaranje). Ja vidim da se vrlo mnogo mama male djece čudom čudi gdje je njihovo dijete moglo čuti tako nešto, kao da takav način komunikacije nije svuda oko nas. Naravno da ne treba padati u očaj ako se čuje tako nešto od dvogodišnjeg djeteta, ali niti zaboraviti na to da takav način komunikacije lako prelazi u naviku. Promislite samo, kako se dogodi da odrasli ljudi koriste psovke kao poštapalice? Sve je počelo u nekakvoj frustrirajućoj situaciji, u ljutnji koja je rezultirala tako da se više ne može lijepo komunicirati. Zato ja reagiram uvijek, baš svaki put. Ponekad u tramvaju čujem tinejdžere kako razgovaraju sa svojom mamom. Ja sam se već mnogo puta izjasnila protiv udaranja djece, ali da sa mnom sin od 14-15 godina tako razgovara, bome bi pala pljuska. Naravno, ja razmišljam o tome kako da do takvih situacija ne dođe, kako da se to riješi ranije i zato me itekako zanimaju mišljenja Sorciere, Ancice, Bubimirka i drugih koji imaju veću djecu.

opet disclaimer :)

NE mislim da roditelji veće djece ne bi trebali pisati o ovoj temi, nego da se ne bi trebalo miješati ponašanje veće djece s ponašanjem toddlera.

zdenka, ma nije da se čudom čudimo gdje su mogli čuti psovku, ali mislim da nema mame koja se ne lecne kad to prvi put izađe iz slatkih malih ustašca. ;)

sve je to dio roditeljskog posla.

Citiraj:

---

ja ne vidim nacina da takvo ponasanje u trenutku srezem u korijenu, da napravim nesto pa da se vise nikad ne ponovi, vec jedino da sustavno ponavljam da to nije u redu i pokazujem da time ne postize cilj

---

ne mogu se ni sjetiti jel meni moja ikad reklo takvo sto, al da je, odmah bi viknula "u sobu" i pokazala prstom prema sobi i napravila ljutitu facu, bez objasnjavanja. ako zelimo nesto u trenutku "sasijeci" onda ta metoda mora biti (ipak) malo rigoroznija, nego inace. a posto zbog toga ne dajem po guzi il pec (ja prvo procitala da daje "pez" :mrgreen: ) ovo mi je dovoljno rigorozno da se ona preplasi i ustukne. naravno pod uvjetom da zna da tu rijec ne smije koristiti, a ipak cini. tu nema vise objasnjavanja sto puta.

Citiraj:

---

a zakaj prvotno napisa

mene zanima ovo sto kazu ancica i lutonjica i sorcie - da one to ne dozvoljavaju i da to kod njih ne moze proci.
Prevedite mi to, molim vas, u jezik 'akcije' - ako vam dijete kaze glupaco, vi kazete da tako ne moze (kako god vec to formulirate), dijete kaze opet - i sto onda?

ja ne vidim nacina da takvo ponasanje u trenutku srezem u korijenu, da napravim nesto pa da se vise nikad ne ponovi, vec jedino da sustavno ponavljam da to nije u redu i pokazujem da time ne postize cilj. Rezultat takve taktike je da ce on jos sigurno koji put to reci, ali sve rjedje, i da ce s vremenom shvatiti poruku i prestati.

---

I mene zanima ovo isto, iako je Lutonjica već rekla i ispada da radimo isto, samo je doživljaj malo drugačiji. Mislim da se roditeljima manje temperamentne djece, pogotovo ako je samo jedno, lako može dogoditi da sebi pripišu više zasluga nego što im pripada. Nije ni da ja imam desetoro, ali ova dvojica su toliko različiti da mi je jasno kako puno toga ovisi o njima. Mlađi sin jednostavno voli slušati, i iako mu je dvije godine on je u princilu poslušno dijete, premda je meni poslušnost sama po sebi nisko na listi prioriteta. Sad bih se ja mogla zanositi da je to zbog mog divnog, strpljivog odnosa prema njemu, ispunjenog poštovanjem i ljubavlju...ali srećom, tu je starije dijete da mi potkreše krila ( mislim na starijeg u dobi od 2, 3 godine).
Zato se potpuno slažem sa zadnjim pasusom od a zakaj.

mama c., i ja sam nekad mislila da roditelj mora moci dijete tako preplasiti da ovo ustukne, u nekim situacijama, i da takav autoritet trebam uspostaviti.
Ali skuzila sam da grijesim (sad zvucim ko neka gorljiva preobracenica, skuzajte...). Shvatila sam da mi je uzasno vidjeti taj djecji pogled pun straha, a da rezultat takvog plasenja nije autoritet, nego najcesce inat i neka distanca koja se radja izmedju mene i njega.
Necu sad generalizirati, ali taj moj stariji potomak je bas bice kod kojeg sila i strah ne uradjaju plodom. On je dijete kojem treba puno podrske, i njeznosti i iskazivanja ljubavi.
Zato jer, kako kaze vertex, djeca su razlicita po temperamentima. On je sklon ekstremima u iskazivanju emocija, srece, tuge, bijesa - i jako tesko se kontrolira. Zastrasivanje mu nece pomoci da se nauci nositi sa svojim osjecajima, ali nekakva blagost, i dosljedne upute hoce, samo ne u trenu.

kuzim sto hoces reci, i svatko zna valjda kako svom djetetu najbolje prici. u ovoj sad situaciji, ako bi ona meni nesto takvo ruzno rekla (il me udarila il neku histeriju il bijes prema meni pokazala), meni nije bitno da ju naucim autoritetu, niti da ju preplasim, nego da shvati da ja na takvo ponasanje postanem jako, jako ljutita i da u takvoj situaciji sa mnom nema razgovora (kao sto inace ima). ono nekako... da shvati... opala.. sad sam nadrljala, sad sam bas nesto rekla sto je mamu izbacilo iz cipela. eto. tako nekako... mada kao sto rekoh, do sada se nismo tako cascavale.

Ja sam s mc u ovom pogledu. Kod udaranja, vrijedanja i sl. nepostovanja, odmah se micem od njih ili micem njih od mene. Zelim da dobiju jasnu, cvrstu poruku da s takvim ponasanjem gube privilegiju da budu u mom (ili tudem) drustvu. Poslije cemo se razgovarati o tome, da, naravno. Ali taj prvi trenutak, nema razgovora. Samo posljedica.

Ja ne očekujem za nikako ponašanje mog djeteta koje je meni neprihvatljivo da će nestati preko noći. Nisam nikada očekivala, ako danas kaže "glupačo" da ja moram nešto napraviti što će rezultirati time da on to više nikada neće ponoviti. Kada to i kaže spustim se na njegov nivo i odlučno objasnim da su takve riječi neprihvatljive, da me je povrijedio (ne naljutio), da se ja tako s njim ne razgovaram pa ne dopuštam da niti on meni to govori. Iskorijenili smo glupačo ali naišle su neke nove riječi, pa radimo na njima, a očekujemo nove i nove. Mislim da je to proces, dozvoljavam djetetu da uči na svojim pogreškama, sretna sam ako je toliko slobodan da ispituje podobnost nečega kod kuće a ne vani (maleni ispale svugdje, veći već mogu naslućivati veću ili manju podobnost nekih riječi).

Polazim i od sebe, mi u kući nismo smjeli psovati i nismo psovali, kao dijete nisam psovala niti vani ali nešto veća počela sam eksperimentirati i s psovkama, očito ta kućna zabrana nije bila postavljena na taj način da bi ju ja stvarno internalizirala već sam ju prihvatila kao nametnutu.

V. mi nije nikada rekao ništa slično.
K. me prži sto puta dnevno s razlim oblicima i izvedenicama, ali istog značenja. Uvijek reagiram, ali rekla bih da je faza. Strpljen-spašen.

Neznam, Bubica, mene takve rijeci i naljute. I nemam problema s tim da kazem da jesu. I nemam previse tolerancije prema eksperimentiranju rijeci u smislu promatranja moje reakcije i ucenja na tome. Zelim da idu po "ispeci, pa reci". Hocu da razmisljaju po principu

"Glupaco" nije bilo prihvatljivo i dobro sam nadrapao zbog toga. Mozda je pametnije da ne isprobavam "idiot" jer ce vjerojatno pobrati slicnu reakciju.

Hocu da razmisle prvo sto ce reci, a nek onda kazu, nakon odvagivanja.

Ja sam od onih koji misle da ne treba bas sve u zivotu izreci glasno, da dio toga, mozda cak najveci dio toga sto nam prode kroz glavu u stvari treba ostati s nama. Mozes ti pomisliti da je netko idiot, cak i vjerovati u to, ali trebas dobro promisliti je li imas "pravo" to i izreci. Zelim da moja djeca znaju da ne zive u svom mjehuricu, da sve sto cine ima efekt na nekog ili nesto drugo, bio on ocit ili ne. Pravo glasa i pravo izrazavanja ne znaci da imas pravo, bez posljedica, i izvaliti sto ti prvo padne na pamet.

moji nisu bas nesto castili... bar ne na redovnoj bazi. znam da im je znalo izletit, cuju negdje, pa onda krenu.

ali moje su reakcije na to vrlo slicne zdenkinim, ancicinim. i isti su mi razlozi.

postuj druge ljude. svoje osjecaje izrazavaj kroz sebe, ne kroz druge. ne vrijedjaj druge svojim izjavama.

npr. kad kazes: glup si. vrijedjas mene, kao osobu. ali, ako mi kazes: ne volim te, onda ne vrijedjas mene, ne govoris mi da sam ja ovakav ni onakav, nego govoris sto ti osjecas o meni.

kod male djece to ne mora znaciti (i najcesce i ne znaci) da stvarno ne vole onog kome to kazu, vec znaci da "ne vole to sto se dogadja, sto im mi govorimo, sto ocekujemo do njih, sto im ne dozvoljavamo..."


a kad se i dogodi da ih cujem da nesto nekom udijele, reagiram svaki put, dosljedno, objasnjavam zasto to ne valja i nudim alternativu. kad porastu, trazim od njih da sami iznadju prihvatljivu alternativu za iskazivanje osjecaja.


btw. nikad mi nitko od njih nije rekao da me ne voli. jos.

U načelu se, naravno, slažem. Ali ipak govorimo o djeci koja uče, djeci koja imaju 5, 6, 7 godina. Ono što je je želim da dođe do toga da ovo:

Citiraj:

---

"Glupaco" nije bilo prihvatljivo i dobro sam nadrapao zbog toga. Mozda je pametnije da ne isprobavam "idiot" jer ce vjerojatno pobrati slicnu reakciju.

---

vrijedi kod kuće, za roditelje, jer se boje da će nadrapati a u biti im baš i nije jasno zašto (kada to čuju u vrtiću, na ulici, crtićima) ali zato si vani, u društvu daju oduška, jer znaju da neće nadrapati...

Ovo je sve išlo na Ančicin post :)

Neznam bas. Moje iskustvo (ne samo moje obitelji vec promatrajuci i druge koje se na slican nacin nose s ovim) je suprotno.

Moji znaju zasto su nadrapali. Isto tako znaju da samo zato sto drugi rade nesto to ne znaci da je to u redu. Odnosno, da ono sto ucimo kod kuce ucimo zato sto je nasa kuca mali kozmos i tu postavljamo temelje onoga kako mislimo da bi se drustvo trebalo ponasati. Nekad se ne ponasa tako, istina, ali to ne znaci da je njegovo (tog drustva) ponasanje ispravno.

I nisam rekla da ne objasnjavamo. Objasnjavamo, da, ali i pokazujemo posljedice koje takvo ponasanje nosi i vjerojatno ce nositi ukoliko nastave s njim. Teorija je jedno, praksa je drugo, i da bismo nesto naucili, obicno nam treba oboje.

nemam sada vremena pa neću podrogno objašnjavati ali neki dan sam s Bornom razgovarala zašto je ružno nekome reći npr. KOnju jedan. On apriori ne može znati zašto se nekome govori pogrdno da je konj a ne lav, to ga je baš intrigiralo 8)

Citiraj:

---

vertex prvotno napisa

. Mislim da se roditeljima manje temperamentne djece, pogotovo ako je samo jedno, lako može dogoditi da sebi pripišu više zasluga nego što im pripada. .

---

ej vertex, ovo si bas pogodila
tako i ja mislim

:)

Citiraj:

---

Ancica prvotno napisa

Neznam bas. Moje iskustvo (ne samo moje obitelji vec promatrajuci i druge koje se na slican nacin nose s ovim) je suprotno.

Moji znaju zasto su nadrapali. Isto tako znaju da samo zato sto drugi rade nesto to ne znaci da je to u redu. Odnosno, da ono sto ucimo kod kuce ucimo zato sto je nasa kuca mali kozmos i tu postavljamo temelje onoga kako mislimo da bi se drustvo trebalo ponasati. Nekad se ne ponasa tako, istina, ali to ne znaci da je njegovo (tog drustva) ponasanje ispravno.

I nisam rekla da ne objasnjavamo. Objasnjavamo, da, ali i pokazujemo posljedice koje takvo ponasanje nosi i vjerojatno ce nositi ukoliko nastave s njim. Teorija je jedno, praksa je drugo, i da bismo nesto naucili, obicno nam treba oboje.

---

vidis, kod nas je to sasvim drukcije.
NAravno da djeca prvo u obitelji uce u svijetu, ali meni se cini da oni vrlo rano pocinju razlikovati dom i vanjski svijet. Ja se ni najmanje ne brinem da bi zbog toga sto antunu ponekad izleti da sam ja glupaca, to isto mogao reci i nekome vani. On je prilicno svjestan toga sto se vani prilici, i trudi se ponasati pristojno (dobro, ponekad se zaboravi pa kopa nos :roll: ). Isto tako zna sto je dobro i fer, i trudi se biti dobar prema npr. prijateljima u vrticu.
Ovi ispadi nepristojnosti i grubosti rezervirani su iskljucivo za najuzu obitelj.
Prema tome, ja ne mislim da stoji teza prema kojoj mi moramo u obiteljskom domu izgraditi model drustva u malom.
Ja bas vjerujem u to da je dobro da dijete osjeca tu razlicitost izmedju javnog i privatnog, i da se u svom privatnom krugu osjeca dovoljno sigurno da pokaze i svoje ruzno lice. Samo sto bih voljela, naravno, da i u privatnosti nauci na neki 'njezniji' nacin pokazati da je ljut, tuzan, obeshrabren itd.

Dobro, al ja ne kuzim zasto mislis da je OK da tebi kaze da si glupaca, iako mislis da nije u redu da kaze nekom drugom? Kakvu to poruku njemu salje o tebi i o vasem odnosu? Zasto je u redu da pokazuje prema njegovoj obitelji ruzno lice? Jel u redu da ti njemu pokazujes tvoje ruzno lice i da mu ti govoris da je glupan?

Ja postupam slicno kao Ancica. :) Doduse, nikad nam nije rekla nesto poput: Glupaco. Ali tu i tamo pokusa slicno. Npr. nedavno je, kao u ljutnji, zamahnula rukom da udari mm-a. On je tada "tonski" malo zesce reagirao, rekao joj je da takvo ponasanje u nasoj kuci ne dolazi u obzir, ni ona ne dobija udarce kad smo mi ljuti....udaljio se od nje. A stvarno je i bio povrijedjen.
Uglavnom, dobila je jasnu poruku i vise se nije ponovilo.
Mene kao majku bi jako povrijedilo da cujem od djeteta kako mi se obraca sa: Glupaco! I ne bih se ustrucavala pokazati ni osjecaje ni granicu.

Mene momentalno vise zaokupljaju pokusaji sefovanja mladoj sestri. :)

koliko god da je ljuta, obeshrabrena, tuzna, koliko god sam za to da nama (obitelji) pokazuje svoje emocije i frustracije (da zna da ju mi necemo osudjivati, da zna da moze racunati na nasu potporu itd.) cascavati se izrazima poput glupaco i sl za mene ne dolazi u obzir. cemu to (sluzi) ? ne mislim dozvoliti da ona zbog svojih neuspjeha istresa gace na meni.

Citiraj:

---

Moji znaju zasto su nadrapali

---

tocno. ne vidim u cemu je problem da djeca znaju da je neko njihovo odredjeno ponasanje izazvalo prilicnu ljutnju (razocarenje, bijes il sto vec) kod roditelja (posebice sto su djeca starija) ?

ancice, ja uopce ne mislim da je to ok, niti mi je drago da nam pokazuje svoje ruzno lice.
istina, nije bas da me uvrijedi, ne dozivim to osobno, i nije mi to najgore sto od njega mogu dozivjeti. Za razliku od mog muza kojeg to bas povrijedi.
To ne znaci da ja ne reagiram.
Samo nisam jos nasla taj carobni stapic kojim bih ga srezala u korijenu.
Npr, ti kazes da se maknes, ili maknes dijete od sebe.
Ja to nekad ne uspijem, jer mi je, u trenucima bijesnih ispada, to neizvedivo. Ne mogu maknuti sebe jer me je strah da npr. ne razbije nesto, ili jos gore, ozlijedi sebe ili tonku, a ne mogu ni maknuti njega, jer bih ga trebala odvuci silom i zakljucati vrata.

U malo mirnijim situacijama i ja odbijem suradnju, maknem se ili kazem da se tako ne zelim razgovarati. I on shvati.
Samo to ne znaci da mu nece jos koji put izletjeti.

Citiraj:

---

a zakaj prvotno napisa

mene zanima ovo sto kazu ancica i lutonjica i sorcie - da one to ne dozvoljavaju i da to kod njih ne moze proci.
Prevedite mi to, molim vas, u jezik 'akcije' - ako vam dijete kaze glupaco, vi kazete da tako ne moze (kako god vec to formulirate), dijete kaze opet - i sto onda?

---

za početak - kad se kikica rodila - ja sam odlučila PROMIJENITI SVOJ NAČIN PONAŠANJA. svjesno.

razmišljala sam što radim dobro, što ne radim dobro. koje riječi bi mene povrijedile, koje bi me usrećile. itd..

pronašla sam sve osobe koje sam slučajno (ili namjerno :oops: ) na neki način povrijedila - i svima sam se ispričala. za jednu ispriku mi je trebalo 4 godine, a jednu sam uspjela tek sada "realizirati". ne zato što nisam htjela, već zato što su neke osobe odbijale takav razgovor. ali to je bio moj "dug". i nešto što sam trebala napraviti - da bih mogla biti dobar roditelj. onima koji su mene povrijedili - oprostila sam. neki su i dalje u mom životu (bez repova prošlosti), a neke sam jednostavno "pustila da odu" - jer ne osjećam ništa ružno prema njima. jednostavno - više nas ništa ne veže.

da se vratim na temu....
naša komunikacija je počela s tim da, dok još nije ni pričala - ja sam ju dragala i govorila "draga kikica".. pa sam uzela njenu ručicu i dragala sebe - "draga mama"... fizički dodiri, riječi, odgovaranje na sve njene potrebe - imale su velikog utjecaja. nismo imale histeričnih ispada, bacanja, tučnjave.... povišen ton i "strogi prst" - bili su znak da ponašanje nije dozvoljeno.

kad je počela pričati, psovanje je bilo zabranjeno. PRVO MENI, a onda i njoj. ako sam opsovala, morala sam joj se ispričati. isto kao i ona meni. isto kao i naši gosti - i jednoj i drugoj. riječi tipa "glupačo, budalo, itd." - rješavane su na način: NE DOZVOLJAVAM da samnom tako razgovaraš. (ozbiljan ton, ozbiljno lice). ni ja s tobom ne razgovaram tako.

ponavljanje? mislim da joj nije padalo na pamet. ako je to izgovorila nakon nekog vremena - bilo joj je dovoljno da ju pogledam :x . i samo je rekla "opjosti".

rezime: PRVO sam radila na sebi, da bih njoj mogla prenijeti ono što sam smatrala ispravnim.

uvijek nastojim razdvojiti ponašanje od ličnosti. jer nije svejedno da li nekom kažete da je glup, ili da je NAPRAVIO glupost.

zato volim nlp i DILTS-a :mrgreen: .

Meni uopće nije bitno da se ne ponovi. Bitno mi je da se na kraju nauči i da se nauči suštinski. To što neko malo dijete jako rano nešto nauči ne govori ništa o načinu na koji je to naučilo i ne znači da je taj način za samo dijete bio dobar, iako je za okolinu ishod poželjan.
Sorciere, u tvojoj priči su dva sudionika, ti i tvoje dijete, i ni na trenutak ne mogu povjerovati da je tu ovisilo sve samo o tebi.
Stvarno mala djeca slušaju svoje roditelje uglavnom zato što im žele ugoditi. Kod nekog djeteta je to izraženo, druga djeca su u nekom drugom filmu. Starije mi je dijete u dobi od 2, 3 godine bilo neposlušno, mlađe je poslušno, a ni jedno ni drugo mi nije previše bitno, osim što mi je s drugim puno lakše. I ni jedno ni drugo ne smatram svojom (našom) zaslugom.
Ali mi je jako bitno da je moje starije dijete naučilo sve važne stvari o poštovanju sebe i drugih, a to nije samo moje pristrano opažanje već dobivam maksimalno pozitivne informacije iz vrtića, sada iz škole, od roditelja njegovih prijatelja...To smatram našom zaslugom, jer smo imali dovoljno pameti i strpljenja prepoznati kakvo nam je dijete, ići korak po korak, uvažavati njegov temperament, bure emocija koje mu se zbivaju u srcu i s kojima se djetetu nije lako nositi.
I mogu zamisliti da postoji dijete kojem će trebati još duže da nauči neke norme ponašanja, a da će ishod ipak biti jako povoljan.
A kad je A. kao dvogodišnjak, pa i kasnije, imao histerične napadaje, trebala mu je mama koja ga voli i razumije kad izgubi kontrolu, a ne strogi prst koji mu to brani. I dozvolit ću si da kažem: ako je tvoju curucu zaustavio strogi prst, onda nikad i nije bila u situaciji da gubi kontrolu. Kao što nije ni moj mlađi sin.

Vertex, ne može biti točnije nego što si napisala. Ranije si već napisala da si roditelji mirnije djece pripisuju u zaslugu ono što nije njihova zasluga. Kad čujem tako nešto pomislim si uvijek: Ej, da mi je dati ti da odgajaš mog sina samo jedan dan, bila bi drugačija pjesma.

Imate pravo, Vertex i Zdenka.
Moj sin i kćer su nebo i zemlja.
Hvatala sam se ja gdje razmišljam kako pojedini roditelji to ne uspijevaju, a vidi mene :mrgreen: , kako se to može... Tu treba samo ovako ili tamo onako ... bla, bla... dok nisam rodila malu i vidjela da se jedan odgojni način ne može primjeniti na brata i sestru, a kamoli na moje i susjedovo dijete.
S malom ako samo pokušam grublje, hoće me progutati koliko je ponosna i ne da na sebe, a klinac je bio takav dobroduš, da mu je zaista samo prst trebao.

potpisujem Vertex i Zdenku

potpisujem vertex i zdenku i adiomare i flower 8)

a ja potpisujem a zakaj 8)

Citiraj:

---

Zdenka2 prvotno napisa

Kad čujem tako nešto pomislim si uvijek: Ej, da mi je dati ti da odgajaš mog sina samo jedan dan, bila bi drugačija pjesma.

---

pristajem. ne bi mi bilo prvi put. osim toga - volim pjevati :mrgreen: .



vertex, možda sam napisala nedovoljno jasno - ali ne odgajam "poslušno" dijete - već ono koje razmišlja svojom glavom.

Citiraj:

---

sorciere prvotno napisa

Citiraj:

---

Zdenka2 prvotno napisa

Kad čujem tako nešto pomislim si uvijek: Ej, da mi je dati ti da odgajaš mog sina samo jedan dan, bila bi drugačija pjesma.

---

pristajem. ne bi mi bilo prvi put. osim toga - volim pjevati :mrgreen: .



vertex, možda sam napisala nedovoljno jasno - ali ne odgajam "poslušno" dijete - već ono koje razmišlja svojom glavom.

---

Hvatam te za riječ.

Citiraj:

---

dok nisam rodila malu i vidjela da se jedan odgojni način ne može primjeniti na brata i sestru, a kamoli na moje i susjedovo dijete.

---

bez sumnje djeca su razlicita, al nikad ne procitah od roditelja da vele da su oni zakazali (pogrijesili, da se blaze izrazim) u odgoju (il barem nekom aspektu), nego uvijek se kroz rasprave (po raznoraznim forumima) provlaci da je dijete takvo, da je tvrdoglavo, tesko, histericno, al uglavnom superinteligentno, no eto emocionalno drugacije, il ne znam ni ja kakvo, te indigo, te kristalno, te neki nesrazmjer itd itd...