ja nemam blizance
ali su mi vaše priće predivne
vellliki :* svima
i vašim malim blizancima
Printable View
ja nemam blizance
ali su mi vaše priće predivne
vellliki :* svima
i vašim malim blizancima
ja nemam blizance
ali su mi vaše priće predivne
vellliki :* svima
i vašim malim blizancima
Sada kada citam vase price, placem kao nespasena...Svi ste mi tako divni. Evo i moje price. MM i ja smo u braku 2,5 god i nismo mogli imati dijete. Imala sam policisticne jajnike, isla na operaciju. Doktor je pustio jedan prirodni ciklus u kojem se nije dogodilo nista, osim jos vece povezanosti MM i mene. Zatim smo otisli na prvi IVF i cekali 14 dana. Bila sam nestrpljiva do odlaska u Osijek u bolnicu na uzv i vadenje bete, pa sam ujutro toga dana napravila kucni test koji se u minuti pokazao jako obojen, jako pozitivan. Nekako nisam mogla vjerovati. Kada sam izvadila krv za betu, otisla sam na uzv dok je nalaz bio u izradi. Doc nista nije vidio. Beta je bila 306,8. I u meni se opet pojavila nada. Nakon dva tjedna, ponovo uzv i šok. Kaze doktor, o, evo nam bebice, a evo i druge. Ja skoro pala u nesvjest, da vec nisam lezala...Uzbudenje, rad srca, suze radosnice, ajme. Dosao MM po mene u bolnicu i pita kako beba? Ja rekoh, pa, dobro je, a i druga je dobro. On mene, sta si rekla? Ja mu ponovim. A on zakocio, gleda u mene ociju punih suza, pita jel se zezam, rekoh, ne. Radost neopisiva, a onda nekoliko tjedana iscekivanja, hoce li obje bebe opstati (da se tako ruzno izrazim). I evo nas u 18.tjednu, ja na strogom mirovanju, MM kuha, cisti, brise prasinu, ma divan je. Stalno ljubi i mazi moj trbuh, skace oko mene, tisucu puta dnevno me pita sto mi treba... Kako je samo sladak kad gleda malu robicu... Ocekujemo nase andjele 24.10.2007., ako ne i prije...
sto sam se ja sad rascmoljila citajuci vase price :heart: :heart:
a, i jako naljutila na sebe koja sam tako sturo napisala par rijeci-dobro da ih nisam u natuknice stavila :roll:
ajde, da probam ponovo...
dakle, stvarno ne znam zasto, ali oduvijek sam htjela blizance. smatrala sam ih necim posebnim, prekrasnim. i, oduvijek sam htjela curicu i decka-da, da, brenda i brendon su prototip toga. :mrgreen:
no, kada sam prvi puta zatrudnila, nisam ni pomislila na blizance iako ih u obitelji i s moje i s muzeve strane ima. no, nasa sreca je bila jako kratkog vijeka jer se trudnoca nije odrzala :cry: jako sam tesko to prihvatila-puno teze nego je trebalo-i posto-poto htjela sto prije nadoknadit izgubljeno, no, jednostavno nije islo. agonija je trajala vise od 2 godine u kojoj sam cesto znala reci da bih sve lakse podnjela samo kad bi mi netko rekao koliko jos moramo cekati-pa makar to bilo i 10 godina, ali da znam. i nekako u periodu prve trudnoce ucinilo mi se da sam trudna-brojala sam i pratila simptome, cak je m i kasnila. i jednu noc sanjam kako idem na pregled i dr mi kaze kako ipak nije trudnoca u pitanju. i mene u suzama tjesi moja mama koja izgovara rijeci-strpi se do bozica!! ne znam zasto, ali ja sam se toga uhvatila-sljedeci mjesec odradila hsg i mjesec iza krenula na prvu inseminaciju. od samog pocetka nisam vjerovala u uspjeh jer bi tada trudnoca dosla prije bozica. i, naravno, nije uspjelo. ne znam zasto, ali htjela sam propustiti sljedeci mjesec iako je po svemu to trebao biti taj mjesec, no, srecom, moj ginic me nagovorio da odmah idemo dalje. i kad su se zaredali prvi simptomi, znala sam da sam trudna. jednostavno nije moglo biti drugacije. testic sam napravila puno ranije i dok sam cekala rezultat stalno sam ponavljala-ne moze i ovaj put biti -, ne moze! a, kad se pojavio + nisam znala sto bih, kao da me zateklo pa sam brzo pozvala susjedu da mi i ona potvrdi sto vidi. kad se pojavila na vratima ruke su mi drhtale, a ona je po mom licu znala sto je, i pocela vristati od srece. onda smo se grlile, zvala sam mm da pozuri doma jer imamo plus!!! kako se test jako rano pokazao pozitivnim dr je pretpostavio da bi mogli biti duplici (bile su 4 js), no na prvom uzv nije to mogao i potvrditi. no, mi smo se cijelo vrijeme ponasali kao da su 2 bebe pa su se na 2. uzv pokazala 2 :heart: :heart: mm je to saznao na aerodromu-samo smo se blesavo smijuljili. evo, maloprije mi je rekao da bi se razocarao da sam mu rekla da nisu duplici jer smo oboje toliko to zeljeli. naravno, da sam cijelu trudnocu tetosena i mazena i pazena, nosena kao 3 kapi vode na dlanu :heart:
sad kad imaju 10 mjeseci i kad su iza nas teska trudnoca i porod, mjeseci privikavanja, ja bih opet ponovo. opet blizance, a mozda i vise. :)
Naša priča je tužna...
Posle 5 godina ispitivanja i lečenja steriliteta krenuli smo na IVF. Dobili smo 18 jajnih stanica i oplodilo se barem 14 (4 su vraćene a imali smo para za zamrzavanje samo 10 tako da nismo ni pitali bacamo li koju).
Test je pokazao trudnoću već 12. dana od transfera. Na prvom UZ-u videle su se 3 gestacijske vrećice bez otkucaja. Bili smo frapirani podatkom da je moguće da nosim trojke ali smo taj podatak prihvatili sa dozom rezerve za slučaj da se na narednom UZ-u nedelju dana kasnije pokaže da se u nekoj od njih ne razvija plod.
Naredni UZ je pokazao nešto treće - četvorke.
Nisu smeli da se upuste u taj poduhvat. Te četvorke su bile njihova greška i nisu se usuđivali da nastave tu trudnoću. Predočene su mi sve mogućnosti, od nastavljanja trudnoće uz sopstveni pristanak i potpis do redukcije jednog, dva ili tri ploda. Suprug je bio izbezumljen od straha. Dobili smo 10-tak dana za vaganje. Konsultacije kod svih znanih i neznanih ginekologa, konsultacije sa sopstvenim glavama, razgovori, razgovori, razgovori...Nije mi se davalo nijedno, volela sam ih sve podjednako. Postojali su rizici da ih izgubim sve, bilo na redukciji bilo tokom trudnoće ili rađanja. Na kraju je pala odluka da ćemo ukloniti dva ploda.. Boris i Matija su blizanci silom prilika.
Ne želim da pričam o nama tih dana, o sebi i svojoj tuzi za ubijenim bebama i strepnji za dve preostale, o nastavku svoje trudnoće uz jednu jedinu molbu - da se rode živi i zdravi.
Imala sam prilike da čekam porođaj sa trudnicom sa kvadripletima. Imala je pretešku trudnoću (četvrtu bebu su joj videli tek sa 16 sedmica i bilo je prekasno za bilo kakvu redukciju), rodila je 3 dečaka i devojčicu. Devojčicu je izgubila 2 dana po rođenju a jednog dečaka 3 meseca kasnije. Nakon tih vesti plakala sam danima, videla sebe u njenoj koži, nanovo preživljavala sve kako je bilo i kako je moglo biti...
Malo ljudi van moje porodice zna za ovu priču. Od forumskih teta je ne krijem. Osuđivana sam puno, puno sam i podržavana ali ni dan-danas, tačno tri godine nakon redukcije, ja ne znam da li sebe trebam da osudim ili opravdam. Znam jedino da ću roditi barem još jedno, usvojiti ili uzeti pod starateljstvo, kakogod samo da operem samu sebe u sopstvenim očima
clumsy, imam cvor u zelucu nakon procitane tvoje price. ne znam sto bih ti rekla. tesko mi je shvatit u kakvoj ste situaciji bili, ali vjerujem da je odluka bila teska.
citajuci te po forumima zakljucila sam da si divna osoba i zato znam da ti je tako nesto odluciti bilo prestrasno. :love: ne bih to voljela nikome.
no, mislim da ja ne bih mogla donijeti takvu odluku. iako bi, mozda, bila pogresna.
Clumsy, placem dok citam tvoju pricu. Divna si osoba i svi znamo da si za svoju obitelj htjela samo najbolje. Moglo se dogoditi da si zadrzala sve 4 bebe i sve ih izgubila, ovako bar imas dva andjelcica. Nitko te nema pravo osudivati, tko god te voli i kome je stalo do tebe, podrzat ce te i bodriti te u tvojim odlukama. Znam da te nikakve i nicije rijeci ne mogu utjesiti, ali pogledaj svoju djecicu, oni su ti zahvalni, jer da nisi to ucinila, mozda ni njih ne bi imala. Drzi se, uz tebe smo!!!
clumsy nemoj slučajno da sebe kriviš ili osuđuješ. ti si predivna osoba, puna ljubavi. :heart:
Clumsy, to je jedna tužna priča sa sretnim završetkom, rođenje dva mala dječaka koji će te cijeli život podsjećati da ste donjeli najbolju odluku u datom momentu. Život nas ponekad stavlja u situacije teže i od nas samih, mogu samo da zamislim koliko sumlje i krivnje se lomilo u vama tih dana. Sada uživajte u svojoj obitelji koju ste tako dugo čekali i tko zna možda Boris i Matija ipak dobiju bracu i seku.
:*
Naravno da priča ima srećan kraj, samo je početak tužan :cry:
Napisala sam ovo jer sam se osećala bezveze uvek kad sam morala da lažem odgovor na pitanje:"Jooooj, pa jeste bili srećni kad ste čuli da ćete imati blizance?". Nisam na žalost. Danas sam presrećna ali tada nisam bila.
Vreme prolazi i sve ređe se setim nemilog perioda što naravno ne znači da ću ga zaboraviti. Osećanje je isto, prazna sam po par dana (kao što sam bila prazna od kako sam pustila prethodni post) ali me Matija i Boris vrlo brzo vrate u kolosek. Zdravi su i prelepi i mamina su najveća radost.
Lijepa moja, to je preteška priča, plačem dok čitam, i ne bih te mogla osuditi, ali da sam na tvome mjestu, samu sebe bih...i ne znam što bih odlučila da sam bila u toj situaciji. Hvala Bogu da nisam. Svatko ima svoj križ, a ovo je tvoj.
Reći ću ti kao i druge cure - možda budeš još imala djece... tko zna, možda budeš i ti dupla duplica?! ;) u stvari, već jesi, samo su dva od njih :saint: :saint: anđeli. pusa svima četvoro, i tebi, napaćena majčice, i budi nam sretna sa svoja dva dečka.
Zapravo sam predosjećala da nosim dvoje prije UZV-a. Već u drugom mj. trudnoće trbuh mi je bio veći nego u prvoj trudnoći, i sve je bilo nekako intenzivnije, i zbog toga sam se intuitivno stalno čuvala, pila Donat, više ležala. Naravno da nekima to nije odgovaralo, al eto imala sam takav predosjećaj da se moram čuvati.
I kada sam u 7. tj. došla na UZV, vidjela sam da nosim blizance. Ne previše iznenađena. Ali sretna - jer oduvijek sam htjela baš troje djece! :heart:
Prvih 10 dana sam imala hematom, znači nisam se badava čuvala. Kasnije su mi savjetovali da se pazim, pogotovo nakon 27. tjedna. I eto dva dvojajčana sineka rodili su se u 37. tjednu.
Puse svima :*
Ja, ustvari, ne pripadam vise vasem drustvu... Jer nema vise dve bebe, vec samo jedna, rodjena 2 meseca pre termina, koja je moje sunce koje malo razgrne tamu koja je cesto oko mene... Ali vas povremeno pratim (i uvek placem). Do sada bas nisam bila aktivna (sem sto sam se upisala na spisak trudnica, termin 30.05. 2007 - porodila se 01.04.2007 - jedna devojcica umesto planiranih dve) i evo sta mi se desilo:
I posle 6 meseci od porodjaja ja sam zbunjena i u soku kako se zavrsila moja trudnoca. Naime, posle IVF-ICSI u klinici Kaali u Segedinu (vracena 3 embriona, zakacila se dva, tj. dvojajcane bliznakinje) na preporuku sam (privatno) odrzavala trudnocu kod Doc Zeljka Mikovica, nacelnika visokorizicnih trudnoca u bolnici Narodni Front u Beogradu (nadalje u tekstu: NFront). Imala sam UZ kontrole na mesec dana, uz prethodne analize KS, redovnu kontrolu Rh antitela, amnio radjena u 17 nedelji (uredan nalaz). Na poslednjoj UZ kontroli (27+0) Dr. Mikovic vidi da mi se grlic skratio na 1 cm i preventivno mi da da pijem Partusisten i pre toga Verapamil. Ja, posto sam celu trudnocu bila jako oprezna sta unosim u sebe, vise mirovala i samovala u kuci, mu kazem da imam problema sa jako niskim pritiskom i da li je neophodno da to pijem. On mi odgovori "Pijte vise vode" i krene da pregleda sledecu pacijentkinju. Sledeceg dana krenem da pijem ta dva leka, ali mi bude prilicno lose - drhtavica, lupanje srca - ali ja na Netu procitam da je to normalno i da organizam samo treba da se prilagodi. Drugi ili treci dan, 10 min posto sam popila lekove, meni uzasno pozli, bebe u stomaku krenu panicno da se bacakaju i ja otada odlucim da izbacim lekove i do sledece kontrole za 3 nedelje samo strogo mirujem. Ukratko, Dr Mikovic na toj kontroli (30+2) vidi da je jedna beba mrtva, da se to desilo 3-4 dana posle zadnjeg UZ (mozda bas onda kada mi je pozililo od lekova i bebe prosto poludele u stomaku?) ja od soka dobijem kontrakcije, brzo u NFront na tokolizu. U narednih 2 dana mi zaustave kontrakcije ali dobijem neku braon sukrvicu, kazem to Dr. (svaki put ujutro u viziti u narednih 3 dana) a on nista, cak me pusti kuci dajuci mi opet da pijem Partusisten, Verapamil, Orvagyl 400 i Eritromycin 500. Medjutim, za 3 dana ja opet dobijem kontrakcije na 10 min, dodjem u NFront, otvorena za srednji dlan, navodno je FMU beba pocela da izlazi (tada je vec bila mrtva oko 4 nedelje), hitan carski (31+3), operise me neka potpuno nepoznata Dr (Dr. Mikovic je morao da ostane kuci da "cuva decu"). Posle od te doktorke saznam da je plod (850 gr na porodjaju, 1000 gr na zadnjem UZ) bio macerisan, da se vodenjak raspao (sta god to znaci). Moja zivorodjena devojcica (1580 gr) se 10 dana borila za zivot, 2 meseca bila na Institutu za Neonatologiju (od toga 6 nedelja u inkubatoru) i sada ima 6 meseci (4 terminski), osetljiva je i trazi mnogo brige i nege. OK - dobila sam jedno dete - ali mi je stalno u glavi pitanje kako to da se jedna trudnoca koja je proticala manje-vise uobicajeno tako dramaticno zavrsi? Naravno, sebi nikad necu oprostiti sto sam pila te lekove, a nikad necu ni saznati sta se zapravo desilo - NFront nije izvrsio ni analize posteljice ni mrtve bebe, vec je 19.04.2007 taj materijal poslao na Institut za Patologiju (19 dana posle porodjaja). Odatle su NFrontu isti dan poslali dopis br. 138 od 19.04 2007 u kome stoji da se "vraca 8 mrtvih beba rodjenih u periodu od 01.04-15.04 2007 jer je predugo vremena proslo i da analiza ne bi donela rezultate" (parafraziram). Jedna zanimljivost - Nikola Predojevic iz laboratorije NFronta tvrdi da mu nikakav dopis ni materijal nije stigao sa Instituta za Patologiju, a ja na kod sekretara Instituta Miroljuba Dragicevica videla da je dopis br 138 od 19.04 2007 poslat i njegovu sadrzinu. Od poznanice koja radi u NFrontu sam saznala da je Dr. Mikovic je rekao kolegama da sam ja insistirala da me pusti kuci jer "ne volim bolnice". Naravno da bi sebe opravdao kako to da sam izasla iz NFronta i brze-bolje se vratila posle 3 dana, sa porodjajem koji vise nije mogao da se zaustavi nikakvom tokolizom. Tako da na kraju jos ja ispadam luda, histericna zena koja je trazila da ide kuci sa mrtvom bebom u stomaku. Lepo mi je muka od lazi i brljotina i to da niko ne snosi odgovornost ni za sta i da treba da budem zahvalna da smo jedna beba i ja izvukle zivu glavu. Pa ja sam isla privatno kod Dr. Mikovica zbog preporuke da je on strucan, a on je vodio moju prvu IVF-ICSI trudnocu (37 god, 6 god steriliteta) kao svaku drugu, za vreme UZ mu je non-stop zvonio mobilni i ja sam se stalno preznojavala da li se on bas 100% koncentrise na to sto vidi na ekranu, ako u isto vreme prica sa drugim pacijentima, kolegama (cak je jednom nekom punih 10 min. objasnjavao proceduru papirologije oko dobijanja kredita!) Naravno, kao svaki poslusni pacijent kome je glava u torbi i koji nece da naljuti svog Dr od koga mu zavisi sudbina, ja sam cutala i trpela. A ishod je ispao takav kakav jeste. Imam nocne more i psihicki mi je jos uvek jako tesko, a bespomocna sam da ista promenim - a tako bih volela da vratim vreme unazad... Ljubite svoju decicu i svaki dan zahvaljujte Gospodu sto ih imate. Pozdrav, AYA
Oprostite, tek sam sad shvatila da sam minirala temu i da je trebalo da napisem kako sam se osecala kad sam saznala da nosim dve bebe. Pa ovako, to je bilo ostvanje sna, nisam bila iznenadjena, mada malo uplasena kao ce moje telo izdrzati taj napor, s obzirom da nisam neki atletski tip i imam 37 god. Ja sam oduvek zelela blizance, sanjala bliznakinje (i to tako jasne snove, kao na javi) - tako da je sok zbog toga sto na kraju NEMA bliznakinja jos veci. Kao da ti je nepravedno oduzeto nesto sto si vec dobio. Znate za onu jevrejsku kletvu "Dabogda imao pa nemao". Da se od 3 embriona na samom pocetku primio jedan - jedna beba - OK, nama problema. Ali do 7 meseca nositi dve bebe, pricati im, maziti ih, smisljati imena i onda, uz dramaticnu zavrsnicu, dobiti jednu sicusnu, osetljivu bebu - je trauma za ceo zivot. Naravno, citavsi vase price vidim da ima i drugacijih trauma od moje (uklanjanje 2 bebe od 4, jedan blizanac ozbiljnije bolestan...) Svako nosi svoj oziljak, samo sto neko moze da ga nosi sa smeskom, a neko ne. To zavisi koliko smo jaki. AYA
AYA, žao mi je što ti se to dogodilo :love:
AYA, :cry:
Samo hrabro napred :love:
AYA, nadam se da će ti ova naša ljubav koju dijelimo na Rodi, i naša podrška, pomoći da se i na tvom licu pojavi osmijeh i da lakše podneseš breme sudbine. Ljubi svoju djevojčicu, daj joj sebe cijelu a njena draga seka sad je anđeo koji vas sve čuva i zauvijek vas je zaogrnula ljubavlju i davanjem.
:heart: :heart:
AYA, :love2:
Ljubi svoju curicu.
:heart: :heart: