Cure :love:
Leica... jedan od ključa jest provođenje efektivnog vremena zajedno! To ponovno zbližava i budi one naše stare emocije prema njima!
Printable View
Cure :love:
Leica... jedan od ključa jest provođenje efektivnog vremena zajedno! To ponovno zbližava i budi one naše stare emocije prema njima!
Ovako je meni, ali isto sam u početku G. dosta zanemarivala - jesam, priznajem i sramim se toga, na sreću, bila je tu moja mama i MM koji su skužili pa su kompenzirali.Citiraj:
dijanam prvotno napisa
Ali ono kak se veli - samo je jedna mama.....
...tek sad stvari mi se poboljšavaju...osjećam da mi fali vrijeme na samo s Gabrijelom...i stvorim ga...i uživamo oboje. :love:
[quote="seni"]anita, ne znam da li je dobro, da pises to sto pises, (odnosno, bolje receno, da mi s jednim djetetom to citamo) jerbo meni kao mami jednog djeteta to zvuci tako strasno, da se covjek preplasi dobiti drugo dijete.
Strah je bezrazložan. Ako se i desi da se zapitamo volimo li istom snagom prvo dijete nakon rođenja drugog, vrijeme će pokazati da je naša ljubav bezgranična za te malene što smo im podarili život pa ma koliko ih bilo.
Sviđa mi se to što je napisala Anita. Ponekad treba vremena i preispitivanja da se suočimo sa novom emocionalnom situacijom.
Ja rođenje drugog djeteta nisam doživjela na taj način, ali moram priznati da mi se sada čini kako mi 10-godišnja kćer stvarno ima veliku glavu :lol:
A stopala? :mrgreen: :P
meni se ovo nije dogodilo...
ni s drugim, ni s trecim djetetom. jasno se sjecam kako su mi nakon rodjenja bebe odjednom starija djeca izgledala ogromna, ali jako lijepa, na neki poseban nacin. ali od negativnih osjecaja, tu je oba puta bio osjecaj krivnje sto zbog dolaska bebe prakticki uskracujem dio sebe - svog vremena, prijasnje mogucnosti da im se posvetim - starijem djetetu/djeci.
bas mi je zanimljivo citati sve ovo i koliko se nasa osobna iskustva razlikuju, kako se snaga istih hormonskih oluja kod razlicitih zena pokazuje u razlicitim osjecajima...
Rasplakala sam se pri pomisli da svoga bebača neću u jednom trenutku ovako jako voliti kao sada.
Iskreno se nadam da mi se sa drugim ditetom to neće dogoditi jer ne znam kako bi to podnila.
Citiraj:
wildflower prvotno napisa
potpisat cu se pod ovo. fascinantno mi je citati o svim tim dozivljajima, stvarna potvrda koliko smo razlicite. mene je dugo i prije trudnoce i kroz nju pekla savjest kako cu to dijete koje tek cekam manje voljeti nego prvo, bilo mi je nevjerojatno da tu kolicinu emocija mogu podijeliti na dvoje istom jacinom. sad mi je to naravno smijesno, ali onda mi je bio problem.
i sjecam se koliko mi je on bio ogroman, pravi mali div, ali i dalje mi je bio prekrasan i poseban. a zbog ovog gore boldanog, sto je wildflower napisala, smo mu se oboje prvih par mjeseci posvecivali cak i vise nego bebi.
Evo ja čekam drugu bebu i jako često razmišljam kako će to izgledati kad dođe druga beba. Gdje se nađe još tolika količina ljubavi koju imam za prvo dijete. I kako ću svog mezimca doživljavati kad nam dođe mala beba kojoj ću trebati puno više nego njemu, a on je jako jako vezan uz mene i ja sam mu uvijek na prvom mjestu. Ali opet tu je MM, on će se više pozabaviti Jankom dok ja budem s bebom, a kada se budem mazila s Jankom, MM će se maziti s bebom i opet ćemo se maziti svi međusobno.
Uglavnom, evo drago mi je da si ovo napisala u slučaju da se i meni to dogodi da znam da nisam usamljen slučaj. Mada iskerno ne mogu ni zamisliti da Janka volim manje, da osjetim nešto manje u bilo kojem trenutku. :heart:
predivno, jos brisem suze. nedavno sa rodila i sada svoju 4 god. kcer dozivljavam ogromnom a jos nedavno sam se pitala hocu li moci drugo dijete obozavati kao nju.... :heart:
predivno, jos brisem suze. nedavno sa rodila i sada svoju 4 god. kcer dozivljavam ogromnom a jos nedavno sam se pitala hocu li moci drugo dijete obozavati kao nju.... :heart:
predivno, jos brisem suze. nedavno sa rodila i sada svoju 4 god. kcer dozivljavam ogromnom a jos nedavno sam se pitala hocu li moci drugo dijete obozavati kao nju.... :heart:
ispricavam se na ponavljanju, javljalo je da nije postan... :oops:
do prije nekoliko dana sam vjerovala u suprotno,
uopće mi nije padala na pamet i ta mogućnost
uh............
Nemam iskustvo, ali jučer sam bila u posjeti curi koja ima kćeri od skoro 2 god i od 5 mj.
Razlika među djecom je 1.5 god.
I nekako mi se čini da sam kod nje osjetila tu netrepeljivost prema starijoj bebi.
Pišem bebi, jer je meni ta curkica bebica u odnosu na moju četverogodišnju haharicu, a u njenoj obitelji je više tako ne doživljavaju, s 1.5 godinu je preko noći prestala biti mala beba.
U jednom trenutku je ljubila bebu i gricnula je, mama je dosta grubo reagirala, znam da joj je žao da je bebi nanesena bol, ali i curica je tako mala, ne znam koliko ona shvaća da bebi nanosi bol.
I sad su je od početka mjeseca odlučili dati u jaslice, i to na cijelodnevni program jer mama ne može s oboje, a ona ima skoro 2 godine i vrijeme joj je.
Imam samo jedno, ne znam kao se "boriti" s dvoje male djece, možda bi u njenoj situaciji postupila jednako, ali iza moje pozicije mi se čini to nepravednom prema starijoj curici.
Anita, VELIKO ti HVALA :love:
Da sam ovo doživjela ne znajući da ima i drugih, da je to normalno, mislim da bi me takve emocije paralizirale. I onako mi je s početka bilo teško što nisam bila automatski zaljubljena u bebu, i krivila sam opću anesteziju pri carskom za to. Mene ovo ne plaši i ne umanjuje želju za još djece, već mi olakšava za situaciju da se osjetim tako, da znam da će proći.
Još jednom ti HVALA što si podjelila ovakvo iskustvo.
Ja se dobro sjecam da sam svoga sina, prvorodjenoga, zavoljela maksimalno u prvih nekoliko dana. Do razine obozavanja. Tocno se sjecam kako je, sa svakim novim podojem na koji su mi ga donosili, moje ushicenje njime bivalo sve vece i vece.
Kad sam dobila trudove za drugu bebu, bila sam doma, s njim... ja na velikoj pilates lopti odradjujem trudove, a on kraj mene stavio malu loptu za napuhavanje i sjedi na njoj... ja i on skupa :heart:
Kad sam rodila malenu, odmah sam osjetila da me nije zapljusnula takva kolicina emocija kao s njim. Sve je nekako bilo blaze. Malo mi se cinio velik taj moj sin dok me je posjecivao u bolnici, ali kad smo dosli doma, desilo se nesto totalno neocekivano.
Umjesto da se beskrajno zaljubim u to malo novorodjence kraj sebe, ja sam se zaljubila, ponovno, u svoga sina. Uzivala sam u cinjenici da sam rodila bebu, ali sam htjela da to ponovno bude on, da mu budem bolja nego sam bila prvi puta, da mu ova bebica bude sto slicnija jer je on bio tako savrsen.... Pekla me savijest zbog toga, zbog bebice. Ako bi plakali istovremeno, ja bih prvo njega smirivala, nagonski... Moj je sin zbog toga prekrasno prihvatio bebu. Kako i ne bi, kad je stvarno osjetio da mama, od kad ima novu bebu, njega obozava jos i vise nego prije. I zbog toga sam sretna, tim vise sto bebicu nisam uopce zapostavila. Prema njoj sam, zbog vise znanja i iskustva, bila mozda i pazljivija nego prema njemu kad se tek rodio.
Ali vremenom je i ova mala struca pocela uzimati svoj dio kolaca. Svakim danom sam je voljela sve vise. Danas je obozavam kao i njega. Mada jos uvijek se sjetim toga dana, trudova na lopti ja i moj sin, i malo sam tuzna da nikad vise necemo imati tu vezu koju smo imali prije nje, on i ja. U medjuvremenu smo razne faze prosli, moje nervoze, manje strpljenja za njega, vikanja na njega.... sad idem iz dana u dan, trudeci se biti im svaki dan sve bolja mama.... Malo sam nesretna jer obicno navecer samo zbrajam svoje greske toga dana koje tesko ispravljam :/
S te emocionalne strane mi je za sada jos uvijek dosta tesko biti dobra mama dvoje djece. Nadam se da ce to vremenom i kod nas doci na svoje.
:heart:
Predivan post.
Jako zanimljiv topic. Također, jako koristan za slučaj da se ne daj bože nađemo jednog dana u takvoj priči - ali moram priznati da ste me prilično skomirale - mislim da bih mogla tuliti do preksutra pri samoj pomisli da bih se mogla tako osjećati bilo prema mojoj mrvici, bilo prema drugoj bebici..... :cry:
Uvijek kada pomislim da bih ponovo mogla ostati trudna, uplašim se da drugu bebu ne bih mogla toliko zavoljeti i osjećati se toliko povezana kao sa mojim Evanom. Ne znam da li je to zato što smo prošli u trudnoći neke komplikacije i prerani porod, i imala sam osjećaj da smo to sve prebrodili skupa, ili je to jednostavno tako sa prvim djetetom. S njim sam osjetila neku posebnu vezu od 11. tj. trudnoće kad sam ga vidjela na 3D ultrazvuku i kad sam se uplašila da bih mogla pobaciti.
Sad, kad sam pročitala ovu priču, malo sam se uplašila da bih ga nekad mogla drugačije doživjeti...
Ne bih voljela da drugu bebu volim manje, ali isto tako, želim da on uvijek ostane moja mala posebna bebica...
P.S. Tješi me wildflower, ali isto tako, ako mi se dogodi bilo šta od ovoga - znat ću da nisam jedina i da će poslije sve biti dobro.
Ja čekam Lutonjicu i njeno iskustvo.
meni se dogodilo nešto malo drukčije. kad sam rodila 1.put, misla sam da nikad više neću tako voljet svoju drugu djecu. ljubav prema tom djetetu je toliko jaka da sam znala gledat ga dok spava i plakat. Sad kad mi se rodila druga ljubav, imala sam osjećaj kao da izdajem svog prvorođenca. Kao da ga zamjenjujem sa manjim, slađim iako je razlika samo 3godine.Za drugo dijete, nekako sam se bojala voljet ga kao da se prvi nebi ljutio. Al to je srećom potrajalo prva tri dana. Kad mi je sin došao u bolnicu u posjetu nakon poroda, samo sam ga grlila i plakala, isto sam ga voljela iako mi se činio ogroman i veeelik.
Sad samo želim grlit i ljubit svoju djecu i uživat u majčinstvu, jer je to stvarno predivno razdoblje mog života.
Ovo je jedan vrlo uobičajen primjer, no nema veze sa onim o čemu sam ja govorila.Citiraj:
aleksandra70vanja prvotno napisa
Ma neminovno je i što ćemo sad to skrivati - da se veće dijete bar ponekad nađe u pozadini, zanemareno, mora pričekati, mora odgoditi svoje potrebe, želje, hirove.... radi dolaska novog djeteta. Ne znam tko će u situaciji gdje npr. beba plače jer je gladna, trčati da pogleda novi crtež starijeg djeteta. Nađe se milijun kompromisa i načina, ali to je sve nešto novo i daleko od eksluzivnog prava na mamu kakvo je postojalo ranije.
No, niti moj gornji odjeljak nema veze sa zaljubljenošću u novo dijete... to je nešto što se mora uskladiti bez obzira na taj doživljaj i ne događa se to svakoj mami.
Ipak, kad sad premotam film unazad, sretna sam što sam se svaki put tako jako zaljubila. Uostalom, svima kojima je ovo izgledalo kao negativno iskustvo, samo razmislite da možete birati u svom životu da ste doživjeli nalet nezaustavljive ljubavi jedanput ili dvaput, što biste odabrali (kad bi mogli birati tako što)? :) A naravno da nalet zasjeni sve ono što je staloženo i mirno. Kad nalet stane, sve se spoji i još je veće.
baš to.Citiraj:
Anita-AZ prvotno napisa
:heart:
Jos uvijek imam samo jedno dijete,ali jako mi je drago da sam procitala vasa iskustva,da me ne sokira previse ako se i meni dogodi.
Anita hvala ti sto si otvorila ovaj topic,a hvala i svima ostalima koje ste podijelile s nama svoja iskustva i osjecaje :love:
Anita,priča je prekrasna i toliko istinita!
Ja sam prije par mjeseci napisala svoju sličnu priču o velikoj glavi,velikim prstima i stopalima,o tim silnim osjećajima koji su se odjednom pretočili na bebu,a starije djete ostavili sa strane.
Pročitavši svoju priču,ipak sam je izbrisala prije nego li sam ju poslala,jer mi se činilo da objavljivanjem priče priznajem da mi je starije djete u pozadini.
Sad,par mjeseci poslije(tu ću sad tebe kopirat)-nalet je stao,sve se spojilo i ljubav je još veća i snažnija,za obojicu! :love:
Rayna :love:
Joj tako sam se sad rasplakala. Za tjedan dana trebam roditi svoju drugu bebu i cijelo vrijeme trudnoće mislim kako sam nepravedna prema njoj jer se uopće ne osjećam kao prvi put kad sam bila trudna i ne mogu zamisliti da ću je voljeti kao svoju Maju.
Sad plačem jer me strah da mi se ne desi što i vama i da mi Maja odjednom postane kao stranac.
Uglavnom, drago mi je što sam ovo pročitala (prvi put tako nešto čujem) pa da znam ako se desi i meni da nisam luda...
Anita, prekrasna priča. I uz druge postove ne mogu zaustaviti :cry: :cry: :cry:
Potpisujem Pikulicu i Mamaniki. Trudna sam 7 tj. - nakon 1,5 g. pokušaja. Imamo dečkića od 4,3g. kojeg obožavam. Znaju mi ponekad popustiti živci, no ne mogu se ga nauživati, naljubiti i nagrliti.
Od dana kada sam ugledala + (prije mjesec dana), svaki dan plačem i plačem. Ne mogu si zamisliti da ću nekoga moći voljeti kao što volim svoga dečkića. On je poprilično sretan što će dobiti seku ili bracu, a meni je lakše kada vidim da je sretan. Ja se osjećam vrlo tužno jer me muči osjećaj da ovu bebicu u trbuhu ne volim dovoljno i da ona to osjeti. I onda opet plačem zbog grižnje savjesti. Evo i sada idu :cry:
S MM-om o tome još nisam razgovarala jer znam da će mi reći da me tresu hormoni i zasigurno to neće moći razumjeti na način na koji mene to muči. Ali dolazi vikend i podijelit ću to s njim.
Osjećam se kao da sam svaki dan sve zaljubljenija u svoga sina. Bojim se ostatka trudnoće, svojih osjećaja i hormona. Bojim se i poroda i povratka kući. Bojim se da će se moj dečko osjećati zapostavljenim kada će krenuti briga oko mlađeg djeteta (pa on je bio na ciki i po 2 sata). Ne bih mu voljela raniti srčeko jer će i moje tada puknuti. A opet, ne pružiti dovoljno ljubavi drugom djetetu???
Zaista sam optimista po prirodi, i duboko ispod svih ovih suza i knedla u grlu vjerujem da će sve sjesti na svoje mjesto.
A sada idem jer su mi cijelo vrijeme pune oči suza (na poslu sam). Ako mi netko uđe u sobu, mislit će da sam luda....
zg franka... prava si trudnica. :love:
Ništa ne brini. Sve će biti i daleko ljepše nego što očekuješ! S djecom je uvijek sve ljepše nego što očekujemo! :heart:
Anita, hvala na podršci :love: . Evo, opet :cry:
Baš mi je lijepo dijeliti isustva s vama, mislim da nas nitko ne može razumjeti kao što se možemo razumijeti međusobno. :love2:
Anita-AZ odlična tema! Evo podižem je pošto sam i sama htjela istu otvoriti no ti si to tako lijepo sročila, a nema ni potrebe za novom jer mislim da je ovdje već sve rečeno i mnogi odgovori dani, a koliko mi je ovo sve pomoglo da i ne pričam, tako da eto samo pohvaljujem ovu temu i zahvaljujem svojoj prijateljici što se potrudila pronaći ju i poslati mi link. :* Tashunice
¨Drago mi je. Zato sam i pisala. Uvijek nam je nekako lakše kad nismo u nečemu sami i jedini, iako je to zapravo nemoguće biti- no kad tako izgleda, dovoljno je teško.
Skrivam se iza monitora na poslu i suze lijem... :heart:
doro :love:
ja volim ove stare teme gdje su pisale mame-trudnice u očekivanju prinove a sada te prinove već hodaju.
evo, sjetila me na to ana.m :love:
He, ja sam ovdje pisala, a nisam bila ni trudna sa drugim :)
U glavnom, dugo sam bila u bolnici i kad sam se konačno vratila nisam se mogla nauživati svoje kćeri. Da, odjednom je bila sva velika, glava, ruke, noge, tamne oči, prekrasna. I koliko je samo novih vještina usvojila u vrtiću za tih predugih, a opet kratkih 11 dana. I koliko sam joj samo nedostajala, a nije to znala pokazati osim plačem i nekakvom stidljivošću i zadrškom prema meni. I kako se je postepeno otkravljivala, i one iskrice u očima kad god bi shavtila da je u stvari sve po starom, da nema veze što je brat tu, i stalno konektovan na moju "gišu", da je volim beskrajno, da uživam igrati se s njom, da slušam njene priče, uživam u njenim pjesmicama. Ma volim ih oboje nepojmljivo.
Detalje moje ljubavi prema sinu koja se sa njim rodila ovdje podrazumjevam, jer je takva tema topica.
to si dobro rekla... ljubav koja se s njim rodila... :zaljubljen:
...jer je nikad ne ponestaje već se rađa neka nova sa svakom sljedećom mrvicom.
Na poslu sam i suze lijem, a nisam još sve ni pročitala... ja znam nekad gledati svoju Bubicu i pitati se da li je moguće da ću još nekoga voliti ovoliko :heart:
Super tema, nadam se da ću vam jednog dana javiti kako mi je bilo sa drugim :saint:
Dorotea24 :* za link
Anita hvala ti što si svoje dragocjeno iskustvo ipak odlučila podijeliti sa nama, mene je već sad u drugom mjesecu trudnoće utješilo, iako prvi sin ima devet godina, ali prošao je tri operacije srca pa sam ultra-turbo-hiper osjetljiva kad je u pitanju on i bilo kakva promjena...sad znam bolje što mogu očekivati i da su ovakvi osjećaji i mogući i normalni... :love: