Printable View
već sad se užasavam pomisli da će jednoga dana moja djeca negdje biti bez mene i da ću ih morati pustiti. Sada mi je to još nezamislivo.
Lijepa mi je misao da roditelji rastu zajedno sa djecom, pa se nadam da će nam to svima tada biti normalno. Kada će to biti? Nemam pojma. Valjda će to biti nešto prirodno.
Iz sadašnje perspektive najradije bi ih zatvorila pod ključ barem do 25-te ;) .Zezam se , naravno
Mene su puštali s 4-5 u pratnji buraza pet godina starijeg ispred zgrade, u skupinu djece. A s 10-12 sam ljeti kad društva nije bilo satima sama obilazila naselje ulicu po ulicu i hranila pese i mačke po tuđim dvorištima. Areal mi je bio od Remize do Grmošćice + autobusom u centar u knjižnicu.
A ja malca nisam upisala u dječju knjižnicu koja se nalazi na 10 minuta hoda - ali s druge strane Vukovarske. Van je smio sam, od kad je došao (10g), tj. u društvu prijatelja, ali ne znam što bih da je bio manji. Naselje nam nije kids-friendly (ma nije ni user-friendly) premalo pločnika, previše prometa, sumnjivi tipovi...
M je nedavno bila sama na igralištu ispred zgrade s prijateljicama. Ali samo na 15 minuta, no ipak sam virila i pazila kud će.
S tim djevojčicama se već duže vrijeme igra, ove starije su uglavnom same, ove mlađe su s mamama ili tatama.
Trebale smo krenuti kući. Zamolila me da ostane još malo, ja se i nisam složila, ali onda je ona dala prijedlog da ja odem, a da će ona doći za 15 minuta. Vidjela sam da ima jaku želju da ostane s njima, a i da se riješi mene.
I pustila sam je. Baš mi je bilo zanimljivo gledati njihove cure-pure razgovore i igru.
Pustim je samu i u dućan (to je mali dućan u ulazu zgrade i tete prodavačice je poznaju), ona ode unutra, a ja virim kroz staklo i gledam je.
Vidim njenu želju da nešto napravi sama i u granicama je pustim. Za dvije godine će morati sama u školu i prelaziti cestu. Postupno se moramo naučiti samostalnosti.
ja je još nigdje ne puštam samu bez nadzora.
niti je to do sada ona tražila.
ima 5,5 godina.
doduše ona je vrlo samostalna, pažljivo prelazi cestu (ritualno i upadljivo gledajući lijevo-desno-lijevo), ali ja je doživljavam još tako maaaaalom.
da živimo u kući i imamo dvorište pustila bih je bez mog vidljivog nadzora.
Imala sam 4 i pol kad smo se bratic i ja igrali ispred bakine kuce. Tetak je prao auto i "pazio" na nas :roll:
Igrali smo se pretrcavanja ceste (jer promet nije skoro postojao ali..) u jednom trenutku on je stigao pretrcati a mene je pogodila jedna stara bijela buba. Letjela sam 10-ak metara dalje i pala u blatni jarak (srecom). Jos se toga sjecam. A onaj covjek iz bube je godinama dolazio na moj rodjendan, jadan izgubio je 15 kg zivaca.
Inace, jako cesto razmisljam o ovoj temi. MUka mi je pri pomisli da cu morati odluciti kad je sigurno pustiti dijete samo nekud.
Mene je mama pustila i samu u skolu (postaroj Karlovackoj pjesice nekih 10ak minuta, tada nije bilo plocnika) i u ducan, cak i biciklom. Ja se toga grozim i ne bih tako nesto isprobavala. Jos uvijek ju nisam pitala kako se usudila.