Citiraj:
izgleda da se moj san o dojenju danas ízlijo u milijun suza i nestao.
nakon sto moj malisan pocne vristati kad ga samo priblizim, proplakala sam cijeli dan a on se tjesio bocicom. oci su mi kao knedle i peku me, glava mi puca a tuzna sam, da vam ne mogu ni opisati.
nakon vise od tri mjeseca borbe za povecanje kolicine mlijeka, danas je izgleda dan kad vise nije bitno koliko ima mlijeka...trudila sam se, borila, plakala i mucila, uvjeravala se da ja to mogu, da cemo mi to uspjeti - ali nismo.
s time zatvaram ovaj topic i zahvaljujem svima vama, koji ste se trudili oko nas.
(to je bilo 14.08.)
Citiraj:
drage moje forumasice...
...javljam vam se, da vam kazem, da nisam mogla odustati! zelja da dojim i ljubav prema mom sincicu su bili veci od straha, nesigurnosti i ocaja, pa sam se vratila: smirena, opustena i pozitivna. MM kaze, da ima osjecaj da sam se u onoj velikoj krizi preporodila i da je to sad ivana, koju zna i voli.
ponovno sam sve promislila. pocela sam se REDOVITO izdajati poslije svakog hranjenja, stavljam malenog na siku, a ako mu se bas ne da, onda opet izdajam.
pocela sam vjerovat u sebe. govoriti, da ja to mogu, da cemo uspjeti, da imamo jos puuuno mjeseci dojenja pred nam. a ako slucajno ne uspijemo izbacit adaptirano, ostaje nam dio majcinog mlijeka, ostaje nam ljubav, bliskot i dodiri. sad s ljubavlju gledam svog decka kako se smije, raste i napreduje. dojenje me vise ne "ubija", nego je postalo jedna skromna i njezna zelja.....
u meduvremenu sam tako jos par puta "prestajala", ali evo i sada trenutno opet pumpam! :mrgreen: nakupim mu za jednu veeeliku bocicu na dan. ali ono bitno je da SADA znam sta me blokiralo, i sto mi jos uvijek otezava relaktaciju: vjera u samu sebe, kao najazniji faktor, i onda malo vremena i podrske (osim MM-a)