Slične stvari prolazimo i mi...
Kaj vele bake i djedovi, ak se sjećaju, kakvi smo mi bili.
U svakom slučaju klinci kao da su bahatiji, sjećam se još kad sam ja išla u srednju školu, prije 15 godina. Djelili smo isti prostor sa osnovnm, i ponekad smo se mimoilazili sa limačima. Dođu ti do struka. I pazi sad, veli mali frendu od kojih 185 cm, daj makni se p... t. m..... Mi smo ostali zijevati. Ja se sjećam kad sam imala 7-10 god, oni iz viših razreda su mi bili tako odrasli i zaobilazila bi ih u širokom luku, a kamoli da bi se išla prepirati. Nisam bila sramezljiva ni povučena kao dijete.
Očito se vremena mijenjaju.
Dijelim zabrinutost sa vama. I ja želim odgojiti samosvjesnog(e) i pristojnog čovjeka(ljude), koji će se znati ponašati sukladno situaciji.
Čini mi se da je dosljednost najvažnija.
Ne moramo niti vikati, niti naređivati, a niti moliti kao da su mali prinčevi. Trebamo im reći što očekujemo i zašto.
Treba uvijek reagirati na ono što je pogrešno. Ali mi sami moramo biti svjesni da su oni samo djeca i da je griješenje sastavni dio odrastanja, a time biti strpljivi, puni ljubavi i topline. To ne znači neodlučni i mlaki. Moramo biti uravnoteženi i pravedni.
Prilikom kažnjavanja im smijemo oduzeti privilegije, ono što najviše vole, s tim da mora odgovarati i veličini prijestupa. ALI isto tako POHVALITI uvijek kada imao priliku, tako da se osjećaju vječito kritizirani.
Jasno je da je sve to nekakav ideal i da nitko nije savršen, ali evo ja sebe usjeravam tako.
