Kad je karlo bio u vrtiću, također je vrlo brzo znao kako se djeca zovu, tražio je tetu da ide na tutu (doma ni pod razno), prije spavanja je stalno tražio da pričamo o vrtiću, kad bih došla po njega u vrtić frajerisao se, pokazivao mi što tamo ima i sa čim se igra, i zapravo do jedne strašne scene odvajanja koja se dogodila nakon što su se izmijenile tete (i još neke okolnosti u vrtiću) mislili smo - ok, ide mu dobro, samo treba biti strpljiv, sretan je...Inače, nikad nije stvarao dramu kod odvajanja, ostao bi tamo odraditi svoje. Ritual je bio, kad dođemo i presvučemo se i izljubimo, on ulazi u sobicu a ja odlazim. Tog dana umjesto u sobicu morao je izaći u dvorište (u koje nikad prije nisu išli, dakle nepoznat teren, ali i nova teta) i kad sam odlazila bila je strašna drama. I danas mi je žao što ga nisam tog dana odvela doma. Nakon toga se razbolio nakratko, a kad smo se vratili u vrtić i ušli u hodnik sobice, dočekale su nas dvije potpuno nepoznate tete. Ostavila sam ga i taj put i otišla ravno psihologici. Igrom slučaja angažirali smo potom za čuvanje njegovu bivšu tetu iz vrtića - koja mi je onda ispričala istinu o tome kako mu je zapravo bilo u vrtiću. Ne smijem se ni sjetiti. Tanja, ne kažem da je to vaša priča, a možda ovo spada i negdje drugdje na forumu, ali ja sam se uvjerila da tete često farbaju roditelje. Primjerice, u karlovoj grupi bila je mala koja konstantno plakala, svaki mi je dan ražalostila, i oko toga nitko nije radio nikakvu priču (naravno, psihologica je znala sve, ali je šutila jer ju valjda nitko nije pitao, naime, koji put se roditelji ljute zbog takvih intervencija). Sve u svemu, trebat će mi mnogo dokaza da ponovno povjerujem u predškolski odgoj u ovoj zemlji. Uf, kaže mi mm da previše pišem, sori, ali to je tema oko koje se svaki put mogu raspaliti
